O zagrebačkom se potresu puno manje piše i govori, kao da još zanima samo one koji su ostali bez stana i kuće. Zagrepčanima su se istanjili živci, čim netko jače zalupi vratima, vrati im se jutro 22. ožujka…
Inače su na stolu dvije strategije: jedna veli da treba brzo pokrpati i zagipsati, druga da treba polako, uz sudjelovanje arhitektonskih (i restauratorskih) mozgova i ojačanja doličnih za doček novoga potresa dvije tisuće sto i šezdesete. Tko živ, tko zdrav.

Autor: Hrvoje Hitrec

Lud i nezaboravan ožujak prešao je u travanj, zajedno s koronom. Vjerojatno vam se već bljuje od silnih napisa o pošasti, kao da ništa drugo na svijetu ne postoji. Jedino je brexit bio dosadniji. U SAD-u se nakon ležernoga uvoda sve pretvorilo u neviđenu katastrofu, a zabilježena je povećana prodaja oružja, valjda pucaju u covide, premda su ovi mali, nezaštićeni i nevidljivi. U Hrvatskom zagorju navodno su se dosjetili kako ih učiniti vidljivim i ako se covid dokotrlja do klijeti, jedan muž ga pošprica modrom galicom i covid vidno poplavi, a drugi ga muž odmah opali lopatom. Ne daju se zagorski muži u svom vinogradu.

O zagrebačkom se potresu puno manje piše i govori, kao da još zanima samo one koji su ostali bez stana i kuće. Zagrepčanima su se istanjili živci, čim netko jače zalupi vratima, vrati im se jutro 22. ožujka. Jedan moj poznanik nije znao da se prosvjeduje lupanjem po loncima, pa je, misleći da je potres, gol istrčao ih kuće, ravno u ruke policiji. Inače su na stolu dvije strategije: jedna veli da treba brzo pokrpati i zagipsati, druga da treba polako, uz sudjelovanje arhitektonskih (i restauratorskih) mozgova i ojačanja doličnih za doček novoga potresa dvije tisuće sto i šezdesete. Tko živ, tko zdrav.

Javili su se i oni kojima je potresna “Moja domovina” probudila neugodne uspomene na gubitak njihove domovine, kao stanoviti mutni novinar čije budalaštine ne pratim, ali se uvijek nađe ljudi koji me na takve tekstove upozore. Pročitao sam i jedan naslov u dnevnim novinama, u kojemu se pita što bi bilo da u ovoj situaciji nemamo HDZ i SDP nego, recimo, Živi zid, kao da su HDZ i SDP upravo zajedno na vlasti u velikoj koaliciji i skupa se, rame uz rame, bore protiv covida. HDZ jest u koaliciji, ali ne s SDP-om, a zna se s kim jest, žalibože.

Jedina je (sada) dobra koalicija vlasti s HRT-om koji se hvali da je (HTV) najgledaniji, a kako ne bi bio u ovom stanju nacije kada se sve informacije i upute šalju prije svega preko programa nacionalne televizije, što je prirodno, pa se i konferencije za sredstva priopćavanja plasiraju preko četvrtog programa, ne znam zašto ne preko prvog kada je bilo rečeno da ima mjesta u Hrvatskoj nepokrivenih četvrtim, mislim da je netko spomenu Skradin, a bit će da ima još skradina. Također i škola za život na daljinu ide djelomično (za neke uzraste) preko nacionalne televizije, treći program, što je dalo krila prosvjetnim djelatnicama posebno, jer nisu ni slutile da će jednoga dana postati televizijske zvijezde.

Oni jadni mali dečki i curice koji su, u kućnom pritvoru, prepušteni učenju na još manjim ekranima, na rubu su depresije, kao i roditelji. Veliki će tjedan provesti u ponavljanju gradiva, odlučeno je, a onda opet slijedi tabletska i slična tortura, u zatvorenom, idiličnom obiteljskom okružju, gdje ima i sve više kućnih zlostavljanja u stisnutom prostoru, a tek u noći se odrasli opuštaju uz vrlo dobru televizijsku seriju “Zašto žene ubijaju muškarce”, djelo autora koji je zaslužan i za “Očajne kućanice”. I još nešto zašto je HTV najgledaniji: sav se vjerski život preselio na nacionalnu televiziju jer u crkvama nema okupljanja. Pa ne će valjda uskrsne i ine crkvene svečanosti prenositi komercijalne televizije koje su se uvalile u Hrvatsku s nepoznatim (javnosti) ali očito nekršćanskim vlasnicima.

Za istinu rijet, ima HTV svijetlih točaka i u zabavnom programu, a mislim na odličnu “A stranu” pred kojom bi se u svakom smislu (od scenografije nadalje) Eurosong sa svojim nemuštim pjesmuljcima i kičem mogao sakriti u rupu. Povratak hrvatskoj lakoj glazbi koja se teško zaboravlja, uz duhovite goste i voditelje (Duško Ćurlić), sjajne pjevače.

