Iz “Varaždinskih vijesti” svjedočanstvo očevica, tada maloljetnika Nikice Majnarića, povodom Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, o varaždinskim događajima iz 1945. koje je Tito u govoru baš u Varaždinu nazvao “konačni obračun s hrvatskim smradom”, kao podsjetnik na prošlost kakavu ova današnja hrvatska vlast tako strastveno štiti.


U Varaždinskoj županiji nema središnjeg obilježavanja Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, iako povoda za to ima, što govori i svjedočanstvo dr. Nikice Majnarića na događanja u svibnju 1945. kada je Josip Broz Tito u Varaždinu održao infamni govor u kojem je, uz ostalo, najavio “konačni obračun s hrvatskim smradom”.

Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima obilježava se 23. kolovoza. Kako je to i spomendan u Hrvatskoj, odnosno dan sjećanja na žrtve totalitarnih diktatura u Europi u 20. stoljeću, prigodno će se obilježiti u Međimurju.

Tako će kod grobnice ekshumiranih žrtava u Gornjem Hrašćanu, odnosno grobišta “Sep”, počast žrtvama totalitarnih i autoritarnih režima odati izaslanstvo Međimurske županije, Općine Nedelišće, Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava – podružnice Čakovec, Matice Hrvatske Čakovec, Braće Hrvatskog zmaja, udruga civilnog društva i političkih stranaka te brojni građani.

Prigodne riječi uputit će Darko Dania, načelnik Općine Nedelišće, zatim Josip Kolarić, predsjednik  Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava-podružnice Čakovec te Matija Posavec, župan Međimurske županije.

U Varaždinskoj županiji nema središnjeg obilježavanja Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, iako povoda za to ima, što govori i svjedočanstvo dr. Nikice Majnarića na događanja u svibnju 1945. kada je Josip Broz Tito u Varaždinu održao infamni govor u kojem je, uz ostalo, najavio “konačni obračun s hrvatskim smradom”.

– Ukratko bih htio opisati neke događaje kojima sam bio svjedokom prvih dana nakon ulaska jedinica JNA u naš grad (od cca 10-30. svibnja 1945.g). Ja sam nekoliko dana prije toga prevrata bio primljen na prvi kat stare kirurgije, u sobu s četiri kreveta, prvu na uglu, kako se sa stubama došlo s desne strane od glavnog ulaza. Preko puta te sobe bila je tada soba (ured) šefa kirurgije prim. dr. Steve Nikolića.

Na odjel sam bio primljen zbog pet-šest rana koje sam dobio od rasprsnuća ručne bombe (vrat, lijeva ruka i stegno), a ranjavanje sam skrivio sam jer sam u jarku kraj ceste ispod Tonimira (Var. Toplice) ugledao odbačenu bombu, te je podigao i počeo je u ruci vrtiti. Srećom sam je odbacio i tada je za sekundu-dvije eksplodirala par metara dalje.

U sobi na katu bolnice kuda me smjestila tada glavna sestra Vatroslava, uršulinka (nosila je naočale, crvenkastih jagodica na licu) našao sam se među tri časnika Hrvatskih oružanih snaga. Jedan je bio Bosanac po imenu Nikola, imao je čin natporučnika. Bio je niskog rasta, tamne kose, lako valovite, s razdjeljkom, visokog čela, živih i tamnih očiju. Drugi je bio lijep, crnomanjast, mlađih godina, oko 22-25 godina, tamnije puti, kao biser bijelih i zdravih zubi, što se vidjelo jer se rado smiješio i pričao, kao i nešto stariji Nikola. Obojica su bili ranjeni u noge, nisu mogli hodati bez pomoći štaka. Drugome sam zapamtio prezime, zvao se Topić. Bio je najvjerojatnije iz Dalmatinske zagore, možda iz Hercegovine. Po činu je bio, čini mi se, poručnik (ili tek zastavnik), a obojica su imali u ormaru crne odore, dakle Bobanovi dečki iz legije. Treći je bio šutljiv dočasnik, također iz Bosne, ali ne pamtim mu imena, a i izgled bih teško opisao (smeđe kose, srednjeg rasta). Bio je pripadnik “Ustaške vojnice” (imao je i takvu odoru u ormaru).

