“Nemam loših misli o svojim tužiteljima, ne želim da moje sudsko oslobađanje dodatno povrijedi i ogorči bilo koga, toga je ionako bilo previše. Bitno je samo to jesam li ja počinio te odvratne zločine za koje sam optužen ili nisam, a nisam”.

Kardina George Pell

Autor: Mate Bašić

Sedmoga se travnja 2020. u Australiji dogodilo čudo: društvenu, političku, medijsku buku s naslovnih je stranica i s elektronskih ekrana smijenila vijest da je australski Vrhovni sud, na sjednici u svojemu punom sastavu, konačno i bespogovorno oslobodio krivnje kardinala Georgea Pella od optužbi za seksualno napastovanje dvojice dječaka 1994. te ga smjesta pustio iz zatvora.

Kardinal Pell je bio osuđen na šest godina zatvora zbog seksualnog zlostavljanja dječaka mlađih od 16 godina. Nakon što ga je sud u Melbourneu osudio na šest godina zatvora, 79-godišnji Pell je do ove odluke Vrhovnoga suda boravio u zatvoru Barwon u Geelongu pokraj Melbournea u državi Victoriji. Sedmoga travnja, sedmorica članova ultimativne pravosudne instance, australskoga saveznoga Vrhovnog suda, jednoglasno su zaključili da je porota na prošlogodišnjemu suđenju kardinalu Pellu u Melbourneu “morala posumnjati u njegovu krivicu” (što, dakle, nije učinjeno, već je Pellu bilo presuđeno naprečac) te je stoga sada Vrhovni sud poništio tu osuđujuću presudu u ovomu oglednom i u povijesti najznačajnijem slučaju navodnog seksualnog zlostavljanja u Katoličkoj crkvi. Dakle, nakon presude Vrhovnog suda kardinalu Pellu, koji je tijekom čitavog procesa nijekao krivicu, više se ne može ponavljati suđenje za ovaj slučaj. U svojoj prvoj izjavi za medije, govoreći o onima koji su ga obijedili i optužili za famozni pedofilski eksces 1994. u katedrali Sv. Patricka kada je tek bio postao nadbiskup Melbournea, kardinal je poručio kako ne osjeća nikakvu ljutnju te je izrazio nadu da oslobađajuća presuda nikome neće nanijeti duševnu bol: – “Nemam loših misli o svojim tužiteljima, ne želim da moje sudsko oslobađanje dodatno povrijedi i ogorči bilo koga, toga je ionako bilo previše. Bitno je samo to jesam li ja počinio te odvratne zločine za koje sam optužen ili nisam, a nisam”.

Neznanstvena pedofilična fantastika


“Jedan od sada odraslih ljudi, onda dječak, jasno je rekao da Pell to nije učinio. No sud je presudio na temelju iskaza samo jedne žrtve, dok je druga negirala taj događaj. Iako se Pell mogao, kao vatikanski državljanin, pozvati na imunitet i sve ignorirati, on se time nije koristio, već je zamolio Papu da ga pusti da tu znanstveno-fantastičnu optužbu, mislio je, s lakoćom riješi. Papa se složio jer je i sam vidio da se radi o, najblaže rečeno, neodrživoj optužbi. Tkogod je ikad bio na misi, zna što se deset minuta nakon mise događa, to jest u prepunoj sakristiji to je de facto neizvedivo, i to u deset minuta.”
Ivica Šola

Potkraj 2019. Ivica Šola u Slobodnoj Dalmaciji ovlašno je pisao o tadašnjoj osuđujućoj presudi australskom kardinalu, ustvrdivši kako je “svijetom snažno odjeknula vijest da je za pedofiliju u Australiji osuđen najviše rangirani čovjek u crkvenoj hijerarhiji, bliski suradnik pape Franje, kardinal George Pell”, jer iako je “sasvim nužna beskompromisna borba protiv pedofilije, ona jednim dijelom postaje manipulacija. A slučaj kardinala Pella to zorno pokazuje”.

