Glavni legitimacijski diskurs globalizacije danas je liberalno lijevo jednoumlje koje ne trpi granice, narodne korijene, nacije, identitete i nacionalne kulture – shvaćajući ih kao zapreke na putu tržišne unifikacije.

Autor: Mr. sc. Jure Vujić

Globalizacija kao paradigma nasljeđuje u 80-im mitsku paradigmu “neprestanog gospodarskog rasta” koji je trebao donijeti svima gospodarsko blagostanje, a što se naravno nije dogodilo, jer iza takve paradigme krila se metastaza špekulativne financijske ekonomije i golemi bankarski profiti, što je sve izišlo na vidjelo s financijskom krizom 2008. godne. Takva je kriza iznjedrila jačanje antiglobalizma, ali i već postojećeg euroskepticizma, što se na kraju očitovalo i s Brexitom i pobjedom Trumpa na američkim predsjedničkim izborima. Pojava suverenističkih pokreta i strujanja zapravo je pokušaj renacionalizacije političkog, gospodarskog i identitetskog diskursa kao protuglobalistički projekt. Analitičari poput Manfreda B. Stegnera smatraju kako je globalizacija dominantna ideologija s neoliberalnom agendom, a manje paradigma. Danas je taj proces u dubokoj krizi, a neki već ističu kako smo u fazi deglobalizacije, upravo zbog negativnih aspekata globalizacije koji se pojavljuju u obliku “zloćudnog kruga” tržišnog fundamentalizma koji donosi siromaštvo, zagađenje okoliša, globalni organizirani kriminal, etničke sukobe te vjerski fundamentalizam i islamistički terorizam kao protureakciju. Stoga suvremena neoliberalna globalizacija koja nastoji tržišno i kulturološki uniformizirati svijet reducirajući sve na potrošnu robu i kapital, nastoji desuverenizirati korijene nacionalne zajednice i zadnji bastion obrane nacionalnog suvereniteta koji čine samostalne države. Stoga je proturječnost govoriti o liberalnom suverenizmu, jer liberalizam koji je postao ideološki svjetonazorski društveni pogon globalizacije, uzvisio je kapital na razini realnog povijesnog subjekta moderniteta, a on je i izvorište globalizacije, kao mesijanski postprosvjetiteljski projekt ujedinjenja čovječanstva koji nije ništa drugo nego pretvaranje cjelokupne planete u golemo tržište bez granica. Glavni legitimacijski diskurs globalizacije danas je liberalno lijevo jednoumlje koje ne trpi granice, narodne korijene, nacije, identitete i nacionalne kulture – shvaćajući ih kao zapreke na putu tržišne unifikacije. U više navrata pisao sam da je danas naivno misliti, poput lijevih i desnih “suverenista”, da je suverenost politološka kategorija koja se isključivo poistovjećuje s državom nacijom. Sve su rasprave oko opstanka državnog suvereniteta uzaludne ako ne polaze od pretpostavke da je današnja suverenost, vezano uz ono što ostaje od države nacije, usko povezano s gospodarskom i financijskom snagom države. Poznato je da danas multinacionalne korporacije i međunarodne organizacije, pa i financijske dinastije, imaju daleko veću gospodarsku i financijsku snagu, pa tada i političku, od samih država, jer im količina stečenog rentnog kapitala u stranim državama omogućuje snažni utjecaj na “domaću” politiku. I zbog toga suvremeno doba može biti uistinu doba globalne “korporatokracije” koja ne trpi nacionalne, etničke i vjerske identitete, jer su postali svojevrsne “strukturalne zapreke” za širenje “tržišnog modela upravljanja”. Nije li danas MMF rentno najbogatija i najsuverenija svjetska transnacionalna organizacija koja određuje “opstanak” ili stečaj “suverenih” država? Danas zbog toga i pomalo zvuči paradoksalno govoriti o suverenizmu i suverenitetu u doba “organičenog suvereniteta” kao dominantne paradigme koju nameću globalisti.