Povijesne presice


Na površini se zadnjih dana pojavila gotovo zaboravljena riječ, naime repatrijacija, znači povratak u patriju. U domovinu. Ako je to početak većega povratka, nije loše. Izraz “repatrijacija” odnosi(o) se prije svega na ratne zarobljenike koji se vraćaju doma, s iznimkom Hrvata 1945. koji se nisu vratili u zemlju nego pod zemlju.

Pri spomenu svakodnevnih konferencija za medije, u točno zakazano vrijeme, prisjetio sam se – a kako i ne bih – konferencija iliti presica u proljeće 1991. koje sam nekoliko mjeseci vodio iz dvorane Županijskoga doma Hrvatskoga sabora, s početkom u 12 sati. Nerado se toga sjećam. Isprva HTV nije prenosio, tek pod pritiskom je poslao kamere, vjerovali ili ne, a stanje se u Hrvatskoj, posebno u Podunavlju, pogoršavalo iz dana u dan, bilo je već preko stotinu mrtvih dragovoljaca, policajaca i civila. Dovodio sam svakoga dana drugog ministra, ali i ljude svih struka i zanimanja koji su imali što reći, od književnika do Otta Habsburškog.

Nije mi bilo lako, uopće, em nisam neki orator niti mi ta vrst “estrade” odgovara, em sam morao dozirati riječi jer je tada još bilo podosta onih koji su mislili da će “prevladati razbor” ili se pouzdali u oberšefa JNA hrvatskoga roda, em nije bilo interneta ni mobitela, niti sam dobivao sve informacije, a najbolje su dolazile od mojih veza iz kasarne u – Mostaru. Novinara je bilo svakim danom sve više, domaći su bili uzrujani kao i javnost, mrzili su me kao što priliči mrziti donositelja loših vijesti, a onda su se privučeni mirisom krvi sjatili i strani novinari. Kako je to završilo, poznato je barem suvremenicima: kada sam napokon rekao da je rat neizbježan i da će biti strašan, odletio sam.

Druga svakodnevna presica koju svi pamte makar je kraće trajala, bila je ona koju je u vrijeme Oluje vodio general, pjesnik Ivan Tolj, a on je posao odlično obavio obavještavajući svakoga dana o napredovanju trijumfalne Hrvatske vojske. Ponekad je uza nj bio i strateg, admiral Lošo Domazet. Kada sam nedavno razgovarao s Toljem, rekao mi je što nisam znao – da je Tuđmanu za glasnogovornika Oluje predlagao junačnog Slobodana Praljka, ali predsjednik nije pristao, htio je Tolja.

U svezi s pjesnikom generalom još: spomenuti razgovor prije sedam mjeseci ili i više s Ivanom Toljem koji se teško kreće jer je stradao negdje u Bosni i čudom stao na noge nakon što se mislilo da će ostati nepokretnim, taj je razgovor bio ciljan – pisao sam tada scenarij igrano-dokumentarnog filma “Tuđman u Oluji” i sastajao se s ljudima koji su mu u tih sedam dana bili sugovornici, hrvatski i nehrvatski. Pribavio sam i originalni popis svih ljudi s kojima je komunicirao od jutra do mraka u tih sedam dana kada je sudbina Hrvatske bila na kocki, te kojim su mu redom i u koliko sati dolazili. Tako je nastao vrlo vjerodostojan scenarij filma koji bi publika svakako htjela vidjeti, ali ne će (barem kako sada stoje stvari). Redatelj Jakov Sedlar ni prije korone nije uspio naći u Hrvatskoj ni izvan nje one koji bi poduprli projekt novčano i na druge načine. Hoće li što od toga biti u skorijoj budućnosti, ne znam.

Toliko o povijesnim presicama, a i ove sadašnje su ratne, dobro je da se svakodnevno održavaju jer samo tako javnost može biti u tijeku, informacije se ne zadržavaju u uskom krugu i vjerujem da se njima ne manipulira. Na površini se zadnjih dana pojavila gotovo zaboravljena riječ, naime repatrijacija, znači povratak u patriju. U domovinu. Ako je to početak većega povratka, nije loše. Izraz “repatrijacija” odnosi(o) se prije svega na ratne zarobljenike koji se vraćaju doma, s iznimkom Hrvata 1945. koji se nisu vratili u zemlju nego pod zemlju.

Svinjarija (1)


Poskupljenje cigareta usred krize obična je svinjarija, nešto manja (ali ipak) poskupljenje alkohola koji se u čistom obliku ne može nabaviti ni za lijek, pa dobro dođe i rakija. O tome što su cigarete značile u Domovinskom ratu i kako su uz hranu dostavljane na prve crte, pisao je prije poskupljenja izvrsni novinar Davor Ivanković zalažući se da cijene ostanu (barem) iste, premda ionako previsoke. Ministar financija nije ga poslušao, cijene su skočile, “trošarina”, je li, a koliko će u tomu profitirati razni duhanski kumovi, može se naslutiti ( i izračunati).K tomu, ne radi ni siva ekonomija na tržnicama i sajmovima, gdje se škija mogla nabaviti i smotati u jeftinije cigarete. (Zato je pojeftinilo gorivo, sada kada se čovjek nema kamo voziti.)

