Da se radi o zbližavanju, ujedinjavanju i stvaranju suverenstičkog političkog bloka, onda bi se na tome radilo mimo predizborne kampanje, bez obzira na izbore, a posebo na EU izbore, jer se EU politika s pitanjima hrvatskoga suvereniteta nalazi u suprotnosti.
Ruku na srce, EU izbori najviše imaju s pozamašnim plaćama koje EU plaća svojim zastupnicma, a oni koji su zbližavanje grupica razbijenih suverenističkih “opcija” stavili u taj ambijent, nisu mogli izabrati gore vrijeme – Idemo se nas pedesetak zbližiti u borbi za jednu, dvije (ili nijednu) stolicu, a svatko bi htio da baš on bude izabran a ne njegov “suverenistički brat”.
Baš je tome idealan primjer kojega sam nedavno opisao na Facebooku, prije nego što su me zabranili, kada sam na ovdašnjem prvenstvu u stolnom tenisu igrao protiv jednog drugog Hrvata. Kada sam ga pobjedio i vidio onako razočarana, nebi li ga utješio, ja mu kažem “Glavno je da su naši ljudi dobili”, a on meni “J..eš ti naše ljude”. E, tako je to i među predizbornim suverenistima, kao što se vidi u priloženoj debati koju je priredio Večernji list.
Europska je unija mjesto odakle Hrvatska može nešto dobiti, uglavnom financijski i gospodarski a najviše izgubiti baš na tom planu suvereniteta.
Slušam neki dan u emisiji beogradske televizije razgovor vrlo ozbiljnih srpskih teoretičara, zabrinutih nad prospektom “istorijskih” srpskih planova koji su “građanskim ratom” na kraju prošloga stoljeća pali na niske grane. Uz jednu značajnu i pozitivnu točku, da se Srbija po prvi puta uspjela solidno formirani zapadno od Drine u formi Republike Srpske, sve drugo im je krenulo nizbrdo i glavna nada srpskim aspiracijama je ulazak u EU i formiranje jedinstvenoga “regiona” Zapadnoga Balkana, kojim bi Srbija mogla, bez da za to mora ratovati, ponovo okupiti sve Srbe pod jedan kišobran.
Barem što se hrvatskoga suverenizma tiče, ništa dobro mu Europa ne može donijeti – o suverenitetu se može jedino unutar Hrvatske suvereno odlučivati.
Odlazak u Europu, gdje najviše što jedan zastupnik može ostavariti (barem nam se to tako predstavlja), je povećanje kvote za plavu ribu, dok sva ona “riba” koju bi suverenisti trebali loviti, ostaje izvan dometa, kada se netko nađe u Buruxellesu. Najbolji primjer je Marjana Petir, koju se marljivim radom kroz EU institucije može samo pohvaliti. Međutim, dok je Marijana Petir marljivo radila u Europi, u Hrvatskoj se njezina stranka, i to povijesna hrvatska suverenistička stranka, pretvorila u stranku bratstva i jedinstva.
Je li suverena Hrvatska samo sredstvo da se ostvari primarni cilj, demokracija?
Mislite li vi stvarno da Milorad Pupovac i sva ona jugoslavenska bagra koja je zajašila na vlast u Hrvatskoj ne mogu smisliti Hrvatsku zato što je demokratska i htjeli bi ju pretvoriti u totalitarnu, ili ju ne mogu smisliti zato što je Hrvatska sa karateristikama suverenita (kojega je svakim danom sve manje), bez obzira na politički sustav? Mislite li vi da oni ruše demokraciju kako bi sačuvali Hrvatsku ili demokraciju koriste kako bi Hrvatsku srušili, dokinuli joj suverenitet i uklopili ju zapadno-balkanski region, zasnovan na temeljima europskoga zbližavanja i ujedinjavanja?
Nije ni važno koji su i kakavi izbori a Hrvatska se pretvara u košnicu aktivnosti i sve čime se kroz sav onaj period kada na pragu nisu izbori nitko ne bavi, uključujući i suverenizam, odjednom postane važno. Nekad si pomislim je li Hrvatima važnije što su ostvarili demokraciju ili samostalnost, imajući na umu da demokracija može značiti sve i svašta, od Demokratske Republike Njemače (Istočna Njemačka) i “demokracije” u Jugoslaviji na koju su se svakodnevno pozivali, do ovoga što imamo danas u Hrvatskoj.
Najbolja definicija demokracije koju sam ja do sada čuo je ona da je demokracija namijenjena onima kojima nije potrebna.
Nasuprot demokracije, suverenitet je egzaktan pojam, ne predstavlja ideološku kategoriju i s demokracijom nema ništa zajedničko. Potpuno suverene mogu biti i demokratske i nedemokratske države, pa čak i apsolutističke monarhije ili zemlje pod vojnom diktaturom, ali ne mogu biti one koje žive pod parolom “Ako nije demokratska, ne treba mi ni Hrvatske”.
U Hrvatskoj se svakodnevno osuđuju totalitarni režimi, onaj velikorpski jugoslavenski i onaj nacionalistički endehaški, u istom košu, jer je navodno jedino važno što su obje bile totalitarne i sve druge razlike su nebitne i nisu spomena vrijedne.
Što bi mi jadni da je kojim slučajem prva Jugoslavija bila komunistička a druga parlamentarna monarhija. “Tko bi išao rušiti demokratsku državu radi nekog nevažnog suvereniteta!? Samo oni teroristi koji nisu imali strpljenja čekati da Milošević organizira ustanak Pupovčevih Srba, upadne s JNA i četnicima i Hrvatsku i napadne Vukovar.” To bi bilo za svaku osudu i danas bi se “demokrati” tukli za mjesto u beogradskoj skupštini umjesto za Europski parlament.
Mislite li vi stvarno da Milorad Pupovac i sva ona jugoslavenska bagra koja je zajašila na vlast u Hrvatskoj ne mogu smisliti Hrvatsku zato što je demokratska i htjeli bi ju pretvoriti u totalitarnu, ili ju ne mogu smisliti zato što je Hrvatska sa karateristikama suverenita (kojega je svakim danom sve manje), bez obzira na politički sustav? Mislite li vi da oni ruše demokraciju kako bi sačuvali Hrvatsku ili demokraciju koriste kako bi ju srušili, dokinuli joj suverenitet i uklopili ju zapadno-balkanski region, zasnovan na temeljima europskoga zbližavanja i ujedinjavanja.
Ne znači to da je demokracija u principu loš sustav i da ju se ne može dovesti na zavidnu razinu, ali je loše svoj suverenitet podrediti jednom sustavu kojemu jedna vladajuća struktura može dati demokratsko ime i pod plaštem demokracije dokiniti nacionalni suverenitet, kao što bi mogao biti slučaj u Hrvatskoj, budu li se suverenisti “ujedinjavali” oko europskih izbora.