Prva noć nakon dolaska partizana protekla je tiho, ali su sva trojica ranjenika u sobi bila vrlo napeta, zabrinuta. Tješili su se da će ih izravno pokupiti iz bolnice, poslati u neki lazaret, pa onda u logor ili čak eventualno na neko suđenje. Ja sam u to vrijeme imao oko petnaest i pol godina (rođen sam u Varaždinu).

Dvojicu časnika nisu imali vremena ni volje spustiti po stubama dolje na čistinu, a sami nisu mogli to učiniti. Njih su jednostavno bacili kroz otvoreni prozor, iz prvog kata dolje na travu. To isto je urađeno civilu Luki Novaku mlađem, sinu hotelijera Luke Novaka, koji je na smrt bolestan i već nepokretan ležao na prvom katu odjela TBC (kasnije lnterne).

Druge noći kada smo već legli u krevete i počeli drijemati začulo se brujanje kamiona ispred zgrade, glasovi i žamor po bolničkim hodnicima, ali bez ikakve galame i vikanja. Najednom su se otvorila vrata sobe, a netko je pozvao svu trojicu da se dignu i odu napolje. Ništa nisu smjeli sobom uzimati, a niti obući se u odore. Nisam prepoznao, (u polutami, a bilo me je strah da će usput i mene pokupiti) niti sam uspio identificirati glas onog čovjeka, očito civila, službenika koji je morao poznavati sve pacijente koji su bili tada u bolnici. Civile je znao razlučiti od hrvatskih vojnika, ranjenika. Tom čovjeku možda zahvaljujem i svoj život, jer je on morao točno znati da u desnom kutu, uz prozor, ležim ja – petnaestogodišnji mladić, slučajno ranjen. Slutio sam da se sprema nešto strašno za ove ranjenike koji su na brzinu iz svih bolesničkih soba, relativno tiho, odvezli kamionima direktno u šume kraj Drave i tamo ih sve likvidirali. One pak, kao npr. moju dvojicu časnika nisu imali vremena ni volje spustiti po stubama dolje na čistinu, a sami nisu mogli to učiniti. Njih su jednostavno bacili kroz otvoreni prozor, iz prvog kata dolje na travu. To isto je urađeno civilu Luki Novaku mlađem, sinu hotelijera Luke Novaka, koji je na smrt bolestan i već nepokretan ležao na prvom katu odjela TBC (kasnije lnterne). Mnoge pacijente, a uz njih i ranjenike ondašnji prim.dr. Franc Vogrinčić je spasio time što ih je razjurio, poslao kućama, da odu kud koji. Velik je to bio poštenjak i dobričina, taj prekomurski Slovenac, zvani Očka. To je mogao učiniti i prim. Nikolić da je htio barem pokušati.

Kada sam se vratio iz bolnice kući još se svake noći moglo čuti pucanje, pa i rafali iz smjera Drave (Suma Jelačićka, sve od Šintarije do Motičnjaka). Tamo su naime bili streljački rovovi, a na svakih otprilike 500 metara i po jedan betonski bunker. Kako rekoh, mnoge su noći tokom svibnja jasno bili čujni pucnjevi od egzekucija koje su izvršili partizani, vjerojatno uz pomoć domaćih simpatizera NOB-a, koji su, kako je poznato. iskoristili svaku priliku da denunciraju neke civile u gradu, za koje su znali da su imali veze s vlastima u vrijeme NDH.

Nije potrajalo dugo te je Drava naglo narasla od naglog topljena snijega u Austriji. Izašla je iz korita te odnijela meku zemlju nabacanu na rovove, koji su nama mladim dečkima (iz Optujske, sa Ledina i oko igrališta VESKE) otkrili jezovitu sliku, stotine ubijenih ljudi koji su bili nabacani jedni na druge. Možda su medu ubijenima bili i svjedoci, koji su vršili fizički dio zakapanja. Leševa je bilo i po bunkerima, jedva zatrpanim. Jasno su se vidjele i uniforme, većinom domobranske.

