Gore svijeće na središnjem spomeniku groblja u Vukovaru… A komu i kojima sve, za koje sve, gore one silne svijeće na dugom potezu od velikoga križa na zagrebačkom Mirogoju, u glavnoj aleji? Mlađi se i ne pitaju, takav je običaj, misle. A to su svijeće za sve nestale, pobijene u krvoločnim komunističkim orgijama 1945. i nadalje, uz njih svijeće za nestale devedesetih prošloga stoljeća – zajedno čine “kontinuitet” strahota koje se ponavljaju od maceljskih šuma do dunavskih ravnica. Svijeće gore dok ne utrnu, sjećanja gore dok ne utrnu i ona, dok i ona ne nestanu.

Autor: Hrvoje Hitrec

Svi sveti iliti Sisveti u sjeverozapadnim govorima, dan kada slavimo baš sve svete iliti se svete (Sesvete), dan poslije Dušni dan za sve pokojne – dani koje je ateistički komunizam bio sažeo u Dan mrtvih, tako definitivno i beznadno. Pale se svijeće na grobovima gdje su umrli pokopani, i na onima u koje su stavljaju urne. Podsjeća me to da smo opisali puni krug – kada su Hrvati stigli na ove prostore još su u početku spaljivali tijela, svjedoče nalazišta, a tek postupno usvojili pokapanje u zemlju ili pijesak. Sada, eto (barem u Zagrebu, ne znam je li još gdje u Hrvatskoj, oprostite na neznanju) opet spaljujemo pokojnike u krematoriju, “klasičnih” je pokopa sve manje. Nedavna reportaža iz krematorija, s detaljima spaljivanja, ponešto izaziva jezu, posebno drobljenje svega što nije izgorjelo.

Sjećanja na poginule branitelje i civile, na pronađene i nestale. Gdje su zemni ostatci nestalih, nikako da saznamo, tolike su godine prošle, i desetljeća, Srbija ne da dokumente, ne da ništa, četnici su ondje na vlasti i ne pomišljaju izvlačiti svjedočanstva svojih zločina, šute “abolirani” zaostali u Hrvatskoj ne samo zbog omerte nego i u (opravdanom) strahu da ih se ne poveže s masakrima. Gore svijeće na središnjem spomeniku groblja u Vukovaru, samo ondje obitelji nestalih mogu staviti lampione i krizanteme, i u svojim domovima. A komu i kojima sve, za koje sve, gore one silne svijeće na dugom potezu od velikoga križa na zagrebačkom Mirogoju, u glavnoj aleji? Mlađi se i ne pitaju, takav je običaj, misle. A to su svijeće za sve nestale, pobijene u krvoločnim komunističkim orgijama 1945. i nadalje, uz njih svijeće za nestale devedesetih prošloga stoljeća – zajedno čine “kontinuitet” strahota koje se ponavljaju od maceljskih šuma do dunavskih ravnica. Svijeće gore dok ne utrnu, sjećanja gore dok ne utrnu i ona, dok i ona ne nestanu.

Nedavno se u Zagrebu odigrala tragikomedija zvana “Hoćemo spomenik Karlu Marxu u Zagrebu”. Vijest je prošla nekako ispod covida, a bit je ova: sastao se mjesni odbor Gornjega grada zagrebačkog i odlučio većinom glasova da se u sklopu “malih komunalnih akcija” koje su mjesnoj ovlasti, na Ilirskom trgu podigne bista ili što već, mrzitelju hrvatstva… U svakom slučaju imaju moju potporu, s tim da ispod biste bude uklesan ovaj tekst, čiji je autor glavom i bradom Marx: “Hrvati su odpatci naroda, šljam koji mora nestati s lica zemlje.” Možda još i njegova rečenica: “Hrvati ne posjeduju snagu da opstanu kao vlastita nacija, moraju se uključiti u snažnije rase.”

Na kraju krajeva, riječ je o Hrvatima, a oni su trebali odavno nestati, kako nas uči tvor(ac) i ideolog nasilja koje je pod šifrom diktature proletarijata odvelo u smrt milijune i milijune ljudi, od kojih su većina bili proleteri i seljaci. Govorim, naravno o Karlu Marxu, koji je posebno mrzio Hrvate, a kao amaterski ratni dopisnik (iz sigurne daljine) 1848. posve krivo izvještavao javnost o situaciji pod Bečom gdje navaljuju Mađari (a iznutra imaju pomagače), dotično da Bečani i Mađari tjeraju taj klatež (Hrvate pod Jelačićem) u Dunav, šibaju drske fukare, gladuše, čopor ništarija, bitange, hrvatsko blato, podle kmetove. Na Marxovu žalost, završilo je drukčije, a on se posvetio ekonomiji i razmišljanjima o Slavenima uopće kao nižoj rasi, ne znajući, dakako, da će baš Slaveni (to jest Rusi) prvi provesti u djelo njegove zamisli.

