Kada se malo zagrebe u prošlost onda je lako utvrditi da iza svakog ćate stoji jedan pokroviteljski ćaća, stranka, lobi, mentor, moćni savjetnik, velebni liječnik ili tajkun koji ponekad može pripadati i suprotnom ideološkom taboru, a to je ključ moralne kapilarne korupcije.
Po direktivi EU se u svim europskim zemljama provodi deregulacija i liberalizacija energetskog tržišta što države lišava suverene kontrole i raspolaganja vlastitom energetikom i vlastitim energentima, kao temelj suverenog razvoja gospodarstva i sigurnosti. Ona desnica koja zagovara ultraliberalnu gospodarsku politiku ne može se smatrati suverenističkom, jer postaje upravo “ćatina” poluga neoliberalne kapitalističke ljevice i desnice koja nastoji naciju što više gospodarski i monetarno oslabiti i desuverenizirati, uključujući i područje kulture i svjetonazora.
U zadnje vrijeme povodom glasanja zakona o privatizaciji INE kojeg bi svaki prosječni suverenist načelno odbacio jer je riječ o privatizacije tvrtke od strateškog nacionalnih interesa, nastali su na desnom političkom spektru neočekivani disonantni tonovi o tome kako je trebalo glasati ili izaći iz Sabornice skupa sa ljevicom, ali i međusobne prozivke i optužbe zbog nedosljednog suverenističkog stava i odigravanje uloge sistema “lojalne ćate”.
Nikada nisam bio pobornik bilo kakvog jednoumlja ni na ljevici ni na desnici, pa me niti malo ne smetaju različite struje i kritičke rasprave unutar te političke obitelji, koja je naučena na autoritativne šprance političkog pokroviteljstva i dogmatske stranačke stege. Također, kada je riječ o suverenističkim stajalištima, učestala je praksa na europskog razini da se ljevica i desnica solidariziraju kada je riječ o zajedničkim pitanjimja gospodarskog suverenizma, protiv privatizacije, deregulacije i liberalizacije tržišta strateških resursa i infrastruktura suverenih država, pogotovo kada takve inicijative upravo dolaze od nadnacionalnih briselskih institucija. Naime, po direktivi EU se u svim europskim zemljama provodi deregulacija i liberalizacija energetskog tržišta što države lišava suverene kontrole i raspolaganja vlastitom energetikom i vlastitim energentima, kao temelj suverenog razvoja gospodarstva i sigurnosti.
Na drugu stranu, ona desnica koja zagovara ultraliberalnu gospodarsku politiku ne može se smatrati suverenističkom, jer postaje upravo “ćatina” poluga neoliberalne kapitalističke ljevice i desnice koja nastoji naciju što više gospodarski i monetarno oslabiti i desuverenizirati, uključujući i područje kulture i svjetonazora.
Kad smo već kod pojma “ćate”, koji se često rabi u javnosti za prozivanje nekoga za sluganstvo, poltronstv , papazijanstvo i političku servilnost, prisjetimo se njegovog primarnog značenja. Poslužiti ću citatom iz leksikona: (http://leksikon.thinking-garment.com/cato/) “ćato” (etimologija: tur. katib), je “Bilježnik, pisar, notar. Nekada uzvišeno zanimanje – jer ćate su poznavale malo prava, malo matematike, lijepo su i pravilno pisali. Ponekad su znali i njemački, mađarski ili ruski. Vremenom, a i kako je birokracija sve dublje inficirala društvo, ovo je cijenjeno zvanje postajalo sve neuglednije. Na kraju, ova je riječ primila i malo posprdno značenje kao naziv za nekoga tko je nevažni, maleni kotačić u sivom i besmislenom stroju birokracije.”
