Prošli je tjedan bio u zemlji Hrvatskoj vrlo zabavan, počam od utorka kada je u okviru fašnika održana mala diletantska priredba na Pantovčaku, pod firmom inauguracije predsjednika države. Trajala je zabrinjavajuće kratko i podsjetila me na osnutak HDZ-a u jarunskoj kućici. Samo sam čekao da Milanović kaže: “Idemo to brzo obaviti dok ne provali policija.” U toj brzini novi je predsjednik sam pročitao tekst koji bi inače trebao ponavljati za predsjednikom Ustavnoga suda, možda i zato što se bojao da ne će sve zapamtiti.

Autor: Hrvoje Hitrec

Zima ide prema kraju, a nije ni počela. Očekivao sam barem februarsku revoluciju, ali ništa se nije prevrtalo. Još ako ne bude ni proljeća, možemo reći da će zavladati klimatsko jednoumlje iliti vječno ljeto i takve vrućine da ćemo se skrivati pod zemljom, pa za nekoliko naraštaja oslijepiti kao krtice. Ondje je već političko podzemlje zvano duboka država. Ona iz te skrovite pozicije vlada nadzemljem kojemu nema tko otvoriti oči.

Prošli je tjedan bio u zemlji Hrvatskoj vrlo zabavan, počam od utorka kada je u okviru fašnika održana mala diletantska priredba na Pantovčaku, pod firmom inauguracije predsjednika države. Trajala je zabrinjavajuće kratko i podsjetila me na osnutak HDZ-a u jarunskoj kućici. Samo sam čekao da Milanović kaže: “Idemo to brzo obaviti dok ne provali policija.” U toj brzini novi je predsjednik sam pročitao tekst koji bi inače trebao ponavljati za predsjednikom Ustavnoga suda, možda i zato što se bojao da ne će sve zapamtiti. Veći dio vremena oduzela je Josipa Lisac slobodnom interpretacijom hrvatske himne, valjda himne, riječi nikako nisam uspijevao pohvatati, a melodiju tu i tamo, no lijepo je da nije otpjevala samo prve dvije kitice himne, valjda himne, jer većina Hrvata zna samo dvije, odnosno jednu, a neki i s tom jednom imaju poteškoća.

No dobro, ovo je portal HKV-a i ne bavimo se rubnim dojmovima. U središtu pozornosti bilo je ionako obraćanje navodno obraćenoga Zokija, cijeli jedan politički program inicijalno izrečen u onom “Građani i građanke” umjesto točnog “Hrvatice i Hrvati”, što mi je bilo dovoljno da isključim televizor. Predsjednik RH je predsjednik države definirane u Ustavu riječima da je ona nacionalna država hrvatskoga naroda, pa se prezidente treba i mora prije svega obratiti tom narodu čiji se pripadnici zovu Hrvati, to jest Hrvatice i Hrvati, zapisani tim imenom od ranoga srednjeg vijeka, i prije, mnogo prije.

Tek nakon toga iz pragmatične pristojnosti treba spomenuti i ostale hrvatske državljane. Ali ne, sada je, znači, ustanovljeno da u Hrvatskoj žive samo građani i građanke čije se nacionalna pripadnost ne može ustanoviti, smjesa neodredljivih osoba tko zna kako i kada okupljenih na ovom području Europe, vjerojatno slučajno, ali tako je kako je. I nije to daleko od one čuvene Marksove izjave da su Hrvati otpatci naroda i treba ih maknuti s lica zemlje jer se samo motaju pod nogama velikih nacija (i njihovih interesa). Hrvati se nisu dali maknuti, rekli su da će se sami maknuti kada sami odluče, a po demografskim kretanjima i odlascima čini se da je to vrijeme došlo.

