Održan je prvi krug izbora za šefa ili šeficu države. Kiša je lijevala kao iz kabla, Hrvatska mokra do kože, ljudi ipak stigli do kutija. Pa i ja. Malo sam dvojio hoću li zaokružiti Kolindu ili Katarinu, ha, a ni Škoro mi nije bio stran. O ponoći slušam na radiju rezultate, Milanović prvi u prvom, Kolinda druga, Škori brončana medalja s dobrim postotkom, predigrom za parlamentarne. Poludesni, četvrtdesni i desni spektar se malo zaigrao, tek toliko da se vidi kako nije sklon jednoumlju. U drugom će se krugu uozbiljiti, ili će u deveti krug.
Jugo u Dalmaciji, na refule baš orkanski. Onoga dana kada su se sučeljavali nešto malo ozbiljniji kandidati i nešto više cirkusanata, uputio sam se na jug prilično živahnom autocestom za ovo doba godine. Vozim se sam sa sobom u automobilu sa samog početka stoljeća i to mi paše jer mogu pušiti, a da suputnik ili suputnici ne prigovaraju, ne kašljucaju, a i ne moram se zaustavljati kada moraju ili su žedni, ili gladni i svakakvi. No zaustavljam se na pola puta zato što moram, to jest moram popiti kavu da ne zaspim, odem ipak i u odaje koje su mijenjale nazive jer hrvatska riječ zahod zvuči primitivno, a i putnici Slovenci mogli bi se zabuniti jer misle da putuju na jug. Sve čisto i blistavo, tiha glazba iz nevidljiva zvučnika, ipak hvatam riječi pjesme, ne sve, samo refren “Balkane, Balkane”. Tko to pušta na odmorištu autoceste, pitam se i puštam vodu, nakon Lepe Brene u Zagrebu ničemu se ne čudim, a i znam onaj kulturni dio drugoga memoranduma.
Ne putujem u Dalmaciju kao suvremeni Fortis, nego na književni događaj. Hvata se sumrak kada se preko Prgometa spuštam vratolomnim mokrim serpentinama prema Trogiru koji se odozgo ukazuje u svoj veličajnosti, čarobna svjetlucava panorama i jedan novi diskretno osvijetljeni most, onaj na Čiovo koji se gradio samo nešto malo kraće od Pelješkog. Zatim se vozim kroz šest Kaštela da bih stigao do sedmog ili prvoga ako se mjeri od Splita. Večer je, brije jugo, ali sve živi, ako je velik dio Hrvatske polumrtav glede množine pučanstva, Kaštela imaju sve više stanovnika, rađaju se djeca, mlađi muškarac kojega pitam da ne zalutam gura dječja kolica, s mobitelom na uhu. U Kaštel Sućurcu skrećem prema moru i rivi, župna crkva dobro rasvijetljena, ona druga, stara, leži u mraku povijesti, nje više nema. A točno se zna i datum otkada je nema, 5. prosinca 1943., godine kada sam rođen. Bila je nedjelja, crkva puna ljudi, usred mise pojavili se saveznički bombarderi i istresli teret točno na crkvu, ubili stotinu ljudi u njoj i još poneke izvan zidova. Ostao je živ stameni, kameni zvonik na čijem su pročelju okrenutom prema rivi zapisana imena ubijenih, na velikoj ploči. U komunističkoj Jugoslaviji pisalo je da su stradali od okupatora, tek nakon crknuća te tvorevine, u samostalnoj Hrvatskoj napisano je kada i što se točno dogodilo, i tko je uzročnik barbarskoga, zločinačkog čina. Razgovaram s ljudima pred zvonikom, oni naravno znaju, a znali su i prije, kao što znaju da je podosta imena s te ploče “pripisano” u jasenovački popis, navodno je poslije ipak nekoliko njih izbrisano jer su dokazi bili prejaki. Pa čujem od sugovornika i priče o 5. prosincu četrdeset treće, jedna je dirljiva do dubina duše: majka je držala dijete, valjda u neposrednoj blizini crkve, dijete je umrlo od rana, ona ostala živa. Muž je u to vrijeme bio u partizanima, kao i mnogi, a nije se nikada vratio.
