Skoro sam zaboravio da su u Hrvatskoj bili neki izbori. Bilo je i iznenađenja. Recimo, iznenadili su Pupovac i Radin, tko bi rekao da će ući u Sabor, a eto se dogodilo, na obostranu radost. S osam glasova manjinaca Plenković već sada ima 74 ruku, a za još neke ručice ne će biti problema. S obzirom da je u Srbiji s kolosalnom prednosti pobijedio četnik Vučić, Pupovac je sada u više nego komfornoj situaciji, oba njegova mentora ostadoše na vlasti i proslava 27. srpnja bit će veličanstvena, okretat će se janjci na ražnju kao hrvatski svećenici 1941.
Ljeto je, sve se radi u korist spašavanja vojnika Turizma, pa je Hrvatska otvorila sve rupe i pasjake koje ima, odazvao se lijep broj onih iz zemalja u kojima corona ni izdaleka nije svladana, štoviše puca od zdravlja. Hrvatska, zemlja ljekovita, čini se da morska voda ne paše covidu ili mulac ne zna plivati pa se utopi, nije on kao kandidat na izborima koji skoči sa stijene i ispliva živ, barem toliko da može dati izjavu. Mnogi su turisti svoji na svome, na moje pitanje koliko Slovenci imaju nekretnina u Hrvatskoj, dobili smo odgovor: broj je ogroman. Slijede Austrijanci, Talijani, Nijemci itd. Oni iznajmljuju apartmane svojima, ali očito i Hrvatima koji imaju novca za tjedan dana na moru, ali nemaju za kupnju ili gradnju kuće.
Kolonizacija hrvatskoga mora se nastavlja, ovo je samo početak. To je nama naša Unija dala, uz banke i robne kuće, a uskoro dolaze na red i poljoprivredne površine. S njima i voda. Još nam samo glava viri iznad površine. Česi i Slovaci, kao i Mađari u turizmu nešto zaostaju, ali ne će dugo, za sada su vrlo kreativni pa putuju partijanerskim vlakom na pivski pogon, prugom Prag-Bratislava-Rijeka i to nadzemnom, jer tunel ispod Austrije nije na vrijeme probušen.
Hrvatska više ne predsjeda Unijom, a da je njezino predsjedanje bilo ipak relativno uspješno zaslužan je virus, to jest izvanredna situacija. Da se drukčije zgodilo, ne bi bilo dobro jer mi teško funkcioniramo u tzv. normalnom stanju, ali kada je velika frka (ne mislim na Petešića) onda se velike unijatske sile oslanjaju na Hrvatsku jer smo mi i inače majstori za improvizacije, te smo improvizirali na prepast onih koji nisu nadareni. U drugoj polovici godine na čelu je Njemačka koja se polako oslobađa američke (vojne) prisutnosti, a Trump prebacuje oružje u Poljsku i baltičke zemlje. Prva crta pomiče se na istok. Rusija te procese prati s negodovanjem, ali je u zadnje vrijeme više posvećena unutarnjim prilikama, ustavnim i drugim promjenama koje su omogućile Putinu da vlada do 2036. godine, kada će i opet biti promjena kako bi Putin mogao vladati daljnjih pedeset godina, a u poznoj dobi savjetnik će mu biti Josip Manolić.
Da, skoro sam zaboravio da su u Hrvatskoj bili neki izbori. Bilo je i iznenađenja. Recimo, iznenadili su Pupovac i Radin, tko bi rekao da će ući u Sabor, a eto se dogodilo, na obostranu radost. S osam glasova manjinaca Plenković već sada ima 74 ruku, a za još neke ručice ne će biti problema. S obzirom da je u Srbiji s kolosalnom prednosti pobijedio četnik Vučić, Pupovac je sada u više nego komfornoj situaciji, oba njegova mentora ostadoše na vlasti i proslava 27. srpnja bit će veličanstvena, okretat će se janjci na ražnju kao hrvatski svećenici 1941. Tako je to u Hrvatskoj, nacionalnoj državi hrvatskoga naroda u kojoj na formiranje vlasti vrlo bitno utječu manjine. Što znači da Ustav treba mijenjati, a teško je i nemoguće bez dvotrećinske većine koja je u skorije vrijeme neizgledna. Kao što treba mijenjati izborni zakon, čega su svi svjesni i svjesno ništa ne čine.
