Iz vladajućih političkih elita nitko nije iskreno izrekao stvarne razloge za izborni neuspjeh, iako su oni razvidni svakom. Nesporno je politički lakše za vlastite propuste kriviti druge. Međutim, niti jedan tepih nije toliko velik da bi mogao prikriti sve pogreške koje su se u ovoj zemlji godinama činile. Prije ili kasnije svi dugovi dođu na naplatu.

Dr. sc. Dubravko Ljubić

Izbori za Predsjednika Lijepe naše su iza nas. Javnim prostorom još uvijek vladaju osvrti na polučene rezultate i predviđanja više ili manje apokaliptične budućnosti. Komentari su uglavnom navijački i bitno obilježeni svjetonazorom subjekta koji ih kreira. Sve to skupa je pak popraćeno argumentacijom koja bi vrlo teško pretrpjela ozbiljniju analizu i kritiku.

Oni vlasti bliski, svojski se trude naći razloge za objektivni debakl svoje kandidatkinje u činjenici da je trećeplasirani kandidat svojim izjavama i porukama iza prvog izbornog kruga opstruirao njene izglede i eto doveo na vlast komunjare. Osim što ovakve tvrdnje direktno vrijeđaju i proglašavaju maloumnicima i bezumnicima oko 465.000 birača koji su u prvom krugu poklonili vjeru M. Škori, one su i realno neistinite. U svojim porukama naznačeni kandidat je istaknuo da svatko treba birati prema svojoj savjesti ono što je prema njegovom mišljenju najbolje za Hrvatsku, a da on osobno će izaći na izbore i učiniti svoj glasački listić nevažećim. Krajnji rezultati pak pokazuju da je u drugom krugu doduše bilo više nego što je to uobičajeno nevaljalih glasačkih listića, ali i realitet prema kojem, da su ti svi listići bili pripisani gubitničkoj strani, oni svejedno ne bi doveli do promijene konačnih izbornih rezultata i izbornog pobjednika. S druge strane, uz maksimalno uvažavanje karizme Miroslava Škore, nadasve je podcjenjivački pristup prema njegovim glasačima impliciranje njihove duhovne ograničenosti slijedom koje su jedino u mogućnost slijepo slijediti naputke svog političkog gurua. Ovakve su teze apsurdne iz jednostavnog razloga što podupiratelji Miroslava Škore upravo čine dio populacije kojoj je dosta pripadati sljedbama obilježenim bespogovornim praćenjem velikog vođe, čak makar nas sve skupa vodio u provaliju. Glasači Miroslava Škore okupili su se oko ideje promjena duopola političke vlasti koja u biti služi kao paravan nastavka partijskog monolita naslijeđenog iz bivših olovnih vremena. Dakle, upravo oko ideje političkog pluralizma mišljenja kao preduvjeta demokracije, naspram monolita demokratskog centralizma imanentnog neokomunističkom sustavu prezentno promovirane inkluzivnosti i političke korektnosti.

Za neke je predsjednica zaslužila još jedan mandat jer je primjerice iz predsjedničkih dvora deložirala Broza. Za druge simbolika tog gesta nije dostatna s obzirom na činjenicu da je u Predsjedničkim dvorima umjesto mrtvog Tita instalirala žive lončare, hrge, kvrge, očenašeke i ine koji personificiraju u najmanju ruku isto zlo po težini za ostvarivanje opstojnosti hrvatske države.

Iz vladajućih političkih elita nitko nije iskreno izrekao stvarne razloge za izborni neuspjeh, iako su oni razvidni svakom. Nesporno je politički lakše za vlastite propuste kriviti druge. Međutim, niti jedan tepih nije toliko velik da bi mogao prikriti sve pogreške koje su se u ovoj zemlji godinama činile. Prije ili kasnije svi dugovi dođu na naplatu.

