U ovom aktualnom skandalu gdje se u Koruškoj brkaju kruške i jabuke, ne treba posve zametnuti ni misao da se ne radi samo o lijevim lobijima (izjava Ruže Tomašić) nego cum grano salis svrnuti oči i na spomenuto središte univerzalne Katoličke crkve i zapitati se nije li možda baš iz njega došao mig nesretnom vikaru. Ako je papa u nedoumici oko genocida nad Hrvatima 1945., žurno treba pozvati Irineja da mu objasni, a i autori “kurikuluma” trebali bi uključiti rečenoga suvremenog Velimirovića, svetoga ljubitelja nacista.
Priroda se budi, Hrvatska spava. Karnevali su za nama, kmečavi krnje je spaljen, u Kaštelima likom i nedjelom Miodrag Dalmatinac koji se kao žar-ptica vrnuo iz žeravice i nakon neduge pravedne srdžbe vratio u kolaciju s PHDZ-om koji bez njega jednostavno ne može živjeti, te će i nadalje pjevati protiv neiživljenih suverenista, katolika i pedera, boriti se bratski rame uz rame sada kao PPHDZ protiv hrvatskih nacionalista, hologramskih fašista i fašnika uopće. Pupovca su se u zadnje vrijeme dohvatile čak i službene takoreći tiskovine, pa se ja od njega mogu na trenutak odmoriti, više se ne libe o njegovoj bijedi pisati ni novinari ispranih mozgova ili prestrašeni medijalci naučeni da dirnuti u Pata znači dirnuti i u Patašona.
Vrijeme je korizme, sjajno vrijeme za odricanje od svega i svačega, uglavnom licemjerno, a podatno za viceve. Dvadeset posto hrvatskih državljana rado bi se odreklo Hrvatske, a još mnogo njih na državnim pozicijama odriče se iz godine u godinu hrvatskog suvereniteta, u vrijeme korizme i izvan qudragessime. Najnovije je odricanje od hrvatske monete koja se naziva kunom i od dana uvođenja ranih devedesetih podiže kosu na glavi onih dvadeset posto. Riječ je o nastavku već odavno započete prakse ignoriranja naroda. A taj narod prema euru ima instinktivan otpor, kao i nemali broj financijskih stručnjaka, objašnjavatelja grdnih posljedica koje će uvođenje eura imati ponajviše za ponajmanje, one na rubu siromaštva i one preko ruba.
Nevjerojatna je bahatost vlasti u ovom i u sličnim slučajevima, razumljiva ipak jer je dio mentalnog sklopa koji bi svaki simbol suvereniteta predao u tuđe, ne samo nadnacionalne ruke. Bavim se trenutno pisanjem povijesnoga romana koji uvelike zahvaća i Bosnu u jeseni srednjega vijeka, pa ponavljam neke lekcije, primjerice: veliki bosanski kralj Tvrtko Kotromanić kovao je zlatnike koji bijahu četiri puta teži od mletačkih, ne slučajno – htio je time reći i Veneciji i Budimu da ne samo što ima svoju kovnicu i svoj novac, nego i težinom naglašava vlastitost i samosvijest. Hrvoje Vukčić Hrvatinić, veliki vojvoda bosanski i herceg splitski, kovao je svoj novac u Splitu, kako kažu izvori, prelijepe srebrnjake sa svojim grbom. Sve je to Ugre koji su često i uglavnom bez uspjeha provaljivali u Bosnu, dovodilo do bjesnila jer su Bosnu držali vazalnom svojom zemljom, a eto što se ondje događa. Današnjih su dana Ugri iliti Mađari u obrnutoj ulozi pa sada oni prkose i ne daju forintu s kojom doduše i ja imam problema kada putujem Mađarskom jer nikada ne znam na brzinu izračunati kakav je njezin erotski odnos s kunom.