Govorim o mogućoj uskoj suradnji HDZ-a, Domovinskog pokreta i Mosta u Hrvatskom državnom saboru, s dovoljno političke elastičnosti da ne dolazi do nepotrebnih razdora koji bi koristili ljevici, makar je sada na koljenima ali mogla bi se pridignuti. Potrebno je isto tako sposobne iz toga trija, a ne samo iz HDZ-a, uključiti u izvršnu vlast – manji dio na položaje ministara, veći na ostala mjesta koja su isto tako važna. Takva hrvatska vlast koja u sebi sjedinjuje sve što hrvatski narod (otprilike) želi čuti i vidjeti na djelu, uz malo dobre volje bila bi dugovječna brana ljevičarskoj muteži staroga, jugoslavenskog kova, koja nam se motala pod nogama, a dvaput došla i na vlast.
No možda bude i tu iznenađenja, iako nisam siguran. Ne oko Ustava koji je očito zabetoniran (a treba mijenjati i preambulu koja je pisana više u ambulantne svrhe 1990., oprezno, s dostatnim uplivom jugoslavenske historiografije u jednom dijelu). Ne, znači, oko Ustava, nego bi iznenađenje ipak moglo doći u obliku nešto desnije omanje koalicije HDZ-a s Domovinskom strankom, pa i Mostom, zašto ne. Prepreka su neoprezne izjave škorista dane u vrijeme kada su mislili da će bolje proći (premda su i ovako dosta dobili), dvije izjave koje graniče sa smrtnim grijehom: da Plenković ne može biti premijer, i da oni, škoristi, ne će s SDSS-om. Eh, to je nepoznavanje silnica plitke i duboke države (Hrvatske), ali i nepotrebno zamjeranje ad hominem, no i to se može razborito prevladati, odnosno moglo bi se da nema zadatosti, zadrtosti i iracionalnosti. Kada svih tih vrlina, ne samo hrvatskih, ne bi bilo, sada bi bila povijesna prilika da Hrvatska napokon opet dobije široku i pametnu, baš hrvatsku vlast i ujedno doista dobije stabilnost o kojoj se govorilo, a nije je bilo, sigurnost da u Saboru nikoga ne će trebati dovlačiti na glasovanje, ni od koga se dati ucjenjivati, ni trgovati.
Govorim o mogućoj uskoj suradnji HDZ-a, Domovinskog pokreta i Mosta u Hrvatskom državnom saboru, s dovoljno političke elastičnosti da ne dolazi do nepotrebnih razdora koji bi koristili ljevici, makar je sada na koljenima ali mogla bi se pridignuti. Potrebno je isto tako sposobne iz toga trija, a ne samo iz HDZ-a, uključiti u izvršnu vlast – manji dio na položaje ministara, veći na ostala mjesta koja su isto tako važna. Takva hrvatska vlast koja u sebi sjedinjuje sve što hrvatski narod (otprilike) želi čuti i vidjeti na djelu, uz malo dobre volje bila bi dugovječna brana ljevičarskoj muteži staroga, jugoslavenskog kova, koja nam se motala pod nogama, a dvaput došla i na vlast. Jednostavno bi polako nestajala, uz povremene incidente, i našla se u poziciji onog cirkusanta s utezima i srpom i čekićem. A taj dosadašnji SDP, gubitnik izbora, bio je (i još jest) upravo to, samo zamaskiran drukčijim, nešto blažim floskulama, s crvenim ispadima uglavnom u nedoba, pa je zato i izgubio.
