Poruka “snađi se druže” opet je i u našoj hrvatskoj državi pokazala svoju neiskorjenjivost. Problem je što se današnji drugovi snalaze tako brzo i uspješno da onaj partizanski stampedo u “židovske stanove” 1945. sliči na obično “šibicarenje”.
Nezaboravni idol svim “poštenim” komunistima “ljubičica bijela”, zvana Tito, svojedobno je poslao povijesnu poruku svojim ”željeznim” demokratima koja glasi: “Snađi se druže!“ I drugovi su se brzo snašli. Prebrzo. Čim su ušli, nakon “herojske” bitke za Zagreb bez ispaljenog metka, žurno su pojurili u centar u tzv. židovske stanove. Mnogi su poveli i svoje domaće životinje da i one vide kako su živjeli truli kapitalisti. Taj lijevi ritual na neki način je obnovila i drugarica pokojnog Vladimira Vladimirovića kad je preko Indeksa zamolila sve koji vole Vladimira i Tita da na njegovu sahranu dođu sa svojim životinjama.
No, opet se bavim olajavanjem “bivših”, a tema su zapravo sadašnji. Naime, poruka “snađi se druže” opet je i u našoj hrvatskoj državi pokazala svoju neiskorjenjivost. Problem je što se današnji drugovi snalaze tako brzo i uspješno da onaj partizanski stampedo u “židovske stanove” sliči na obično “šibicarenje”.
Prema ovim sadašnjim “snalažljivcima” i Ivo Sander je preko noći postao tek “šibicar” kad se uzme u obzir lova za koju ga tereti Državno odvjetništvo. Dakle, pouka Josipa Broza tek je u današnje vrijeme dobila svoj puni značaj. Kad ti se god ukaže prilika, snađi se, tj. ukradi od države što više možeš. Moj teniski partner prof. Žukina poslao mi je zgodan plakat iz nekih davnih vremena. “Zapovjedno mjesto Zagreb. Proglas: ‘Tko bude uhvaćen da pljajčka ili mu se dokaže da je pljačkao, bit će javno strijeljan’. Vrijeme objave je bilo 10. travnja 1941.g. Potpis: Dr. Ante Pavelić”. Marginalac koji nije ni među prvih sto najvećih zločinaca, a čim se ustoličio izdao je ovaj proglas, valjda svjestan skrivenih poroka onih koji se nađu blizu love. Nakon što se “ljubičica bijela” ustoličila nije bilo nikakvog sličnog proglasa, već nešto kasnije pouka: “snađi se druže”.
Radi se navodno negdje popis po kojem će se hapsiti sve po spisku.
INAuguracija
Što je to inauguracija? To ti je, prijatelju, kad te rođak ugura u Inu. I što sad? Neki misle da se policija prerano uključila u igru. Da su krali još godinu-dvije u miru, mogli su otkupiti cijelu Inu pa da opet dođe naše ruke.
Što se strijeljanja tiče, e tu se držimo tradicije. Neki penzić je pred par dana odlučio počastiti sam sebe, valjda zbog atraktivne jeseni koja nam stiže, pa je na Iblerovom trgu odlučio “odstrijeliti” goluba iz svoje zračnice. Naravno, promašio je goluba, ali je napravio nevidljivu “rupu” na staklu zgrade u kojoj SDP-e svakodnevno sanja o povratku na vlast. Penzić bi goluba, a SDP bi vlast. Samo nam još to fali do pune katastrofe. Podjednako sposobni SDP i “Možemo” na vlasti i na nacionalnoj razini. Ako nam se, ne-daj-Bože, to dogodi, tek tada nam se crno piše! Grijat ćemo se na mrki i crni ugljen, a svijetlit će nam po jedna žaruljica u mrklom mraku. Što se ugljena tiče, Nijemci će to vjerojatno isprobati već ove zime zahvaljujući “mudroj” Merkelicinoj politici energetskog prijateljstva Njemačke i Rusije.
