Neovisno o broju deklariranih Jugoslavena, bauk jugoslavenstva kruži Hrvatskom, a po zbivanjima i tendencijama posljednjih desetak godina utaborio se u samom Zagrebu koji je postao glavni grad nepostojeće Jugoslavije. Međutim, iako je jugoslavenstvo kao neprevladani politički pojam pa čak i prikriveni politički izbor kroz “regionalni koncept” ili “Zapadni Balkan” najviše prisutno  u SDP-u, od njega nije bio imun ni HDZ, kad je u pitanju politički pragmatizam.

Autor: Vjekoslav Krsnik

Posljednji događaji na hrvatskoj političkoj sceni samo su potvrdili i osnažili trend koji je praktički počeo dolaskom na vlast Mesić-Račanove kancelarske diktature u kojoj naravno u ovih dvadesetak godina sudjeluje i navodno stožerna hrvatska politička stranka Hrvatska demokratska zajednica. Ideološki cilj te diktature je degradacija Domovinskog rata i u promijenjenim uvjetima i okolnostima oživljavanje novog jugoslavenstva sa Zagrebom kao glavnim gradom nepostojeće Jugoslavije. Nažalost treba podsjetiti da je jugoslavenska ideja rođena mnogo prije baš u Hrvatskoj, a ne u Srbiji, ali je velikosrpskom konceptu ona dobro došla u realizaciji njezinih ciljeva. Tako je u prvoj velikosrpskoj monarhističkoj diktaturi kralja Aleksandra čak i službeno preko “Orjune” (Organizacija jugoslavenskih nacionalista) provodila fašistički teror, čiji je jedna od brojnih žrtava u Zagrebu bio istaknuti povjesničar Milan Šufflaj, a vrhunac tog terorra bilo je 1928. godine ubojstvo u beogradskoj skupštini hrvatskih zastupnika. Potom je s “bratstvom i jedinstvom” pod diktatorskom komunističkom Jugoslavijom sustavno uz pomoć poznatih međunarodnih patrona vršila puzajuću okupaciju ne samo hrvatskog nacionalnog teritorija, nego i nacionalnog identiteta.

Taj nacionalni identitet bio je ugrožen širenjem jugoslavenstva kao političkog i nacionalnog opredjeljenja, pa nije slučajno da je broj deklariranih Jugoslavena bio u Hrvatskoj najviši poslije Bosne i Hercegovine, dok je upravo u Srbiji bio procentualno najniži. Na popisu stanovništva u Jugoslaviji 1981. godine u Hrvatskoj se kao Jugoslaveni izjasnilo čak 379.057 osoba, što je iznosilo 8,7 posto od ukupnog stanovništva. Pred raspad Jugoslavije 1991. godine taj broj pao je na 273.016 Jugoslavena, odnosno 2,22 posto, da bi se deset godina kasnije u Republici Hrvatsko tako izjasnilo 176 osoba, ali je na sljedećem popisu zabilježen porast jer ih je bilo 311. Vjerojatno će taj broj porasti kad se objave podatci prošlogodišnjeg popisa stanovništva. Neovisno o broju deklariranih Jugoslavena bauk jugoslavenstva kruži Hrvatskom, a po zbivanjima i tendencijama posljednjih desetak godina utaborio se u samom Zagrebu koji je postao glavni grad nepostojeće Jugoslavije. Međutim, iako je jugoslavenstvo kao neprevladani politički pojam pa čak i prikriveni politički izbor kroz „regionalni koncept” ili „Zapadni Balkan“ najviše prisutno  u SDP-u, od njega nije bio imun ni HDZ, kad je u pitanju politički pragmatizam. Eklatantan primjer toga bio je predsjednik HDZ-a i premijer Ivo Sanader koji se od žestokog nacionalista pretvorio u kooperativnog zagovornika tzv. Zapadnog Balkana kao projekta Europske unije.

Nije slučajno da je “jugoslavensko pravosuđe” na službi u Hrvatskoj osudilo sve istaknute branitelje koji su obranili napadnuta područja (Glavaš, Merčep, Brodarac, Norac, Hrastov, splitska Lora), a nije čak ni optužilo niti jednog generala agresorske JNA, da je Hrvatska po mnogim pokazateljima, prije svega po korupciji spala na dno Europske unije, da se velike pljačkaške afere nižu iz dana u dan, da o nekoj vladavini pravne države nema ni govora i da javni dug nezaustavljivo raste. Sve to u cilju slabljenja i hrvatskog društva i same hrvatske države.

Jugoslavenstvo pod drugim imenom je štoviše politički temelj još uvijek prisutnih tendencija u jednom dijelu međunarodne zajednice, posebice u Europi, što se manifestira raznovrsnim pokušajima da se na području bivše Jugoslavije formira neka nova asocijacija koja se najviše promovira pod imenom „Zapadnog Balkana“, inicijativama kakvo je „Brdo-Brijuni“, ili sintagmom Mesićevog „regiona“ ili britanske „jugosfere“, a u najnovije vrijeme „Berlinskom inicijativom“ iza koje je stajala Angela Merkel. U samoj Hrvatskoj jugoslavenstvo se prema međunarodnoj zajednici manifestira u popustljivosti prema Beogradu, svodeći fašističku velikosrpsku agresiju na građanski rat kako bi se stvorili uvjeti za stvaranje neke nove regionalne asocijacije, ne nužno političke, ali geografski različite od ostalih dijelova Europe. Na unutarnjem planu novo jugoslavenstvo, otvoreno ili prikriveno, očituje se u raznovrsnim pokušajima povezivanja na regionalnoj osnovi, ali prije svega na popustljivoj politici prema Srbiji s kojom još uvijek ima niz neriješenih problema nakon Domovinskog rata. Zagovornici te ideje imaju u samoj Hrvatskoj snažnu potporu prije svega medija, te nevladinih udruga, ali i dnevne politike. Predvodnik takvog novojugoslavenstva bio je sam predsjednik Republike Ivo Josipović.