REFERENTNE MATRICE


Zašto je suverenizam odjednom postao toliko privlačan desnici, ali i ljevici?

Ponajprije bi trebalo preciznije reći što je to suverenizam kao politički pojam, na koji se neki politički akteri pompozno i deklarativno pozivaju na europskoj desnici, kao i na ljevici. Zanimljivo je da se kao politički pojam i politička filozofija prvi put pojavljuje krajem 60-ih godina u Kanadi, kod Stranke Quebec, u provinciji Quebec, za označavanje pristaša političke emancipacije Quebeca od federalnih kanadskih institucije i uspostave državne neovisnosti Quebeca. Ako izuzmemo stoljetnu tradiciju i poimanje suvereniteta kroz povijest (suverene na lat. superus, superioran), kod jednog Bodina, Makijavelija i Sieyesa, današnji suverenizam ne odnosi se na specifičnu ideologiju ili političku doktrinu, nego nastaje 70-ih godina kao reakcija i odgovor na neoliberalnu kapitalističku globalizaciju koja delokalizira i deteritorijalizira cjelokupne segmente nacionalnih ekonomija, ali kao reakcije i na ekscese centralizacije i birokratizacije Europske unije. U takvom kontekstu suverenizam objedinjuje razne euroskeptične političke opcije i obitelji koje zagovaraju obranu suvereniteta europskih nacija, zalaže se za konfederalni model Europske zajednice, za “Europu nacija”, a ne centralizirane nadnacionalne federalizacije, model u kojemu je nacionalni, politički, gospodarski i kulturni suverenitet poštivan i zaštićen. Dakle, suverenizam i ako pretpostavlja zajednička uvjerenja u načela suvereniteta, modela država-nacije i nacionalnih država, poprima različite politike, oblike i diskurse u europskim zemljama. Primjerice, u Francuskoj, povijesni deGaulizam je glavna referentna matrica suverenizma od desnice pa do ljevice, jer je nacionalni suverenitet usko povezan s narodnim suverenitetom. Na francuskoj ljevici često se spominje građanski i republikanski pokret (Jean-Pierre Chevènement), ali i francuska komunistička stranka, ili pokret France Insoumise Jean-Luca Melenchona, koji se deklariraju suverenistčki. U Kanadi, u kojoj je snažna suverenistička politička struja, suverenisti okupljaju pristaše političke emancipacije Quebeca i zagovaraju status suverene države za tu provinciju i protive se federalnom centralističkom modelu Kanade. Poput antiglobalista, desni suverenisti, pretežito oni nacional-suverenistički koje predstavlja Nacionalna fronta ili Nacionalni republikanski pokret, protivlje se free trade neoliberalnoj globalizaciji koja razara nacionalne ekonomije zagovarajući snažni državni intervencionizam, ali postoje i neke struje liberalne desnice suverenističkog smjera koje ne dovode u pitanje liberalizam i tržišnu kapitalističku ekonomiju.

Povratak političkog interesa za “naciju”, koji je nakon Drugog svjetskoga rata bio gotovo kriminaliziran i zbog traumatizma fašizma i nacizma suspektan, a pogotovo nakon pada Berlinskog zida, proizlazi iz postupnog gubitka povjerenja u daleke federalne europske institucije i zbog sukscesivnih gospodarskih i financijskih kriza. Također su se isprofilirale euroskeptične struje u Velikoj Britaniji i Francuskoj koje su se protivile apstraktnom europeanizmu i internacionalizmu te liberalnoj postnacionalnoj misli Hayeka i Poppera koji su smatrali da je nacionalizam jedan oblik arhaičnog tribalizma. U kontekstu razočaranja glede postnacionalnih institucija Zapada, ideja nacije, i model suverene nacionalne države obnavlja se kao “prikladni okvir za rješenje političkih i identitetskih i gospodarskih izazova” neoliberalne globalizacije. Zanimljivo je da se prvi suverenisti smještaju u republikansku liberalnu i lijevu socijaldemokratsku struju, koji skupa s konzervativicima djele antiuniverazalna stajališta i zamjenjuju “civilni univerzalizam” s “kulturalnim nacionalizmom”: u Francuskoj, Regis Debray, Paul Thibaud, Max Gallo, Emmanuel Todd, a u Velikoj Britaniji, nacional liberali poput Yaela Tamira ili Neila MacCormicka.