Fejs gori od komentara na pljačku plina. I drugi bi se pokušali tako “snalaziti”, ali ne znaju modalitet. Tko zna, zna, a tko ne zna, netko ga pogura. Nije to za svakoga. Moraš imati člansku iskaznicu, debeli obraz, dobru poziciju na poslu, moćne veze i puno mašte. Pitanje: što je to inauguracija? To ti je, prijatelju, kad te rođak ugura u Inu. I što sad? Neki misle da se policija prerano uključila u igru. Da su krali još godinu-dvije u miru, mogli su otkupiti cijelu Inu, pa da opet dođe naše ruke.
Gledam sliku Oprahe Winfrey, američke TV voditeljice. Svojedobno je bila proglašena najbogatijom novinarkom na svijetu. Oprah? Ma dajte! Koliko su naši oprali u plinskom biznisu, ponosno se mogu busati u prsa junačka: “Ja Oprah, ti budala!”, ono, kao “Ja Tarzan, ti Jane”! Javljaju da je nedavno lišen slobode penzioner sa sto eura, i to još pred kraj mjeseca. Istraga je u tijeku. I sad neka netko kaže da se HDZ ne brine za umirovljenike.
Ili revolucija ili demokracija
Željno čekam rasplet nakon mitinga 10. rujna ispred središnjice HDZ-a. Ili revolucija ili demokracija? Revolucija, znamo iz novije povijesti, odmah pojede svoju vlastitu djecu. Demokracija je roditeljski uzdiže, hrani i kad odrastu, pošalje ih u Njemačku, Irsku, neka djeca vide svijeta.
Jedno ozbiljno anketno pitanje: “Kada bi vam sin uplatio 500 milijuna kuna na račun, što biste prvo napravili?”. Svidio mi se odgovor Marka Njegača na fejsu: “Napravio bi još jednog”.
Dana 10. rujna 2022.g. najavljen je veliki prosvjed pred zgradom HDZ-a na Trgu žrtava komunizma, oprostite, fašizma. Bojim se da mnogi “demokrati” zaboravljaju jednu bitnu stvar. U svim demokracijama vlast se mijenja isključivo na izborima. Demonstracijama pokazuješ što misliš o vladajućima, ali vlast smjenjuješ ili mijenjaš samo na izborima.
Politika je kao rijeka. Nekoga ponese, a nekoga odnese. Mnogi u oporbi su, valjda svjesni toga, već u transu. Misle da dolazi “njihovo vrijeme”. Možda, ali to mogu saznati samo na parlamentarnim izborima. Inače bi nam se moglo dogoditi i jedno političko “snađi se druže”. Drugovi iz SDP-a, Možemo, Centra ili oko centra već nestrpljivo cupkaju. Zove me neki dan jedan moj bijesni čitatelj. Pita da li postoje zakonske mogućnosti da se organiziraju izvanredni parlamentarni izbori. Smirujem ga odgovorom da je kod nas organiziran samo kriminal, a sve drugo je spontano. Tako mogu postojati i ”spontani” (iliti izvanredni) parlamentarni zbori. Na njima možemo izabrati, recimo, Možemo. Kad može u Zagrebu, onda “Možemo” i u cijeloj Hrvatskoj. Zašto bi se samo Zagreb gušio u smeću kad može i cijela Hrvatska? Oni su živi dokaz što nam demokratski izbori mogu iznjedriti.
Svoju izbornu pobjedu spremni su braniti i topovima, i to onim snježnim, sa Sljemena. Kolokvijalno rečeno, Bandićevim…
Željno čekam rasplet nakon mitinga 10. rujna ispred središnjice HDZ-a. Ili revolucija ili demokracija? Revolucija, znamo iz novije povijesti, odmah pojede svoju vlastitu djecu. Demokracija je roditeljski uzdiže, hrani i kad odrastu, pošalje ih u Njemačku, Irsku, neka djeca vide svijeta.
Nakon što se narod predstavi pred središnjicom HDZ-a, slično onom “We are the People”, došli smo vam dati trenutni otkaz jer mislimo da će nam bez vas sutra biti bolje, na balkonu središnjice pojavit će se Branko Bačić i mirnim, mudrim glasom objasniti narodu: “Bolje će vam biti – malo sutra. I tada će mudre glave s jedne ili druge strane trebati dobro razmisliti treba li Plenkovića, Bačića, Šeksa, Čorića, Medveda, Frku… odmah zamijeniti Krešom Beljakom, Katarinom Peović, Ivanom Kekin, Grbinom, Zdenkom Raukar, Vili Matulom… Treba li se držati one stare mudrosti da “nova metla bolje mete”?