Dakle, dok u Srbiji pod kontrolom Srpske akademija nauka i umetnosti, ali uz važnu potporu Srpske pravoslavne crkve  i pored izgubljenih ratova nakon raspada Jugoslavije i gubitka Kosova, ne samo da tinja nego cvjeta četničko velikosrpstvo, dotle u Hrvatskoj vodeće društvene i političke institucije javno ili prikriveno zazivaju povrat jugoslavenstva. Dovoljno je spomenuti šutnju Hrvatske akademioje znanosti i umjetnosti koja je s prethodnim pridjevom “jugoslavenska” bila znanstveni a na određeni način i politički bastion Strossmayerovog jugoslavenstva. Onda su tu mediji na čelu s javnom televizijom i javnim radijom koji su puni jugobalkanskih novinara kao nove sorte društveno-političkih radnika. Takvu kategoriju najbolje simbolizira dugogodišnji voditelj emisije “Nedjeljom u 2” Aleksandar Stanković. Tu su dva vodeća dnevnika “Jutarnji list” kao čisto jugoslavenski, a “Večernji list” kao prosrpski, te naravno dvije vodeće stranke SDP kao otvoreni zagovaratelj, te HDZ kao potajni promicatelj nove jugoslavenske orijentacije pod imenom “Zapadnog Balkana” ili u najnovijoj verziji “otvorenog Balkana”. U takvom ambijentu nije slučajno da je “jugoslavensko pravosuđe” na službi u Hrvatskoj osudilo sve istaknute branitelje koji su obranili napadnuta područja (Glavaš, Merčep, Brodarac, Norac, Hrastov, splitska Lora), a nije čak ni optužilo niti jednog generala agresorske JNA, da je Hrvatska po mnogim pokazateljima, prije svega po korupciji spala na dno Europske unije, da se velike pljačkaške afere nižu iz dana u dan, da o nekoj vladavini pravne države nema ni govora i da javni dug nezaustavljivo raste. Sve to u cilju slabljenja i hrvatskog društva i same hrvatske države.

Ako Plenkovićev HDZ pod njegovim motom “mogu što hoću” ne reagira na otvoreno pismo 18 nevladinih udruga, treba li reći s jasnim protuhrvatskim usmjerenjem, uspoređujući predsjednika Tuđmana s osuđenim ratnim zločincem Ratkom Mladićem onda je jasno da navodno stožerna “hrvatska” stranka radi na vlastitoj detuđmanizaciji. Za hrvatsko društvo i politiku nisu više, bez obzira na Pupovčev SDSS, problem Srbi, nego hrvatski Jugoslaveni.

Najnoviji politički događaji samo su pojačali tu ofenzivu novojugoslavenstva u raznim varijantama. Ako Plenkovićev HDZ pod njegovim motom “mogu što hoću” ne reagira na otvoreno pismo 18 nevladinih udruga, treba li reći s jasnim protuhrvatskim usmjerenjem, uspoređujući predsjednika Tuđmana s osuđenim ratnim zločincem Ratkom Mladićem onda je jasno da navodno stožerna “hrvatska” stranka radi na vlastitoj detuđmanizaciji. Ako Plenkovićev koalicijski partner Milorad Pupovac, na neki način njegova desna ruka, koji smatra da je za njega i njegove Srbe glavni grad Beograd odlazi u Banja Luku na demonstrativnu proslavu genocidne tzv. Republike srpske gdje predsjednica srbijanske vlade uspoređuje Bosnu i Hercegovinu s NDH, a sam hrvatski premijer o tome šuti, drugim riječima podržava genocid tzv. Republike srpske, onda je jasno kakvu politiku vodi Andrej Plenković. Ako neke javne tvrtke u Hrvatskoj brišu iz svojeg imena atribut “hrvatski” očito uz privolu samog Andreja Plenkovića onda je to simbolika vraćanja jugoslavenstvu. Ako Plenkovićev potrčko Gordan jandroković izbacuje iz Sabornice nezavisnu zastupnicu Karolinu Vidović Krišto koja traži odavanje počasti 402  djece ubijene u Domovinskom ratu onda je jasno da je to u skladu s onom velikosrpskom “tko nas bre zavadi”. Ako Plenkovićev HDZ ne reagira na najavu novog šefa zagrebačkog SDP-a o vraćanju Trga maršala Tita, a to odobrava i lažna, jer je globalistička, ljevica “Možemo” Tomislava Tomaševića, onda je očito da fronta novojugoslavenstva nije mala i da Plenkovićeva agenda da “promijeni Hrvatsku” ima široku bazu. Vodeći uz to računa da je Andrej Plenković odgojen u jugokomunističkom duhu s ocem majorom KOS-a i majkom “vojnom lekarkom” i da je izbjegao služiti napadnutoj Domovini, te da je poslušan sluga Europske unije koja nakon raspada Jugoslavije nastoji stvoriti neki surogat, onda je htio-nehtio Andrej Plenković na čelu nove simbolične “Orjune”. Za hrvatsko društvo i politiku, dakle nisu više, bez obzira na Pupovčev SDSS, problem Srbi, nego hrvatski Jugoslaveni.

Prethodni članakPodcast Velebit – Velimir Ponoš:
Neprimjetno nas se pretvara u bolesnu civilizaciju
Sljedeći članakOsvrt na knjigu Slom ‘Velike Srbije’