O cijelom slučaju ispisani i izrečeni su terabajti kojekakvih misaonih i bezmisaonih sadržaja, no Šola je to jezgrovito sažeo u natuknice u kojima stoji: – “Kada ga je papa Franjo postavio za vatikanskog ‘ministra financija’, iz Australije je stigla vijest da je kao nadbiskup Melbournea u sakristiji u deset minuta (!?). nakon mise 1994. godine, silovao dva dječaka. I krenula je medijska haranga. Jedan od sada odraslih ljudi, onda dječak, jasno je rekao da Pell to nije učinio. No sud je presudio na temelju iskaza samo jedne žrtve, dok je druga negirala taj događaj. Iako se Pell mogao, kao vatikanski državljanin, pozvati na imunitet i sve ignorirati, on se time nije koristio, već je zamolio Papu da ga pusti da tu znanstveno-fantastičnu optužbu, mislio je, s lakoćom riješi. Papa se složio jer je i sam vidio da se radi o, najblaže rečeno, neodrživoj optužbi. Tkogod je ikad bio na misi, zna što se deset minuta nakon mise događa, to jest u prepunoj sakristiji to je de facto neizvedivo, i to u deset minuta. Zato ću ponovno ‘plagirati’ Georgea Weigela koji je ustao u Pellovu obranu i suludu osuđujuću presudu, Weigela koji u SAD-u vrišti protiv seksualnih zločina i zločinaca u Crkvi. Weigel tako navodi ‘deset nevjerojatnih stvari koje su se trebale dogoditi u trajanju od deset minuta’ nakon mise, koliko samo jedna navodna žrtva tvrdi da je trajalo Pellovo seksualno zlostavljanje. Prvo, nadbiskup Pell prvi put napušta svoj višedesetljetni običaj i ne ide pozdraviti ljude nakon mise. Drugo, Pell, koji uvijek, ama baš uvijek, kao i svaki biskup, u sakristiju ulazi s ceremonijarom ili sakristanom, ovaj puta ulazi sam. Treće, sakristan, koji je uvijek u sakristiji prije i nakon mise, a zato se i zove sakristan, nekim čudom nestaje. Četvrto, ceremonijar, koji pomaže nadbiskupu skinuti misno ruho, također nestaje. Peto, sakristan, koji svugdje na svijetu i na svakoj misi, nakon mise nosi u sakristiju liturgijske knjige i posuđe, ovaj put prvi put u životu to ne čini. Šesto, ministranti, kao i sakristan kojem pomažu u niže navedenom, također isparavaju, nestaju. Sedmo, svećenici koji su služili misu zajedno s nadbiskupom Pellom, ne idu svući svoje misno ruho u sakristiju, već ga svlače, prvi put u povijesti, na ulici ili tko zna gdje. Osmo, najmanje 40 osoba u procesiji nije primijetilo da dva dječaka koji pjevaju u koru napuštaju procesiju koja se formira nakon mise. Deveto, dva dječaka, korista, počinju piti misno vino, te potom bivaju zlostavljani od Pella dok su vrata sakristije otvorena, a Pell još u misnom ruhu. Na sudu je iznesena još jedna stvar, jedini, žrtva koja je teretila Pella kaže da je vino bilo crno, a misa se služi bijelim vinom. K tome, u misnom ruhu: misnica, alba, reverenda, osobna odjeća…, nije jasno kako kroz sve to “izvući penis”. Neizvedivo. Možda je nadbiskup Melbournea bio Chuck Norris, a ne Pell? Deseto, dva dječaka, nakon što su deset minuta seksualno zlostavljani, u “praznoj” sakristiji nakon mise (!?), prolaze kroz dvoja zatvorena vrata, bez da ih je itko od prisutnih primijetio, priključujući se probi zbora, a da ih nitko nije pitao gdje su bili deset minuta, niti se sjeća da ih nije bilo deset minuta. Dvadeset ljudi tako je svjedočilo u Pellovu korist, a kardinal presudio na temelju samo jednog koji ga je teretio, jednog od dvije žrtve. U jednom, presudila je ulica, mržnja prema Katoličkoj crkvi kao takvoj jer su suci (porotnici) podlegli medijskom pritisku….”

Katolici u Australiji


Australski Commonwealth (što je službeni naziv države), koji se rasprostro na cijeli kontinent površine od osam i pol milijuna četvornih kilometara, sastoji se od šest država i dvije pokrajine, što je savezni ustroj koji me stalno na nešto podsjeća, ali se, s godinama sve sklerotičniji, nikako ne mogu prisjetiti na što je ono točno bilo.