Nisu se samo Hrvatice i Hrvati našli u nebranom grožđu, nego i naziv njihove države, pa mi se pričinilo da je od Republike Hrvatske ostala samo Republika, neka neodređena zemlja, bezimena. U svemu: u svečanim prilikama predsjednik države, premijer i predsjednik Sabora trebaju se prije svega obraćati Hrvaticama i Hrvatima u Republici Hrvatskoj i iseljeništvu, Hrvatima u Herceg Bosni, a u manje svečanim zgodama dovoljno je reći “Gospođe i gospodo”.

Očekujem da se popis stanovništva pretvori u veliki cirkus od kojega će imati koristi autobusni prijevoznici iz Beograda i okolice, na što je suptilno upozorio Hrastov Zekanović, Šibenčanin, pa su mu odmah na vratima naslikali različito znakovlje. Vjerojatno tihi obožavatelji Raškovića ili glasni tenkisti koji su napali Šibenik u rujnu 1991.

Otvaraju se i nova pitanja: uskoro će biti popis stanovništva, ako manjine uopće dopuste da do njega dođe, a kako će se Hrvati izjašnjavati ako ih ni prezidente ne poznaje. Svakako treba uvesti rubriku građanin i građanka, s tim da ni to nije posve korektno jer će se pobuniti gender-fanatici i pitati što je s onima koji nisu ni žene ni muškarci nego se nekako čudno osjećaju. Predlažem rubriku “they” – tako ih sada nazivaju engleskim jezikom. They trebaju imati svoje predstavnike među popisivačima, jer ima neukih popisnika koji će biti zbunjeni, pa ne ćemo dobiti pravu sliku svekolikog pučanstva. Inače, očekujem da se popis stanovništva pretvori u veliki cirkus od kojega će imati koristi autobusni prijevoznici iz Beograda i okolice, na što je suptilno upozorio Hrastov Zekanović, Šibenčanin, pa su mu odmah na vratima naslikali različito znakovlje. Vjerojatno tihi obožavatelji Raškovića ili glasni tenkisti koji su napali Šibenik u rujnu 1991.

Onaj manjinski amandman o više materinskih jezika nadilazi moje intelektualne sposobnosti, pa kako ništa nisam shvatio ne mogu ni komentirati. Znam samo da oni koji ne znaju dobro hrvatski govore “materinji jezik” umjesto materinski, pa se možda amandman na to odnosi. Znači, dva jezika, materinski i materinji, ako je tako – podržavam. Manjinci su inače do prošloga tjedna bili dosta šutljivi, tek ih se vidjelo kada su radosno razumjeli da će od hrvatske države dobiti oko pedeset milijuna, neki za promicanje svoje kulture i jezika, u redu, drugi za opanjkavanje hrvatske države, što i nisu neke Novosti.

Među manjinama istaknuli su se početkom ove godine Romi u nekim dijelovima Međimurja, to jest onaj njihov dio (vidite kako sam oprezan) koji terorizira većinsko, da ne kažem hrvatsko pučanstvo, a najviše vole starije Hrvatice i Hrvate koji se ne mogu obraniti, niti ih tko drugi brani (država itd.) te se noću ali i danju zaključavaju velikim lokotima iza teških rešetaka. Tko su ti stari Međimurci? Oni koji su skoro cijeli život radili u inozemstvima i skucali za kuću i okućnicu, a sada moraju drhtati, u slobodnoj Hrvatskoj zatvoreni iza rešetaka, drhtati da ih ne okradu ili ne ubiju. Vođe Roma zdušno brane svoje, očekujem da vele kako ti napasnici nisu Romi nego Cigani. Socijalnu pomoć dobivat će, kaže vlast, u naturi. Gdje su ona vremena kada su kao kotlokrpe dolazili u sela i skromno zarađivali, u gradovima svirali u kavanama za dobru nagradu ili lutali na kolima Europom (kotač je njihov simbol). Problem je očito nastao kada su skinuli kotače.

Od Maksimilijana do danas


Sa samostalnom Hrvatskom isplazili su ispod kamena masoni koji nisu znali sami sazidati ložu pa im je zidarska pomoć trebala doći iz Srbije, i došla je. Kuburili su, tukli se međusobno šestarima i trokutima sve dok se nisu kako-tako organizirali, a bolje im je išlo u prodoru prema središtima moći gdje je brat pomagao bratu, kao u nemasonskim krugovima kum kumu.

