Kada će hrvatska ljevičarska režiserska falanga snimiti film o Hrvatima koji su bili ranjeni, poklani i odvedeni u srpske logore s mitske Ovčare? Tamo nije bilo ni Stepinca ni Diane Budisavljević. Samo Šljivančanin, major, gospodar njihovih života. Lijepo i ozareno je to opisao “hrvatski političar” Vojislav Stanimirović: “Pao je posljednji ustaški bastion…” Tu nema ni Dostojevskog i njegovog legendarnog “Zločina i kazne”. Samo zločin.

Autor: Zvonimir Hodak

Dan 27. srpnja 1941. godine “slavili” smo godinama kao “Dan ustanka naroda Hrvatske”. Našim poltronima, iskompleksiranim Hrvatekima trebalo je 78 godina da napokon shvate veliku prijevaru koju su, usput rečeno, mogli “popušiti” samo Hrvati. Ni jedan drugi narod na kugli zemaljskoj ne bi ni pomislio “slaviti” pokolj vlastitog naroda od strane neprijatelja.

“Okretanje na žaru” katoličkog župnika Juraja Gospodnetića od strane četničkih ustanika je točka na “i” tog vrućeg srpanjskog dana ljeta Gospodnjeg 1941. godine. Treba se prisjetiti 2016. godine kada su u Srb doveli djecu iz okolice Vukovara. Dovedeni su bili kako bi veličali taj četnički dernek iz 1941. godine. Sve je naravno bilo financirano iz proračuna RH. Dakle, djeca iz Vukovarsko-srijemske županije, iz Osnovne škole Bobota, recitirali su tekst u kojem se nazivaju budućim Titovim borcima te najavljuju kako će njihovi očevi “sjekiricom udarati po krvnikovoj glavi”. Uostalom, to smo i doživjeli u praksi 5. kolovoza 1995. godine.

No, da to nisu bile bezazlene dječje prijetnje vidi se iz atmosfere s proglašenja pobjednika na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu. Naravno, kad se već ponosimo sa spašavanjem 10.000 djece Diane Budisavljević mogli smo se bar prisjetiti i djece koju su “ustanici” 1941. godine pobili i pobacali u Dabinu jamu. O toj djeci se ne snimaju filmovi i za njih se ne osvajaju Zlatne Arene u slobodarskoj Puli. Ili kako lijepo piše Krešimir Johman na fejsu: “Na kraju, nećemo se sjećati riječi naših neprijatelja već šutnje naših prijatelja”.

Pa kad već spominjemo Pulu, Zlatnu Arenu i trijumf filma “Dnevnik Diane Budisavljević“, spomenimo  i jedan dražestan komentar filmskog kritičara opće prakse notornog Jurice Pavičića. On je svojim nepogrešivim ljevičarskim nosom osjetio i ocijenio Vrdoljakov film “General” kao “starački, okoštali…” i kao film koji “stilski i duhovno miriše na plijesan”. No, nedavno se svestrani Jurica javio u Jutarnjem u jednoj zakržljaloj fazi iskrenosti. Već sam naslov tjera na pažljivo čitanje: “Proglašenje pobjednika u ozračju navijačkog delirija”. Jurica nas uvodi u bit jednim skoro bismo rekli blagim čuđenjem: “U profesionalnoj sam karijeri bio na mnogo filmskih festivala i na mnogo objava festivalskih nagrada. Ipak, nikada u životu nisam vidio da se jedna tiskovna konferencija žirija izvrgla u takav navijački delirij kao što je to bilo u subotu u Puli tijekom objave nagrada”.

Sad se pokazalo koliko je Gotovina bio instinktivno oprezan kad je odbio doći u Arenu. Izgladnjeli lavovi su samo čekali plijen. Nakon Thompsona on je trebao biti drugi trofej. Dočekati ga zviždukom, dati mu na znanje tko je on, što njima znače Oluja i Bljesak, a Dani pljesak jer ona je ipak njihova. I opet smo uplovili u zonu sumraka iz koje smo izašli devedesetih. Između ostalog, zahvaljujući i generalu Gotovini.

Jurica misli da ga je to sve podsjećalo na “košarkašku utakmicu u kojoj domaća ekipa u posljednjoj četvrtini trpa tricu za tricom… Kad je žiri proglasio da su dvije glavne nagrade – za najbolji film i režiju – pripale Dnevniku Diane Budisavljević, prisutni novinari, producenti, režiseri i glumci na nogama su aplaudirali…” I tako je hribarovska elita još jednom poslala poruku kojim smjerom ubuduće mora ići hrvatska kinematografija.

