Treba se pitati, odnose li se ove skoro istovjetne deklaracije čelnika HDZ-a i SDP-a na promjenu korumpiranoga sudstva, bankrotiranog zdravstvenog sustava, nepravednoga izbornog zakona, neodrživoga mirovinskog sustava ili galopirajuće demografske katastrofe? Ili se radi o ideološkim promjenama u smjeru hrvatske denacionalizacije, u smjeru otupljivanja nacionalne oštrice na kojoj je kroz stoljeća kao temelj počivala hrvatska sposobnost odupirati se suočena s nedaćama, sposobnost u svijetu poznatu kroz izreku “Resilience in the face of adversity”.
Nakon odluke Glavnog odbora SDP-a o raspuštanju orgaizacija u Zagrebu, Slavonskom Brodu i Međimurskoj županiji, Peđa Grbin je novinarima izjavio: “Ako želimo mijenjati Hrvatsku moramo prvo promijeniti sebe”.
Dolazi taj poziv podugo nakon što je predsjednik HDZ-a deklarativno izjavio da je njegova misija najprije mijenjati HDZ (dakle sebe) a nakon toga i Hrvatsku.
Slobodno bi mogli ustvrditi – što ju više mijenjaju, to sve više ostaje ista – solidno i trajno, nekadašnje predziđe Europe, danas na njenom začelju, nemalo kao da je Hrvatskoj danas u zadatak stavljeno služiti kao minimum europskoga standarda ispod kojega nitko ne bi smio dosegnuti.
Treba se pitati, odnose li se ove unisone deklaracije čelnika HDZ-a i SDP-a na promjenu korumpiranoga sudstva, bankrotiranog zdravstvenog sustava, nepravednoga izbornog zakona, neodrživoga mirovinskog sustava ili galopirajuće demografske katastrofe?
Da se radi o tome, u tom pravcu bi već nešto učinili ili barem pokušali učiniti, bilo oni na vlasti poduzimati korake u tom smjeru, ili iz opozicije pozivati na te i takve promjene. Radi se međutim o ideološkim promjenama u smjeru hrvatske denacionalizacije, u smjeru otupljivanja nacionalne oštrice na kojoj je kroz stoljeća kao temelj počivala hrvatska sposobnost odupirati se suočena s nedaćama, sposobnost u svijetu poznatu kroz izreku “Resilience in the face of adversity”.
Što je moglo Peđu Grbina baš sada navesti na istu izjavu koju je pred par godina u javnost lansirao Andrej Plenković?
Jedini neodoljivo značajan događaj koji je prethodio ovakvom zaključku SDP-ove središnjice pod vodstvom Peđe Grbina, bila je zagrebačka izborna pobjeda konglomerata aktivističkih udruga poznata kao “Politička platforma Možemo!” na čelu, ne bi mogli reći s vođom jer vođa je očito više, nego s frontmanom Tomislavom Tomaševićem isturenim da do izbora zasjeni ostale entuzijaste čija politička orijentacija i aktivistička ambicioznost nadilaze ukus prosječnog zagrebačkog birača.
Slično kao što je Plenković u Domovinskom pokretu vidio opasnost i svoju bojazan izbezumljeno potvrdio riječima – “Ti ljudi neće nikad doć na vlast u Hrvatskoj. Ja to garantiram.” – tako je i Grbin uočio da bi ga radikalnija skupina iz “antifašističke” (čitaj jugoslavenske) ljevice mogla zgaziti, ali je za razliku od Plenkovića koji se ugrozi odlučio agresivno “do istrage” susprotstaviti, ovaj pristao svirati drugu violinu i “promijeniti sebe”. Tako i tako bi mu kasno bilo garantirati da ni “ti ljudi nikad neće doći na vlast”, jer su već, barem u Zagrebu, došli. O tome zašto su došli je pitanje koje zahtijeva malo veći i opširniji odgovor za neku drugu priliku.
“Možemo” se predstavlja kao zeleno-crvena eko-socijalistička platforma. Po uzoru na posttitovsku Jugoslaviju nema predsjednika nego kolektivno vodstvo, kojemu se na čelu nalaze 2 koordinatora, Sandra Benčić i Teodor Celakoski. Koliko god se predstavljala, iz pragmatičnih razloga međunarodne podrške europski zelena, platforma je prvenstveno jugoslavenski crvena. Jedan od njenih koordinatora Celakoski, između ostaloga, uz Stipu Mesića, Žarka Puhovskog, Budu Lončara i Tvrtka Jakovinu, jedan je od sugovornika u kolekciji Muzeja Jugoslavije u sastavu tzv. Projekta Jugoslavije, koji je osnovan uz podršku Balkanskog fonda za demokratiju i Ministarstva kulture i informisanja Republike Srbije s ciljem promocije “ideja i potencijala za budućnost”. Na toj platformi Celakoski nastupa na temu privatizacije hrvatskih auto cesta, protiveći joj se s ideoloških pozicija, očito misleći na tzv. Autoput bratstva i jedinstva, kad je ustvrdio da je velik dio tih autoputeva sagrađen “u vrijeme socijalizma” s ciljem provođenja “društvene kohezije”, kako je Celakoski prilagodio pojam “bratstva i jedinstva”.
https://www.muzej-jugoslavije.org/rs/yugoslavia/teodor-celakoski/
S 5-postotnim zastupništvom u Saboru, bez člana u Europskom parlamentu i s 23 zastupnika u zagrebačkoj Graskoj skupštini, “Možemo” je pro-jugoslavenski značajno radikalnija organizacija od razvodnjenog, iscrpljenog i potrošenog SDP-a. Prihvaćajući “Možemo” kao mlađeg ali i jačeg partnera u Zagrebu, s ambicijama koje idu tako daleko da se Rada Borić nije mogla suzdržati a da se ne izlaje kako im je cilj da na idućim parlamentarnim izborima Sandra Benčić preuzme današnju funkciju Andreja Plenkovića na vrhu državne hijerarhije, što je Peđa Grbin kod izjave o mijenjanju sebe mogao misliti nego da se i SDP mora radilakalizirati u možemovskom duhu.
Nakon što su na primjeru zagrebačkih izbora došli do zaključka da je suverenistička tzv. desnica raskomadana i međusobno sukobljena, da su državotvorni toliko obeshrabreni da ni izlazak na glasanje ne vide smislenim, Grbinova izjava ne može značiti ništa drugo nego novi, otvoreniji i radikalniji nastup s pozicija Projekta Jugoslavije, da ga se izvuče iz “Muzeja Jugoslavije” i oproba njegov “potencijal za budućnost”, baš u skladu sa odredbama SANU2 uz podršku Ministarstva kulture i informisanja Republike Srbije.