Biskup Maksimilijan Vrhovac bio je neobičan svat, kada je baš trebalo uzimao je i mač u ruke da otjera Turke, potom tražio da se Dalmacija priključi Hrvatskoj (i Slavoniji). Koketirao je s jakobincima i umalo zaglavio u uroti Ignjata Martinovića, od Kaptola do Vlaške dao je sagraditi tajni prolaz do zgrade gdje su se održavali sastanci masona, čiji je najugledniji član bio dugo godina. Tada je masonerija u Hrvatskoj bila nešto drugo nego poslije, imala je domoljubnu, da ne kažem državotvornu ulogu. Poslije je malo oslabjela, pa u dvadesetom stoljeću malo ojačala, osnažila se priljevom mnogih umjetnika koji su se zvali Meštrović, Tartaglia ili Čikoš Sesija, iz svijeta književnosti Barac ili Ivo Andrić, iz znanosti Šićić i Prelog, iz drugih područja Kvaternik i u jugoslavenskim dimenzijama Vasa (Čubrilović), Moše Pijade i još mnogi.

Ona Maksimilijanova hrvatska domoljubna crta pretvarala se u jugoslavensku liniju. Krleža se navodno nije dao navući. U ratu i poraću nisu dobro prolazili, NDH i komunistička Jugoslavija nisu ih podnosili, ali je potonja znala iskoristiti njihove veze, upregnuti ih u svoja kola. Najmračniju ulogu imao je Viktor Novak kojemu su komunisti oprostili što ih je 1941. nazvao banditima, pa su mu svršetkom četrdesetih naručili da napiše “Magnum krimen” i ocrni Crkvu u Hrvata za suradnju s nacistima, i to baš on koji je na početku rata u “Apelu srpskom narodu” sugerirao Srbima da mirno prihvate njemačku okupaciju. Za nagradu, lijepo se smjestio u Beogradu i mirno živio, a vrlo sam uvjeren da je pucanje iz magnuma sa strane SPC impozantan dio municije s kojom je Irinej došao u mješovitu komisiju pape Franje, pa je Stepinac na čekanju.

Idemo dalje. Imamo Hrvatsku, kako reče Tuđman. Sa samostalnom Hrvatskom isplazili su ispod kamena masoni koji nisu znali sami sazidati ložu pa im je zidarska pomoć trebala doći iz Srbije, i došla je. Kuburili su, tukli se međusobno šestarima i trokutima sve dok se nisu kako-tako organizirali, a bolje im je išlo u prodoru prema središtima moći gdje je brat pomagao bratu, kao u nemasonskim krugovima kum kumu. Zadnja afera malo ih je uzdrmala, braća se posvađala oko krucijalnog pitanja treba li novinare hapsiti ili ne, pa krenulo otkrivanje skrivenog i prikrivenog u doista gotovo svim, ili baš svim, dijelovima utjecajnih tijela i služba.

Tajne udruge postale su polujavne, adrese poznate. Osim toga, u Hrvatskoj ništa ne može ostati tajnom, ni osobni podatci ni državne tajne, curilo je i curi na sve strane, čemu je svojedobno i jedan predsjednik, da ne velim Mesić, ponešto pripomogao. U masonskom slučaju trebalo bi objaviti registar masona u Hrvatskoj. Zašto ne? Kao informaciju. Svi registri su objavljeni, osim registra neprijatelja koji su sudjelovali u agresiji na Hrvatsku.