“Istinska” nagađanja u rasponu od minimalističkih do milijunističkih
Nije njima do holokausta u cjelini jezivih zbivanja na europskom tlu, uglavnom dokazanim i brojem žrtava potkrijepljenim, nego samo do Jasenovca koji isto tako nitko pametan ne negira, ali puna istina ne smije na vidjelo (a nije ni prije) kakva bila da bila, postoje i ostaju samo nagađanja u rasponu od minimalističkih do milijunističkih, a s nagađanjima i pogađanjima ne možete pred učenike, ne možete u udžbenike. Pa nam ostaje vidjeti čemu su se dosjetili tvorci kurikula.
Kako je tonula i potonula, nadam se ne zauvijek, suverenost zemlje Hrvatske, najbolje se moglo pratiti po zbivanjima u školstvu, posebno po kreacijama udžbenika za hrvatski jezik i povijest. Hrvatski je isprva kontaminiran nametnutim pravopisom za škole, ispljuvkom “općega” i od jezikoslovnih autoriteta nikada priznatoga pravopisa Jovanović-Jozić. Isti Milanovićev prosvjetni treger, Jovanović, nosio je udžbenike iz povijesti na pregled u Beograd. Sada se povijest ponavlja, s tim da je Beograd malo zaobiđen, ne posve jer ima filijalu u Hrvatskoj, ali je prerađeni udžbenik predočen Amerima koji su poslali u Zagreb stanovitog dr. Williamsa da odobri ili ne što će ondje stajati, valjda on zna bolje o hrvatskoj povijesti od naših neznalica. Svi su se oni dohvatili isključivo holokausta koji, nadam se, ni u jednoj dosadašnjoj verziji nije negiran niti bi to bilo moguće i glede razmjera užasa nacističkih logora smrti, ali nije njima do holokausta u cjelini jezivih zbivanja na europskom tlu, uglavnom dokazanim i brojem žrtava potkrijepljenim, nego samo do Jasenovca koji isto tako nitko pametan ne negira, ali puna istina ne smije na vidjelo (a nije ni prije) kakva bila da bila, postoje i ostaju samo nagađanja u rasponu od minimalističkih do milijunističkih, a s nagađanjima i pogađanjima ne možete pred učenike, ne možete u udžbenike. Pa nam ostaje vidjeti čemu su se dosjetili tvorci kurikula.
Što će u udžbenicima pisati o Bleiburgu i Križnim putovima – o tome ni riječ. Za tu “tematsku cjelinu” nisu pozvani ni iz Beograda ni iz Amerika, ali ako dođe do nekih prijepora, svakako bi trebalo pozvati Engleze da pregledaju udžbenike i kažu svoju. Ipak su oni uz Titovu zločinačku jugoslavensku vojsku najviše o tome znali, odigrali prljavu igru na licu mjesta, pa bi bilo u najmanju ruku neobzirno ne pozvati i njih u Zagreb, glavni grad suverene RH u koji se u svezi s hrvatskom poviješću zadnjih tjedana slijevaju rijeke poznavatelja iz stranih zemalja kako bi poučili glupe Hrvate o njihovoj povjesnici, o kojoj ni stem-ministrica ne zna previše pa joj treba pomoć izvana. Tako da stemera očito imamo, ali su nam nedostajali štemeri u humanističkom području, pa ih uvozimo. Uvozimo i inače radnu i drugu snagu, pa zašto ne bi i za rad na kurikulu koji se zove uputnik, samo to nitko ne zna jer je nastava hrvatskoga jezika komplicirana, tko se može nositi sa sedam padeža, a nekmoli s tvorbom riječi.
Kineze za otkopavanje Jasenovca
Sve jasno – narodna jugoslavenska vojska pobila je ustašku bandu, ustaše, ustašice i ustašku djecu, možda je malo pretjerala, ali što se može, moralo se, ne treba tu spominjati ni domobrane ni civile, ni bilo što komplicirati, i tako su svi oni bili Hrvati, a to je zbirno ime za ustaše.