Ako se pak Plenki ipak “slomi” i odobri napaćenim Hrvatekima nove, izvanredne izbore pa na tim izborima opet pobijedi HDZ (jer jednostavno ima naviku pobjeđivati na bilo kojim izborima), što onda? Hoće li tada baš sve otići do vraga? Možda neće! Uvijek je u životu svaki problem ujedno i izazov, rekli bi ekonomisti. Uz loše, problemi donose i dobrih stvari. Recimo, to što mnoge tvornice neće moći raditi jer su veliki potrošači struje, ima i svoju dobru stranu. Čovjek se lakše obrije električnim aparatom jer će za obične potrošače biti više struje.
Afera “čistunskog” SDP-a
Prisjećam se jedne dražesne afere nakon dolaska na vlast “čistunskog” SDP-a. Dubrovačke hotele su Linić i co. prodali jednom automobilskom asu za oko pet milijuna dojč-maraka kako bi to rekao legendarni Ćiro. Jedini problem je bila procjena da hoteli vrijede oko četrdeset milja maraka. Ipak je, uz obrazloženje “ni pet milja nije loše”, kupac postao ondašnji “Mate Rimac”.
Možda ova financijska kataklizma napokon otvori oči krmeljavim biračima. Izlazite na izbore, ali nikako ne birajte one siromašne. Oni su u permanentnoj napasti. Glas trebamo dati onima koji su puni k’o brod. Možda se baš zato HDZ stalno sve više prilagođava ovoj stvarnosti. Stara lička kaže: “Nije pametno zadržati istu narav ako izgubite snagu”.
Jedna stvar je zanimljiva. Lova iz plinskog biznisa vratit će se navodno državi, a po Ustavu vlada narod. Zašto ne njemu? Prisjećam se jedne dražesne afere nakon dolaska na vlast “čistunskog” SDP-a. Dubrovačke hotele su Linić i co. prodali jednom automobilskom asu za oko pet milijuna dojč-maraka kako bi to rekao legendarni Ćiro. Jedini problem je bila procjena da hoteli vrijede oko četrdeset milja maraka. Ipak je, uz obrazloženje “ni pet milja nije loše”, kupac postao ondašnji “Mate Rimac”.
Ogorčena ministrica turizma, ljuta k’o paprika, podnijela je tada ostavku. Račan je ostavku prihvatio, a ostatak od 35 milja dojč-maraka nije bio nikada plaćen. U ovoj plinskoj aferi će ipak neka lova kapnuti – bar u državni račun. Tako vam je to! “Ni med cvetjem ni pravice” pisao je Fric Krleža još prije samoupravnog socijalizma, prije nego li je “ljubičica bijela” izbacila najgenijalniju pravnu mudrost svih vremena: “Drugovi, ima sudija koji se drže zakona k’o pijani plota”. Možda se ovaj puta naše pravosuđe neće rukovoditi tom Titovom poslasticom. Cijelu ovu “plinsko-hotelsku” tragikomediju opisao je na svoj način još 1938. g. Miroslav Krleža u romanu “Na rubu pameti”.
Ne treba puno očekivati od ljudi koji kad stanu u go*no misle da to donosi sreću!
Jugo-nostalgičari nikada neće naći odgovor zašto smo htjeli svoju državu
Jugo-nostalgičari nikada neće naći odgovor zašto smo htjeli svoju državu i zašto smo se borili. 99 posto ljudi zna ogovoriti na to pitanje, ali to će ostati vječita enigma za našeg Braneta i Nikšu. Za milijune Hrvata koji su kroz povijest sanjali državu Hrvatsku enigme nema. Oni su znali, a ako zatreba, znat će i opet.
Često i rado čitam jugo-nostalgična snoviđenja Branimira Pofuka. Uglavnom subotom. Ove subote nas je upoznao “s umjetnikom iznimnog opusa i širokog raspona uloga”. Umjetnik koji trenutno igra “šefa recepcije” u jednom crnogorskom hotelu je naš Nikša Butijer, izabran od našeg Braneta da njemu, Branetu Pofuku malo detaljnije opiše što se to događa ili “dešava” u Lijepoj njihovoj.