Sad se pokazalo koliko je Gotovina bio instinktivno oprezan kad je odbio doći u Arenu. Izgladnjeli lavovi su samo čekali plijen. Nakon Thompsona on je trebao biti drugi trofej. Dočekati ga zviždukom, dati mu na znanje tko je on, što njima znače Oluja i Bljesak, a Dani pljesak jer ona je ipak njihova. I opet smo uplovili u zonu sumraka iz koje smo izašli devedesetih. Između ostalog, zahvaljujući i generalu Gotovini. Dok je Gotovina znao što nas čeka i pripremao se s Tuđmanom za krvavi rat, tajnik IDS-a Mario Sandrić je zacvrkutao: “Siguran sam da će do građanskog rata doći jer je nemoguće pomirenje Hrvata i Srba. Oni se, od kada postoje, mrze i gledaju preko nišana. Nas Istrane neka puste na miru jer nam rat nije potreban… Zato upućujemo apel Hrvatima, Slovencima i Jugoslaviji da nam našu djecu vrate doma. Nisu djeca zaslužila da se bore, ginu i ožalošćuju svoje majke, sestre i braću za nečija nacistička opredjeljenja”.

Zagnjuren u “nacistička opredjeljenja”, lik nije ni čuo za Domovinski rat. Ali zato laže maštovito jer je odavno poznata istina da se 1992. godine prilikom mobilizacije, odazvalo 86% Istrana, najviše u RH. Ali naš Mario Sandrić ipak je bio u pravu. Oni koji su se nakostrušili pred “nacističkim opredjeljenjima” danas s nogu aplaudiraju Diani, sretni da nisu pobijedili “njihovi”. Lijepo je to opisao u jednom stihu “ljubimac” Arene Đole Balašević: “Narodnjaci, braćo i zemljaci!” ili Bora Čorba kojeg Arena tek “sleduje”: “Ostanite đubrad do kraja!” Njima ne trebaju ni General ni Thompson. Njima trebaju jedino milijarde iz Zagreba kako bi u isto vrijeme i na vrijeme završili brodove i privatne viletine s bazenima.

Inače što se tiče pobjedničkog filma, da je samo jedno dijete spašeno film je ispunio svrhu. U pozitivnom kontekstu u film je ubačen i Stepinac. Ali vrlo stidljivo, tako da taj podatak vjerojatno još nije dopro do pape Franje i “velikog” episkopa. I na kraju pitanje: Kada će hrvatska ljevičarska režiserska falanga snimiti film o Hrvatima koji su bili ranjeni, poklani i odvedeni u srpske logore s mitske Ovčare? Tamo nije bilo ni Stepinca ni Diane Budisavljević. Samo Šljivančanin, major, gospodar njihovih života. Lijepo i ozareno je to opisao “hrvatski političar” Vojislav Stanimirović: “Pao je posljednji ustaški bastion…” Tu nema ni Dostojevskog i njegovog legendarnog “Zločina i kazne”. Samo zločin.

Na fejsu kruži fotografija iz Vukovara. Mecima uništena ploča na latinici s natpisom “Ulica Stjepana Radića”, onog istog Radića kojeg je 1928. godine u beogradskoj skupštini ubio četnik Puniša Račić. Pucajući samo u hrvatske zastupnike, Račić je pucao u Hrvatsku. Nakon pada bolnice u Domovinskom ratu, ploča s ulicom Stjepana Radića zamijenjena je pločom na ćirilici tj. ulicom Puniše Račića. Pazite, govorimo o narodu koji nagrađuje ulicom teroristu punog mržnje koji u skupštini puca u nenaoružane hrvatske zastupnike. Obični ulični kriminalac dobiva ulicu u Vukovaru!!!

I možda baš zbog tog “istorijskog smeća” Ivan Zvonimir Čičak cmizdri zašto još nema ćirilice u Vukovaru!? Godine 1928. je u skupštini Puniša Račić pucao u zastupnike HSS-a. Povijesna je farsa činjenica da je taj isti Čičak jedno vrijeme bio i predsjednik HSS-a. E, je.i se zemljo Hrvatska! Možda bi slučaj tih dviju ploča i Ustavni sud mogao istaknuti kao primjer kako se može, kad se hoće, na efikasan način riješiti dvojezično pitanje u Vukovaru. Uostalom, i Pupovčeve novosti bi mogle početi izlaziti na ćirilici. Sad se zalažu za ćirilicu, ali još uvijek na latinici. A Mario Profaca “profacira”: “Ako bi se ćirilica vratila u Vukovar radi poštivanja zakona onda bi valjalo promijeniti taj zakon radi poštivanja Vukovara!” Moj frend Roman Binder je vrhunski cinik. Piše na fejsu: “Super je kad te netko ne voli, svratiš mu na kavu i sje.eš mu dan”. A meni nitko nije svratio na kavu, a ipak osjećam da mi je dan sje.an.