Nije potrajalo dugo te je Drava naglo narasla od naglog topljena snijega u Austriji. Izašla je iz korita te odnijela meku zemlju nabacanu na rovove, koji su nama mladim dečkima (iz Optujske, sa Ledina i oko igrališta VESKE) otkrili jezovitu sliku, stotine ubijenih ljudi koji su bili nabacani jedni na druge. Možda su medu ubijenima bili i svjedoci, koji su vršili fizički dio zakapanja. Leševa je bilo i po bunkerima, jedva zatrpanim. Jasno su se vidjele i uniforme, većinom domobranske. Kasnije su zabranili na neko vrijeme pristup u dravske šume i kroz to su vrijeme izvadili sve ubijene te ih pokopali negdje u zajedničku veliku grabu. Ta se prema pričanju nalazi na potezu od starog nasipa Bombellessove pruge, s desne strane ceste koja je vodila od Širokih Ledina prema živodernici (Lamprethovoj), odnosno do glavnog toka rijeke Drave. Iz Drave smo tijekom lipnja, kad je jako zatoplilo i mi smo već odlazili na kupanje, često viđali kako gola tijela mrtvih i bačenih u Dravu plutaju nizvodno. Neke smo onako plivajući uhvatili za ledene i sluzave ruke, te ih izvukli na obalu. Mi ih nažalost nismo nigdje mogli pokopati.

Znam i za jednu veliku masovnu grobnicu, ispred sela Jakopovec, gdje se do ceste spušta potočić, dolazeći od Varteksovih gorica (vila Kussy). Tamo je jedan most od betona a nad njim je grobište.

Ovo je iskaz o događanjima u svibnju 1945. iz kruga opće bolnice u Varaždinu. Cijeli me život progone te slike, ti ljudi, koje su bez suda, bez dokazivanja njihove krivice naprosto defenestrirali i za tim hladnokrvno strijeljali. Iz bolnice su pokupili dr. Bazila Baričkog, koji je kao mali dječak izbjegao s roditeljima iz svoje Ukrajine kad je započeo teror Staljina. Proveo je mladost i školovanje tu u Hrvatskoj. Nije nosio bilo koju uniformu. Kao uzoran liječnik je pružao svoju pomoć ranjenim vojnicima, bez obzira koji su bili, kakvu su uniformu nosili. To je međutim bio neoprostiv grijeh u očima naših vrlih antifašista (partizana). Pokupili su ga odmah po dolasku u Varaždin, kao i zemljaka i po struci kolegu dr. Stepčišina. Obojicu su odmah likvidirali, jer su eto bili siromačeki samo djeca roditelja, koji su bježali od krvavog terora u Rusiji. Takva je to bila politika: ubiti sve, bez suda, sve one koji nisu “naši” crveni, a na bilo koji način su bili s druge strane, makar bili i nevini, pošteni civili, koji su izvršavali svoj humani poziv, pomagali svakome.

Godinama sam kasnije susretao po ulicama Varaždina ljude za koje smo svi znali da su i oni jedni od egzekutora, hladnokrvnih ubojica koji nikad nisu nikome trebali polagati račune! Branila ih je njihova Partija koja je iza svega stajala. Neki od njih su počinili suicid; savjest peče…

Godinama sam kasnije susretao po ulicama Varaždina ljude za koje smo svi znali da su i oni jedni od egzekutora, hladnokrvnih ubojica koji nikad nisu nikome trebali polagati račune! Branila ih je njihova Partija koja je iza svega stajala. Neki od njih su počinili suicid; savjest peče…

Da se ne zaboravi! – Meni će do kraja života pred oči dolaziti likovi, nasmijana lica dvojice mladih časnika iz bolesničke sobe na I. katu stare kirurgije u Varaždinu. Onaj zadnji dan, prije nego ih odvedoše na Dravu, pred rovove smrti, bili su tihi, zamišljeni. Osjećali su rekao bih, da im svijeće života, još tako mladima, dogorijevaju. Jadni, dragi Nikola i prijatelj mu Topić!

Kad bi im bar najbliži mogli znati gdje im leže tijela, a to je nama starijim Varaždincima dobro znano. Sada je kod tog masovnog grobišta, sjeverno od mosta koji prelazi preko odvodnog kanala hidrocentrale u Svibovcu (selo sjeverno od Varaždina) postavljeno i spomen raspelo.

Autor: Dr. Nikica Majnarić
Izvor: varaždinske-vijesti.hr

Komentari