Besmisao polemike s Vučićem o Oluji i RSK, nekrofilski oživljenoj austrijskoj protu-turskoj vojno-teritorijalnoj jedinici s početka 18. stoljeća, malom vojvodstvu mraka i smrti, mordorskog, sauronskog, hajdučkog duha, u kojemu se ne razgovara nego ojkanjem dovikuje, gdje djeca do četvrte godine bosa hodaju po minskim poljima, a “jagnjeća čorba” se servira sa dva noža i Nikolu Teslu slavi jer je autor trofazne struje.


Suvišno i glupo bi bilo polemizirati, bilo s Vučićem, bilo s bilo kojim drugim srbijanskim predsjednikom (ili premijerom) o karakteru Oluje ili o karakteru Domovinskog rata, a osobito s braćom, rođacima i/ili samim onim Jahačima Apokalipse koji su nekrofilski oživjeli ime jedne austrijske protu-turske (u biti, kontraorijentalne) vojno-teritorijalne jedinice, Vojne krajine, s početka 18. stoljeća i tri stoljeća kasnije autističkim je nasiljem proglasili novim državnim entitetom, Republikom Srpskom Krajinom, malim vojvodstvom mraka i smrti u kojemu se ništa ne proizvodi, ništa se ne gradi i ništa se ne radi, tamo nedaleko od mora gdje je svijetu zapriječeno putovati U, IZ i PREKO, u kojemu se ne razgovara već se martolazi (negdašnja turska plaćenička vojska) ojkanjem dovikuju, u kojemu se janjeća juha zove nacionalnim srpskokrajinskim eufemizmom čorba i servira se uz dva noža, gdje djeca do četvrte godine po kamenu, drači, snijegu i po puzzleovima od minskih polja hodaju bosa, a tinejdžerke welter-kategorije na Red Carpetu u na Željezničkom kolodvoru u Kninu graciozno stupaju u novim vojničkim čizmama dok knindže umjesto pikada vježbaju zabijanje bajuneta u u deblo hrasta, gdje se simbolom domorodačkoga pravoslavnoga genija smatra Ličanin Nikola Tesla samo zato što je autor trofazne struje pa otuda povijesno i prirodno pravo tom mordorskom, sauronskom, hajdučkom duhu da minira branu na Peruči, ne bi li teška i tamna noć konačno pala na Tebu i na sve njene stanovnike.

Maštovita je profesija novinarstvo, navlastito ono političko, poput psorijaze: česte kronične nezarazne ljuskavične kožne bolesti kojoj se ne zna točan uzrok osim što do nje zasigurno, dijakronijsko-sinkronijski, dovode genetski čimbenici te čimbenici koji tijekom vremena, dakle povijesnim tijekom, djeluju iz okoliša. Baš poput novinarstva, psorijaza pogađa ljude u odrasloj životnoj dobi, a u svoja četiri glavna vida pojavljuje se na koži u obliku pojedinačnih kao komunizam crvenih područja koja su zadebljana te se na površini ljuskaju, na trupu i rukama, ispod pazuha, na područje ispod grudi, na preponama te u perianalnom području ili pak u obliku sterilnih žućkastih prištića na crvenoj upaljenoj podlozi. Kao takva, ta se bolest u novije doba više ne smatra, kao što se smatralo nekada, tek bolešću kože već bolešću tijela (zajedno s psihom), a zavisno od tretmana, lako metamorfodira iz lakšega u teži oblik, te posljedično dovodi i do smrti. Medicinska statistika bilježi da od psorijaze boluje oko 1-3 posto svjetske populacije, dok u Hrvatskoj od psorijaze boluje nešto manje od dva posto stanovništva, što znači da na svijetu od ove trajne bolesti boluje oko 75 do 250 milijuna ljudi, a u Hrvatskoj njih oko 80.000. 