Imamo mi tu u suverenoj Hrvatskoj i Kineze jer smo zaboravili kako se gradi pa nas i to moraju učiti, a imali smo još u davnim vremenima jednoga Milorada Dalmatinca, oprostite, Jurja Dalmatinca. Spominjem Kineze u svezi s udžbenicima jer bi jedino oni, očito, s prvorazrednom tehnikom, mogli otkopati Jasenovac da napokon nitko ne nagađa, a jedino tako se može doći do istine, premda bi dobro došli i dokumenti odneseni u Beograd. No to nije sve. Tuži se Jože Dežman, koji u Sloveniji radi ono što Hrvati ne rade ni u Hrvatskoj, a nekmoli da bi bili pri ruci u iskopavanjima u Sloveniji – tuži se da uz do sada pronađena brojna grobišta najveći problem predstavlja Kočevski rog. I tu opet dolazimo do Kineza koji imaju najbolju tehniku te bi vrlo brzo mogli iskopati istinu o vjerojatno najvećem gubilištu u najvećem genocidu nad hrvatskom narodom u njegovoj znanoj povijesti od sedmoga stoljeća do 1945. (i nadalje). Pišem to zato jer, kažem, o Križnim putevima ni riječi, tu je valjda sve jasno – narodna jugoslavenska vojska pobila je ustašku bandu, ustaše, ustašice i ustašku djecu, možda je malo pretjerala, ali što se može, moralo se, ne treba tu spominjati ni domobrane ni civile, ni bilo što komplicirati, i tako su svi oni bili Hrvati, a to je zbirno ime za ustaše. I obratno. Ne treba spominjati da je poklana hrvatska vojska i obitelji hrvatskih vojnika, ali i oni koji s vojskom nisu imali baš nikakve veze, nego su se povlačili prema Austriji pred krvavim terorom Titovih zločinaca. U spasonosni engleski zagrljaj, u sretni exit.
“Koruška” crkva protiv Crkve u Hrvata
I što sada radi “koruška” Katolička crkva? Nije državna, dobro, ali je pokrajinska i očito je sebi uzela slobodu da zabrani misu za žrtve komunističkoga pokolja, iznevjerila svoje poslanje, ponijela se nedostojno kršćana i kršćanskoga nauka, odrekla dostojnoga odnosa prema mrtvima.
Jugoslavenska, dotično srbijanska propaganda je i nadalje vrlo aktivna, njezini poslenici znaju kako indoktrinirati ustanove i ljude, od Ujedinjenih naroda pa do raznih veleposlanika koji dolaze u Hrvatsku bez ikakvih predznanja, osim „znanja“ iz jugoslavenskih udžbenika te su kao stvoreni da pišu udžbenike. Ta je indoktrinacija toliko zamašna i duboka da ide i do Vatikana, a kako ne bi do klera u Koruškoj koji, na zamolbu Hrvatske biskupske konferencije odgovara da se misa na Bleiburgu (ili blizu Bleiburga) ne može održati, s obrazloženjem koje smrdi po rečenoj propagandi, a tako je i formulirano. I toga koruškog vikara treba uključiti u uputnik, to jest po divjacima kurikulum, da saznamo kakvo je to selektivno tumačenje i doživljavanje povijesti, jer ambiciozni vikar znade što mi ne znamo.
Katolička crkva u Koruškoj ne da služiti misu biskupu Katoličke crkve u Hrvatskoj. Pa je li Katolička crkva jedna i jedina, univerzalna, ili se u međuvremenu nešto dogodilo, a meni promaknulo. Mi doduše kolokvijalno (manje-više) govorimo o Crkvi u Hrvata, ali iz drugih razloga i ne dovodeći u pitanje cjelinu i jedinstven organizam sveopće Katoličke crkve koja ni u jednom dijelu svijeta nije državna crkva ni odvojena od rimskoga središta (a onaj koji ju je htio odijeliti u Hrvatskoj bio je zločinac Tito, onaj koji je to odbio i na kraju platio glavom, otrovan, bio je Stepinac). I što sada radi “koruška” Katolička crkva? Nije državna, dobro, ali je pokrajinska i očito je sebi uzela slobodu da zabrani misu za žrtve komunističkoga pokolja, iznevjerila svoje poslanje, ponijela se nedostojno kršćana i kršćanskoga nauka, odrekla dostojnoga odnosa prema mrtvima koji imaju ljudska prava kao i živi, u slučaju mrtvih da budu pokopani s imenom i prezimenom, a budući da je i to nemoguće kao što vidimo – najmanje što se može uraditi jest u tijeku misnoga slavlja podsjetiti se na žrtve. Ni to, znači, nije dopušteno, pa se već razmišlja o sljedećim lokacijama, a tih sljedećih ima mnogo više od tisuću pa će odluka biti teška.