Ne pišem slučajno o tom gadu, jer se nedavno u Zagrebu odigrala tragikomedija zvana “Hoćemo spomenik Karlu Marxu u Zagrebu”. Vijest je prošla nekako ispod covida, a bit je ova: sastao se mjesni odbor Gornjega grada zagrebačkog i odlučio većinom glasova da se u sklopu “malih komunalnih akcija” koje su mjesnoj ovlasti, na Ilirskom trgu podigne bista ili što već, mrzitelju hrvatstva. Predlagači (uspješno, znači) – Aleksandar Gavrilović, meni nepoznat, Mate Kapović meni i vama poznat ne samo iz Radničke fronte nego i iz akcija protiv hrvatskoga jezika, te najnepoznatiji Roman Lalić. Što oni rade na Gornjem gradu i kako su ondje dospjeli dok niža rasa (po Marxu) živi na obodima grada, ne znam. U svakom slučaju imaju moju potporu, s tim da ispod biste bude uklesan ovaj tekst, čiji je autor glavom i bradom Marx: “Hrvati su odpatci naroda, šljam koji mora nestati s lica zemlje.” Možda još i njegova rečenica: “Hrvati ne posjeduju snagu da opstanu kao vlastita nacija, moraju se uključiti u snažnije rase.” Slično o Česima. Ni Srbe nije volio, ali o njima nije tako lijepo govorio. No, baš su oni na kraju magistralnoga puta Marx-Lenjin-Staljin-Tito pokušali ostvariti mokre snove velikoga njemačkog filozofa, računajući da zna što govori, da, naime, Hrvati nemaju snagu opstati kao nacija nego se moraju uključiti u snažniju rasu (jugoslavensku, velikosrpsku) dotično srpsku.

Znači, bista će biti postavljena u Zagrebu, s tekstom ili bez njega, ne bih se čudio u ovoj ušljivoj političkoj situaciji sve je moguće, pa i nemoguće postaje moguće. Stari purgeri bi se križali, ali i šutjeli, no bista ipak ne bi izdržala na postolju više od tri dana, razbili bi ju teroristi iz ognjišta mržnje – to jest, tako bi bilo prikazano na tiskovnoj konferenciji. Marxove misli o Hrvatima nisu govor mržnje, nego ljubavi prema velikim nacijama (rasama) među kojima je naravno i njegova tadanja Njemačka iz koje je krenuo velikogermanski nacionalsocijalizam koji bi mu, da je doživio, bio vrlo blizak.

Nisu, naravno, samo u Vukovaru stradali Hrvati, ni samo u Škabrnji, ni Baćinu, ni Voćinu, gradova i sela ima na stotine i stotine, a stradanja pod granatiranjem bila su česta i malo se o njima govori. U knjizi kratkih proza Tomislava Šovagovića “Kad narastem, bit ću Dražen”, zastajem nad fiktivnim zapisima stvarnoga Ante Džaje, šibenskoga dječaka koji piše dnevnik, kao Ana Frank, u vrijeme stalnih uzbuna i granatiranja grada, svu tjeskobu stalnih opasnosti i želju da izađe na igralište, da gađa koševe kao Dražen, ali mora ostati u zaklonu, u stanu gdje ubacuje u koš papirnate grude. A onda jednoga dana, nakon prestanka zvuka opće opasnosti, začuje prodoran fijuk. Svršetak proze pisan posmrtno: “Zvao sam se Ante Džaja. Bio sam nadomak trinaestomu ljetu. Nisam dočekao proljeće. Poginuo sam 2. ožujka 1993. godine, kao i moj djed Ivan, kao i moj otac Mile, nakon što je raketa orkan probila glatku betonsku deku novogradnje na šibenskom Šubićevcu, ohlađenu maestralom noći, i usmrtila u jednoj sekundi tri naraštaja obitelji Džaja.”

Da, svaki grad ima svoje potresne priče, sve ubojice imaju isto lice. I sve su to dijelovi istih stranica hrvatskoga martirološkog dnevnika koje sve više blijede, stotine knjiga napisanih do sada o Domovinskom ratu, tugama i smrtima nemaju nikakvu prođu, o njima se ne piše, o njima se šuti isto kao što šute “abolirani”, hajdmo zaboraviti i na zaboravu graditi vrli novi svijet, a pomalo i srpski svet, čim Beograd pokaže mali prst (Vučić u Petrovaradinu) mi mu već hvatamo ruku i tresemo se u bratskoj groznici, neznatne kadrovske promjene beogradske zaslinimo kao dokaze da se ondje kao nešto mijenja, a sve ostaje isto. O vajnom reciprocitetu glede manjina nema ni riječi, o već starom međudržavnom ugovoru ne čuje se ni glasa, Beograd laže i maže, sada bi – kažu analitičari – malo na zapad, manje na istok, što je isto tako glupo, jer ja nikako ne bih htio da Srbijanci opet krenu na zapad.

