Nasta makljaža u dječjem vrtliću, a mi stoka sitnog i krupnog zuba u čudu gledamo jer znamo da je vrijeme ručka, a ovi se ne prestaju mlatiti, dok se teta bezbrižno kikoće i i flertuje s nekim na smartfonu i boli je k—c i za vrtlić i za Cara i za Šoguna i za musavu i gladnu balavurdiju. Moja je prognoza da nećemo ni večerati.

Autor: Stjepan Štimac

Prvi dan – “Za domovinu ću dati sve, pa čak i nokat.” (A.F.) Kako je svima poznato na ljevici bukti bratoubilački rat, “Poznati sicilijanski odvjetnik tvrdi da je sve to plod policijske mašte.” (A.F.) Naime, pošto je KGK smetala svima, odlučiše je zajedničkim snagama srušiti i vaspostaviti nekoga svoga. I bi tako. Dan prvi.

Drugi dan – Taj netko svoj u trenutku ustoličenja, uz poznate fraze “Bolje živjeti 100 godina kao milijunaš, nego 7 dana u bijedi” i onu “Tko dugo spava nervozan se budi”, nabroja još neke ciljeve, poput tvrde kohabitacije, meke kritike, usput obeća da neće ništa obećivati i da će sve to ispuniti. i tako bi, dan drugi.

Treći dan – I vaistinu, Car se ode malo odmoriti. I bi tako, čitav dan treći.

Četvrti i peti dan – Četvrtoga dana u sam cik zore, oko podne, Car odluči malo prošetati carstvom i raspitati se kod svekolikog pučanstva kako zdravlje, poslovi i tako to… Ama šalim se ljudi, zar ste stvarno pomislili da je posao Cara brinuti o svekolikom pučanstvu i trošiti vrijeme na takve gluposti kad se vrijeme može puno kvalitetnije iskoristiti, svijet je prelijep kad si Car. No tako, polako, prođe i peti dan.

Šesti dan – Car odluči da se i njega nešto pita pa odluči provjeriti kolika je njegova snaga kod ministara i Velikog Šoguna. I tu nastade graja. I to kakva! Naime, Šogun, koji je na papiru desničar, a po prirodi rigidni ljevičar, internacionalist i globalist, računao je da će mu se Car, koji je po prirodi rigidni također ljevičar, na papiru također ljevičar, a u stvarnosti ni sam ne zna što je, naći s lijeve strane, a on će onda biti brana od takvog drskog ljevičarskog zuluma. Simbolično, naravno. I tako će, zamišljao je Veliki Šogun, zadovoljiti svoje emocionalno nezrelo i zbunjeno stado. No, ne lezi vraže, car u početku jest malo ljevičario, bolje reći divljao, no kako je Car i inače nepredvidljiv, nije se dugo zadržao u ratu s desnicom, već, sjećajući se svih poraza i izdaja svoje kakti ljevice odluči upotrijebiti sve svoje carske ovlasti da se osveti svakom pojedinačno i svima zajedno, pod motom “j—ću vam majku svima”. Pa se odjednom, ničim izazvan, Car nađe Šogunu s desna. I bi tako.

Sedmi dan – Bože me prosti, nađosmo se u Paklu bespoštednog rata u Dječjem Vrtliću. Optužbe sjevaju sa svih strana, van rata Cara i Šoguna odvija se mini rat, Gospodin Mamić, prema njegovim riječima, “nevin kao Isus” siluje “časno pravosuđe” dokazima o korupciji, odnosno milijun dokaza da ih je osobno korumpirao nebrojeno puta, “časno pravosuđe” u mukama odgovara da je bilo mrtvo pijano i da nema pojma kako je Mamićev sat od 30 000 eura završio na ruci “časnog pravosuđa”, i da nema pojma zašto se umrli i oni u smrtnom grču otimaju da ostave “časnom pravosuđu” sve što imaju, da nema pojma otkud “časnom pravosuđu” basnoslovno bogatstvo, i da nema pojma tko iskorištava djecu iz socijalnih centara, i tako dalje, i tako i dalje. Grabalja se uhvatiše i vispreni “naučnik” Dejan Jović, pučki “filozof” Puhovski, i lokalni arhaični poludivlji kolovođa Milorad Pupovac, emocionalno osetljiv na sebe, usput i tzv. predstavnik Srba poput Ivana Đikića poznatog kao ZDS, Viktora Ivančića, Borisa Dežulovića, Radovana poznatog kao Radin i ostalih manje-više poznatih i nepoznatih antijunaka ovog (s)tripa. Na grablje naletiše i Sarnavka, BABE, ŽABE, Emoi, Emui, “udbaško podzemlje koje isporuči Perkovića i Mustača, hrvatske mučenike, jel?”, neke životinje kratkih nogu, neka živina iz Savane, a najviše pogođen nađe se Veliki Šogun, koji se ne može načuditi da je ostao sam sa svojom strankom i svim ostalim strankama, daklem većina, koje ga podržavaju na blatobranu ljevice, “antifašističkih krvavih tekovina civilizacije, “ugroženih Krajiških Srba”, pučkih filozofa, Vučićevih naučnika, baba, žaba i svih onih životinja s kraćim zadnjim nogama koje Car nemilosrdno napada. Skratit ću priču. Dakle, u svakom dječjem vrtliću, pa i u ovom našem, uvijek postoje neki Car i Šogun koji se igraju igrica, ponekad uspješno pa jedan postavi svoju figuru, a onda drugi svoju i sve pet. Problem nastaje kad se ne poštuju pravila igre pa primjerice Car na sred stola nenadano i preko reda postavi svoju figuricu neke babe koja se, em ne sviđa Šogunu, em Car nije na redu za postavljanje, a još je i postavio na sred stola. I, naravno, Šogun šutnu Carevu figuricu sa stola. Taj potez u Caru izazva neviđeni bijes koji usmjeri na Šoguna i one Šogunove s kraćim zadnjim nogama. I tako nasta makljaža u dječjem vrtliću, a mi stoka sitnog i krupnog zuba u čudu gledamo jer znamo da je vrijeme ručka, a ovi se ne prestaju mlatiti, dok se teta bezbrižno kikoće i i flertuje s nekim na smartfonu i boli je k—c i za vrtlić i za Cara i za Šoguna i za musavu i gladnu balavurdiju. Moja je prognoza da nećemo ni večerati, jer je Car, kako i sam reče, ovdje slučajno i poznat po nedostatku emocija, usput, isto vrijedi i za Šoguna koji to nije za sebe rekao ali svaki dan dokazuje. Ali za razliku od Šoguna Car stvarno nema što izgubiti pa je puno opasniji. A mi, musava balavurdija, kao i u svakoj disfunkcionalnoj obitelji, dok se ne saberu, jest ćemo govna i lip sa zida, jer lip je pun kalcija, a govna važnih minerala i vitamina.

Foto: The Lion King, Disney.

Komentari