Na svu sreću, nema 80.000 novinara u Hrvatskoj, no zasigurno ima toliko, čak i daleko više (recimo, oko famoznih 10-20 posto) onih koji su, zajedno s njima, cijelo stoljeće opterećeni jednom generalnom temom: Srbi u Hrvatskoj, Srbi i hrvatska državnost, Srbi i hrvatska povijest, povijest Srba u Hrvatskoj, budućnost Srba u Hrvatskoj, hrvatsko-srpski odnosi, hrvatsko-srpski dogovori, hrvatsko-srpski sukobi, Srbi i Hrvati, Srbi i Hrvati u turskoj Bosni, hrvatski Srbi u Austro-Ugarskoj, Srbi u hrvatskom Ustavu, Srbi u hrvatskom jeziku, hrvatska i srpska ćirilica, Srbi i Hrvatske pravice, Srbi i Hrvati u NDH, prije i poslije nje. “Srbi svi i svuda”, vukodlački dahće iz groba mrtvi Vuk Stefanović alias Karadžić, dok su Hrvati uza nominalne Srbijance, što se neobjašnjivim kemijskim procesima pretvaraju u političke vaseljenske Srbe, uvijek popraćeni nekim sastavnim ili rastavnim veznikom (i, pa, te, ni, niti, a, ali, nego, već), redovito u nekomu od padeža: u genitivu (koga, čega?), u dativu (komu, čemu?), u akuzativu (koga, što?). 

Čini se, također, kako nije riječ tek o novinarstvu, o toj od najprostijoj, najpovršnijoj, najneintelektualnijoj od intelektualnih profesija: možda bi slika bila daleko lošija kad bismo je analizirali na ravni hrvatske historiografije, sociologije, antropologije, filozofije, književnosti ili (političke) ekonomije. No, čemu ovaj uvod?

Vladar Plenkovićeva prevladavajućega glasa


Taj je uvod sačinjen zbog toga da bi se pokazalo kako je aktualni medijski rat (parafrazirajmo: medijski je rat uvijek politički, dok je politika uvijek stvarni rat, samo drugim sredstvima!), ofenzivno započet uoči obilježavanja 23. obljetnice Oluje (Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja) u Bačkoj Palanci jednom tragikomičnom folklornom stadionskom akademijom, uz kazališno-amaterski recitatorski nastup aktualnoga srbijanskoga predsjednika Aleksandra Vučića, predsjednika BiH-entiteta koji se nastoji ponašati kao srbijanska autonomna pokrajina pod neduhovitim i gramatički nakaradnim nazivom Republika Srpska Milorada Dodika, srbijanskoga pape (ili kardinala, tko to zna?) patrijarha Irineja, te još stanovite količine šaptača, inspicijenata, statista i kaskadera, među kojima je primijećen i hrvatski Srbin, doktor filologije, filozof i lingvist Milorad Pupovac, trenutno najdugovječniji zastupnik u Hrvatskom Saboru, predsjednik hrvatskoga Srpskoga nacionalnoga vijeća i predsjednik hrvatske Samostalne demokratske srpske stranke, te – pazi sad! – autonomni vladar nelogično prevladavajućega (etničkoga, manjinskoga) glasa u Plenkovićevoj HDZ-ovoj koalicijskoj većini u Hrvatskom Saboru.

Suvišno bi bilo ovdje ponovo prepričavati što je sve govorno, jezično i metajezično izrečeno na tom – kako ga nazvati? – komemoracijskom obilježavanju Oluje u Bačkoj Palanci pod naslovom “Oluja je pogrom”, noć uoči hrvatskoga obilježavanja Oluje u Kninu, Glini, Sinju, Vukovaru, Dubrovniku, diljem Hrvatske, zapravo. Suvišno bi također bilo nabrajati zašto, kako i koji su srbijanski i srpski mediji, uz nesebičnu pomoć nezanemarive količine sikofantskih hrvatskih i BiH medija, krenuli u novu oslobodilačku ofenzivu time potaknuti, kao što bi osobito bilo suvišno nabrajati kako im hrvatski mediji na to odgovaraju i kako se na to referiraju glasila, glasnogovornici i trbuhozborci svih vrsta, od režimskih, preko polurežimskih i skrivenorežimskih, do “nezavisnih”, desničarskih, levičarskih, pravaških, partizanskih, kriptočetničkih, sve do društvenih mreža, no što je drastično u toj pripovijetci jest da Srbijanci, Srbi i mentalni Jugoslaveni, svi govore u isti glas što, jebiga, ne vrijedi i za Hrvate, izgleda kao da oni još uvijek razmišljaju tko je od prethodno navedenih više u pravu.

