Treba čuvati živce. Svašta smo već pregrmili, pa ćemo i ovo. Ono što ja vidim jest nepobitna činjenica da je hrvatska politika, stranačka i nestranačka, personalna i kolektivna, pala u ruke nekolicine prgave i tašte dječice iz Očenašekova vrtića, likova koji se međusobno natječu i to im je glavna zabava, dok se narod srdi i uzbuđuje. Tri mudraca koje slavimo danas, dok ovo pišem, u velikom su luku zaobišla Hrvatsku.
Mrzle noći, mrzla jutra, danju pristojna temperatura, čekam do deset sati da sunce ugrije auto jer se prije deset ne želi upaliti, smeće jedno smrznuto, zimogrozno. Snijega nema osim topovskoga, čini se da će kao i lani pasti u veljači. Kako će biti ljeti, možemo saznati iz primjera Australije, gdje je izgorjela Austrija. Još podosta likova sklonih samoubilačkom razvoju čovječanstva negira da smo na rubu katastrofe, te su sada smislili razlog klimatskih “promjena” – ozbiljno tvrde da se pomaknula Zemljina os. Malenu (sada već malo veću) Gretu najradije bi gađali iz dronova. Nekoliko desetaka ljudi stradalo je u australskim požarima uzrokovanim abnormalno visokim temperaturama, ali je većina spašena, za razliku od životinja i biljaka koje su posve bespomoćne. Vrisak opečne koale simbol je kataklizme. Ljudski bjegunci od požara na morskim plažama predznak su apokalipse i kraja civilizacije koja je nerazborito sama sebe odvela na lomaču.
Hrvatska dotle (za sada) uživa u hladu. Kuha se samo vino. Beskrajni blagdani idu prema kraju, to jest kako za koga. Hrvati su majstori u praznovanju – iskustvo govori da se radosno uznemire desetak dana prije Božića kada počinju domjenci na koje jure državni, javni i polujavni kadrovi pa su kancelarije uglavnom prazne i nikoga se ne može pronaći, na telefonske pozive ne odgovaraju jer su im ruke zauzete ićima i pićima. Zatim histerično jure po dućanima i kupuju darove, smire se kasno navečer na Badnjak. Poslije Božića opet nitko ništa ne radi jer je za koji dan već Stara godina pa opet treba nabavljati kalorije za nju i Novu koja slijedi, a kada i to prođe već dođe vikend, pa ubrzo dojašu Sveta tri kralja, u međuvremenu, usporedo ili nakon – skija se i odmara od prehrambenih napora. Zaključno: od 15. prosinca do 15. siječnja Hrvatska je na zimskim praznicima.
Za Božić i Novu godinu televizije su bile pripremile kreativne informativne programe, vrlo slične.” Evo kako je bilo u Zagrebu, Rijeci, Osijeku, Splitu i Dubrovniku” za Božić, a za Novu godinu maštovitije glede rasporeda gradova: “Evo kako je bilo u Dubrovniku, Splitu, Osijeku, Zagrebu, Rijeci.”
Nesretnici koji su gledali sva sučeljavanja i suočavanja s prošlošću kandidata, mogli su samo zaključiti da je razina bila niska, s jedne strane i uličarska. Moram reći da sam u kavani čuo sadržajnije razgovore, a i bolju upućenost u mnoga pitanja. Također i to da je jedan od kandidata, odnosno sada već predsjednik države, u kratko vrijeme jedne od debata koju sam vidio, uspio uvrijediti nekoliko zemalja, što susjednih (Mađarska), što prekooceanskih (SAD), a sada će imati prilike da u pet godina poveća taj broj, to više što je protiv Tri mora.
No dobro, ne može se reći da je na prijelazu godine bilo posve dosadno, zahvaljujući izborima i prethodnim sučeljavanjima. Za razliku od nogometa, prvo su se pucali jedanaesterci, a zatim se igrao produžetak sa samo dva igrača koji su imali tri suočavanja, što spada u zlostavljanje publike. Govorilo se o nastupima na “tri nacionalne televizije”, što je krivo jer je jedino HTV nacionalna televizija ili bi barem trebala biti, a ostale su komercijalne i samo u teritorijalnom smislu pokrivaju “naciju”. Pa sada, premda više nije toliko važno, oni nesretnici koji su gledali sva sučeljavanja i suočavanja s prošlošću kandidata, mogli su samo zaključiti da je razina bila niska, s jedne strane i uličarska. Moram reći da sam u kavani čuo sadržajnije razgovore, a i bolju upućenost u mnoga pitanja. Također i to da je jedan od kandidata, odnosno sada već predsjednik države, u kratko vrijeme jedne od debata koju sam vidio, uspio uvrijediti nekoliko zemalja, što susjednih (Mađarska), što prekooceanskih (SAD), a sada će imati prilike da u pet godina poveća taj broj, to više što je protiv Tri mora.
