Sjajna godina, kažem. Čovječanstvo koje se bilo našlo na prekretnici, odjednom se trgnulo i osiguralo svoj opstanak. Ne mora tražiti pričuvni planet jer je ovaj spašen i mirno brodi galaksijom. Doduše, na Zemlji ima previše ljudi, otežala je, ali zato postoje ratovi koji su se 2023. intenzivirali da bi planet lakše disao i izbjegle se humanitarne katastrofe, posebno u Africi, nešto u Aziji i prvenstveno u Europi u kojoj i iz koje tradicionalno kreću ratni pothvati i pohodi u korist cijeloga zahvalnoga svjetskog pučanstva.
Prošla baba s kolačima. Hoću reći da je 2023. bila sjajna godina, a tko zna kakva će biti 2024. Da je stara bila blistava svima vam je znano, a ako pesimistima, dešperaterima, špediterima i uopće turobnjacima treba dokazati da nisu u pravu, evo ću ja učiniti retrospekciju i završni račun dobre stare godine, držeći se baštinskoga novinskog rubriciranja, osvrćući se iznad svega na hrvatske prilike, ali i šire.
Započnimo ipak sa svijetom u cjelini, s kuglom na kojoj živimo zahvaljujući gravitaciji i neobjašnjivom incidentu da u poznatom svemiru baš na Zemlji sve vrvi od života, u vodi, u zraku, na tlu, pa i pod zemljom. Gužva na sve strane. Da bi se kako-tako gužva smanjila, u godini na izmaku (još izmiče dok ovo pišem) zahvaljujući plemenitim nastojanjima mnogih nestale su stotine i stotine vrsta, što životinjskih što biljnih, kopnenih i vodenih, ali su zato sretno zamijenjene invanzivnim vrstama, čovjeku srodnijim. A da bi zrak koji udišemo bio čišći, a nebo plavo, donesena je u 2023. još jedna rezolucija ili deklaracija ili tako nešto, globalno, i s tim ćemo se papirima hladiti kao lepezama kada vrućine postanu nepodnošljivima, učiniti ih podnošljivima. Usporedo je sve učinjeno da se zimi planet zagrijava, čime je smanjena potreba za fosilnim gorivima, ali i sječom šuma u svrhu loženja.
U Europu se barem djelomično uračunava i Rusija, što se sada pokazalo spasonosnim, budući da je zapadniji dio europskoga kontinenta prije mnogih desetljeća našao nekakvu ljigavu unijatsku formulu za međusobno nenapadanje, pa je Rusija gotovo jedina ostala na braniku dobroga starog ratovanja sa susjedima, ako se ne računa Srbija koja joj je bila uzorom.
Sjajna godina, kažem. Čovječanstvo koje se bilo našlo na prekretnici, odjednom se trgnulo i osiguralo svoj opstanak. Ne mora tražiti pričuvni planet jer je ovaj spašen i mirno brodi galaksijom. Doduše, na Zemlji ima previše ljudi, otežala je, ali zato postoje ratovi koji su se 2023. intenzivirali da bi planet lakše disao i izbjegle se humanitarne katastrofe, posebno u Africi, nešto u Aziji i prvenstveno u Europi u kojoj i iz koje tradicionalno kreću ratni pothvati i pohodi u korist cijeloga zahvalnoga svjetskog pučanstva. U Europu se barem djelomično uračunava i Rusija, što se sada pokazalo spasonosnim, budući da je zapadniji dio europskoga kontinenta prije mnogih desetljeća našao nekakvu ljigavu unijatsku formulu za međusobno nenapadanje, pa je Rusija gotovo jedina ostala na braniku dobroga starog ratovanja sa susjedima, ako se ne računa Srbija koja joj je bila uzorom.
Među mnogim ratovima u drugim dijelovima lopte, izdvojio se svršetkom godine jedan Europi blizak, to jest onaj u Svetoj zemlji, gdje je izraelski režim poveo križarski rat protiv nevjernika koji su se bili upustili u nepromišljenu pustolovinu, ne očekujući da će Izrael baš tako živčano reagirati, pa i nije nego umjereno, u skladu s već viđenim i zapisanim u Knjizi, o Jošui i osvajanju Obećane zemlje, citiram ulomak o zauzeću Aja – „vratiše se Izraelci u Aj i sasjekoše mačem sve što bješe u njemu. Bilo je dvanaest tisuća onih koji su izginuli toga dana, ljudi i žena – sav Aj.“
Znači, ako je u staroj godini i bilo ratova, vođeni su iz čovjekoljubnih pobuda, iz želje za denacifikacijom (Ukrajina) i slično, iz težnje za boljim svijetom u kojemu će u budućnosti živjeti sadanja djeca, osim one koja su ubijena (Gaza).