Suvišno i glupo bi bilo polemizirati, bilo s Vučićem, bilo s bilo kojim drugim srbijanskim predsjednikom (ili premijerom) o karakteru Oluje ili o karakteru Domovinskog rata, a osobito s braćom, rođacima i/ili samim onim Jahačima Apokalipse koji su nekrofilski oživjeli ime jedne austrijske protu-turske (u biti, kontraorijentalne) vojno-teritorijalne jedinice, Vojne krajine, s početka 18. stoljeća i tri stoljeća kasnije autističkim je nasiljem proglasili novim državnim entitetom, Republikom Srpskom Krajinom, malim vojvodstvom mraka i smrti u kojemu se ništa ne proizvodi, ništa se ne gradi i ništa se ne radi, tamo nedaleko od mora gdje je svijetu zapriječeno putovati U, IZ i PREKO, u kojemu se ne razgovara već se martolazi (negdašnja turska plaćenička vojska) ojkanjem dovikuju, u kojemu se janjeća juha zove nacionalnim srpskokrajinskim eufemizmom čorba i servira se uz dva noža, gdje djeca do četvrte godine po kamenu, drači, snijegu i po puzzleovima od minskih polja hodaju bosa, a tinejdžerke welter-kategorije na Red Carpetu u na Željezničkom kolodvoru u Kninu graciozno stupaju u novim vojničkim čizmama dok knindže umjesto pikada vježbaju zabijanje bajuneta u u deblo hrasta, gdje se simbolom domorodačkoga pravoslavnoga genija smatra Ličanin Nikola Tesla samo zato što je autor trofazne struje pa otuda povijesno i prirodno pravo tom mordorskom, sauronskom, hajdučkom duhu da minira branu na Peruči, ne bi li teška i tamna noć konačno pala na Tebu i na sve njene stanovnike. Zašto i o čemu raspravljati s onima koji su sudjelovali u nesmiljenom  etničkom čišćenju gotovo 200.000 Hrvata 1991. s dijela hrvatskoga državnoga teritorija, koji su potpuno razorili i barokni i industrijski Vukovar te većim ili manjim dijelom još na desetine hrvatskih gradova i na stotine sela?  Osobito, zašto raspravljati s njima na jeziku koji nije trenutno ultimativno svjetski jezik engleski, kad bez engleskoga to ostaje tek na brbljajućoj nerazumljivoj svađi balkanskih (točnije, westernbalkanskih) plemena?

Drugim riječima, kronični medijski rat na tijelu tzv. westernbalkanskoga društva (preciznije: 6-1+1 odnosno, 6 jugoslavenskih republika minus Slovenija plus Albanija) poput opake psihofizičke psorijaze, nipošto nije medijski žanr, već je uvijek i jedino odvojak stvarnoga, realnoga rata kojega smo uobičavali nazivati specijalnim ratom, a u novije se doba on – već neko vrijeme ustaljeno – naziva asimetričnim tj. hibridnim ratom. Međutim, sa Srbijancima, posljedično i sa Srbima – kao zadnjim ostatcima ostataka osmanskoga, balkanskoga, hajdučkoga mentaliteta od Alpa do Karpata – globalni ljudski civilizacijski dogovor da je 2+2=4 teško funkcionira: uvijek će se pojaviti neki matematičar Vučić s pitanjem – koja je “dvica” u toj formuli važnija, dovodi li doista ona po svojoj vrijednosti do “četvrtice”, posebno ako u obzir nije uzeto da zbroj Bitke na Kosovu polju plus Jasenovac također iznosi “dva”, što znači da u ukupan zbroj jednadžbe 2+2=4 treba uračunati da Srbija ne priznaje samostalnost Kosova, nekmoli nekakvu izmaštanu ideju da se Kosovo udruži s Albanijom tijekom ovoga ili slijedećega milenija, da “Bljeska” i “Oluje” (pa ni na Kosovu?!) više neće biti, dakle, da po toj logici stvari treba vratiti na početak, na NULTU točku.

A opet, NULTA točka, u srbijanskoj (državnoj ili  državotvornoj) retorici, ili u srpskoj (prečanskoj, čak i vaseljenskoj, globalnoj, univerzalnoj) retorici, rastezljiv je pojam: zavisno o kakvoj je raspravi riječ, zavisno o kakvom je srpskom nesporazumu sa svijetom riječ, NULTA točka je nešto neuhvatljivo, nešto neshvatljivo: načelno, ona se može nalaziti u najnovijim dogovorima oko izmišljenoga “razgraničenja” Kosova i Metohije, može biti u 13. stoljeću, može biti 1371. ili 1389., može biti 1805. ili 1912.-15., može biti 1918., 1941., 1945., 1991., 1995., 1999., 2018., ili može biti bilo koja druga (priručna) točka, pa čak može biti i nešto između njih.  