Ispalo je kako je ispalo, a najveći dobitak izbora svakako je povećana svijest naroda da štošta treba mijenjati, od izbornog zakona do Ustava (povezano), da su manipulacije gotovo ugrađene u sustav, da se hrvatskim iseljenicima otežava glasovanje do besmisla (to jest vrlo smisleno, smišljeno) podlom odredbom da mogu prilaziti kutiji samo u posvećenim konzularnim prostorijama, i to uz prethodnu registraciju, da su glasačka mjesta u BiH zgodno raspoređena pa ih je najmanje ondje gdje ima najviše Hrvata, i tako dalje. A to i tako dalje obuhvaća nemogućnost dopisnog i elektronskog glasovanja. Neobična je priča i o nadzoru na glasačkim mjestima: eto ja se lociram i identificiram kod prve gospođe, ne traži se potpis, druga mi gospođa pruža papir, a na trećem je mjestu mlađi čovjek koji ispred sebe ima papir s izvučenim vodoravnim crtama i na njima okomitim potezima povlači “recke” – tako valjda broji koliko je ljudi prošlo. Ubacujem papir u kutiju koja je već do vrha puna, a je li u njoj bilo čega prije prvih ubacivanja, ne znam. Pa nije joj tata staklar. Kao što ne znam može li se nekom tehnološkom čarolijom odmagati ili pomagati na trasi do izborne središnjice.
Dok čekam rezultate, čitam nekoliko knjiga usporedo, dvije nove i sjajne knjige – autori Dinko Čutura i Mate Kovačević. Prvi piše o Stjepanu Sarkotiću, zadnjem zemaljskom poglavaru Bosne i Hercegovine, koji je prije te dužnosti u prvo vrijeme Prvoga rata vrsnom strategijom i bez mnogo žrtava osvojio Lovćen, pa mu je prezimenu (i barunatu) dodano “od Lovćena”. A što je poslije bilo s Lovćenom, crnogorskim kraljem i državom, i tko ju je na kraju prisvojio, može se naći u nekim drugim knjigama i ne bi ih trebao propustiti onaj kojemu nije jasno što se ovih dana događa u Crnoj Gori. Kao i to što se događalo sa zemljom nazvanom Bosnom i Hercegovinom nakon što se Sarkotić u zadnji čas ali ipak na vrijeme morao povući preko Save. A što je s BiH, to jest Herceg Bosnom, kakva je bila njezina sudbina od davnina i tko je sve pisao o njezinoj kobi unutar jedinstvenog hrvatskoga prostora i hrvatskog korpusa, eh, za te spoznaje treba pročitati knjigu Mate Kovačevića “Herceg-Bosna, kulturni, politički i državnopravni identitet”.
Kolinda je pretjerala u vjenčanju s narodom, tako ga zagrlila da se počeo gušiti, a ona djelovala izgubljeno. Ljudima je dosadila majka i htjeli su oca, a dobili oćuha kojega su već jednom istjerali iz kuće, to jest iz izvršne vlasti, ali se stari hrvatski mazohizam vratio u punom sjaju. Jest, valjda su mislili, ako su uopće što mislili, bio je loš premijer, ali hajdmo pokušati s njim kao s predsjednikom, možda nam se zalomi.
Dolaze i konačni rezultati, pa uzimam u ruke autobiografiju Luke Modrića, pisanu jednostavno i zanimljivo, s osjećajem. Nejasno se sjećam svoje rečenice u ovoj rubrici nakon hrvatskoga srebra u Rusiji, da je navijačica Kolinda izljevima emocija vjerojatno kupila novi mandat. Da se poslije toga pribrala i obrisala suze, tako bi i bilo. Na žalost, kako je odmicala lanjska godina, a posebno u vrijeme kampanje, Kolinda je pretjerala u vjenčanju s narodom, tako ga zagrlila da se počeo gušiti, a ona djelovala izgubljeno. Ljudima je dosadila majka i htjeli su oca, a dobili oćuha kojega su već jednom istjerali iz kuće, to jest iz izvršne vlasti, ali se stari hrvatski mazohizam vratio u punom sjaju. Jest, valjda su mislili, ako su uopće što mislili, bio je loš premijer, ali hajdmo pokušati s njim kao s predsjednikom, možda nam se zalomi.
Usporedo s mazohizmom vidljivi su i elementi nezadovoljstva s premijerom koji mnogima nije po ćudi, a on je riskirao noseći kutije s potpisima za Kolindu, vezao je na stanovit način svoju sudbinu uz njezinu, što je politički neoprezno. I otežao situaciju svojoj stranci u parlamentarnim izborima, stranci u kojoj se ionako oblikovao pokret nazvan vrlo desnim, previše desnim. Netočno, taj je pokret smješten na umjereno desnoj strani desnoga centra, nezadovoljan što je vodstvo neumjereno odvelo stranku u lijevi kut desnoga centra, ideološki i svjetonazorno kontra baštine iz doba stvaranja.
Treba čuvati živce. Svašta smo već pregrmili, pa ćemo i ovo. Ono što ja vidim jest nepobitna činjenica da je hrvatska politika, stranačka i nestranačka, personalna i kolektivna, pala u ruke nekolicine prgave i tašte dječice iz Očenašekova vrtića, likova koji se međusobno natječu i to im je glavna zabava, dok se narod srdi i uzbuđuje. Tri mudraca koje slavimo danas, dok ovo pišem, u velikom su luku zaobišla Hrvatsku.