Svinjarija (2)


Stiže tako meni, seljaku iz okolice Zagreba, obavijest da mi na conto posudbe knjiga u 2017., a na podlozi podataka iz dvadeset narodnih županijskih knjižnica pripada neka svota novca. Sada je 2020., početak travnja. Svinjarija je već i tolika “zakasnina”, a još veća svota koja se nekim čudom tako stisnula, smanjila, da sam dobio znatno (znatno!) manje nego za prethodnu 2016. ili 2015. I svi ostali bolje ili slabije čitani autori. Tako se saga s “prihodima” autora od javne posudbe knjiga pretvorila u cirkus chroatiensis, kao i mnogo toga u tzv. kulturi, u umjetnostima a poglavito (subjektivno) u književnosti gdje su honorari i kod boljih nakladnika pali kao Italija pred virusom.

Ako više-manje dobar pisac dobije za roman od tri stotine stranica dvadeset tisuća kuna, puna šaka brade, jer to je već iznimno visok honorar. A pisao ga je (roman) možda i dvije godine ili nešto kraće. Kakve to veze ima s cigaretama? Ima. Za svaku od tih stranica ja sam popušio kutiju cigareta, znači za cijeli roman više od sedam tisuća kuna, pa kada se odbije od honorara, ostaje mi oko 13.000 kuna. Koliko je to ako se preračuna u mjesečnu plaću, izračunajte sami. Da dobivaju minimalac, književnici (slobodni) bi bili vrlo sretni.

O isplati za javnu posudbu knjiga izvijestile su i dnevne novine, nešto biranijim rječnikom od mojega. U spomenutom napisu nisam mogao (niste mogli) točno doznati koji su autori među deset najčitanijih i njihov redoslijed. Prije no što ispišem ljestvicu, jedna usputna primjedba: u izvješću se knjige dijele na – knjige i “lektiru”, s tim da se ne zna jesu li “lektire”(recimo Ana Karenjina) knjige ili neki drugi proizvod. No, zaboravimo to. Na kraju rečenoga izvješća ipak se doznaje tko su “ukupno” najčitaniji pisci, pa eto: Miro Gavran, Hrvoje Hitrec, Marija Jurić Zagorka, Ivan Kušan, Mato Lovrak, Vladimir Nazor, Pavao Pavličić, Sanja Pilić, Sanja Polak i Božidar Prosenjak. Stanje 2017. Od tih deset, četiri su na onom svijetu, a i ja se osjećam loše. Kakvo će biti stanje 2020. doznat ćemo 2023. Tko živ, tko zdrav.

Omanja posljedica potresa


Neke zagonetne kutije nisam otvarao desetljećima, zaboravio sam što skrivaju. U potresu 22. ožujka popadale su s polica, neke ostale stamene, jedna se razletjela i ispali papiri iz daleke prošlosti. Jedan od njih posebno zanimljiv, a zašto – reći ću u poanti. Naime, Krstni list iz matice rođenih i krštenih rimo-katoličke župe sv. Marije u Zlataru. U njemu se potvrđuje da je Tomo kršten 29. rujna tisuću osamsto osamdeset i četvrte, da mu roditelji Janko i Barbara žive u Grančarima. Tomo je moj djed. U mladim se danima preselio u Zagreb. Krstni list je Tomo zatražio u siječnju 1946., tko zna zašto mu je bio potreban. I sada poanta: župa sv. Marije nije se 1946. još bila prilagodila novom poretku i nije tiskala novi “obrazac”, nego koristila stari iz NDH. Snašla se: u gornjem lijevom kutu gdje je velikim slovima pisalo Nezavisna Država Hrvatska, župnik je tintom prekrižio riječ Nezavisna, pa je ostala samo Država Hrvatska. U gornjem desnom kutu ostao je biljeg Katoličke crkve, od dvadeset kuna. Kunu je župnik blago precrtao istom ljubičastom tintom i ispod napisao 20 din, to jest dinara. Je li doista dvadeset dinara vrijedilo koliko i dvadeset kuna, ne znam.

Kuća spomenutoga moga pradjeda Janka još stoji, ako nije srušena u potresu ove godine. Nalazi se na imanju obitelji Gledec u Zlatar Bistrici. Baš kao da je iz one “ne znaš jel hiža il klet”, zemljani pod i prostorija u koju se ulazi kroz vrata tako niska da se moraš sagnuti. Imam negdje fotografiju, ali je očito u nekoj drugoj kutiji.

Sretan Uskrs


Poštovane čitateljice i čitatelji ove rubrike, želim vam sretan Uskrs, ma kako neobičan ove godine bio.

Prethodni članakPodcast Velebit – Robert Valdec: Zašto EU kroz srpsku Poštansku štedionicu migrantima dijeli kreditne kartice
Sljedeći članakDragan ostatak svog života posvećuje borbi za 63 srpska zatvorenika, koji se (s)nalaze u Lepoglavi