Sve to, zapravo, valja postaviti u odgovarajući povijesno-zemljopisni kontekst. Počevši od toga da se Australski Commonwealth (što je službeni naziv države), koji se rasprostro na cijeli kontinent površine od osam i pol milijuna četvornih kilometara, sastoji se od šest država i dvije pokrajine, što je savezni ustroj koji me stalno na nešto podsjeća, ali se, s godinama sve sklerotičniji, nikako ne mogu prisjetiti na što je ono točno bilo.

U neprekidno rastućoj australskoj populaciji (doduše, prije korona-pandemije koja je, između ostaloga, rezultirala zatvaranjem granica) od trenutnih 25 milijuna stanovnika i nominalnih 56.352 dolara po glavi 2018. (usp. RH 15870 dolara 2018.), najbrojnija su vjerska zajednica katolici. Njih je oko 25 posto, što zapravo i nije tako puno, odnosno, svega oko pet i pol milijuna, iako taj podatak zvuči gordije kad se navede da ih je u ovoj negdašnjoj engleskoj koloniji više nego pripadnika Anglikanske i Ujedinjene Crkve (Uniting Church) zajedno, kako se to prvi put pokazalo na Popisu pučanstva (Census) 1986., što su analitičari i demografi – koliko god to bilo dvojbeno – smjesta objasnili razlozima u promjeni useljeničke politike: tobože su prije Drugoga svjetskog rata u Australiju najviše doseljavali Englezi, pripadnici Anglikanske Crkve (premda je, dopustimo digresiju, Anglikanska Crkva u svojoj biti zapravo Katolička Crkva, samo s engleskim suverenom umjesto Pape na njenu čelu), a doseljeni su rimokatolici bili Irci, da bi se tijekom 60 godina poslije Drugoga svjetskog rata u Australiju doteplo 6,5 milijuna novih useljenika, a među njima – nagađaju mudri politikantski statističari – oko milijun i pol Talijana, Maltežana, Libanonaca, Nizozemaca, Nijemaca, Poljaka, Hrvata i Mađara, koji su onda pridonijeli drastičnoj izmjeni religijske strukture u ovoj inače ultrasekularnoj zemlji gdje se uza crkve i katedrale koče velebni zvonici, ali se zvon crkvenih zvona čuje samo unutar molitvenih liturgijskih dvorana, e da se ne bi zvonjavom za večernju Zdravo Mariju s kampanela narušio duševni mir slučajnih prolaznika nekršćanskih konfesija, ateista i inih dobrih građana na putu iz pubova na zasluženi odmor nakon teške šljake.

Koliko je spomenuta analiza promjene u religijskoj strukturi u svojemu spomenutom zaključku o razlozima zapravo ishitrena, pokazuje pak podatak iz zadnjega Censusa (2016.): popisani katolici su za svoje podrijetlo uglavnom navodili da su Englezi (1,49 milijuna), ‘Australci’ (1,12 milijuna), Irci (577.000), Talijani (567.000) i Filipinci (181.000), dok su oni navedeni Nijemci, Nizozemci, Libanonci i drugi, poput Hrvata, nekamo ishlapjeli, kao što ishlape meduze pljunute iz oceana na obalno kopneno sunce Južne hemisfere podno ubojitih ozonskih rupa.

Svejedno, Rimokatolička je Crkva u Australiji teritorijalno organizirana u 7 nadbiskupija sa 32 biskupije, uz koje je još zasebnih 6 biskupija sa starinskim (istočnim, grčkim) obredom tj. kaldejska, maronitska, melkitska, sirijska i ukrajinska, te uza izdvojene ordinarijate pri Australskoj vojsci, te onu za (bivše) anglikance.