U blizini zvonika nestale crkve, ni kamen na kamenu od nje nije ostao, nalazi se u Gospojinoj štradi adbiskupski kaštel, sada mu je svrha svjetovna, u njemu lijepo uređen muzej i dvorana za multidogađanja, dvorište kaštela kao rođeno za manje kazališne predstave, a na zidu ploča u spomen skladatelju Sokolu, ubijenom na Badiji. Puše jugo i hladno je, događaj o kojemu govorim odigrava se u dvorani na katu, multimedijska večer pod naslovom Hrvatska od kneza Trpimira do uskočkih ratova, uz predstavljanje najboljeg neobjavljenog povijesnog romana, hrvatskog naravno. Sjajan potez Gradske knjižnice Kaštela i poduzetne ravnateljice Renate Dobrić, koja je i sama odana književnosti, eto nedavno je nagrađena za monodramu u Križevcima. Zamisao da se natječajem potakne pisanje povijesnih romana više je nego dobrodošla i pomalo postaje tradicijom, natječaj zamišljen i proveden u ovom kraju gdje je u Tripmirovoj darovnici prvi put spomenuto hrvatsko ime 852. u Bijaćima, kneževu posjedu ponad današnjih Kaštela. (Original nije sačuvan, jedan se prijepis čuva u riznici sadašnje župne crkve u Sućurcu. Bilo je naravno idiota koji su osporavali autentičnost, ali su poklopljeni znanstvenim dokazima.)
Bio sam u povjerenstvu, žiriju koji je pročitao deset rukopisa (uz mene Đuro Vidmarović i Nevenka Nekić) te se nakon ponešto premišljanja odlučio za roman “Krsnik” mlade autorice Ane Cerovac, kojoj je nagrada “Knez Trpimir” te večeri uručena. Štoviše, u Nakladi Bošković roman je već i objavljen…
Roman “Krsnik” podsjeća na istarsku prošlost i na činjenicu da je osim nemirne granice prema Osmanskom carstvu postojala i ona u Istri između mletačkog i austrijskog posjeda, a na njoj nalazimo kao ratnike i Hrvate pod Frankopanima i uskoke iz Senja, naravno i Hrvate Istrane koji ondje žive u stalnoj tjeskobi, stradavaju i bivaju odvođeni u sužanjstvo, na galije, često i u dužničkom ropstvu.
A što ja tu radim? Pa, bio sam u povjerenstvu, žiriju koji je pročitao deset rukopisa (uz mene Đuro Vidmarović i Nevenka Nekić) te se nakon ponešto premišljanja odlučio za roman “Krsnik” mlade autorice Ane Cerovac, kojoj je nagrada “Knez Trpimir” te večeri uručena. Štoviše, u Nakladi Bošković roman je već i objavljen. Čak je jedan ulomak i dramatiziran, izveden vrlo dojmljivo, u kostimima istarskim s početka 17. stoljeća (glumci: Vinko Mihanović, Petra Ugrin, Ante Brajković, Luka Pelivan), zatim u vilinskim haljinama plešu mlade Kaštelanke iz Plesnoga kluba Spin. Ugodna večer i sjajna publika, svečanost hrvatske književnosti i povijesti. Roman “Krsnik” podsjeća na istarsku prošlost i na činjenicu da je osim nemirne granice prema Osmanskom carstvu postojala i ona u Istri između mletačkog i austrijskog posjeda, a na njoj nalazimo kao ratnike i Hrvate pod Frankopanima i uskoke iz Senja, naravno i Hrvate Istrane koji ondje žive u stalnoj tjeskobi, stradavaju i bivaju odvođeni u sužanjstvo, na galije, često i u dužničkom ropstvu.
Poslije šećem nevelikim prostorom staroga, prastaroga Kaštel Sućurca, uskim ulicama koje čuvaju ljude od bure i juga, sa mnom je Kaštelanac Nikola Listeš, jedan od najboljih suvremenih hrvatskih karikaturista i crtača stripova, poznatiji u svijetu nego u Hrvatskoj, dobitnik tolikih nagrada u Europama i svijetu da ih se ne može nabrojati (sada možete vidjeti njegove radove u “Modroj lasti” gdje je odnedavno zakoniti nasljednik Ivice Bednjanca, premda se stilom posve razlikuju). Pokazuje mi Listeš gdje su u tim tijesnim ulicama snimani kadrovi “Malog mista”, pa i na minijaturnom balkonu sada nakićenom cvijećem. Samo korak dalje ostatci drevnih zidina, iza njih već kulja promet, vodi cesta u obližnji Kaštel Kambelovac koji je sav u znaku baleta, te Baletna škola, te hotel koji se isto tako zove, a i popularni restoran.