Hrvatska se borila na drugim poljima, oštro i odvažno prodrla je jakim snagama u Schengen, koji je odmah zatim izvjesio bijelu zastavu i proglasio poraz, barem privremeno, što je potvrdilo onu staru da sve u što uđe Hrvatska na kraju propadne. Samo je Hrvatska vječna. Nešto će teže ići s eurozonom, tu su se nostalgičari zasad preračunali, ali se Hrvati ne daju, odnosno ne daju kune kojih još ima na milijarde u hrvatskoj lisnici. Lisci su oni, znaju da ništa nije vječno (osim Hrvatske, kako rekoh), a pomalo su ne znam zašto bijesni jer im je pretvorba kune u euro malo snizila standard, ipak manje nego kada se kuna mijenjala za dinare, nakon Bleiburga. I zato je, velim, prošla godina bila sjajna.
U Saboru se odvijao festival demokracije s pluralizmom nikada do sada viđenim, tek ponekad ili uvijek pomiješan s pljuvarizmom. Vlada je vladala i sama sobom i Saborom i još koječime, ne samo izvršna nego i izvrsna posebno u obrani same sebe, a ministri tako dobro radili da su obavili posao u vrlo kratkom vremenu i odlazili na druge poslove…
Politika i političari stajali su i sjedili bolje no ikada, uključivi, što znači da su bili uključeni u sve što se događalo, u manje dobre i vrlo loše posle, te nešto korupcije koja se tu i tamo progoni posve bezrazložno umjesto da bude uvrštena u materijalnu baštinu. U Saboru se odvijao festival demokracije s pluralizmom nikada do sada viđenim, tek ponekad ili uvijek pomiješan s pljuvarizmom. Vlada je vladala i sama sobom i Saborom i još koječime, ne samo izvršna nego i izvrsna posebno u obrani same sebe, a ministri tako dobro radili da su obavili posao u vrlo kratkom vremenu i odlazili na druge poslove, za razliku od ministara u nekim drugim zemljama koji ipak ostaju koji sat dulje, štreberi. I zato je godina bila sjajna. Pa i za oporbu koja je dala sve od sebe i sada uglavnom više nema ništa, posebno lijeva koja je već jednom ili dvaput bila na vlasti u samostalnoj Hrvatskoj, i to joj je zauvijek bilo dosta, dok desna još ima šanse jer nikada do sada nije bila, pa bi bio red da dođe na red. No to već spada u novu godinu, a mi još govorimo o staroj.
U toj su staroj najčešće riječi, odnosno sklopovi riječi bili ovi: politička korektnost i umjetna inteligencija. Sjajna godina i za njih. Ono što se u totalitarnim sustavima naziva cenzurom, u kvaziliberalnim društvima zove se politička korektnost. Točno se zna što smiješ napisati ili reći, a što ne smiješ, i to je sjajno. Nema više žena i muškaraca, ljudi su postali bespolna bića, ali ako neki adolescentni fakin kaže da je fakinka, ili obratno, mora se uvažiti. Još je bolje ako su svi istospolci, tu barem onda nema dvojbe, nisu potrebne hormonske terapije i nedajbože operacije. Sjajno.
Kao i s umjetnom inteligencijom koja je prihvatljivija i već se hvata, a ima rezona: ljudi su odavno shvatili, još u komunizmu, da je poštene inteligencije malo, ali su tada bili tehnološki zaostali i primitivni, što sada više nisu, pa smislili umjetnu inteligenciju koja će slušati zapovjedi i upute upucane u strojeve, s ugrađenim osiguračima i zabranama, od kojih je najvažnija da ne smiju ubijati ljude. Sve dok ih ljudi ne pošalju u ratove, pa ponište rečenu zabranu. Doduše i sada već ima slučajeva da se mirnodopska umjetna inteligencija pravi blesavom, pa iz hira ranjava ljude, ali se tomu može, za sada, doskočiti. Ne budimo primitivni i nepravedni: ipak je umjetna inteligencija velika stvar, u znanosti, u industriji, u zdravstvu, u prometu – eto, recimo, moj automobil ima autonomnu volju, kad hoće voziti – vozi, kad ne će, ne vozi.
Glede škola, školskih programa i udžbenika, napokon su u povijesnim čitankama stvari postavljene na mjesto i rečena je do sada skrivena istina da je Hrvatska napala Srbiju i Srbe uopće, balvanima i drugim priborom, da je Milka donijela demokratske promjene, a nacionalist Franjo pakirao Jugoslaviji.
U sjajnoj 2023., najboljoj godini od sedmoga stoljeća, aktivnoj i umirovljenoj sirotinji u više je navrata darovano čak po pedeset eura, a isto su tako dobro prošli i bogati koji su se još više obogatili, što i jest cilj socijalne države. Iz srednjega je stališa proizašlo nekoliko štrajkova, posve nepotrebnih, jer je statistički dokazano da srednji stoje bolje no ikad, pa su postali drski. Bunili se tako bez razloga suci, liječnici i školnici, potonji su poradi toga toliko rasrdili učenike da su ih ovi počeli mlatiti i ubadati šestarima.