Pritajeni vjersko-financijski sukob


Neki su nalijevo nasađeni polit-matematičari izračunali da samo u najmanjoj australskoj državi Viktoriji Katolička crkva trenutno financijski vlada s više od devet milijardi dolara, bilo u nekretninama, u posjedu ili u investicijama, a kad bi se to malo bolje istražilo, stiglo bi se i do golemih 30 milijardi, postojanih, stalnih, na godišnjoj razini, s rastom, s plodnjom. Zapravo je to čudesan godišnji iznos, nezamislivo (navodno) nekontrolabilan novac, barem kako ga sebi može zacrtati, primjerice, hrvatska Vlada i ostali postkomunisti…

Neobičan se, međutim, politički sukob tijekom ova dva, za povijest kratka, izrazito rasno-bjelački obojena stoljeća u Australiji vodi između katolika i anglikanaca, odnosno rimokatolika, s jedne, te anglikanaca, protestanata i ostalih svemirskih slobodara, s druge strane, bili oni arhaično-konzervativni ili liberalano novovjeki kulturmarksistički. Primjerice, vodeći biskupi, svećenici i dužnosnici Rimokatoličke crkve u Australiji od samih se početaka svojega djelovanja na ovom kontinentu bore protiv segregacije, protiv odgajanja i obrazovanja svoje i nekatolicizirane djece po nametnutom (u ovom slučaju: engleskom) diktatu, protiv antisemitizma, protiv protukineske “white policy”, protiv nasilnih vojnih mobilizacija, sve do podrške Aboriginima i ženskim pokretima (sufražetkinje) te konačno do otvorene podrške radnicima, sindikatima i prvoj među svima Laburističkoj stranci, a potom i Demokratskoj (formiranoj kao desni odvojak Laburističke) stranci nasuprot tzv. lijevim skretanjima, odnosno, nasuprot narastanju anarhokomunističkih tendencija, i sve tako pa i sve tomu slično. Sociološko-politološki gledajući, temelji se to, zapravo, na nadideološkom, na općem socijalnom nauku Katoličke Crkve, u kojemu su osnovne vrijednosti čovjek i njegovo dostojanstvo, a gdje se ograničenja  postavljaju unutar poruka iz Evanđelja  nasuprot marksističkom načelu zajedničkih dobara, totalitarne kolektivnosti, ali i liberalističkih osobnih probitaka koji isključuju solidarnost.

Kako to obično biva u ovoj dolini suza, na vodoravnom australskom kontinentu koji je neživi dokaz da je Zemlja ravna ploča, gdje vrući glavoboljni dalmoški jugo toplinom zagušuje sa sjevera iz pustinje, a mrzla kostoboljna bura sjeverac puše s juga i s oceana, gdje se antiteza lagodno pretvara u tezu et vice versa, neki su nalijevo nasađeni polit-matematičari izračunali da samo u najmanjoj australskoj državi Viktoriji Katolička crkva trenutno financijski vlada s više od devet milijardi dolara, bilo u nekretninama, u posjedu ili u investicijama, a kad bi se to malo bolje istražilo, stiglo bi se i do golemih 30 milijardi, postojanih, stalnih, na godišnjoj razini, s rastom, s plodnjom. Zapravo je to čudesan godišnji iznos, nezamislivo (navodno) nekontrolabilan novac, barem kako ga sebi može zacrtati, primjerice, hrvatska Vlada i ostali postkomunisti, kojima bi to bilo dostatno eventualno za obnovu mobitelnoga ili autoparka te za još poneke putne troškove s osiguranjem i tv-ekipama kao popudbinom te za ostale sitnice, primjerice, poput troškova za predsjedanje Vijećem EU ili za saniranje nekih eventualnosti kakve su zagrebački potresni zemljotres ili pandemija koronavirusa kad se dogodi na mikrorazini RH.

Štos je uvijek u novcu


Trenutni nadbiskup Melbournea Peter Comensoli, nasljednik Georgea Pella i Denisa Harta, izjavio da će radije u zatvor, kakav mu u slučaju neposluha propisuje i kakvim mu prijeti država, nego što će odati ispovjednu tajnu. U podtekstu, naravno, stoji natezanje o tome tko kontrolira koga i što, pojednostavljeno, tko kontrolira tijekove grijeha, odnosno novca.

Svjetski je to proces, traje on već kojih 20-30-40 godinica, najizraženiji je bio možda u Irskoj svojedobno: kako narušiti dostojanstvo Opće (Katoličke) Crkve putem – optužbi za pedofiliju!