Koji su glavni čimbenici nastanka i jačanja suverenističkih strujanja u Europi?

S obzirom na daljnju polarizaciju europskog političkog života i pojave populizma skupa s Trumpovom pobjedom na predsjedničkim izborima, suverenizam koji je do jučer okupljao umjerene političke parlamentarne snage danas postaje prostor antisistemskih i antiestablišementskih pokreta skupa s populistima lijevih i desnih opcija, pa se linija podjele danas sve više kristalizira oko antagonizacija suverenista protiv globalista. Suverenisti zagovaraju opstanak i jačanje nacionalne države kao glavnog subjekta međunarodnih odnosa i traže da se primjenom načela supsidijarnosti vrati dio nadležnosti državama članicama, dok globalisti koriste, osim drugih nadnacionalnih foruma, organizacija i međunardonih financijskih institucija, bruxelleske institucije za izgradnju europske “superdržave” za provođenje kulturne, monetarne i tržišne uniformizacije. Na stvaranje široke fronte suverenističkih stranaka i pokreta diljem Europe, posebice unutar zemalja Višegradske skupine, Njemačko-francuska osovina koja promiče federalizaciju EU-a, migrantska kriza i sigurnosni identitetski rizici, kriza zastupljenosti i identitetska kriza tradicionalnih sistemskih političkih stranaka centra od ljevice do desnice u koje se izborna narodna tijela više ne prepoznaju, jačanje tehnokratizacije protudemokratske politike, deficit demokracije i kriza parlamentarnog legitimiteta, periferizacija i marginalizacija širokih slojeva srednje klase (fenomen žutih prsluka), glavni su čimbenici nastanka i jačanja suverenističkih strujanja u Europi.

Na europskoj razini suverenizam okuplja široki spektar stranaka i pokreta koji su nastali slijedom financijske krize iz 2008., ali i tijekom migracijske krize: na desnici Salvinijeva Liga u Italiji, Vox u Španjolskoj, austrijska Slobodarska stranka, francuski nacional-populisti Marine Le Pen, njemački AfD. Godine 2017. dogovorena je “koalicija za Europu nacija” koja okuplja 31 stranku iz 24 zemlje EU-a, i koja želi postati prva politička suverenistička skupina u budućem Europskom parlamentu, među kojima su nizozemska Stranka slobode Geerta Wildersa, Sjeverna liga Italije, Austrijski FPÖ, Belgijski Vlaams Belang, Britanski Ukip i Češka stranka direktne slobode (SPD). Viktor Orban i talijanski ministar unutarnjih poslova Matteo Salvini najavili su prošle godine osnivanje antimigracijske koalicije ili “Populističkog europskog fronta”, radi zatvaranja vanjskih granica EU-a. Uz antimigracijski diskurs i vraćanje modela nacionalnih suverenih država, suverenizam kao heterogena idejna struja okupila je desne nacional-populiste, euroskeptične i republikanske struje na ljevici; popunjen je jedan politički do sada prazan prostor kao odraz duboke krize povjerenja u političke elite u vlastitim zemljama i gubitak povjerenja u nadnacionalne briselske tehnokratske elite.

NACIONALNE SLOBODE


Koliko je suverenizam zapravo istoznačnica za nacionalizam?

Suverenitet je preduvjet nacionalne slobode, a da bi jedna nacija bila slobodna i suverena, njezina najviša vlast mora biti neovisna od frakcija, lobija, interesnih skupina svih vrsta izvana i iznutra, od nadnacionalnih struktura.