Glede škola, školskih programa i udžbenika, napokon su u povijesnim čitankama stvari postavljene na mjesto i rečena je do sada skrivena istina da je Hrvatska napala Srbiju i Srbe uopće, balvanima i drugim priborom, da je Milka donijela demokratske promjene, a nacionalist Franjo pakirao Jugoslaviji. Kao i neospornu činjenicu da Stepinac usprkos rehabilitaciji nije rehabilitiran što je potvrdio i drugi jedan Franjo plešući argentinski tango sa Srpskom pravoslavnom zaručnicom. Napokon je, kažem, djeci sve objašnjeno i zato se čudim što je neopravdano, neprihvatljivo i necivilizirano povučen taj udžbenik, što baca sjenu na sjajnu staru godinu, i čestitam novinskim kolumnistima koji su stali u obranu povučenog, u kojemu se povlače i repovi Domovinskoga rata, a Oluju se s pravom ne spominje, ili rubno kao nevolju. Na sreću, ima i sjajnih vijesti iz stare: učenici i dalje pišu po Institutovu pravopisu koji se donekle naziva hrvatskim, a zakon o hrvatskom jeziku na sreću nije donesen u staroj, a valjda ne će ni u novoj, jer što će nam još i to. Uostalom, o kojemu to hrvatskom jeziku, kada postoji nekoliko njih, kažu idioti.
Na televizijama cajke nisu baš posve dobrodošle, ne znam zašto, ali ima vremena. Televizije su se posvetile odličnim domaćim serijama iliti nizankama, sve jedna bolja od druge, više čovjek ne zna što prije gledati, pa se nervira i na kraju ne gleda ništa.
Jezik navodno spada ne samo u znanost nego i u kulturu, ne zna znači, ni kamo spada, pa se zato za nj nitko ne brine. A glede kulture u užem smislu, to jest glede raznih umjetnosti, tu smo u staroj jednostavno briljirali – toliko i toliko objavljenih knjiga, veli statistika, i s pravom se ne pita kakve su nego koliko ih ima, kao i književnika koji su se vama pred očima, poštovani, obogatili preko svake mjere, za roman su u staroj nakladnici isplaćivali čak dvadeset tisuća kuna, da ne govorim koje je to blago u eurima. I kazališta su, kaže opet statistika, izvela masu predstava, a koliko je premijera imalo tri i više repriza, o tome ništa. I to je dobro. Bila je i neka erotska afera na Akademiji dramskih umjetnosti, ali je srećom deseksualizirana i arhivirana do sljedećeg skandala. No zato se hrvatski film napokon počeo sviđati hrvatskoj publici: poneki imaju i nekoliko tisuća hrvatskih gledatelja, a ako se slučajno potrefi nešto dobro, tek malo prelazi tri rasprodane Arene, ne pulske nego zagrebačke, s gostujućom cajkom. Na televizijama cajke nisu baš posve dobrodošle, ne znam zašto, ali ima vremena. Televizije su se posvetile odličnim domaćim serijama iliti nizankama, sve jedna bolja od druge, više čovjek ne zna što prije gledati, pa se nervira i na kraju ne gleda ništa. Šteta, a u njih je uložena velika lova, plaćeni sjajni mediokriteti (ne mislim na glumce). U likovnim se umjetnostima pojavio mladi Ivan Meštrović i odmah se retrospektirao, pa je tako stara likovna također i u tom smislu završila sjajno.
I naša štampa gori gre – u 2023. nisu doduše zabilježene spektakularne tiraže, ali se, Bogu budi hvala, uz normalne i već dosadne pa čak i domoljubne kolumniste pojavio lijep broj staljinista, titoista i orjunista, sve u svrhu liječenja niskotlakaša među čitateljima, koji se bez razloga srde jer ne znaju što je pluralizam mišljenja i zašto se uz srbobrane i jugobrane javljaju i prikriveni rusobrani, ta svi smo mi hej Slaveni, ili jesmo ili nismo?
Sjajna godina, ponavljam po stoti put. Jedino je u športu malo zapelo, u cijeloj staroj godini nismo osvojili medalje ni na svjetskom ni na europskom prvenstvu u nogometu. To što ih nije bilo, ne znači da nismo mogli.
Mir i dobro! S nadom da će i 2024. biti isto tako sjajna, želim vam, poštovane čitateljice i čitatelji, osobito komentatorima Hrvatskih kronika, prijateljima i neprijateljima sretnu i zadovoljnu novu godinu. Budi Bog s vama, živjeli i vi i Hrvatska u koju se, napokon uspješnu, vraćaju razmetni sinovi i kćeri njezini, čak pet stotina njih, a što je nekoliko desetaka tisuća istodobno otišlo, druga je priča, neusporediva.