Bez obzira imali vi posebnih simpatija za Miroslava Škoru i koaliciju oko Domovinskog pokreta, jedino glas za njih i za Glasnovićevu listu donosi nešto drugačije, novu dimenziju, koju ako ni za što drugo, a ono samo radi toga treba podržati i dati joj snagu, ako ne vladati a ono u najmanju ruku značajno utjecati na način na koji će se vladati, po mogućnosti uz suradnju Mosta i drugih na suverenističkoj strani hrvatske politike.
Boraveći u dvodnevoj posjeti Njemačkoj, predsjednik vlade je u četvrtak za Frankfurter Allgemeine Zeitung izjavio kako mladi ljudi napuštaju Hrvatsku i odlaze na rad u inozemstvo iz fincijskih razloga, odbacujući navode po kojima mladi odlaze iz Hrvatske zato što im je dosta korupcije i nepotizma.
“Istina je da borbu protiv korupcije moramo učvrstiti na svim razinama, ali glavni razlog iseljavanja je želja mladih da u kratkom roku poboljšaju svoju financijsku situaciju”, rekao je Plenković, ostavljajući dojam kako u Hrvatskoj ima posla za te ljude, ali odlaze uglavnom za boljim plaćama, s kratkoročnim planovima više manje pohlepne prirode.
Na to je jedan Hrvat zaposlen u Irskoj, zaključivši da izjava znači kako Hrvati odlaze iz pohlepe za većom zaradom a ne iz potrebe uzrokovane korupcijom i nepotizmom, gnjevno odgovorio:
“Plenkoviću, đubre komunističko. Otišao sam s obitelji u Irsku u 50-oj godini. Nakon godinu dana moram reći da mi ne treba veza da dobijem posao. Nikog iz partije ne moram vući za rukav da bi dobio plaću. Žena mi radi a sin ide u školu. Dobiva i dječji doplatak. Kada platimo sve račune, najedemo se bifteka i janjetine i voće koje je prve klase, i kada platimo najam ostaje nam 3.000 eura. Sotono, nismo mi otišli da bi zaradili, već da bi radili. Jer u Hrvatskoj posla nema. A ako ga i ima, plaća je upitna. Jedino je sigurno da je mirovina dovoljna za kopanje po smeću.
Ne mislimo se vratiti dok ste Vi namještači izbora na vlasti. Planiramo se odreći hrvatskog državljanstva i prodati imovinu u Hrvatskoj. Ne planiramo doći u Hrvatsku na godišnji odmor jer nismo glupi da nas se opljačka. Otići iz Hrvatske zbog HDZ i SDP koalicije, iz najbogatije zemlje na svijetu u Irsku je najžalosniji događaj u mom životu” (PARAF Sunday, June 28, 2020).
Pri sučeljavanju Gordana Jandrokovića i Miroslava Škore, Jandroković koji je sve desnije od HDZ-a nazvao ekstremima i radikalima, na upit o iseljavanju rekao rekao kako su ljudi napuštali Hrvatsku i prije, i dodao: “Ljudi idu zato što imaju mogućnost, imaju slobodu, imaju putovnicu…” (Večernji TV)
Izjava podsjeća na Titovo otvaranje granica ’60-ih godina prošlog stoljeća, “zato što imaju mogućnost, imaju slobodu, imaju putovnicu”, a stvarni razlozi su isti kao ovi Jandrokovićevi danas, da se rastereti zemlja koja nema mogućnosti skrbiti za sve svoje stanovništvo, gdje je proces hrvatskoga izumiranja posljednja stvar na pameti jednoga i drugoga.
Usput, prema njemačkoj statistici iz 2017. (hrvatska statistika niti ne postoji), do kraja 2016. na području Njemačke je živjelo 441,000 Hrvata iz prve i druge generacije, a danas ih je za sigurno i mnogo više.
Razliku između onih “gastarbeiterskih” dana i iseljavanja danas, je podatak da su u ono vrijeme na privremeni rad odlazili većinom muškarci, ostavljajući iza sebe svoje žene i djecu, pa je to bila izvjesna garancija njihova povratka, a danas odlaze mladi ljudi sa svojim obiteljima, s malom djecom, koja će tamo poći u školu i tako započeti proces ostanka a ne povratka, za sebe i za svoje roditelje.
Treba imati na umu da je iseljavanje, koje možemo pratiti od 19. stoljeća do danas, posebno intenzivirano nastankom Jugoslavije i pretvoreno u dio velikosrpskog ekspanzionističkog plana, a danas se provodi bez plana.
Kada se jedan mali narod s populacijom manjom od brojnih velikih svjetskih gradova, iseljava u brojevima koji svakog desetljeća prelaze cifru od 100 tisuća, onda to moramo vidjeti kao najveći i presudni faktor izumiranja našeg naroda na putu u nestanak.
Kategorija opstanka, iznad svih drugih, iznad demokracije, socijalne pravde, trenutne situacije ili perspketive za neki period, kroz tisućljetni boravak na ovom prostoru između Panonije i Jadrana, centralni je motivator koji nas kroz cijeli taj period održava i motivira boriti se baš za to, baš za opstanak. Sve borbe koje smo vodili, sve žrtve koje smo podnijeli u centru svijesti su imale opstanak i posljednja svjesna misao u glavi svakoga tko je ginuo za Hrvatsku je morala biti vezana uz opstanak.
Na sprovodu Brune Bušića u Parizu vlč. Dr. Vjekoslav Lasić je u svojoj propovijedi rekao: “U svakom Hrvatu koji napušta svoju domovinu gledamo smrt svoje nacije”.
S jedne strane proces protjerivanja nas je ostavio bez hrvatskog prostora od Boke preko Bosne i Hercegovine do Srijema i Bačke, i sveo na ove “uru dugačke i frtalj ure široke” ostatke ostataka hrvatskoga prostora, a s druge strane odlazak Hrvata i s ovog prostora koji nam je ostao, za sigurno moraju biti prvenstveni poticaj na promjene onoga što se već 20 godina pokazuje nepromjenjivim.
Hrvatima se još ovoga tjedna ponovo pruža prilika urednim putem ostvariti promjene, a sa stanjem u kojemu se nalazimo, svaka promjena osim one već višestruko isprobane između HDZ-a i SDP-a, može jedino voditi boljitku.
Što god mislili o bilo kojoj stranci i bilo kojem njezinom čelnom čovjeku, gola stvarnost nameće da se s realnim mogućnostima značajno utjecati na odluke koje će se u Hrvatskomu saboru donositi, nalaze samo tri skupine i tri osobe. U svim ranijim izborima na raspolaganju su bile samo dvije skupine i dvije osobe a svi drugi su imali izbor “uzmi ili ostavi”.
Bez obzira imali vi posebnih simpatija za Miroslava Škoru i koaliciju oko Domovinskog pokreta, jedino glas za njih i za Glasnovićevu listu donosi nešto drugačije, novu dimenziju, koju ako ni za što drugo, a ono samo radi toga treba podržati i dati joj snagu, ako ne vladati a ono u najmanju ruku značajno utjecati na način na koji će se vladati, po mogućnosti uz suradnju Mosta i drugih na suverenističkoj strani hrvatske politike.
Promjene koje Hrvatskoj trebaju su mnoge i temeljite a proces koji se iznad svih drugih tim primjenama mora zaustaviti je proces rasipanja i iseljavanja hrvatskoga življa, proces koji je smišljeno i sistematski započeo 1918. i do danas nije stao, a trebao bi hitno, želimo li opstati.