U korist Zdravka Mamića treba reći da je bio široke ruke, skidao je i košulju sa sebe da bi dao drugima, koliko god je možda zadržao za sebe toliko je izvan svake sumnje učvrstio noge klubu, dobro kupovao, a još bolje prodavao, imao je nos vrhunskoga menedžera i lifrao europskim klubovima sjajne hrvatske igrače, novac se slijevao u Dinamovu blagajnu. Jedni bi otišli, istodobno se iz vrtića pojavljivali neki novi, mladi, i oni već na “europskoj razini”, pa i otočnoj, kao što smo vidjeli u utakmici s Tottenhamom na koji se srušila istočna tribina.
Proljeće će biti oštro, sudeći po tome kako je počelo. Ljeto će biti tužno ako virus nastavi divljati i ne uspijemo spasiti turističku sezonu, ali će procvasti maslinarstvo, vinogradarstvo i sitno ribarstvo, preživjet će se nekako do svršetka velepošasti, preživjet će i većina cijepljenih upitnim cjepivima, osim onih koji ne će. Ako je vrhunska europska agencija rekla da nema opasnosti osim za one koji su opasnosti, treba ju slušati. Bolje je doći cijepljen pred lice Gospodnje, još bolje s covidskom putovnicom. Sveti Petar pitat će jesi li umro od corone, s coronom, od nuspojava ili bez veze. Ovi zadnji idu u Čistilište, za kaznu što su navrli umirati baš kada je gužva, drznuli se oboljeti od nekih normalnih boleština. Mora biti reda. U zadnjim uputama hrvatski su stožeraši propisali i kako treba doći u bolnice, prvo skinuti nakit, vjenčani prsten i slično, nikako ne uzeti sa sobom novčanik ili nedajbože kartice, jer bi mogle nestati. Ili sat. A samo kilometar dalje od bolnice mogao se u boljim vremenima dobiti vrlo skup sat u svečanoj loži nogometnoga stadiona gdje su utakmicama pribivali suci. Kao da ne znamo koliko je sati u pravosuđu. I ne znamo, u tom području vrijeme se nikada ne poklapa s realnim, satovi kasne i po sedam godina ili više, a predmeti toliko ostare da se ne mogu dovući do sudnice. (Glede sudaca, ali nogometnih, ni oni nemaju što tražiti na utakmicama, samo trče po travnjaku kao sumanuti, čas na jednu čas na drugu stranu, smetaju igračima, u devedeset minuta ne mogu se sastati s loptom.)
U korist Zdravka Mamića treba reći da je bio široke ruke, skidao je i košulju sa sebe da bi dao drugima, koliko god je možda zadržao za sebe toliko je izvan svake sumnje učvrstio noge klubu, dobro kupovao, a još bolje prodavao, imao je nos vrhunskoga menedžera i lifrao europskim klubovima sjajne hrvatske igrače, novac se slijevao u Dinamovu blagajnu. Jedni bi otišli, istodobno se iz vrtića pojavljivali neki novi, mladi, i oni već na “europskoj razini”, pa i otočnoj, kao što smo vidjeli u utakmici s Tottenhamom na koji se srušila istočna tribina. Poraz gostiju je lako objašnjiv: kao što su u prvoj utakmici dinamovci bili impresionirani stadionom, tako su igrači Tottenhama, vidjevši na kakav su stadion iskrcani u Zagrebu, samo pazili da nešto ne padne na njih, komad betona i slično, a na igru su potpuno zaboravili. Dobar je strah. Osim toga čuli su da je u Zagrebu bio potres, obljetnicu kojega upravo ovih dana slavimo, ha, na otvorenim, pritvorenim i zatvorenim terasama, glazbom jačom od potresa (naknadna podrhtavanja), a usporedo nemaskirani prosvjeduju što im mjere oduzimaju najbolje godine života. I maskiranima je dozlogrdilo, čas čuju jedno, čas drugo, ujutro treće cjepivo i potpuno su zbunjeni dal da prime ili ne, nisu oni kao suci s Mamićeva sticka koji možda primaju, velim možda dok institucije ne obave svoje. No ako nešto i bude, ne će ih valjda osuditi njihovi kolege, pa valjda postoji neka kolegijalnost, zaboga, nismo toliko nisko pali.
Strasti se opet zakuhale u ljubavnom trokutu Milanović – Plenković – Jandroković, ali to su bezopasne intrige jer ni jedno brdo nema nuklearno oružje. Puno je opasnije što se zbiva između Putina i Bidena koji imaju gumbe. Treba paziti da se Joe ne popikne i padne na gumb.