Iako je ta najdugovječnija staroeuropska institucija, dva milenija egzistirajuća, u svojoj povijesti kako radila, tako i doživjela svašta i koješta, čini se da ju je danas zateklo nešto ranije nepredviđeno: Božji poslanik na Zemlji, papa Francisco, čini se po svojemu ponašanju, otklonjenim i od bivšega pape Benedikta, a osobito od njegova prethodnika Ivana Pavla Drugoga Wojtile – skloniji je, čini se, zemaljskim nego evanđelskim zapisima, propisima, zakonima, preporukama, kanonima.

U tom svjetlu govoreći, jedna od najfascinantnijih, zapravo najnepretencioznijih osoba koju sam upoznao u životu, bio je dr. George Pell (danas: 79), tada melbournški nadbiskup, potom australski kardinal, potom vatikanski ministar financija, a danas, čovjek koji je upravo izišao iz jednoga  australskoga zatvora bivši prvostupanjski presuđen za nešto nedokazivo, kojemu su se odbacivale  pritužbe, molbe i žalbe, a da bi na kraju ipak ultimativno bio oslobođen.

U čemu je, dakle, bio štos, osim što je Pell bio vatikanski ministar financija navodno strano moćne i strahovito bogate Svete Stolice, kad definitivno nije bio kriv, osobito kad mu definitivno nije bilo dokazano da je kriv?

Štos je uvijek u novcu, osobito na ovom malenom otočiću, štos je u uništavanju ugleda, utjecaja, konačno i tzv. moći Rimokatoličke crkve u Australiji.

Tobože je nevažno, navodno, što se seksualno zlostavljanje djece događa u najvećem dijelu tzv. crkava i vjerskih zajednica izvan Katoličke, no viktorijski je parlament, slijedeći srašno pametne odluke parlamenata Južne Australije i Novoga Južnog Walesa, nedavno usvojio Children Legislation Amendment Bill 2019 kojim se zapravo kriminalizira – ispovjedna tajna.

– Po trenutnim zakonima, svećenici i duhovni vođe u vjerskim djelatnostima, ne moraju to (sadržaj ispovijedi) obvezno prijavljivati, ali Vlada namjerava ukinuti takav pristranii pristup (neprijavljivanja grijeha) – pisalo je u službenom obrazloženju prijedloga za taj čudesno liberalni i turbodemokratski zakon.

No, da se ne bismo suvišno bavili semantički akrobacijama, kažimo ovako: uvijek je loše kad se Crkva miješa u državu, a još je gore kad se država pokušava s Crkvom identificirati ne bi li joj se nametnula kao izvršni kontrolni mehanizam  (što čine samo muslimani i neki pravoslavci), pa je tako jednako teško da ikakva smisla ima taj novi zakon u australskoj modernoj ultraciviliziranoj demokratski harmoničnoj državi Viktoriji kojim se kriminalizira ispovjedna tajna, odnosno, kojom se svećenički ispovjednici postavljaju u zamišljenu poziciju djelatnih pripadnika doušničke državne agenture. Jer, Crkva počiva na sedam svetih sakramenata, a jedan od njih jest ispovijed (1. krštenje 2. potvrda/krizma) 3. pričest 4. ispovijed 5. svećenički red 6. ženidba i 7. bolesničko/zadnje pomazanje). Zbog toga je trenutni nadbiskup Melbournea Peter Comensoli, nasljednik Georgea Pella i Denisa Harta, izjavio da će radije u zatvor, kakav mu u slučaju neposluha propisuje i kakvim mu prijeti država, nego što će odati ispovjednu tajnu. U podtekstu, naravno, stoji natezanje o tome tko kontrolira koga i što, pojednostavljeno, tko kontrolira tijekove grijeha, odnosno novca.