Za mudru izreku imao sam pripremljeno nekoliko stvari koje mi je poslao moj splitski suradnik Tonči Jelavić, ali uz ovakav mračan i depresivan tekst ipak ću ponovno citirati besmrtnog Matoša: “Hrvati su jako čudan narod. Imaju više izdajica nego cijela Europa zajedno. No, na čudan način postupaju s njima. Francuzi svojim izdajicama poskidaju glave giljotinom. Englezi ih povješaju po podrumima, Srbi ih jednostavno pokolju, dok ih Hrvati njeguju kao najveće blago”.

Ivanka se Toma čudi k’o pura dreku: “Za čiji račun se DORH okomio na pravobraniteljicu Loru Vidović?” Ivanka misli da “glavni tužitelj Dražen Jelinić pokazuje da do toga što radi Lora Vidović drži koliko i do crnog nokta”. Moram priznati i ja. Dobro, usporedba je konfuzna. Ja sam odvjetnik sa skoro 50-godišnjim stažom. Lora je u načelu odlična, odlučna, hrabra, ali jedino ima malih problema sa zakonom. Ovih se dana, k’o plaćena reklama, povlači na fejsu slika Lori dragog maršala Tita. U maršalski skromnoj uniformi, okružen partijskim poltronima tipa današnjih Šeksa i Mate Granića, a iza njega grb Socijalističke Republike Hrvatske s prvim bijelim poljem. Ustaša Tito i ustaški grb! Bar po Lori! HOS-ovu bojnu proglasila je ustaškom iako je HOS službeno priznat regularnom jedinicom HV-a. Proglasilo ga Račanovo Ministarstvo uprave. Opet, Račan – ustaša!

Ivo Goldstein nas je mudro podučio kako su se četnici digli na noge 27. srpnja 1941. godine iz straha od NDH. Logika profe s Filozofskog faksa. Do 1941. godine izredalo se već nekoliko ustaških tvorevina tipa NDH-a tako da su njegovi četnici “opreza radi” digli ustanak u kojem se klalo od zore do mraka. Iz čisto preventivnih razloga.
Primijetili ste kako su naše antife naročito senzibilizirani kad su u pitanju djeca. Od Aleksandre Zec pa do točno 10.000 kozaračke djece koja su osvojila Pulu i točno 11.000 djece koju je Tuđman 1991. godine prema Pupiju, osobno prekrstio na kato(ličku) vjeru.

Lora je objavila i anonimno pismo policajca o nasilnom postupanju policajaca prema imigrantima. Anonimni policajac!? Otkud Lora zna da je pismo pisao policajac. Možda ga je napisala sama? Možda joj je Ivanka pomogla. Zbog sintakse… Sve je moguće. I tako naša Ivanka žali što se Jelinić “obrušio” na Loru k’o orao na malog zeku. Ah, taj Jelinić… Ne shvaća frajer da kad ne bi bilo Lore sve bi otišlo k vragu. Bogu hvala, još nije!

Albert Camus je napisao: “ Bogu se obraćamo samo onda kad želimo postići nešto nemoguće. Za nešto moguće dovoljni su nam i ljudi“.

Ivo Goldstein nas je mudro podučio kako su se četnici digli na noge 27. srpnja 1941. godine iz straha od NDH. Logika profe s Filozofskog faksa. Do 1941. godine izredalo se već nekoliko ustaških tvorevina tipa NDH-a tako da su njegovi četnici “opreza radi” digli ustanak u kojem se klalo od zore do mraka. Iz čisto preventivnih razloga.

Primijetili ste kako su naše antife naročito senzibilizirani kad su u pitanju djeca. Od Aleksandre Zec pa do točno 10.000 kozaračke djece koja su osvojila Pulu i točno 11.000 djece koju je Tuđman 1991. godine prema Pupiju, osobno prekrstio na kato(ličku) vjeru. Naravno, mi Hrvati ne stojimo dobro s djecom. Ili su mali ustaše ili, ako slučajno nisu, onda su već u Njemačkoj, Irskoj, Argentini gdje će to postati. U Vukovaru je tijekom rata ubijeno 51 dijete. Između ostalih i 4-godišnja Martina Štefančić. Sjećate li se Frljićeve dramaturške obrade tih ubojstava u Kerempuhu? Naravno da se ne sjećate.