Nezgodno je što se spominje i Vrhovni sud baš u vrijeme poznate vam svađe oko procedure i Milanovićeva iskustva iz Slovenske, da riba smrdi od glave. On se drži Ustava, njegovi oponenti zakona, svi su, znači, u legitimnim okvirima, a je li zakon odlepršao od ustavnih odredaba i u koje vrijeme, odlučuje Ustavni sud. Kako bilo, predsjednik države se ipak pojavio na političkoj sceni, nakon što ga (opet) dugo vremena nigdje nije bilo, a gdje je bio ne zna se. Meni osobno taj dečko nedostaje, ipak ima dojmljiv nastup premda mu riječi i misli lutaju, nije tamo neko mrtvo puhalo s mandarinskim rječnikom, ne škodi Hrvatskoj kao neki njegovi predšasnici. U izbore se ne miješa, ne glasa niti glasuje, pa tako valjda ni u lokalne koji slijede čim bude manji broj mrtvih. Strasti se opet zakuhale u ljubavnom trokutu Milanović – Plenković – Jandroković, ali to su bezopasne intrige jer ni jedno brdo nema nuklearno oružje. Puno je opasnije što se zbiva između Putina i Bidena koji imaju gumbe. Treba paziti da se Joe ne popikne i padne na gumb.
Zadnje ankete, kojima slabo vjerujem, pokazuju da se staništa stranaka glede teritorijalne raspodjele nisu znatno promijenila, ali i to se može promijeniti, jer u lokalnima oriđinali imaju šanse. Potreseni Zagreb predstavlja se kao majka svih bitaka, s tim da su mediji očito udomili zeleno-crvenog kandidata, a odustali od klasičnih crvenih bojovnika koji više i nisu crveni, ni blijedocrveni, polako, ali sigurno odlaze u povijest, zapamćeni kao partija koja je bolno preživljavala razdoblje između komunizma i liberalnoga parafašizma u kojemu se ne snalazi. Kandidat desnoga centra za zagrebačkoga gradonačelnika ostavlja sve bolji dojam kako vrijeme prolazi, ali treba paziti da nakon prve rečenice ne izgovori i drugu. Aktualna gradonačelnica Jelena pokazuje karakter, ne da na pokojnoga šefa, ali gleda i naprijed, prema istočnoj tribini.
Zagreb, inače, izgleda sve bolje. Opet je to onaj stari Zagreb iz 22. ožujka.
Vraćam se nogometu i povijesti. Već dugo nogomet nije bio na naslovnim stranicama novina, posebno klupski, riječi kao što su mit (nema veze s mitom), legenda, čarolija,vrištale su ponosno, prisjećalo se sličnih pothvata iz prošlosti, uglavnom protiv engleskih klubova. Eh, i tu je kvaka, tu se nazire priča o stanovitom provincijalizmu, da ne velim kolonijalnom mentalitetu, kao da je čudo kada hrvatski klub potuče engleski. Ako je nekad davno i bilo, više nije.
Dopustite mi da se preko nogometa spustim do opće povijesti, a poslužit će mi taj slavljeni Mislav Oršić, koji doduše nije došao u prvu momčad ravno iz vrtića, nego iz korejskih bitaka. Vjerojatno, pa i sigurno, nema izravnu vezu s povijesnim (u ovom slučaju baš povijesnim) rodom Oršića koji vuku porijeklo iz ranoga srednjeg vijeka, a izumrli su tek u drugoj polovici 19. stoljeća. Adam Oršić, carski komornik, radio je u svoje doba slično kao i ja sada u Hrvatskim kronikama, ali on u obliku memoara koji su, kažu, jedan od najvažnijih izvora za hrvatsku povijest velikoga dijela 18. stoljeća i početka devetnaestog. I jesu. Tako sam, eto, u vratolomnom prijelazu iz športa u povijesnu znanost skliznuo u temu koja mi je na srcu, kao i hrvatski jezik, znači povijest naša i bolna i slavna, s tim da se s Englezima nikada nismo izravno potukli jedan na jedan, samo su nas bombardirali iz zraka ili izručivali komunistima, a i to su se usudili kada je oružje odbačeno.
Zagrebački skup povjesničara jugofila održan je na tragu beogradskoga otprije nekoliko godina, ondje se zvao “Odbranimo istoriju”, a u Zagrebu preveden u “Obranimo povijest”, ma razmemo se. Od koga brane povijest i čiju to povijest, nije jasno, tek sam naslutio da ju brane od političara, ali podjednako i od povjesničara.