Kaže Nikša: “Htjeli smo državu, no znamo li što smo time htjeli? Zašto smo se borili ne znamo, ali trudimo se saznati….” Za njega je to očito politički “rašomon”, kako riješiti tu kvadraturu kruga. Što smo htjeli kad smo “htjeli” državu? Pa nekakvu državu smo imali već od 1945. godine i to još kakvu! Sad smo se borili protiv te satrapske, komunističke države četiri godine, ali Nikša ne zna zašto… Ipak, Nikša se trudi saznati. Od tog truda je Nikša dobio “trudove”. Po njemu je valjda država “mnogo lepa” već tu, ide od Virovitice, Zadra i Karlobaga do Karlovca…
Pa zašto smo se onda borili? Zna li možda neki “putnik namjernik” zašto smo se borili? Zašto je skoro 15.000 ljudi izgubilo živote? Nikša, koji je tada imao 12 godina, došao do zaključka da “njegovi roditelji nisu znali što uopće žele ostaviti svojim potomcima”. Umjesto čvrste monolitne “samoupravne” Jugoslavije, dali smo živote za “državu punu ‘mahera’ koji će orobiti i slijepca kojem pomažu preći cestu, koji će u crkvi zagrabiti u košaricu za milodare…”
Ali sve to radimo svojoj državi za koju su dali živote ne samo onih 15.000 u “Domovinskom ratu” nego i milijuni Hrvata pokopani u brojnim jamama u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Sloveniji. Jugo-nostalgičari nikada neće naći odgovor zašto smo htjeli svoju državu i zašto smo se borili. 99 posto ljudi zna ogovoriti na to pitanje, ali to će ostati vječita enigma za našeg Braneta i Nikšu. Za milijune Hrvata koji su kroz povijest sanjali državu Hrvatsku enigme nema. Oni su znali, a ako zatreba, znat će i opet.
Da je ’45. bilo Šokre i plina
Neki su se na skupu u Samoboru usudili komentirati Šokrinu mudrost o nedovršenom poslu 1945. godine. Stazić i Kekin cmizdrili su za legendarnom klaonicom koja je bila 8. svibnja 1945. godine svečano otvorena u Zagrebu s poslovnicama u cijeloj Hrvatskoj. E, da je Beljaka vratiti u dane slavne 1945. godine plin bi služio samo u praktične svrhe. Šokre zna znanje.
Jedini pravi frajer među političarima Šokre Beljak je ogorčen pa kaže: “Gdje su sada Glogoški i branitelji, gdje je Bozanić…?”. On kmeči s pravom. Strahovao je od bombe i sad mu je dosta. “Šute poput riba, a moju su glavu tražili”. Neki su se, naime, na tom skupu u Samoboru usudili komentirati Šokrinu mudrost o nedovršenom poslu 1945. godine. Stazić i Kekin cmizdrili su za legendarnom klaonicom koja je bila 8. svibnja 1945. godine svečano otvorena u Zagrebu s poslovnicama u cijeloj Hrvatskoj.
No, naš Beljo se za to posuo kantom punom pepela po glavi. Bolje i to nego da je kanta bila slična onoj Ante Tomića. Svoju genijalnost je nazvao “teškom glupošću”. Ali Krešica ima smisla za dramaturgiju.”Glogoški s kazićem, Hodak, Sačić, Kovačević, zajapureno su tražili moju glavu na glavnom samoborskom trgu…” Tamo sam doista i bio, ali sam šutio kao riba, a da sam tražio neku glavu onda je to mogla biti samo janjeća ili možda teleća glava. Šokre je nemilosrdan pa se k’o fol pita: “Je li se oglasio Zvonimir pravedni Hodak?” Jesam, Krešica, već drugu kolumnu za redom pišem o hadezeovcima s “teškom glupošću”. E, da je Beljaka vratiti u dane slavne 1945. godine plin bi služio samo u praktične svrhe. Šokre zna znanje.
Kad je svojedobno Aleksandar Vučić posjetio Hrvatsku, preživio je atentat cvijećem kojim su ga srbofili i jugo-nostagičari zasuli i skoro ugušili, pa je uz višak cvijeća samo falila svijeća. Dokaz da se i poljupcem može ugušiti voljenog.