Što se tiče odnosa između nacionalizma kao političke doktrine i suverenizma kao metodologije i konceptualnog alata, moram priznati da tu postoji određena nekonzistentnost, ali i licemjerje političke korektnosti kod nekih političkih aktera koji sebe nazivaju suverenistima te ujedno odbacuju etiketu nacionalista. Držim da je suverenizam kao politička kultura i stajalište koji se poziva na model nacionalne države i države-nacije kao najoptimalnijih i najprikladnijih formi za narodnu zajednicu, eminentno nacionalistički projekt koji se reaktivira u postnacionalnom obzoru kasnoga moderniteta, što ne znači kako neki liberali i globalisti tvrde da je povijesno istrošen i neprikladan za postmoderno doba. Naime, suverenizam zagovara obranu nacionalnog suvereniteta nasuprot prijenosu izvršenja vlasti na nadnacionalnu razinu. Zagovornici suverenosti protive se tom prijenosu suvereniteta kao prijetnji za nacionalni identitet i demokratska načela. Suverenizam zagovara model “Europe naroda”, a njegovi zagovornici nazivaju se euroskepticima – u suprotnosti s europskim federalistima koji zagovaraju federalnu Europu po uzoru na Sjedinjene Države, struju koju često nazivamo i europeizmom. Dakle pogrešno je reći da su suverenisti protiv Europe, dapače, većina suverenista daleko su veći europeisti od same briselske tehnokracije i federalista, jer zagovaraju uspostavu ravnopravne europske zajednice slobodnih i suverenih naroda i nacija polazeći od baze, od načela supsidijarnosti i političke autonomije, dok briselski federalistički model zagovara daljnju konstrukciju Europe od vrha briselske piramide, putem jačanja monetarnog bankarskog i gospodarskog centralizma.

Nema suvereniteta bez suverene vlasti na određenom teritoriju. Zapravo, suverenitet je preduvjet nacionalne slobode, a da bi jedna nacija bila slobodna i suverena, njezina najviša vlast mora biti neovisna od frakcija, lobija, interesnih skupina svih vrsta izvana i iznutra, od nadnacionalnih struktura. S obzirom na to da suverenizam nije ideologija, nacionalizam mu pruža konceptualni okvir kao politička doktrina koja održava radikalizaciju ideje nacije koja je nastala u povodu nacionalnih revolucija iz 18. i 19. stoljeća. Stoga suverenizam ostaje republikanska politička ostavština. Međutim, svi republikanci nisu suverenisti (jedan dio republikanske ljevice zalaže se za europsku Republiku), i svi suverenisti nisu republikanci (primjerice, nacional-liberali poput Philippe de Villiers ili ekonomista Jean-Jacquesa Rosa). Za većinu republikanskih suverenista ili nacional-republikanaca poput republikanske ljevice J.P. Chevenementa ili degaulisti, država-nacija isto je nenadmašivi trajni okvir narodnog suvereniteta i središte socijalne intervencije države. Čovječanstvo se u osnovi sastoji od prepoznatljivih i zasebnih kolektivnih entiteta koji se nazivaju “narodi”, “nacije”, ili “nacionalnosti”, pri čemu je svako ljudsko biće normalno član takve jedne nacije koja formira iskonski okvir nacionalne i identitetske pripadnosti, dvostruki postulat postojanja i bitnost nacionalne zajednice. Zato bi svaki suverenizam, desni ili lijevi, trebao jamčiti političke i institucionalne strukture koje se trebaju u najvećoj mogućoj mjeri podudarati s nacionalnim jedinicama i služiti njihovoj povijesnoj sudbini. Nacionalizam i suverenizam usko su povezani i komplementarni, jer suverenizam koji zagovara prirodno pravo na vlastitu neovisnu državu i pravo na suverenu politiku na vlastitom nacionalnom teritoriju, nužno podređuje političku i gospodarsku sferu nacionalnom interesu i imperativu, što podrazumijeva primat nacionalnog u politici i pravo na nacionalnu afirmaciju. Naravno i ako postoje različite tradicije poimanja nacije u Europi (Herderova tradicija kuturalnog nacionalizma, Renanova francuska tradicija voluntarističke nacije kao “svakodnevni plebiscit”), svaki oblik suverenizma polazi od postulata kao i nacionalizam, da je danas u doba neoliberalne globalizacije i stvaranju unificiranog tržišta na planetarnoj razini, nacionalna država još uvijek najučinkovitiji, prirodni, trajni i održvi okvir za boljitak i opstanak narodne zajednice.