Nije samo ona Berina dilema između Tita i Tuđmana, napokon ipak u korist zločinca Tita, mnogima dignula kosu na glavi, nije, još više su naškodili oni televizijski oglasi crveno agresivni i prepisani iz staljinističkih vremena, a prokazivali su sve kao fašiste (osim njih) i plašili narod da će doći tako crna vlast da ni vrag nije crnji. Eh, tu su ljudi poludili. Takvih su se poruka naslušali iz Beograda zadnjih desetljeća, da su svi Hrvati ustaše, kao što su oduvijek bili još od kneza Branimira, ali, eto, SDP tvrdi preko ekrana da ima nešto Hrvata koji nisu ustaše, to jest oni. Tko je tu jadnu čeljad nagovorio na tako samoubilački potez uoči izbora, ne znam, ali hvala mu. Svakako su ga s mukom izvukli iz neke agitpropovske jazbine gdje leži od pedesetih godina prošloga stoljeća.
Cijela ta Retard koalicija bila je (koliko god sam se ja s tim imenom zafrkavao) doista retardirana u političkom smislu, to jest u povijesno-političkom, s obijačima automobila, razbijačima društva i sličnim likovima, anarhična po svemu, proviđena tipovima koji su držali da je svršetkom Drugoga svjetskog rata trebalo pobiti više Hrvata, nije im bilo dosta nekoliko stotina tisuća. Ovako, pretvorili su se u raspadiće, dok su se na drugoj strani pojavili raspudići.
Ubogi Bero (meni je tog mladog čovjeka zbilja žao) dao se je navući na tanki led. I više ga nema. Čak ga ni Komadina više ne može spasiti. I cijela ta Retard koalicija bila je (koliko god sam se ja s tim imenom zafrkavao) doista retardirana u političkom smislu, to jest u povijesno-političkom, s obijačima automobila, razbijačima društva i sličnim likovima, anarhična po svemu, proviđena tipovima koji su držali da je svršetkom Drugoga svjetskog rata trebalo pobiti više Hrvata, nije im bilo dosta nekoliko stotina tisuća.
Ovako, pretvorili su se u raspadiće, dok su se na drugoj strani pojavili raspudići.
Treba ipak reći da su doista iznenadili likovi iz Možemo!, dobili puno više od očekivanog. Predstavljaju se kao zeleno-lijeva ili lijevo-zelena stranka, gotovo ljubičasta (samo da i oni ne počnu pjevati o ljubičici), a imaju i frontmena koji znade biti uvjerljiv na gotovo prirodan način. Je li se to, kako misle neki analitičari, stvara nova ljevica nauštrb stare i prežvakane SDP-mašinerije iz jugoslavenskih vremena, vidjet ćemo. Hrvatskoj je svakako potrebna autentična socijaldemokratska stranka, jer ju do sada nismo imali, a nije se imala ni na što „nadovezati“ pa se nadovezala na komuniste.
I na kraju ovog javljanja, obistinilo se u svemu što sam predmnijevao: da će sastav Sabora biti šaren ko livada u proljeće, s mnogim izrazitim osobnostima koje će, ako ništa drugo, predstavljati antipod onom groznom prošlom sastavu Hrvatskoga sabora sastavljenom od sivih spodoba, s nekoliko iznimaka. To jest ako ne budu povučeni u izvršnu vlast, a ostave zamjenike da ih gledamo četiri godine.
Samo još nešto: ankete. Da su anketarske kuće (ili što su) izravno, drsko i neprofesionalno navijale za ljevicu, odnosno Restart debrecinku, bilo je jasno i apolitičnim ljudima. To je njihov posao, dobro su plaćeni, ali je strašno da su te i takve ankete usrdno prenosile i televizije, što i o njima puno govori. Točno su pogodile samo za Pupovca i Radina. I posve na kraju, u Sabor su ušli Medved i Sačić, sada sam manje-više siguran da je Hrvatska manje-više sigurna.