Segregacija hrvatskih Srba u Srbiji


S motrišta engleskoga jezika (kojim govori većina tzv. politički značajnoga zapadnoga svijeta), svaki je veliki vojni događaj – NULTA TOČKA. Drugim riječima, modernoj svjetskoj filozofskoj (ili političkoj) misli doista nije stalo do toga što se događalo PRIJE Oluje, ali joj doista nije ni stalo do toga što se događalo U OLUJI i NAKON nje. 

Još manje je, koliko se vidi, ta sociološko-političko-filozofska misao (na engleskom) do sada vodila, ili će ikada voditi računa, o tome da je kninska Vojska RSK zapravo svoje civile koristila kao ŽIVI ŠTIT. Što je klasičan primjer RATNOGA ZLOČINA. 

Tek misleći, pretpostavljajući, planirajući da će HV napasti tu srpsku paravojsku u povlačenju (točnije, u kukavičkom bijegu) oni su se – zajedno s tenkovima, kamionima, borbenim oklopnim vozilima, s osobnim naoružanjem – umiješali među civile. Među vlastite civile koje su ONI nagnali u egzodus! Svoju su djecu, žene, sestre, majke, očeve, djedove, uopće civile, doista koristili kao ŽIVI ŠTIT. Definitivno, to je (nesankcionirani) ratni zločin, a trebalo bi ga sankcionirati! Tako da se konačno jasno vidi da stoljetna velikosrpska ideja, ni u teoriji ni u praxisu nema obzira prema pojedincima, ili prema skupu pojedinaca, čak i kad ih imenuje dijelom vlastita narodnosnog bića!  

A najmanje je  ta sociološko-političko-filozofska misao (na engleskom) uopće uzela u obzir, ne daj Bože!, objasnila da su hrvatski Srbi u Srbiji do dana današnjega ljudi bez (državnoga, ljudskopravnoga, društvenoga) statusa, ljudi bez prava ili ljudi sa smanjenim pravima! Zovu ih, tamo u Srbiji (čak i u AP Vojvodini; ne i na Kosovu, jer im po Šešeljevu i Miloševićevu planu naseljavanje tih OPTANATA na Kosovu nije uspjelo) – Krajišnicima. Zapravo, u 21. stoljeću zovu ih (ergo, smatraju ih!)  ljudima s početka 18. stoljeća. Modernim neandertalcima. Pritom misleći kako je riječ o  “hrvatskim Srbima”. Pravoslavnima. Što uostalom i jesu. Malo su ljepši od njih tamošnjih, svjetlije puti, viši po centimetrima, inčima i futima, djevojke su im ljepše, većinom u kući govore ikavicom iako se javno trude biti slični nepoznatoj okolini i okolišu, sve u svemu, neznatno su simpatičniji od Cigana, s neznatno lošijim društveno-državnim statusom, ti hrvatski Srbi što su se dotepli u Serviju (en passant: kako Srbiju naziva Porfirogenet, a i drugi ranosrednjovjekovni izvori, pa se tako zove na nekim svjetskim jezicima do danas) gdje sigurno nikada neće biti Oluje, kao što Vučić lijpo kaže, dakle, zašto onda NEZAVISNA DRŽAVA SRBIJA (NDS, ups!) malo ne povede računa o njima, umjesto što već drugoj generaciji tupi nešto o VIKTIMIZACIJI, započetoj na Kosovu, nastavljenoj u Jasenovcu, dovršenoj u Oluji? 

Gdje je tu logika, gdje je razum? Naime, ako vučićevska i predvučićevska Srbija misli da je “šteta” tih – definitivno izmišljenih! – 200 do 230 ili do 250.000 prognanika (čak i njihove kopnenopiratske hajdučke paravojske, kojih je aktivnih pripadnika 1991., po načelu Teritorijalne obrane, odnosno “naoružanoga naroda”, bilo oko 90.000 ne računajući JNA, a 1995. navodno tek oko 40.000 plus oko 10.000 vojnika Fikreta Abdića iz Zapadne Bosne, znači oko 50.000), zašto onda ta Srbija misli da je “šteta” tih dobrih ljudi koji su došli u Srbiju ili u etnički, genocidom i na Bošnjacima-muslimanima i na Hrvatima očišćenu “Republiku Srpsku” u BiH, odnosno, zašto vučićevska Srbija i dodikovski RS misle da su ti srpski OPTANTI iz Hrvatske eventualno bolji za Hrvatsku nego za “njegovu” ili “njihovu” Srbiju, ili vice versa, da su veći teret Srbiji nego što su bili Hrvatskoj, ili da bi bili veća korist Hrvatskoj nego što su Srbiji koju smatraju “majkom”, makar im je, poput pravoslavnom hrvatskom ateistu Tesli, bila jednako bliska kao što im je to dvor Kublai Kana Mlečiću s hrvatske Korčule Marku Polu? 