Pojmovi “ćato” i “ćatologija” su dijalektički i fonetički usko povezani s pojmovima “ćaće”, s “ćaćologijom” kao političke alegorije Sanaderova političkog klijentelističkog sustava (prisjetimo se Facebook grupe “Ćaća se vraća”), kao modela vladavine političko-poslovnog korumpiranog paternalizma, koji je nalik na razne mafijaške “kumske” ili “očeve” klanske veze. Treba napomenuti da je, ne u tako dalekoj prošlosti, za veliki broj tzv. suverenista, Sanader simbolizirao najveći doseg demokršćanstva i domoljublja. Naime, svaki ćato ponavlja ćaćinu katehezu, esperanto, frazetine i smjernice i na taj način dobiva za uzvrat ne samo ćaćinu naklonjenosti veći povlastice, apanaže, itd.
E sada, kad bi se upustili u rekontekstualizaciju pojma “ćate” i zaronili u složenu “ćatologiju”, “na našim i širim prostorima”, moglo bi se ustanoviti da ne predstavlja veliki grijeh i uvredu biti “ćato” velikog jednog učinkovitog sustava, ili velike prestižne državne zajednice – primjerice biti “činovnik-ćato” unutar bivšeg Austro-Ugarskog carstva, ali je pogrdno i tragikomično biti “ćato”, mali servilni kotačić, jednog korumpiranog klijentelističkog provincijalnog maloga sustava u kojem se svi uglavnom, zbog mikro-konfiguracije, sve “ćate” sela i palanaka, dobro poznaju, a kad je takva prozivka puštena u javnost, to poprima nesrazmjerne dimenzije.
Kad bi se prepustili svojevrsnoj hermeneutici i egzegezi ćatologije, lako bi mogli utvrditi da je u ovakvim sredinama a pogotovo u postkomunističkim zemljama, ćatologija kao model društvenog ponašanja bila i ostala jedna od glavnih poluga društvene i političke reprodukcije i održavanja stečenih pozicija, povlastica, apanaža i sinekura.
Pojmovi “ćato” i “ćatologija” su dijalektički i fonetički usko povezani s pojmovima “ćaće”, s “ćaćologijom” kao političke alegorije Sanaderova političkog klijentelističkog sustava (prisjetimo se Facebook grupe “Ćaća se vraća”), kao modela vladavine političko-poslovnog korumpiranog paternalizma, koji je nalik na razne mafijaške “kumske” ili “očeve” klanske veze. Treba napomenuti da je, ne u tako dalekoj prošlosti, za veliki broj tzv. suverenista, Sanader simbolizirao najveći doseg demokršćanstva i domoljublja. Naime, svaki ćato ponavlja ćaćinu katehezu, esperanto, frazetine i smjernice i na taj način dobiva za uzvrat ne samo ćaćinu naklonjenosti veći povlastice, apanaže, itd.
Ćatologija nije samo svojstvo političkog stranačkog života, već je kao fenomen proširio u sve pore društvenog života, ponajviše u tzv. akademsku zajednicu u kojoj proliferiraju i obnavljaju se generacije “ćata sa titulama” koji su primjerice doktorirali na ćatologijskim studijima, koji su do jučer recitirali marksizam-lenjinizam a danas liberalni katehizam Europskih institucija, a čiji je doprinos razvoj političkoj misli i idejama ravan velikoj nuli. Međutim tamo gdje optužbe za ulogu “ćate” poprimaju ozbiljnije i akutnije oblike “identitetske nevroze”, jest da se navodnim deklariranim suverenistima lažno pripisuje “ćatsko” ponašanje, jer se naravno podrazumijeva da “suverenist” po definiciji ne može ili ne smije biti ćato, iako taj “suverenizam” demantira bezbroj protu-suverenističkih odluka izglasanih od strane sistemske liberalne desnice. Nadalje, kada se malo zagrebe u prošlost onda je lako utvrditi da iza svakog ćate stoji jedan pokroviteljski ćaća, stranka, lobi, mentor, moćni savjetnik, velebni liječnik ili tajkun koji ponekad može pripadati i suprotnom ideološkom taboru, a to je ključ moralne kapilarne korupcije.