Unisono svi se slažu da je uskoro bivša predsjednica ipak bila intelektualno i politički nedorasla funkciji koju je obnašala, te da je za nju prihvatljivija pozicija sljedbenice tuđih politika nego pozicija liderice i državnice. Objektivno, njezinih gafova i drugih najblaže rečeno tragikomičnih situacija je u prošloj petoljetci doista bilo na pretek. Ipak, za neke je ona zaslužila još jedan mandat jer je primjerice iz predsjedničkih dvora deložirala Broza. Za druge simbolika tog gesta nije dostatna s obzirom na činjenicu da je u Predsjedničkim dvorima umjesto mrtvog Tita instalirala žive lončare, hrge, kvrge, očenašeke i ine koji personificiraju u najmanju ruku isto zlo po težini za ostvarivanje opstojnosti hrvatske države. Za neke je njezina inicijativa “Tri mora” pokazatelj pravog puta za izlazak iz “regiona”, dok drugi pak tvrde da je pozivanje vučjeg čopora u Zagreb na svoju ruku i bez znanja nadležnog ministarstva i Vlade, zapravo akt koji nas većom jačinom veže za nepoželjno okružje, odnosno aktivitet koji zaslužuje uz politiku i dublju kriminalističku obradu. Pri tome se neoprostivim magnum crimenom proglašava pokazani odnos prema braniteljskoj populaciji i njihovim članovima obitelji, ali i prema svima onima koji su demokratski izražavali svoje negodovanje glede posjeta za čiju realizaciju nije postojala niti jedna urgentna okolnost koja ne bi trpjela odgodu.

Također, javni prostor prepun je onih koji propast svijeta vide u opasnosti od “velike koalicije”, kao da ona nije na djelu u posljednjih dvadesetak godina. Duopol vlasti lijevog i desnog krila partije može se oživotvoriti samo u njihovom međusobnom cikličkom smjenjivanju s vlasti, pri čemu oba krila moraju asimilirati ili uništiti svaku pojavnost trećeg puta u političkom spektru kojeg pokrivaju. Politički duopol ne može živjeti bez podjele na “mi ili oni”, kao niti bez straha od dolasku na vlast većeg zla, onih drugih, fašista ili komunista. Stoga eksplicitna pojavnost velike koalicije bi u svari bila poželjna kao završni čin političke farse koju živimo. Tako bi konačno svi shvatili da sintagma “mi ili oni” ne označava antagonizam između konzervativaca i liberala, suverenista i globalista ili neke druge dvije suprotstavljene političke opcije, već da je to stvarno egzistirajući spor između političke elite i obespravljenog i objektivno razvlaštenog nominalnog nositelja suvereniteta, hrvatskog puka. Jednoumlje ili bolje rečeno bezumlje imamo već sada, a gore može biti jedino da se kažnjavanje neistomišljenika preseli iz domene društvene eutanazije u domenu fizičke. Bit ove vlasti je onemogućiti svaku inu političku opciju koja ima snage i potencijala narušiti cikličku pravilnost promjena vlasti, koje sadržajno zapravo to ni nisu. Osnovna je dužnost braće po partiji, neovisno o boji dresa kojeg nose, brinuti se da i u statusu oporbe ne prestaje alimentiranje životnih želja potrebitih iz državnog proračuna. Jer se dobro dobrim vraća.

Kohabitacija nastaje u sustavima u kojima izvršnu vlast dijele državni poglavar i šef vlade… Republika Hrvatska je po svom ustavnom ustrojstvu parlamentarna demokracija, pa se kod nas izraz kohabitacija ne može primijeniti u svom uobičajenom smislu. Predsjednik države nema utjecaja na zakonodavnu vlast. Predsjednik države nema utjecaja niti na Vladu, dok je Vlada praktički limitirajući faktor predsjedničkog aktiviteta jer je on ograničen institutima egzekutivne prethodne suglasnosti i/ili supotpisa.