Srbijanci pripijeni uz feudalizam, a Srbi uza njih


Kako bi, međutim, nepoznat netko tko je studirao u klasi Jürgena Habermasa u Frankfurtu ili da je vodio neki seminar na Scottish University of Stirling, ili da je pak germanski de facto leader Europske Unije možda sve to mogao protumačiti? Onkraj već spomenutih činjenica?

Siroti Aleksandar Vučić ipak je samo to što trenutno jest: predsjednik Srbije. A Srbija, to je jedna trenutno slaba balkanska zemljica, ima BDP četiri puta manji od slabe Hrvatske!, daleko je lošija od Bugarske i Rumunjske, daleko ispod Kosova. Osim što je, čini se, jača u psorijazijskom medijskom ratu. Jer, kako je to nedavno sublimirao kolega Denis Kuljiš, jedan od vještijih, a sigurno pametnijih, sudionika u tom westernbalkanskom medijskom ratu: 

“Ako se promatra nominalni BDP (brutto-domaći proizvod iliti GDP) zemalja EU, kao i onih koje su u pristupnom procesu, vidimo ovu sliku:

  • 5-10 tisuća dolara per capita: BiH 5561, Srbija 5992, Crna Gora 7813, Bugarska 8311, Rumunjska 10.232
  • 15-20 tisuća dolara per capita: Hrvatska 15.222, Mađarska 15.637, Poljska 15.751
  • 20-25 tisuća dolara per capita: Slovačka 19.997, Češka 22.799, Slovenija 25.662″.

Tako navodi Denis, kojemu u tim stvarima valja vjerovati, no CIA World Factbook pritom navodi da je kosovski GDP per capita 2017. godine iznosio čak 10.500 dolara, dakle na razini Rumunjske, tamo daleko, tamo daleko – iznad Srbije.

I opet, nema logike u tome da vučićevsko-šešeljevska politika nastoji kosovske Srbe natjerati na ulazak u siromašnu Srbijicu, kad na samostalnom Kosovu mogu živjeti na gotovo dvaput boljemu standardu, kuljiševsko-matematički gledajući! 

Uz to, Vučićevoj Srbiji poručeno je da definitivno, makar do 2025., nema izgleda za ulazak u EU. Ona somnabulna šešeljevska ideja o obnovi Bizantskoga Commonwealtha s putinovskom Rusijom i erdoganovskom Turskom, također je utopija, jednaka onoj smiješnoj da će Kinezi osvojiti svijet do Venecije i Muenchena. Jedino, frajer se pravi pametan, slično kao da je nesretni deventnaestostoljetni Milan Obrenović osobno, pa nije isključeno, kako najavljuje njegov ideološki otac – “najveći Srbin među Hrvatima dr. Vojislav Šešelj” – da će tako i završiti. Naoko, bezveze! Osim ako se uzme u obzir da je, recimo, Karađorđe dao likvidirati i oca i brata, a njega je pak dao smaknuti Miloš Obrenović, pa su potom Karađorševići dali likvidirati Mhajla Obrenovića, a potom su se u daljnjem razvoju poimanja demokracije u Srbiji,  Karađorđevići i Obrenovići tijekom povjesti smjenjivali na krvavom vladarskom prijestolju, pa je na kralja Milana Obrenovića pokušano nekoliko atentata, da bi njegov sin Aleksandar Obrenović i njegova supruga Dragica bili masakrirani 1903. i tako redom, primjerice do Stambolića i Đinđića, nastavak slijedi, veli prekognicist Šešelj.