Ako je Papa u nedomici, treba pozvati Irineja
Živa i besmrtna poststaljinistička falanga, stacionirana, umrežena i mažena u suvremenoj Hrvatskoj, povezana s inozemnim, poglavito europskim medijskim centrima moći koji su u sličnim rukama, eksplodirala je od oduševljenja nakon podmetanja gnjile kruške iz Koruške, otvaraju se boce šampanjca, drže govori i daju izjave o konačnom i međunarodno priznatom obračunu s Tuđmanom i njegovom ostavštinom…
Možda bi se trebalo vratiti zamisli biskupa Bogovića o Svehrvatskom grobu na Krbavskom polju podno Udbine. U svakom slučaju, u ovom aktualnom skandalu gdje se u Koruškoj brkaju kruške i jabuke, ne treba posve zametnuti ni misao da se ne radi samo o lijevim lobijima (izjava Ruže Tomašić) nego cum grano salis svrnuti oči i na spomenuto središte univerzalne Katoličke crkve i zapitati se nije li možda baš iz njega došao mig nesretnom vikaru. Ako je papa u nedoumici oko genocida nad Hrvatima 1945., žurno treba pozvati Irineja da mu objasni, a i autori “kurikuluma” trebali bi uključiti rečenoga suvremenog Velimirovića, svetoga ljubitelja nacista.
Da završim o ovoj teškoj temi: živa i besmrtna poststaljinistička falanga, stacionirana, umrežena i mažena u suvremenoj Hrvatskoj, povezana s inozemnim, poglavito europskim medijskim centrima moći koji su u sličnim rukama, eksplodirala je od oduševljenja nakon podmetanja gnjile kruške iz Koruške, otvaraju se boce šampanjca, drže govori i daju izjave o konačnom i međunarodno priznatom obračunu s Tuđmanom i njegovom ostavštinom, njegovim (i mojim) govorima 28. veljače 1989. o stalnim i agresivnim, desetljećima dugim podmetanjima hipoteke hrvatskom narodu kako bi ga se držalo u talačkom položaju i tako lakše nad njim vladalo, a svatko onaj iz Hrvatske koji se prema tome pomirljivo odnosio nadajući se da će biti amnestiran – na kraju je i takav bio proglašen ustašom. Rečena staljinistička i titoistička falanga otvarala je šampanjac i kada je započela fašistička agresija na Hrvatsku 1990/1991. A tko se u tom sudbonosnom, doista strašnom trenutku borio za opstanak mlade hrvatske države? Najveći broj njih bijahu djeca ili unuci poklanih na putovima od Bleiburga do Niša, ustala je, makar i u tenisicama i bez oružja u prvim tjednima pa i mjesecima (zahvaljujući Lončaru), uspravila se iz neznanih grobova hrvatska vojska u likovima mladih, stasitih Hrvata i bezmjernim junaštvom spriječila da Hrvatska ne doživi novi Bleiburg, kao što joj je obećano od strane Srbijanaca, pobunjenih Srba i svetosavlja.
Zakazala hrvatska vanjska politika
U koruškom slučaju potpuno je zakazala hrvatska vanjska politika i još jednom je otkriveno kakve veleposlanike i veleumove, patriote uz to, šaljemo po Europama i svijetu. Jer, koliko god se sve pokušava svesti na crkvene okvire, i vrapcima je jasno o čemu je riječ.