Nadalje, svi izražavaju brigu glede budućeg stanja kohabitacije u političkom životu, iako kohabitacija kao politička pojavnost nije imanentna parlamentarizmu. Kohabitacija je izraz koji se u politologiji rabi za deskripciju situacije kada izvršnu vlast u nekoj državi dijele pojedinci, grupe ili političke stranke koje su oštro ideološki, interesno ili na neki drugi način suprotstavljene. Kohabitacija se od velike koalicije razlikuje po tome što nije posljedica koalicijskog sporazuma, nego rezultat redovnog političkog i izbornog procesa u nekoj državi. Ujedno, kohabitacijom se vlast ne dijeli po sadržaju. Ona se stoga razlikuje od dvovlašća jer su kod nje, a s obzirom na sadržaj ustavnih ovlaštenja, jasno definirane ovlasti koje nositelji egzekutive priznaju jedni drugima, te su prisiljeni “živjeti zajedno” (lat;cohabitatio). Kohabitacija nastaje u sustavima u kojima izvršnu vlast dijele državni poglavar i šef vlade. U prošlosti je to najčešće bio slučaj u ustavnim monarhijama gdje je državni poglavar svoju vlast temeljio na tradiciji i nasljednom pravu, dok je šef vlade bio biran i odgovoran parlamentu. Danas je kohabitacija karakteristična za polupredsjednički sustav, u kojima šef vlade svoj legitimitet izvlači iz legaliteta parlamentarne većine, dok je predsjednik republike izabran na neposrednim izborima, sa originarnim ustavnim ovlastima koje upravo proizlaze iz izbornog legitimiteta.

Republika Hrvatska je po svom ustavnom ustrojstvu parlamentarna demokracija, pa se kod nas izraz kohabitacija ne može primijeniti u svom uobičajenom smislu. Predsjednik države nema utjecaja na zakonodavnu vlast. Predsjednik države nema utjecaja niti na Vladu, dok je Vlada praktički limitirajući faktor predsjedničkog aktiviteta jer je on ograničen institutima egzekutivne prethodne suglasnosti i/ili supotpisa. Čak je i odredba o sukreiranju vanjske politike nudum ius, odnosno ovlaštenje bez realnog sadržaja. Sukladno Ustavu, suverenitet Republike Hrvatske neotuđiv je, nedjeljiv i neprenosiv. Hrvatski sabor ili narod neposredno, samostalno, u skladu s Ustavom i zakonom, odlučuje o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj. Ujedno Sabor donosi akte kojima izražava njegovu politiku te donosi Strategiju nacionalne sigurnosti i Strategiju obrane Republike Hrvatske. U Republici Hrvatskoj sve politike, sukladno odredbama sadržanim u članku 2. i članku 80. Ustava uređuje zakonodavno tijelo, odnosno parlament. Čak i Vlada RH samo provodi politiku utvrđenu u Saboru, jer bi svako drugačije tumačenje ovlaštenja izvršne vlasti bilo ustavnopravno suspektno. S druge strane državni poglavar ex constitutio mora apstinirati od uplitanja u politiku s obzirom na njezin dnevnopolitički i interesni sadržaj. On mora biti politički i svjetonazorski neutralan i zbog toga, sukladno odredbama sadržanim u članku 96. Ustava, predsjednik nakon izbora podnosi ostavku na članstvo u političkoj stranci, o čemu obavještava Hrvatski sabor.

Sukladno članku 94. Ustava, državni poglavar  predstavlja i zastupa Republiku Hrvatsku u zemlji i inozemstvu. Predsjednik države reprezent je države kao pravne osobe sui generis. On se ne brine za promicanje trenutnih političkih interesa, već samo onih bitnih i po Saboru utvrđenih nacionalnih interesa. S obzirom na svoju primarnu funkciju, državni poglavar se brine za očuvanje elemenata državnosti, a to su vlast, stanovništvo i teritorij. Predsjednik Republike brine se za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti, na način da kao čimbenik stabilnosti reagira uvijek kad je narušena podjela vlasti i odnos između legislative, egzekutive i sudbene vlasti.