Ono što što posebno valja imati na umu, i jedno i drugo jest činjenica: Vučić je takav kakav jest, a Srbija, takva kakva jest, izabrala ga je za predsjednika. Taj tip rodio se 1970., podrijetlom je iz Bugojna, završio je pravo, sa 22 godine otišao je u četnike iznad Sarajeva, bio je gensek Šešeljeve nacifašističke Srpske radikalne stranke, a sad je šef tzv. Napredne stranke. Bio je također ministar informiranja, čak i ministar obrane, čak i premijer, a sad je čak predsjednik. Krenuo je od nacifašističkih radikala, pretvorio se u nacifašističke naprednjake, u originalu starije od nacifašista radikala, starije čak i od komunističkoga totalizarizma. A zašto? 

Pa zato što se, takvi kakvi jesu, ni on ni oni, partijski i nacionalno, ne mogu pomaknuti od feudalizma, zato što u 21. stoljeću još uvijek pokušavaju živjeti na početku 18-ih 19-ih, 20-ih prošlih svršnih stoljeća, odnosno, zato što se – evo, u ovom žalosnom slučaju kojega kolokvijalno možemo nazvati nesrećom hrvatskih Srba – Vučić i njegova srbijanska vlast danas ponašaju kao da je riječ o nekim davno prošlim svršenim turskim i austrougarskim protuturskim i protuorijentalnim, uključujući i protusrbijanske, vremenima?

Kosovo je država, udri po Hrvatima


Tzv. Vučićeva Srbija suočena je s banalnošću: KOSOVO JE DRŽAVA. Nezavisna, samostalna, takva kakva jest. Točka. Što će s njome biti u budućnosti, to sigurno nije, niti bi trebao biti, srbijanski problem.

Isto tako, niti Vučić, niti njegov trenutna vlast, može bilo što (negativno) učiniti u svezi činjenice da je Kosovo sebi izborilo državnu nezavisnost. Genijalac više ne može poslati tamo niti svoju slabašnu srbijansku vojsku, pa što dakle čini? E, ponovo se vraća feudalnoj viktimizaciji, ulazi u besmislene sukobe na razini “severa Kosova”, na  razini “turskoga i austrijskoga Sandžaka”, na razini “SPC-a u CG”, proglašavajući Crnogorce Montenegrinima (jer nisu, valjda,  Servogorci?), konačno, inducirajući besmisleni novovjeki sukob s Hrvatima, sve skupa, misleći kako mu je tzv. RS u BIH “as iz rukava”

Uz to, Vučić se – što je osobito blesavo od njega! – iz nekoga razloga pokušava ponašati kao “predsjednik Putin”, ne razumijevajući razliku između neba i zemlje: – srpsko je nebo, plave je boje, na njemu stoluje srbin bog, srbi anđeli njega dvore, srbina boga svog… Nu, zaludu, ipak je nebo visoko a Rusija daleko.

Aleksandar Vučić, zajedno sa svojom relativno idiotskom državnom ekipom – gdje su mu najznačajniji  onaj Vulin, sličan Čkalji kad se rastuži, i hektični Sloba Dačić, Srbin hrvatskoga imena i bezimena, pa i lutkasta lezbijka orujnaškog podrijetla s kojom se oni sasvim balkansko-muški ponašaju, Ana Brnabić, najčudnija pojava u srbijanskom svijetu svih vremena  – suočava se s činjenicom da nije trebao biti na toj “poziciji” za koju se tako žestoko borio. Zna on to i sam, zato i izgovara državotvorne budalaštine, zato njegovi, ne kontrolirani, već volonterski, dragovoljački mediji, tako žestoko mlataraju oko sebe, gdje god stignu, u novije doba po Crnogorcima, po Albancima, a osobito – hvala ti, dragi srpski Bože! – po Hrvatima. Jer, hrvatska im je zemlja – opsesija. Jebiga, nomadi bili, nomadi ostali. Svejedno, kretali se sa stokom sitnog zuba (ovce, koze, traktori, tenkovi) prema zapadu ili se pokušavali ponašati kao Avari, kao Atilla the Hun (Bič Božji), ubij sve i vrati se sam. 

Ukratko, ubijte sve i vratite se sami! Ali gdje, zaboga? Tko, kamo, gdje? Je li riječ o povratku Srba na Moravu ili je riječ o povratku hrvatskih Srba, hrvatskih pravoslavaca tamo gdje je Tesla načinio Munjaru u Ozlju ili onu u Šibeniku, što definitivno nije u Srbiji?