Državno odvjetništvo samo je jedan krak. I što sada? Budući da se radi o tajnoj organizaciji, trebalo bi masone što više zapošljavati u tajnim službama, da cirkus bude potpun. Ima ih i među odvjetnicima, vjerojatno i među sucima, pa je i tu uspostavljena ugodna suradnja. Sve je to zabrinjavajuće, ali ne toliko strašno dok se ne dođe do politike, a došlo je, pa javnost pita koliko masona ima recimo u Hrvatskom saboru. Pitanje bi trebalo postaviti državnom odvjetniku. Ono što nije šala, jest upravo regionalno, jugoslavensko povezivanje ložača, pa čitamo da je onaj trokut kojim se ponose pretvoren u trokut Zagreb-Beograd – Banja Luka, a to je već opasno kao korona virus. U njemu ne vidim ništa od Mudrosti i Ljepote koju navodno zastupaju i promiču. A žene ne vole, ne primaju. One su valjda glupe i ružne.

Zašto mene nisu vrbovali, ne znam. Ili znam: primaju samo ljude “na dobrom glasu”, a ja sam na lošem glasu. Poslije ovog napisa nemam nikakve šanse. Osjećam se kao moj lik Ferdo u romanu “Kolarovi” koji se između dva svjetska rata naivno raspitivao kako se može upisati u masone, pa svi bježali od njega. Danas je lakše, tajne udruge postale su polujavne, adrese poznate. Osim toga, u Hrvatskoj ništa ne može ostati tajnom, ni osobni podatci ni državne tajne, curilo je i curi na sve strane, čemu je svojedobno i jedan predsjednik, da ne velim Mesić, ponešto pripomogao. U masonskom slučaju trebalo bi objaviti registar masona u Hrvatskoj. Zašto ne? Kao informaciju. Svi registri su objavljeni, osim registra neprijatelja koji su sudjelovali u agresiji na Hrvatsku.

Veselko Tenžera


Hrvatstvo nije skrivao, provlačilo se kroz sve njegove tekstove o društvenim fenomenima, onoliko koliko je moglo proći cenzuru urednika. Legenda kaže da je bio u dvorani Studentskog centra nakon sloma Proljeća. Toga su dana javno izbacivali ljude iz Partije. Veselko je stoički izdržao napade, dugo je puštao da ga izbacuju, a onda ustao i rekao da nikada nije bio u partiji pa ga ne mogu ni izbaciti. Tada su ga izbacili iz dvorane.

Da nije bilo komplikacija nakon kobne operacije srca prije trideset i pet godina, Veselko Tenžera bi danas imao sedamdeset i osam godina, a iza sebe još znatno grandiozniji opus nego što ga je ostvario prije prerane smrti. Podsjetili su na Tenžeru prošlih dana mnogi, a kako i ne bi kada je već za života postao svojevrsnom legendom ne samo u novinarskim krugovima. Ne znam jesam li već opisao našu povezanost u studentskim danima posebno, ali nije naodmet ponoviti. Bistri Hercegovac iz Rame, one Rame koja je stoljećima bila izvor hrvatstva, došao je Zagreb prepun još nesređenih znanja, upisao se na studij komparativne književnosti, a kao drugi predmet izabrao povijest likovnih umjetnosti. Na komparativnoj smo se sreli, “kliknuli” što bi se danas reklo, stvorili neveliku družinu nehajnih cinika u kojoj su još bili Tomislav Bakarić i Zdenko Rus. Novca nismo imali, no ja sam bio u manjoj prednosti kao Zagrepčanin s osiguranim smještajem kod roditelja mojega “nestalog” oca.

Ostali, i Tenžera naravno, potucali su se kao podstanari i tražili razne poslove da prežive, pa je tako Veselko neko vrijeme raznosio mlijeko po Zagrebu. Bili su više gladni nego siti. Svi smo mi nešto pisali, skrovito, a to kako smo studirali priča je za sebe, neredoviti na predavanjima, a ako smo i stigli u dvoranu Filozofskog fakulteta, uglavnom smo kunjali, ja i zato jer sam noću radio kao novinski korektor, Tenžera poradi ranog ustajanja i spomenutog mlijeka. Imali smo sklonost prema kazalištu, zahvaljujući i dr. Hergešiću, osnovali kabaretsku družinu kojoj sam zaboravo ime, ali zna Tomislav Kurelec. Podosta poslije našli smo se u Vjesnikovoj kući, Tenžera je u početku pisao rubriku o programu Radio Zagreba, manje smo se družili, a više sam ga viđao u društvu tada već popularnog Igora Mandića.