Bit ustavnog položaja Predsjednika republike definiran je člankom 94. Ustava. On ne zastupa neku političku opciju niti često u našem svakodnevno govoru rabljenu mitsku ispraznicu “sve građane”. Realno zbog individualne različitosti svakog pojedinca, zbog same logike stvari, ne može postojati zajednica svih drugačijih. Izraz “građanin”, relikt je francuske revolucije koja je zbog uspostave kapitalističkih odnosa i dokidanja patricijskog vlasništva nad zemljištem trebala stvoriti kastu uvjetno jednakih i osobno slobodnih radno pokretljivih najamnika. Tako je iznjedren i sustav deklaracijskog popisa prava i sloboda “čovjeka i građanina” u kojem su politička prava pripadala samo građaninu, a ne i čovjeku. Pojam “građanin” utjelovljivao je svojstvo biti sposoban participirati u političkom životu na temelju plaćanja poreza, dakle svoje materijalne moći, ili na temelju društvenog statusa. Drugim riječima pravo na sudjelovanje u procesu političkog odlučivanja temeljilo se na zasadima društvenog položaja čije izvorište je bilo u imovinskoj moći ili u priznanju društvenih časti kao posljedica prisvajanja određenih zasluga u socijalnim kontaktima. Iz današnje vizure podjela na ljude te na ljude i građane trebala bi svakome biti odbojna i anakrona. Stoga je i naš Ustav, iako ne u potpunosti dosljedno, odbacio koncept “građanske države” definirajući Republiku Hrvatsku kao zajednicu ravnopravnih državljana.

Sukladno članku 94. Ustava, državni poglavar  predstavlja i zastupa Republiku Hrvatsku u zemlji i inozemstvu. Predsjednik države reprezent je države kao pravne osobe sui generis. On se ne brine za promicanje trenutnih političkih interesa, već samo onih bitnih i po Saboru utvrđenih nacionalnih interesa. S obzirom na svoju primarnu funkciju, državni poglavar se brine za očuvanje elemenata državnosti, a to su vlast, stanovništvo i teritorij. Predsjednik Republike brine se za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti, na način da kao čimbenik stabilnosti reagira uvijek kad je narušena podjela vlasti i odnos između legislative, egzekutive i sudbene vlasti. Taj će odnos biti narušen kad jedna od sastavnica vlasti zlorabi ili prekoračuje svoje ovlasti zadirući pri tome u nadležnosti neke druge grane vlasti. Funkcija brige za opstojnost nacije iscrpljuje se u ovlastima Predsjednika republike braniti državljane od vanjske ugroze. On tu svoju funkciju obavlja kao vrhovni zapovjednik oružanih snaga te kroz utjecaj na rad sigurnosnih služba. Zaštita života i imovine državljana na unutarnjem planu u ingerenciji je Ministarstva unutarnjih poslova, a posredno kroz preventivu i penalni sustav i u domeni sudbene vlasti. Brigu za teritorijalnu cjelovitost Predsjednik Republike izvršava na temelju ustavno uspostavljene odgovornosti za obranu neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske.