Zgrada Baletne škole nazvana je danas po skladatelju Sokolu, prelijepa vila na žalu obnovljena je i nosi uspomene na Anu Roje i Oskara Harmoša, tek ponešto na kraljicu Mariju Karađorđević, Rumunjku, koja je tu u svoje vrijeme ponekad ljetovala a domaći ju zadirkivali, pa su ordonansi vadili pištolje. Na večeri ugledno društvo, u njemu i markantni liječnik, profesor, doktor znanosti Mihovil Biočić koji je spasio tisuće života a sada traži spas od narasle orjune koja se utaborila u Zagrebu, komentiramo kako je i zašto prešućena nedavna rezolucija EU-parlamenta koja de facto traži od nas, Hrvata, da napokon obavimo tu lustraciju, ali narod za rezoluciju i ne zna. Dr. Biočić je, ako ste pratili, onaj koji je u otvorenim pismima svojedobno slistio Josipovića a nedavno još bolje i Dejana Jovića.
Ujutro prometna gužva prema Splitu, gdje me zovu u Biskupsku palaču, to jest Nadbiskupsku, koja nije stradala 1943. nego 1944., također “od okupatora”, ali je ostala više-manje živa, pa su ju komunisti radosno nacionalizirali. Vode me u maleni televizijski studio. Mislim da će me simpatična voditeljica pitati o povijesnim romanima i slično, ali ne, zanima ju Tuđman i kako je ta štorija počela. Dobro, velim i to je već dosta daleka povijest, pa u tih pola sata ponavljam gradivo, već podosta puta ispričano. Malo lutam Splitom koji se barnumskim Adventom previše ne zamara, rano je još, idu ljudi na peškariju, a čini se da je ulov bio dobar. Čitam što se piše o sučeljavanju koje nisam pratio na televiziji, gubitak vremena, u autu prema Klisu čujem sažetke, pitanja kandidatima koja su valjda trebala biti uljudno provokativna, sivo, dosadno. Zato skrećem prema kliškoj tvrđavi jer pišem povijesni roman iz 9. stoljeća, Branimirovo doba, ali knjiga započinje s Trpimirom koji je stolovao na Klisu. Nema žive duše, pojačao jugo, ako je moguće jače, umalo me vjetar baca preko bedema, a do dolje ima četrdeset metara. Nisam tu prvi put, ali nikada toliko visoko, sve do repetitora iz 10. stoljeća na vrhu tvrđave.
Eto, proveo sam vas u 24 sata kroz mnoga povijesna razdoblja, od Trpimira do Tuđmana, i vrijeme je da stignem do sadašnjosti o kojoj nemam dobro mišljenje, a ni vi. Ne može se reći da smo “džabe krečili”, stvorena je moderna hrvatska država ali ljudi imaju nepogrješiv osjećaj da je sve ostalo po starom, da sve miriše po olovnim vremenima, ili barem polovnim. Ako se što i uradilo, učinilo se polovno, kola su zastala na pola puta i klatež ih vuče nizbrdo. Kada pomislim da samo ja tako mislim, vidim na jednom portalu izjavu Robina Harrisa, engleskog i hrvatskog državljanina, onog povjesničara koji je u vrijeme tamnovanja Gotovine i Markača došao u Zagreb i na tribini HKV-a progovorio jasno i oštro u korist generala. Isti taj Harris sada kaže da se “EU mora pridružiti borbi protiv novog komunizma u Hrvatskoj”. Opa.
No da, koji dan poslije održan je prvi krug izbora za šefa ili šeficu države. Kiša je lijevala kao iz kabla, Hrvatska mokra do kože, ljudi ipak stigli do kutija. Pa i ja. Malo sam dvojio hoću li zaokružiti Kolindu ili Katarinu, ha, a ni Škoro mi nije bio stran. O ponoći slušam na radiju rezultate, Milanović prvi u prvom, Kolinda druga, Škori brončana medalja s dobrim postotkom, predigrom za parlamentarne. Poludesni, četvrtdesni i desni spektar se malo zaigrao, tek toliko da se vidi kako nije sklon jednoumlju. U drugom će se krugu uozbiljiti, ili će u deveti krug.