Predaleko sam otišao, tema koju spomenuh je nedavni zagrebački skup povjesničara jugofila o kojemu sam nešto bio načuo, narugušio sam se, vidim sada – bez razloga. Površnim uvidom i covidom u njihova mudrovanja razumio sam da je riječ o družini koju treba žaliti, ali ne i ignorirati kao što su učinili hrvatski, pa i slabohrvatski mediji. Zataškavanje nikamo ne vodi, pa kada nisu oni (veliki mediji) onda ću ja jerbo sam tolerantan.
Zagrebački skup održan je na tragu beogradskoga otprije nekoliko godina, ondje se zvao “Odbranimo istoriju”, a u Zagrebu preveden u “Obranimo povijest”, ma razmemo se. Od koga brane povijest i čiju to povijest, nije jasno, tek sam naslutio da ju brane od političara, ali podjednako i od povjesničara. Na nesreću, prvi je govorio M. Jergović, pa sam kanio odustati poslije uvodne rečenice “Kada je riječ o povijesti, mi baš ne znamo ni što to znači. To je već nejasno na razini naših smiješnih jezika koji su jedan jezik.” Tako on odmah u polje zajedničkoga jezika, dalje sam preletio, do ipak prihvatljivog zaključka da ni o čemu ne može postojati više istina. Istina je samo jedna. I to je istina. Dalje govori Ida Prester koja je zadnjih sedam godina živjela u Srbiji, pa se na zgražanje rečenoga M. J. odlučila vratiti u Hrvatsku, gdje inače živi i zgroženi M. J. kojega smo u ratu izvukli iz Sarajeva da ga Karadžić i Vučić ne upucaju s Pala. Ida Prester u stvari je ispričala vrlo zanimljivu storiju, baka iz Bosne, iz tvrde (veli ona) hrvatske obitelji, tata ljevičar, u djetinjstvu slušala priče o čupanju noktiju na Golom otoku, i slično. Pa kako se našla u toj družini, ne zna se, tek veli da joj je u Beogradu bilo lijepo, a baš je namjerno govorila purgerski i nikomu to nije smetalo, štoviše. (Ne govori o zagrebačkom kajkavskom kao idiomu hrvatskoga jezika, protkanom germanizmima, sada već malo ili nikako, jer bi morala spomenuti hrvatski jezik, a taj se na sličnim skupovima ne spominje, nema ga.) Ipak i dalje govori i zanimljivo i donekle hrvatskim standardom o tome da u Srbiji “ljudi mlađi od trideset godina praktički ne znaju da se rat desio”. A ni nešto stariji, očito, Hrvatska je njima more, ribe i “najbolji trenuci vojske”. Nostalgija. Uključuje se u razgovor Goran Vojnović iz Slovenije, hrvatskoga porijekla, koji također nije, barem odmah, znao da se “rat dešava”: “Kad je rat počeo, više odjednom nismo znali što se dešava i svatko je imao svoju istinu.” Budući da o ratu devedesetih ništa ne zna, odmah se spušta u Drugi svjetski rat o kojemu sve zna, ali je tužan što se “u Sloveniji dešava (!) da se ta priča svodi na jednu potpuno drugu priču”, valjda nešto različitu od jugoslavenske. Dana Budisavljević govori uglavnom o svom filmu, a glede bliže povijesti lije suze nad Beogradom koji je 2000. bio pod sankcijama, inflacija velika.
Vidjevši moderator da se skup raspada na nevažne detalje, vraća razgovor na deklaraciju o obrani istine, koja je “imala vrlo velik odjek” (ne kaže gdje je to imala), ali najskromniji u Hrvatskoj, “apsolutna ignorancija”. Nastavlja da bi povijest trebala biti slobodna (kako to povijest može biti slobodna ili neslobodna, ostaje zagonetnim, mislio je valjda na povijesnu znanost), da bi trebala biti nadnacionalna (nacionalne povijesti valjda pišu nacionalisti, od Klaića nadalje i ne treba im vjerovati), da bi “trebalo pogledati u kontekstu” (slažem se), “pogledati različite arhive” (i te kako se slažem, recimo kada je u pitanju Jasenovac).
Nadalje, neki i neka ne odolijevaju spomenuti Kaptol, ni Tuđmana u zlosutnom kontekstu (eto ipak konteksta), a onda Dana B. kao da je zalutala na skup, kao da ponavlja moje riječi odavno napisane, reče da revizija (povijesti) nije negativna riječ, da je to nešto prirodno. Naglo se uključuje Damir Agičić tvrdeći da, kada su u pitanju doktorski radovi, “za neke osjetljive teme ne možemo naći kandidate”. (Pa nisu budući doktori blesavi, ako se upuste u razmatranja suprotna jugoslavenskoj historiografiji, ne će ni postati doktori, čak ni medicinske sestre.) Nije sjajno u Hrvatskoj glede udžbenika, veli Agičić, a bilo je sjajno u prvih sedam godina 21. stoljeća kada je “svatko mogao napisati udžbenik”. Točno, baš svatko.