Politički govoreći, na svijetu ne postoji čista NACIJA: nacija je narod određen državom, a narod je zbir zajednica iste kulture ili naslijeđa. U ovom slučaju, hrvatski Srbi pripadaju hrvatskoj tradiciji, hrvatskoj kulturi i njenom naslijeđu, oni jednostavno nisu Srbijanci, kao što primjerice Nikola Tesla nije Srbijanac iako je po ocu bio pravoslavac (a po sebi, ateist, premda nikako komunist).

Budući da je sve prije napisano, zapravo, notorno: otkud onda tim novovjekim vučićima retorika kojom se prigodno i usputno služe, zavaravajući vlastite etnike (srbijanske, hrvatske, bosanske, crnogorske, kosovske, makedonske, serbodijasporske ukratko)?

Srbijanski i srpski politički programi se poklapaju


Ona srbijanska Radikalna stranka ili Narodna radikalna stranka nastala je 1881. u krugu oko Svetozara Markovića i Nikole Pašića, od kojih obojica imaju svoju, kako lokal-srbijansku, tako i i izrazitu ulogu u “regionu” (rekao bi S. Mesić, ako je još živ!). Ona pak ima svoju značajnu, naravno i radikalnu, ulogu, sve od tada: od Kneževine, preko Kraljevine Srbije, pa preko SHS, različitih Jugoslavija, pa sve do 1990. kada je obnovljenu Narodnu radikalnu stranku Tomislav Nikolić (predsjednik Srbije prije Vučića) onomad uveo u Srpsku radikalnu stranku Vojislava Šešelja, koji je to ime zauzeo nakon ingenioznog pokušaja sa Srpskih četničkim pokretom. 

Srpska pak napredna stranka prvi je put nastala također 1881., ali je u Srbiji imala svojih uspona i padova: postojala je od 1881. do 1896., potom ponovo od 1906. do 1919. godine, djelovala je u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca od 1920. do 1925., kada se konačno utopila u Srpsku demokratsku stranku. 

Recimo da je, za potrebe ovoga teksta, vrijedno napomenuti ulogu Milutina i Ilije Garašanina, mlado i staro-konzervativaca u prošlo-pretprošlo-stoljetnoj Srpskoj naprednoj stranci. Naravno, zato što su se, navodno Nikolić i Vučić, posvadili sa Šešeljom zbog odnosa sa EU, pa su se odmetnuli od novovjekih pašićevskih radikala u budućnost, tj. u garašaninovske naprednjake.

O toj Demokratskoj stranci u koju se svojedobno bila utopila (današnja Vučićeva, u Srbiji vldajuća) Napreda stranka, Wikipedija priopćuje ovako:

Demokratska stranka, odnosno Jugoslavenska demokratska stranka (službeni naziv) je politička stranka koja je djelovala u Prvoj Jugoslaviji, u emigraciji za vrijeme Drugog svjetskog rata te kraće vrijeme nakon uspostave komunističkog režima Druge Jugoslavije. Službeno ime stranke bilo je Jugoslavenska demokratska stranka, dok je u javnosti gotovo uvijek nazivana samo Demokratska stranka, pa se tako spominje i u publicistici i historiografiji. (…) Krugovi vezani uz Demokratsku stranku osnovali su 1921. godine četnički pokret i njemu blisku batinašku (terorističku) ORJUNU, koju su u znatnom dijelu činili etnički Hrvati. Stranka je osnovana na “Kongresu ujedinjenja” u Sarajevu, u svibnju 1919., sa programom integralnog jugoslavenstva, centralizma i nepomirljive borbe protiv “separatizma” (prvenstveno hrvatskog). (…) Djeluje u svim dijelovima tadašnje Jugoslavije. Na parlamentarnim izborima 1920. i 1923. osvajala je znatan broj glasova i mandata u Hrvatskoj i Slavoniji (težište joj je ipak u Srbiji). Godine 1924. inicijator njenog osnivanja Svetozar Pribićević napustio je stranku te osnovao Samostalnu demokratsku stranku, koja na izborima 1925. i 1927. preotima Demokratima glasove na području Hrvatske i Slavonije te Slovenije. Tako Demokratska stranka ostaje ograničena na izborne uspjehe na području Srbije, Vojvodine i Crne Gore. (…) Za vrijeme Drugog svjetskog rata njeni predstavnici djeluju u izbjegličkoj vladi u Londonu. Nakon rata obnavljaju svoje djelovanje u Drugoj Jugoslaviji, ali komunistički teror ubrzo spriječava djelovanje i stranka se gasi. 