Dobivao je sve više stupaca, izbrusio rečenicu i postavio one kanone tenžerijane koji će ga odvesti u vječnost. I dalje je teško živio, oženio se bio simpatičnom i duhovitom Ivankom, povjesničarkom umjetnosti, Osječankom koju je iskreno volio, i nadalje podstanar. Hrvatstvo nije skrivao, provlačilo se kroz sve njegove tekstove o društvenim fenomenima, onoliko koliko je moglo proći cenzuru urednika. Legenda kaže da je bio u dvorani Studentskog centra nakon sloma Proljeća. Toga su dana javno izbacivali ljude iz Partije. Veselko je stoički izdržao napade, dugo je puštao da ga izbacuju, a onda ustao i rekao da nikada nije bio u partiji pa ga ne mogu ni izbaciti. Tada su ga izbacili iz dvorane.

Druga polovica sedamdesetih i prva polovica osamdesetih, sve do smrti 1985. bile su godine njegova suverena vladanja hrvatskim novinarstvom, tekstova proviđenih snažnim književnim bljeskovima. A nije istina da je lako pisao, kao što netko reče ovih dana, sjećam se njegove rečenice upućene ne znam komu, da naime nitko ne može razumjeti koliko je teško napisati jednu jedinu dobru rečenicu. Zadnji put vidjeli smo se u kavani blizu Vjesnikova nebodera, Veselko u društvu zabrinute Ivanke, operacija srca zakazana je za sljedeći tjedan, reče mi. Djelovao je opušteno, tenžerijanski samosvjesno, no kako se osjećao samo Bog zna. A onda je sve pošlo po zlu.

Nagrada dr. Ivan Šreter


Bliži se vrijeme ovogodišnje nagrade za najbolju novu hrvatsku riječ. Nazvana je, kao što je poznato svima, a ne samo Pupovcu, po liječniku kojega su početkom srpske agresije ubili “domaći Srbi” za odmazdu što je promovirao hrvatske riječi. Lani je nagrada izazvala podosta veliku pozornost, a kako će biti ove godine, ne zna se (još). Među projugoslavenskom i zadrto lijevom elitom ta nagrada je bila uvijek dočekivana s podsmijehom i porugom koje su s vremenom bivale manjima jer su neke nove riječi općeprihvaćene, na njihovu žalost.

Potraga za novim riječima i proglašavanje najbolje nisu hrvatsko iznašašće. Slične natječaje imaju Nijemci, ali i Amerikanci. Nijemci su (podsjeća Sanda Ham) lani izabrali za riječ godine Respektrente, u prijevodu “mirovina iz poštovanja” za one kojima je uvećana minimalna penzija od koje nisu mogli živjeti. U Americi od 1889. djeluje American Dialect Society. To društvo bira i riječ desetljeća, a za prošlo je pobijedila upravo “they” koju sam već prije spomenuo. Ne radi se o množini, nego o singularu (!) a odnosi se na osobu čiji je gender identitet – “nonbinary”. Aleluja.

U finišu fašnika


Navodno je u pripremi zakon kojim će se regulirati koga se može a koga ne može spaliti, tko je krnjo a tko nije, tko je princ a tko princeza. Zakon predlaže Ideološka komisija Centralnog komiteta pri Uredu predsjednika Republike, države nepoznatog imena. Organizatori karnevala koji se ne budu pridržavali slova zakona bit će poslani na preodgajanje. Tako se narod više ne može izjašnjavati ne samo na referendumima nego ni na karnevalima.

Prethodni članakPodcast Velebit – Andrija Hebrang:
Vladajućima u Hrvatskoj jedan Pupovac vrijedi kao sto Zekanovića
Sljedeći članakNačini promjene ustava i narodna inicijativa