TRI KLJUČNE DIMENZIJE


Ako suverenizam znači nacionalni neoliberalizam protiv globalističkog, što time dobivamo, ili gubimo?

Suverenizam koji bi proturječno zagovarao gospodarski i politički neoliberalizam, zapravo bi predstavljao trojanskog konja globalističkih središta moći koji zagovaraju društveni status quo, i koji održavaju podčinjenje političkog suverniteta financijskom i gospodarskom izvanjskom oligarhijskom središtu.

Suverenizam koji bi zagovarao nacionalni neoliberalni gospodarski program bio bi proturječan i nekoherentan, svojevrsni “contradictio in adjecto”, jer ne može zagovarati puni politički nacionalni i državni suverenitet, a ujedno i pogodovati neoliberalizmu koji podrazumijeva neprestanu transnacionalnu deregulaciju, ultraliberalizaciju financijskog i gospodarskog tržišta, faktore koji su izravno štetni za suvereno neovisno odlučivanje na području ekonomije i politike. Ne treba zaboraviti da je zapravo EU djelomice i postao glavna poluga gospodarske i monetarne desuverenizacije europskih nacija, provodeći putem raznih direktiva politiku monetarizma i proračunske discipline “Washingtonskog konsenzusa” koji pogoduju uvoznim lobijima i interesima multinacionalnih korporacija. Dobra ilustracija takve politike jest slučaj Uljanik i nametanje obveze daljnje liberalizacije energetskog sektora koja pod krinkom tržišne konkurencije zapravo pogoduje privatizaciju sektora od nacionalnog interesa. Bitna i neodvojiva sastavnica nacionalnog suverenizma je i socijalna sastavnica suverenizma, koja podrazumijeva projekt socijalne emancipacije upravo od onih neoliberalnih nadnacionalnih gospodarskih i monetarističko-financijskih poluga koje se nameću svim europskim narodima putem MMF-a, Svjetske banke, WTO-a…, koji pogoduju neprestanom državnom zaduživanju, hegemoniji špekulativne fiktivne ekonomije i bankarskom financijalizmu. Suverenizam koji bi proturječno zagovarao gospodarski i politički neoliberalizam, zapravo bi predstavljao trojanskog konja globalističkih središta moći koji zagovaraju društveni status quo, i koji održavaju podčinjenje političkog suverniteta financijskom i gospodarskom izvanjskom oligarhijskom središtu.

Suverenizam, da bi bio konzistentan i konstitutivan, treba, kao što to ističe Jacques Sapir, obuhvaćati tri dimenzije: socijalnu, identitetsku i političku. Naime, načelo državnog i teritorijalnog suvereniteta, prema svim ustavima, nedjeljivo je i neprenosivo, dok suverenizam predstavljaju različita strujanja i političke senzibilitete. Ponajprije socijalni suverenizam temelji se na postulatu da društveni napredak podrazumijeva da je narod suveren, što pretpostavlja da gospodarska sfera bude u službi većine i na dobrobit zajednice, a ne da bude monopol oligarhija i bogatih slojeva. Neoliberalna globalizacija, jedinstvena valuta i financijska globalizacija pogoduju političko-gospodarsku oligarhizaciju, destrukciju socijalnih stečevina. Drugi oblik tradicionalnog suverenizma je politički suverenizam koji odbacuje reduciranje demokracija na deliberaciju i podrazumijeva da se demokracija odvija i razvija unutar jednog omeđenog prostora na kojem se može verificirati mogućnost suverenog odlučivanja i odgovornost vladajućih. Politički suverenizam dolazi do punog izražaja kombiniranjem i sjedinjenjem načela nacionalnog (državnog) suvereniteta i narodnog suvereniteta putem izravnih građanskih konzultacija i prakse referenduma građanskih inicijativa.

Komentari