Ako se želi sine ira et studio (objektivno i bez srđbe) sagledati perspektiva Lijepe naše u razdoblju do parlamentarnih izbora, može se sa sigurnošću reći da na našoj političkoj sceni iz činjenice personalnih promjena na Pantovčaku ne će proizaći nikakve tektonske promjene. Novoizabrani predsjednik je najavio svoju pojavnost u politici na razini retorike. On ne misli bitno sudjelovati u političkom životu već po samoj činjenici da se ne zalaže za proširenje svojih ovlasti, već je tu za održavanje statusa quo. Također, s obzirom na retorički kapacitet aktualnog predsjednika Vlade, unutar egzekutive ne treba očekivati veće sukobe. U suprotnom, to ne bi bio sraz uličnog štemera i štreberice, već bi to bio sraz protivnika koji jako dobro poznaju mane i vrline te pikanterije iz osobnog života oponenta gdje na kraju ne bi bilo pobjednika, a prolilo bi se podosta krvi. Na bilateralnom vanjskom planu, novoizabrani predsjednik ne će imati što raditi, jer se u međunarodnim odnosima zna koliko tko teži u donošenju političkih odluka. Beskorisno je trošiti vrijeme na komunikaciju s onima koji su realno impotentni u domeni političkog odlučivanja. Multilateralni pak sastanci za drugu ligu odlučivanja imaju ipak više kurtoaznu pozadinu. Zato je budući predsjednik i rekao da će njegov fokus vanjske politike biti usmjeren ka Sloveniji, kao objektivno uz Hrvatsku jedinoj zemlji koja nije provela lustraciju i u kojoj će sigurno naći svjetonazorski bliske sugovornike. A zli jezici podsjećaju i na neke osobne odnose sa Ljubljanskom bankom koje još treba riješiti.

https://www.vecernji.hr/vijesti/delo-bankovni-kredit-tvrtki-kresimira-milanovica-dodijeljen-bez-kriterija-1066150

Nada u revitalizaciju političkog mrtvaca SDP-a, kojeg paradoksalno kao svoj antipod i nužno potrebno naličje na aparatima drži jedino HDZ, jest objektivno mala. I zato će biti neugodno iznenađeni svi oni koji očekuju od novog predsjednika borbu za reanimaciju u biti neokomunizma…
Krug najužih suradnika oko novog predsjednika predstavljaju uglavnom politički odstrijeljeni kadrovi unutar SDP-a, a što će se sadašnjem šefu stranke i njegovoj političkoj garnituri prije ili kasnije vratiti kao bumerang.

Najveće razočarenje će doživjeti članovi SDP-a koji su već počeli prisvajati lovorike za pobjedu Zorana Milanovića, kao svojih ruku djelo, najavljujući pri tome novi marš kroz institucije, utemeljen isključivo na njihovim pukim snovima. Stvarno, pobjeda Zorana Milanovića je manjinski njegova zasluga, dok je lavovsku pomoć imao u posljedicama nepopularne politike HDZ-a. Za Zorana Milanovića glasovalo je onih ponovno probuđenih 20% jugonostalgičara te neokomunista i oko 5% prosvjednika. Što je u situaciji niske izlaznosti i veće izborne apstinencije dovoljno za izbornu pobjedu. No, to je ujedno i maksimum ove političke opcije. Nada u revitalizaciju političkog mrtvaca SDP-a, kojeg paradoksalno kao svoj antipod i nužno potrebno naličje na aparatima drži jedino HDZ, jest objektivno mala. I zato će biti neugodno iznenađeni svi oni koji očekuju od novog predsjednika borbu za reanimaciju u biti neokomunizma. Novi predsjednik nije neinteligentna osoba, a kao pravnik zna da bi svako njegovo prekomjerno uplitanje u recentna politička zbivanja moglo dovesti i do pokretanja postupka njegovog opoziva. Za očekivati je da će svoj novi položaj iskoristiti kao petogodišnju sinekuru, uz zadovoljavanje prohtjeva njegovih bliskih suradnika za uhljebljenje unutar predsjedničkih dvora i pripadajuće personalne diplomatske kvote. Sve preko toga bi ga izložilo neželjenim i za njega nepotrebnim kritikama te rizicima s neizvjesnim posljedicama. Samo bi osoba sa suicidalnim željama u polariziranoj političkoj zbilji išla izazivati dodatno nezadovoljstvo ionako ogorčenog naroda. Biti Predsjednik države, a ne moći izaći pred narod bez kordona policije kao zaštitne mjere, nikom normalno ne može biti ideal. Ujedno, krug najužih suradnika oko novog predsjednika predstavljaju uglavnom politički odstrijeljeni kadrovi unutar SDP-a, a što će se sadašnjem šefu stranke i njegovoj političkoj garnituri prije ili kasnije vratiti kao bumerang.