Sotonski križevi na katedrali


Ultrahektične se polemike vode o pozadini cijeloga slučaja o tome zašto je dr. Pell uopće optužen, zašto je uopće osuđen i zatvoren za nešto što nije učnio i zbog nečega što objektivno nije niti mogao učiniti, je li viktorijska policija ideološki i drukčije pristrana, jesu li pristrani, potkupljeni, korumpirani i nastrani pravosudno-policijski službenici, pa i društveno-državni sustav te kakvu su ulogu u svemu tome imali mediji…

Sudsko oslobađanje kardinala Pella, koje je medijski ukralo prioritet izvješćima o borbi protiv pandemije koronavirusa i imanentnoj joj ekonomskoj krizi s kojom se australska država relativno uspješnije nosi od drugih država dok se povijesno urušavaju načela liberalnoga globalizma i dok se ustrojava novi svjetski poredak, međutim nije prošlo tek tako: njegovo puštanje iz zatvora, prijevoz automobilom do sjedišta Melbournške Nadbiskupije, kasniji odlazak iz Melbournea u kardinalsko sjedište u Sydneyu, i sve tome slično, popraćeno je nevjerojatnim nadzorom, čak su podignuti i helikopteri sa snimateljskim ekipama, o video-dronovima da ne govorimo, itd., velim, čudo jedno i to u praksi.

Na metaforičkoj pak razini, slučajno ili ne, sve se to događalo u doba Velikoga Petka i slijedećega mu Uskrsa. Kakva simbolika!

Međutim, već dan nakon konačne i nepropitive odluke Vrhovnoga suda i nakon oslobađanja kardinala Pella, tijekom sumorne jedne noći u kojoj je zog koronavirusa vladala zabrana bezrazložnoga javnoga kretanja ulicama petomilijunskoga Melbournea, nepoznat netko na zidovima melbournške katedrale Sv. Patricka iscrtao je grafite s obrnutim, sotonskim križevima, a na južni ulaz u tu velebnu trobrodnu baziliku (desetak metara nasuprot poprsja kardinala Stepinca kojega smo mi tamo, doslovno fizički, postavili početkom tisućljeća uza zagovor i dopuštenje dr. Pella!), na dvokrilnim vratima ispisao poruku: “Rot in Hell, Pell” (u doslovnom prijevodu: “Istruni u paklu”, međutim, stvar je u igri riječi), uz iscrtane imanentne sotonske križeve.

Istodobno, velike ultrahektične se polemike vode o pozadini cijeloga slučaja o tome zašto je dr. Pell uopće optužen, zašto je uopće osuđen i zatvoren za nešto što nije učnio i zbog nečega što objektivno nije niti mogao učiniti, je li viktorijska policija ideološki i drukčije pristrana, jesu li pristrani, potkupljeni, korumpirani i nastrani pravosudno-policijski službenici, pa i društveno-državni sustav te kakvu su ulogu u svemu tome imali mediji, odnosno, kakvu je ulogu u cijeloj kampanji protiv australskoga kardinala imala državna (reklo bi se u hrvatskom novogovoru: javna) agencija, radiotelevizija, servis – ABC (Australian Broadcasting Corporation).

Imperij uzvraća udarac


Panika sa stvarnim razlogom, ona o zdravstvenoj katastrofi prouzročenoj koronavirusom i posljedičnoj joj ekonomskoj katastrofi, kako lokalnih tako i globalnih razmjera, do daljnjega će ostati u sjeni australskoga eksperimenta s degradacijom Katoličke crkve na primjeru dr. Pella.

U tom svjetlu, imperija (valjda: britanska?) uzvraća udarac: 14. travnja priopćeno je kako policija otvara novu istragu “o nečemu” protiv kardinala Pella, kako su ga neki policijski djelatnici “posjetili” u sjedištu Kardinalata u Sydneyu “zbog nečega”, i sve nešto u tom smislu.

Drugim riječima, panika sa stvarnim razlogom, ona o zdravstvenoj katastrofi prouzročenoj koronavirusom i posljedičnoj joj ekonomskoj katastrofi, kako lokalnih tako i globalnih razmjera, do daljnjega će ostati u sjeni australskoga eksperimenta s degradacijom Katoličke crkve na primjeru dr. Pella. Promatrajući sa strane, u jednu je ruku sve to zabavno, no u drugu je pak ruku, vrlo tužno, zapravo zabrinjavajuće. Jer, filozofski gledajući, grozniji je taj koronavirus koji se primjenjuje na i nad Pellom i Crkvom, nego onaj koji nas navodno može pogoditi ako ne peremo vrhove prstiju nakon svakoga toploga ljudskoga rukovanja s prijateljima pri slučajnom susretu u nekom zahodu.

Komentari