Po uzoru na Pribićevića, kako otprilike piše u Wikipediji –  najnepouzadnijoj, ali korisnoj, virtualnoj encikolopediji: – Srpska demokratska stranka (SDS) je bivša politička stranka u Hrvatskoj koja je zastupala interese srpske nacionalne manjine. Vodila je Republiku Srpsku Krajinu, osnovana 1990., prestala s radom 1995. godine, osnivač je bio kninski psihijatar Jovan Rašković, na prvim višestranačkim parlamentarnim izborima u  Hrvatskoj osvojili su svega 1,55% glasova u prvom i jedva 2% glasova u drugom krugu.

Dvje godine kasnije, formirana je 1997. na području Istočne Slavonije koja je tada bila pod upravom UNTAES-a, Samostalna demokratska srpska stranka, odnosno na bivšem području Republike Srpske Krajine koje je temeljem Erdutskog sporazuma mirno prelazilo, prelazilo, prelazilo, prelazilo i još prelazi pod hrvatski suverenitet, opisuje nepoznati autor na Wikipediji, domećući: “Većina članova nove stranke su bili bivši funkcionari SDS koji su se kasnije spojili sa srpskim političarima koji su, poput Milorada Pupovca za vrijeme rata bili na područjima pod hrvatskom vlašću. Naziv je uzet kao referenca na Samostalnu demokratsku stranku koja je djelovala prije drugog svjetskog rata, a koja je zastupala federalizam i ravnopravnost država u Kraljevini Jugoslaviji“. 

Uistinu, tu je (po zakonu govoreći, hrvatsku) stranku, utemeljio jedan skladištar iz Pačetina, kradljivac slavonske hrastovine, za kojega je Međunarodni sud u Haagu zaključio da je ratni zločinac malo teže vrste, boje i oblika, Goran Hadžić, pa je SDSS preuzeo za zločine osumnjičeni Šešeljov imenjak dr. Stanimirović, a od njega Pupovac. 

Plenković troši Pupovca kad je sve jasno!


Sve u svemu, nagađajući s hrvatske strane: potpuno je nerazvidno zašto politički psorijaznični Plenković na taj način troši politički psorijastičnog Pupovca.

Jer, za Pupovca je dovoljno u Google ukucati rječce (knjige, naravno, ne treba niti čitati, zašto bismo?): Garašanin, S. Marković, N. Pašić, Obrenović, Karađorđević, S. Pribičević, Šešelj, J. Rašković, S. Milošević, A. Vučić, Krajina, Kosovo, Vojvodina, Balkan, Srbi, Domovinski rat, Jugoslavija, Srpska agresija…

Tko zna što pritom misli hrvatski premijer Plenković, kad je dovoljno pročitati, što uopće nije komplicirano, ono što dijelom piše u Nacrtu Programskih načela Projekta Velebit: 

PROJEKT VELEBIT se zalaže da se u skladu s tradicijom zapadne demokracije i svjetske običajnosti, zakonski zabrani uporaba stranih nacionalnih i državnih imena u nazivima političkih stranaka u Hrvatskoj (poput: Srpska demokratska stranka, itsl.), posebno ako nemaju u svojemu nazivu odrednicu svoje matične države (Hrvatske).

PROJEKT VELEBIT se zalaže da se nacionalnim manjinama, zakonski i tvarno, osigura ravnopravan položaj u Hrvatskoj, s pravom održavanja kulturne baštine svog narodnog podrijetla, bez političkih a posebno hegemonističkih pretenzija.

PROJEKT VELEBIT drži da se, u političkom smislu, predstavnicima svih manjina mora jamčiti pravo da se kandidiraju za sve funkcije vlasti u Hrvatskoj u redovnom izbornom procesu. Istodobno, PROJEKT VELEBIT se zalaže za ukidanje zajamčenih saborskih mjesta za bilo koju zasebnu sekciju hrvatskog naroda i/ili hrvatskoga građanstva, uključujući i nacionalne manjine.

PROJEKT VELEBIT drži da je potrebno obvezno zakonom sankcionirati javni rad u državnim ustanovama onih predstavnika manjina koji odlaze na političke i ine konzultacije u strane države i strane državne ustanove, a posebno one koje su neprijateljski raspoložene prema Hrvatskoj, kako bi po njihovim naputcima provodili politiku tih država u Hrvatskoj.