Za politički život puno je važnije što će se do parlamentarnih izbora događati u HDZ-u. Hrvatsku politiku i društvo treba resetirati i pokrenuti iz početka. Tome bi pogodovao rascjep unutar ovog političkog pokreta koji bi uvjetovao njegovo profiliranje kao moderne političke stranke. Tako dugo dok će nas članovi tog pokreta mentalno kastrirati tvrdnjama o stožernosti i državotvornosti HDZ-a, mjesta za društveni napredak nema. Politička stranka ne može bit stožerna, jer se oni koji se misle baviti politikom interesno udružuju radi ostvarivanja političkih probitaka. To znači da oni nisu dužni pridružiti se udruzi koja već postoji iako pokrivaju isti dio političkog spektra, već su slobodni birati organizacijski i personalni okoliš koji im odgovara. Egzistencija hrvatske države je notorna činjenica. Država Hrvatska postoji i međunarodno je priznati subjekt. Stoga danas stranke ne mogu biti državotvorne, pa čak i da im je u programu jednina odrednica stvaranja države. Štoviše, tada bi ispunjenjem tog cilja one trebale prestati postojati.

Idući parlamentarni izbori, možda su nam i posljednja šansa za izgradnju za živjeti u njemu poželjnog društva. Odluka je na nama. Poslije toga morat ćemo živjeti s posljedicama svog činjenja ili nečinjenja. Žalosno je jedino što nositelji društvenog bunta su u ovom trenutku uglavnom oni koji su u 90-tim bili u cvijetu života, dok su nove generacije već uškopljene novokomponiranim viđenjem demokracije kao društva u kojem vlast donosi privilegije a ne i odgovornost.

S druge strane, dugo obnašanje vlasti pogodno je tlo za korupciju i nepotizam. A ove se okolnosti nakon petrifikacije društvenih i političkih odnosa na lokalnoj i nacionalnoj razini, izazvanih statusom quo u obnašanju vlasti, više ne mogu redovnim demokratskim metodama mijenjati. Kad vlast postane sama sebi svrha, tada dolazi vrijeme za nestanak sa političke scene njenih nositelja. A upravo je to sada slučaj sa HDZ-om i SDP-om koji postoji samo radi egzistencije prvotno navedenog. Teško je povjerovati da se nešto staro i potrošen može samo od sebe popraviti. A da je tome tako pokazat će izbori u HDZ-u u kojima će vjerojatno trijumfirati sadašnja elita, iako je opterećena grijesima koji se kreću od izdaje utemeljiteljskih vrijednosti pa do prijevare članstva i simpatizera te neispunjenja nacionalnih interesa.

Na obzoru, barem još za sada ne vidi se ozbiljna organizacijska struktura koja bi mogla animirati hrvatsku naciju na opetovano uzimanje u svoje ruku odlučivanje o svojoj sudbini. U općem stanju apatije i egzistencijalne nesigurnosti, borba za ideale demokracije i općeg dobra iz svog mikrokozmosa rijetkima se ne čine ciljevima vrijednim žrtve. Idući parlamentarni izbori, možda su nam i posljednja šansa za izgradnju za živjeti u njemu poželjnog društva. Odluka je na nama. Poslije toga morat ćemo živjeti s posljedicama svog činjenja ili nečinjenja. Žalosno je jedino što nositelji društvenog bunta su u ovom trenutku uglavnom oni koji su u 90-tim bili u cvijetu života, dok su nove generacije već uškopljene novokomponiranim viđenjem demokracije kao društva u kojem vlast donosi privilegije a ne i odgovornost. Žalosno bi bilo da Hrvatsku može spasiti samo biologija, odnosno odumiranje bardova duboke države koji danas više nego ikad vuku konce iz sjene, prepuštajući liderske uloge svojim anemičnim anacionalnim učenicima poremećenog sustava društvenih vrednota.

Komentari