Posjet ruskog vanjskopolitičkog Lavrova propao je, kažu, zbog corone, a možda i nije zato. Inače, meni je taj Lavrov (ne i ruska vanjska politika) postao simpatičniji otkako sam saznao da je rodom Armenac i da je jedini smio pušiti (cigarete) kada je radio u Ujedinjenim nacijama. Mi, ovisnici o nikotinu, nadnacionalna smo grupacija, da se samo nas pita, bio bi mir u svijetu, makar i zadimljen.

Još samo nešto o izvrsnom izravnom prijenosu otvorenja mitskoga Vodotornja u Vukovaru. Nisam gledao, a niste ni vi. Što se dogodilo? Pa ne može HTV prenositi svaku malu komunalnu akciju, je li, kao što je podizanje spomenika Karlu Marxu ili vukovarski vodoopskrbni objekt. (Bazinga) A priopćenje u neprijenosu spada u doista kreativna domišljanja.

Smrti oko Dušnoga dana


Ne želim ovu rubriku pretvoriti u smrtopise, ali ne mogu ni izbjeći, posebno kada je riječ o ljudima koje sam površno ili čak bolje poznavao. Sa Slavenom Zambatom bio sam u dobrim odnosima, štoviše, u nizu razgovora objavljenih svojedobno u SN reviji, životnih , što bi se sada reklo, uz Vlatka Markovića, Dražana Jerkovića itd. intervjuirao sam i Zambatu, naširoko opisao život i karijeru slikovitog, otvorenog i vječno nasmijanog Dinamova golgetera. Ponešto sam pripomogao u stvaranju njegove prve knjige, posve slučajno sastali smo se u vlaku na relaciji Ljubljana-Zagreb, ja sam ondje pregovarao o prijevodu moje knjige, a Zambata je imao rukopis svoje i pokazao mi ga, da kažem što mislim. Malo sam prelistao i rekao što mislim, vrlo obzirno, naime da bi tu trebalo ubaciti nekog jačeg redaktora. Nasmijao se, pa što misliš zašto ti pokazujem, reče, navodno si ti dobar redaktor. Nisam mogao odbiti, naravno, ipak je on bio Slaven Zambata, kojemu smo u doba najveće slave vikali “Viva Zambata!”. Da, taj naraštaj nije imao samo igrače nego i osobe. A glede tenzija na relaciji Dinamo –Hajduk: Zambata je došao iz Dalmacije, a torcida valjda zna da su Zagrepčani Bernard Vukas i poslije mladi Kranjčar dovodili Hajduk do velikih uspjeha. Način na koji je torcida proslavila obljetnicu bio je doista veličanstven i zaista opasan u vrijeme corone, nadam se da covid ne podnosi petarde i dim.

Umro je još jedan iz kolone velikih, doduše ne športaš, ali i plesači, baletani, moraju imati snagu, skok, upravo športske tjelesne predispozicije. Miljenka Vikića gledao sam u zagrebačkom HNK svršetkom pedesetih ili početkom šezdesetih prošloga stoljeća. Nije bio od onih koji samo pridržavaju i podižu balerine, osvajao je publiku virtuoznim nastupima, vrlo lijep, vlasnik scenskoga šarma koji se rijetko viđa u plesača. Poslije je bio koreograf, kako to već ide, uglavnom. Nisam ga osobno poznavao sve do studenoga 1991. kada sam uskočio u Dubrovnik, a ondje naišao na Vikića, već postarijeg ali odvažnog – nije napustio opkoljeni grad, ostao je u njemu u najgorim mjesecima. Neka mu je laka hrvatska zemlja.

Seana Connerya nisam upoznao, ali mi je blizak, ne kao 007, nego kao škotski nacionalist. Nije se libio tim riječima govoriti o sebi, a svojim je Škotima zasigurno podignuo samosvijest. Ako je 007 na njihovoj strani, sve je moguće. Nadam se da će (novi) referendum o nezavisnosti imati uspjeha.

Prethodni članakOni su djeca crvenih managera i ciljaju na nas.
Valjalo bi razmisliti – tko smo uopće mi.
Sljedeći članakPodcast Velebit – Herman Vukušić: Cijepljeni će dobivati digitalne propusnice što frapantno podsjeća na žig Zvijeri