Dana 27. srpnja 1941. godine četnici i partizani već su znali da će biti osnovan Jasenovac i da će kato(lički) “sveštenici” zaklati milijun djece. Zato su onako herojski tih dana likvidirali opasne ustaše Jelenu Ivezić, staru 4 godine, Juru Ivezić 3 g., Mandu Ivezić 5 g., Jakova Ivezić 3 g., Luku Ivezića 6 g., Anu Ivezić 7 g., Kaju Ivezić 9 g., Peru Ivezić 9 g. i Iku Ivezić staru 8 godina. U Dabinu jamu bacane su i trudnice kao i njihovi roditelji, te njihova daljnja rodbina. Tu u blizini nije bilo ni Diane Budisavljević, ni njenog supruga ličkog Srbina koji je bio i Pavelićev doktor. Nije tada postojalo Ministarstvo socijalne skrbi NDH koje je pomagalo gospođi Diani. Ovima na Ovčari i u Srbu ni sam Bog nije mogao pomoći. Sami s Veselinom Šljivančaninom i JNA te s četnicima otišli su u vječni zaborav. Kao i 405-ero djece koja su izgubila život od Slavonskog Broda pa do Gospića u Domovinskom ratu.

Jeste li možda čuli za Fjodora Ivanoviča Tolbuhina? Niste. On je sovjetski maršal iz Drugog svjetskog rata i jedan od slavnih zapovjednika Crvene armije koja je krajem 1944. godine prohujala kroz Banat, Beograd, Srijem, Slavoniju i Hrvatsku sve do Beča. Iza Crvene armije kaskale su “herojske” Maršalove brigade “oslobađajući” sve po redu što je ostalo iza Fjodora Ivanoviča. Zar stvarno, niste primijetili kako naše antife “zaboravljaju” evocirati herojske epopeje oslobođenja Beograda, Zagreba i ostalih “gradova heroja” kroz koje je prošla Crvena armija žureći se da što prije stigne do Beča?

Njih se nitko ne sjeća, o njima nema komemoracija s Pupijem i Stipom Mesićem, o njima ništa ne znaju ni Prljić ni Frljić, na njihove zarasle i zapuštene grobove ne dolaze izaslanici premijera i predsjednice RH. Ubijeni su kao budući ustaše, a da im Mesić, Goldstein, Frljić, Rudanica, Josipović, Teršelićka, Tomić, Jurica Pavičić, Bajruši, Pofuk, Gerovac, Stazić, Jelaska i slični nikad u toj žurbi nisu rekli pravi razlog nestanka njihovog djetinjstva. Kako bi rekao Krleža: “Ni med cvetjem ni pravice…”, a bogme ni među djecom! Osim ako su djeca iz Osnovne škole Bobota… Teško je ponovno evangelizirati Europu, a kamoli Lepu njihovu.

Jeste li možda čuli za Fjodora Ivanoviča Tolbuhina? Niste. On je sovjetski maršal iz Drugog svjetskog rata i jedan od slavnih zapovjednika Crvene armije koja je krajem 1944. godine prohujala kroz Banat, Beograd, Srijem, Slavoniju i Hrvatsku sve do Beča. Iza Crvene armije kaskale su “herojske” Maršalove brigade “oslobađajući” sve po redu što je ostalo iza Fjodora Ivanoviča. Zar stvarno, niste primijetili kako naše antife “zaboravljaju” evocirati herojske epopeje oslobođenja Beograda, Zagreba i ostalih “gradova heroja” kroz koje je prošla Crvena armija žureći se da što prije stigne do Beča? Srećom malo su zakasnili jer je baš bila započela sezona godišnjih odmora pa su prometnice bile previše frekventne…

Pravi pobjednik tobožnjeg NOB-a bio je, dakle, ruski maršal Fjodor Ivanović Tobuhin. Malo je nejasno zašto Fjodor Ivanović ne zauzima malo više mjesta u povijesnim razmatranjima naših povijesnih “crvenih zvijezda” kao što su Klasić, Jakovina, Markovina, Perica i njihovi ideološki prirepci s naših filozofskih fakseva. Svi oni samo muče, čkome i dobro paze da se među heroje ne ubaci nekakav Staljinov maršal koji je ionako umro još davne 1949. godine, a koji je vjerojatno podržavao i rezoluciju Informbiroa.

Zima 1944. godine u blizini Dunava, s jedne strane ukopani u smrznutim rovovima partizani. S druge strane, stotinjak metara dalje ukopani su fašisti i Talijani. Ni našim herojima, a ni ustrašenim Talijanima ne pada na pamet nikakav herojski juriš. Vrijeme prolazi, heroji i Talijani se smrzavaju kad se začuje Lala s partizanske strane: “Talijani! Je.em vam mater mađarsku…”

Komentari