Pred samim predstojećim europskim izborima, pojavljuju se na šarolikom i ponekad tragikomičnom tzv. desnom političkom spektru, pokreti, sektaške strančice, (ali i frikovi koji se bude iz zimskoga sna za vrijeme izbora), s velikim sveujediniteljskim ili parcijalno-interesnim ambicijama, koje sebe pompozno oslovljavaju suverenističkim, nacionalnim, veledržavotvornim štitonošama sa mesijanskom misijom da spase hrvatski narod od svih mogućih unutarnjih i vanjskim zavjerama. Tu prednjači ćatologija koja se isključivo bavi prošlošću i ideološkim pitanjima genealogije i povijesno-filozofske epistemologije pozdrava “Za dom spremni”, koja osim što zabavlja puk, odvraća pažnju od trenutnih važnih suverenističkih pitanja, primjerice uvođenja na razini EU novog paketa mjera Akcijskog plana Europske komisije za borbu protiv širenja lažnih vijesti (fake news) i dezinformacija koja se često povezuje s populističkim i suverenističkim pokretima.
Nije ni čudo da takav oblik domaćeg sterilnog i deklarativnog suverenizma, često podliježe domaćoj igri ćatologije i identitetske destruktivne nevroze, jer biti suveren znači ne samo biti svoj na svome, već i nadići svoj ego i u ime viših ciljeva nacionalne zajednice. Stoga barem za sada nije ni čudo da na “desnici” još uvijek ne postoje pretpostavke nadilaženja osobnih animoziteta i zajedničkog političkog okupljanja i djelovanja, dok na ljevici taj refleks regrupiranja i okupljanja postoji kao “super-EGO” kao imperativ borbe protiv zajedničkog neprijatelja.
Ista ćatologija može biti puna povijesnih sintagama i istrošenih koncepata, puna pasatizma, nedosljednosti i proturječnosti: primjerice kod suverenista neokonzervativaca anglosaksonske prolife orijentacije, a s druge strane, istovremeno podržavaju “free trade” neoliberalni tržišnu model korporativne države koji zapravo uništava sve što je život, tradicija i nacionalni identitet. Takve proturječnosti često razotkrivaju koliko je tanak i kratak put od ćate do “korisnog idiota”. S druge strane nailazimo i na rezidualne pobornike demokršćanske struje koja je odavno izumrla, od kada je u Njemačkoj a djelomično i u ostatku Europe, ta struja prihvatila liberalizam kao svetu dogmu demokracije i odbacila svako javno pozivanje na Kršćanstvo i na europski identitet.
S druge straane, isti se ti kvazi-šizofreno ograđuju od bilo kakve “crne etikete” nacionalista i bježe od bilo kakvog dodira s drugim europskim nacionalističkim ili populističkim pokretima, ne želeći okaljati svoj stakleni imidž autohtonih “hrvatskih patriotskih čistunca” i purističke pozicije, što zapravo vodi izravno u slijepu ulicu političke klaustrofobije, ali i k razmnožavanju gomile narcisoidnih “velikih JA” koji se ravnaju po poznatom: “tko nije sa mnom, on je protiv mene” ili “poslije mene neka bude potop”. Stoga nije ni čudo da takav oblik domaćeg sterilnog i deklarativnog suverenizma, često podliježe domaćoj igri ćatologije i identitetske destruktivne nevroze, jer biti suveren znači ne samo biti svoj na svome, već i nadići svoj ego i u ime viših ciljeva nacionalne zajednice. Stoga barem za sada nije ni čudo da na “desnici” još uvijek ne postoje pretpostavke nadilaženja osobnih animoziteta i zajedničkog političkog okupljanja i djelovanja, dok na ljevici taj refleks regrupiranja i okupljanja postoji kao “super-EGO” kao imperativ borbe protiv zajedničkog neprijatelja.