Deset posto hrvatskoga naroda nestalo je s lica zemlje u Drugom svjetskom klanju na ovoj ili na onoj strani, a mnogi s one druge strane u besmislenom građanskom ratu također su prije ili poslije stradali od ruke komunista, pa i lijevo krilo HSS-a što se dalo navući na komunističku propagandu koja je imala glasnogovornike poput sadašnjeg Beljaka, likvidirano je postupno, tiho i noću. Neoprezna Rankovićeva izjava o pola milijuna eliminiranih Hrvata u mjesecima i godinama poslije rata, s početkom u Bleiburgu, ne će se naći u udžbenicima, režite mi glavu. Ta je javna izjava strahovito opasna za aktualne otvaratelje šampanjca, čiji je posao jedan i jedini: zadaviti suvremenu, modernu hrvatsku državu, po mogućnosti Hrvatsku vojsku i usput Crkvu u Hrvata, a kada vide da im ne polazi za rukom baš sve što su zamislili – onda vade iz rukava ustaše, pa kad ih ne nalaze onda ih izmišljaju ili svoje crvene plaćenike šalju na tečaj crtanja svastike (Poljud) a slali su ih i na bleiburško polje s ustaškim znakovljem, što je naša vajna televizija uvijek rado snimala.
Narod bespomoćno gleda, čudi se, pa se i smije jer su rečeni idioti diletanti, ali i takvi amaterski propagandisti uspijevaju (slučaj Koruška), uspijevaju zato jer državna vlast nema snage ni volje lupiti šakom po stolu i reći: Dosta je s tim svinjarijama. Nego se, eto, pušta i propušta, brani se, nastupa pomirljivo, što je opasno jer sve ima svoje granice, a granice su odavno prijeđene. Demokracija se, dragi moji čitatelji, mora braniti svim sredstvima. Svim. Ili će klatež koja samo što nije proglasila svoju pobjedu, doista i konačno trijumfirati. Ma ne će, naravno, još smo tu.
U koruškom slučaju potpuno je zakazala hrvatska vanjska politika i još jednom je otkriveno kakve veleposlanike i veleumove, patriote uz to, šaljemo po Europama i svijetu. Jer, koliko god se sve pokušava svesti na crkvene okvire, i vrapcima je jasno o čemu je riječ.
Zahvaljujući neznatnosti, povodljivosti i diletantizmu trenutnih naših vanjskoposlenika, Hrvatska u zadnje vrijeme doživljava udarac za udarcem, od zrakoplova do blokiranja u ulazak organizacije razvijenih zemalja, a da nije Kolinde i njezina ugleda u svijetu, da nije nogometaša, bilo bi gore. Mi ministarstvo inforimiranja nemamo, a ima zemalja koje su informiranje uklopile u zajedničko Ministarstvo kulture i informiranja, što bi nam moglo biti primjerom, jer ionako su javni mediji formalno pod ingerencijom Ministarstva kulture, pa bi i taj dodatak imao smisla.
Ministarstvo vanjskih poslova bez rekacije na velikosrpski Kulturni memorandum
Ne vidim, barem dok ovo pišem, da je Ministarstvo vanjskih poslova ili Ministarstvo kulture reagiralo, barem mlako, na srbijanski i velikosrpski Kulturni memorandum objavljen nedavno na velikoj svečanosti u Srijemskim Karlovcima, gdje su se našli svi recentni umovi iz srbijanskog institucionalnoga vrha zaduženog za obnavljanje (nastavljanje) srpskoga ne samo kulturnog imperijalizma upravljenog prema svim državama u kojima ima Srba…
Kad smo kod kulture i udaraca: ne vidim, barem dok ovo pišem, da je Ministarstvo vanjskih poslova ili Ministarstvo kulture reagiralo, barem mlako, na srbijanski i velikosrpski Kulturni memorandum objavljen nedavno na velikoj svečanosti u Srijemskim Karlovcima, gdje su se našli svi recentni umovi iz srbijanskog institucionalnoga vrha zaduženog za obnavljanje (nastavljanje) srpskoga ne samo kulturnog imperijalizma upravljenog prema svim državama u kojima ima Srba, te su spomenuta i hrvatska područja po uzoru na Irineja. Ovaj, treći memorandum kako ga već nazivaju, ni po čemu se ne razlikuje od prethodna dva, o čemu ću još pisati. Čekam da se oglasi HAZU, recimo, a očito ću se načekati.