Do tada samozatajna, uključuje se profesorka iz Odelenja za istoriju FF u Beogradu, kako saznajemo najzaslužnija za pokret “Odbranimo istoriju”, ne govori o povijesti nego o zajedničkom jeziku, još jednom velikom projektu opisane družine: “ Kad me netko maltretira s jezikom, sada mu mogu reći: nemoj me gnjaviti, potpisala sam tu deklaraciju (o zajedničkom jeziku, op.) , govorim z a j e d n i č k i i ostavi me na miru.”
Glede zajedničke povijesti gosti iz Beograda mogli su na povratku u Srbiju svratiti u Lovas koji se upravo prisjeća sedamdesetorice svojih mještana ubijenih u srpskoj agresiji, pa se upustiti u ovakvo ili onakvo interpretiranje povijesti iz vremena kada su, što se tiče zajedničkog, Hrvati imali zajedničke grobnice.
Moderator se od siline umovanja sudionika umorio, trajemo već dva sata, zaključuje skup, tko nije, neka potpiše deklaraciju.
Eto, nije baš bečki dogovor, ali se valjda poslije otišlo na zagrebački odrezak koji su pojeli zajednički. Ili se ipak našlo za svakoga posebno, na kraju krajeva novac je bio berlinski, iz njemačkoga Ministarstva vanjskih poslova. I to je jedino u ovoj krokodilskoj priči doista zabrinjavajuće. Sljedeći skup bit će u Berlinu, ondje će družba govoriti o povijesti i jeziku, uvjeravati Nijemce da nemaju neki poseban jezik, njemački, kao što misle, nego zajednički istočnofranački, ili tako nešto, glupo.
A glede zajedničke povijesti gosti iz Beograda mogli su na povratku u Srbiju svratiti u Lovas koji se upravo prisjeća sedamdesetorice svojih mještana ubijenih u srpskoj agresiji, pa se upustiti u ovakvo ili onakvo interpretiranje povijesti iz vremena kada su, što se tiče zajedničkog, Hrvati imali zajedničke grobnice.
Odličan film o Gojku Šušku
Gotovo sam zaboravio da je prošli tjedan počeo dokumentarnim filmom “Pobjednik iz sjene” autorice Ljiljane Bunjevac Filipović. U dobar čas, baš kada smo pomislili da je ime Gojka Šuška palo u duboku sjenu, u zaborav. A riječ je o velikanu novije hrvatske povijesti, povratniku iz iseljeništva koji je prepoznao u Franji Tuđmanu jedinu osobu koja može uspjeti u naumu stvaranja hrvatske države. Postao je ministar za iseljenike, zatim ministar obrane, u sudbonosnim se danima ukazao kao organizator bez premca, tih, skroman, od malo riječi, vezao je pleter hrvatskoga otpora i uspio. Film nas je vratio u epska vremena, dobro izabranim kadrovima i sugovornicima, hrvatskim i stranim, mlađi gledatelji saznali tko je bio taj Hrvat koji je iz anonimnosti došao do položaja ravnopravnog sugovornika američkoga ministra obrane, priman u Washingtonu s počastima. Umro je relativno mlad nakon što su se svi snovi ostvarili, ali nije bio optimist glede bliske budućnosti, proročanski predviđao da će se komunisti vratiti, što se i dogodilo, a njegovi su generali Mesićevim dekretom poslani u mirovinu, neki od njih poslije dospjeli i u Haag gdje su se i Šuška htjeli dočepati svršetkom devedesetih, ali im plan nije uspio.
Među sugovornicima na filmu bio je i Šefko Omerbašić, koji je o Hrvatskoj i Hrvatima u ratu i ratovima govorio i korektno i vjerodostojno, o hrvatskom oružju koje su dobili muslimani u BiH, o stotinama tisuća izbjeglica kojima je Hrvatska dala utočište i u vrijeme sukoba.
Domovinski rat
Nikada se nisam posve usvojio naziv Domovinski rat, jer se u njemu s vremenom gubi i srpska agresija i hrvatska obrana (na kraju i navala u oslobađanju okupiranih područja). Koliko god delikatno, moram opaziti da se pod “sudionicima Domovinskoga rata” u nekom fantazmagoričnom preokretu mogu početi smatrati i srpski teroristi. I oni su bili sudionici, doduše s krive strane, ali da su sudjelovali – nema sumnje. Sada samo trebaju dokazati svoj “ratni put”, pa će možda biti i mirovina, uz dva svjedoka.