Istodobno gotovo, u Višegradu se postrojavaju četnici koji su u tom gradu i u Podrinju općenito, i u Drugom svjetskom ratu i devedesetih prošloga stoljeća klali i poklali sve što je bilo nesrpsko. Dok Hrvatska spava i bavi se izborima u Lici, Srbija se snažno budi da bi još jednom pokušala što joj nije uspjelo (to jest u Bosni djelomično jest), uz više nego otvorenu potporu onih spomenutih dvadeset posto u Hrvatskoj koji čvrsto drže medije, uz potporu hrvatskoga proračuna projektima u kulturi poput “Posljednjeg Srbina u Hrvatskoj”, filma rađenog hrvatskim novcem a premijerno prikazanog u Srbiji, jest, za rubriku Vjerovali ili ne. A čast hrvatskoga novinarstva zastupa HND s vođom koji se zove Hrvoje, njemu se (HND-u) dodjeljuje nagrada nazvana po prvaku reformističkog krila KP u vrijeme Hrvatskoga proljeća, a u prvom redu na dodjeli sjedi – pa Budimir Lončar, a tko će. Da je Tripalo živ, i on bi se sablaznio: kakve god ocjene reformnoga krila KPH bile, postoji zapis o jednom Tripalovu govoru u kojemu se spominje suverena Hrvatska.
U poticanju novinara da svašta pišu pravi manipulatori ostaju u sjeni
Kako vlast ne zna vladati, kako se ne zna na elegantan način pozabaviti sorosevski-vučićevskom družbom u hrvatskom novinstvu. Ili ne želi. Pa neke od tih listova i bogato financira, recimo “Novosti”. Kažu mi ljudi da tu čeljad i mentore viđaju u skupim restoranima, gdje jedu kamenice i slične delicije, da prikupe snagu za nove psine na račun Hrvata, od kojih (Hrvata, ali i ne nehrvata) najmanje jedna trećina grca u siromaštvu.
Budući da sam preskočio jednu rubriku, ne da mi se vraćati na taj slučaj i nastavne prosvjede u organizaciji HND-a uz asistenciju sirotog Bernardića i ostalih lijevonasađenih mrakova. U jednom se slažem: beskrajne tužbe protiv novinara (i ne samo novinara) prevršile su mjeru, a slučaj HRT-a bolje je i ne komentirati. Protunovinarske tužbe, omogućene vrlo ekstenzivnim i restriktivnim zakonom, trebaju ostati u okvirima građanskih parnica, a nikako ne smiju postati predmetom razmatranja Kaznenoga suda ili kako se već zove.
I nikako ne moraju i ne trebaju odgovarati novinari, ili ne samo oni: može neki orjunaški supijani novinar napisati u stanju ekstaze što god hoće, ali zato postoje urednici, glavni urednici i producenti svake vrste, vlasnici listova, koji se zadovoljno smješkaju a novinara prepuste sudovima, ostave na cjedilu. I u tome je stvar. U poticanju novinara da svašta pišu, protuhrvatske napise ako je moguće, a jest, s tim da pravi manipulatori ostaju u sjeni, bezimena umrežena labradorska klatež. Ali Hrvatska sve trpi.
Bože moj sveti, kako vlast ne zna vladati, kako se ne zna na elegantan način pozabaviti sorosevski-vučićevskom družbom u hrvatskom novinstvu. Ili ne želi. Pa neke od tih listova i bogato financira, recimo “Novosti”. Kažu mi ljudi da tu čeljad i mentore viđaju u skupim restoranima, gdje jedu kamenice i slične delicije, da prikupe snagu za nove psine na račun Hrvata, od kojih (Hrvata, ali i ne nehrvata) najmanje jedna trećina grca u siromaštvu.