Predsjednice, problem ima i regionalni karakter. Više od dvije trećine Hrvatskoga zagorja, vjerujte mi na riječ ili provjerite kod Pupovca (on ima podatke za onih 0,004 posto ugroženih Srba u Zagorju), ima isti problem. Kanalizacijski. Ako nam to pomognete riješiti čudaj Zagorcof morti glasuje za Vas, ako se već nisu opekli. Onda znate koliko nam je stalo do mreže. Kanalizacijske, ne balkanske. Spreman sam sa susedima i pajdašima organizirati veliki sastanak, kaj sastanak!, veliku skupštinu u Lisinskom. Došli buju svi bez kanalizacije, asfalta, struje, vodovoda etsetera. Bumo vam pljeskali ko ludi! Vi nama zboksajte kanalizaciju. Samo to. Niš više.

Nije šala, poštovana gđo. Predsjednice. Vidim da Vam je stalo do ugroženih građana jedne nacionalne manjine, stoga ću pokušati i ja utjecati na Vas da mi s najviše razine demokratskoga legitimiteta pomognete izvući se iz velike, dugotrajne ugroze. U mom selu, naime, nema kanalizacije. Selo se nalazi u Zagrebačkoj županiji, općina Brdovec, Republika Hrvatska, Europska unija. Udaljeno je od Pantovčaka četrdesetak minuta laganini vožnje, između dvadeset i pet i trideset kilometra odokativno gledeč. Bojim se da neugodni mirisi z naših bregeka ne dojdu do Pantofčaka. Bilo bi mi jako neugodno. Vjerujem i Vama. A ima takvih dana, makar se čovjek navikne na sve. Zato je i opstao. Osobito horvatski.

Zbog nepostojanja kanalizacije osjećam se ugrožen. U strahu sam. O apatiji da ne pričam. Ugrožen sam po nacionalnoj, zdravstvenoj, civilizacijskoj, a vjerojatno i vjerskoj osnovi. Ima nas više na kućnome broju. Svi smo ugroženi sa stajališta Ustava. Cijelo selo. Pogotovo kad padne snijeg i traktor s cisternom ne može zvleči kotače do poklopca narečenog spremnika otpadnih voda.

Jedno pražnjenje košta 280 kuna po cisterni. U sivoj ekonomiji. Na računčeka je triput skuplje. Potrebne su dvije cisterne da se isprazni. To vam je na crnjaka skoro 600 kuna. Pražnjenje jame je skupo. Penzija mala. Honorari su pak namijenjeni politički korektnima, a mi f Zagorju to nismo i po habitusu nemreme ni biti. Ministarstvu nekulture već se godinama ne javljam u svezi potpore za pisanje. Naime kaj, ne javljam se od kad mi je odbijenicu u ime Ministarstva potpisao stanoviti Čedo, otad sam po tom pitanju u teškoj apatiji, a on nema pojma u kakve me probleme zbog toga uvlači da se moram čak i Vama obratiti. Ne pamtim mu prezime, no javnosti je poznat kao neprijateljski obavještajac za vrijeme agresije Srbije i Crne Gore na Hrvatsku. Imali ste ga prigodu neki dan vidjeti u Lisinskom. Ako ne vjerujete, pitajte Vučića. I sami ste rekli kako nije normalno živjeti u takvim za 21. stoljeće neprihvatljivim uvjetima. To vrijedi i za hrvatske branitelje naviknute rješavati fiziološke potrebe u ratnim uvjetima bez te nesretne jame, kamoli kanalizacije. Shvatite me. Pokušat ću vam ukratko približiti problem s više strana.

Postojeća ad hoc septička jama dvaput mi je zaštopala cijevi. Nisam jedini. Možete si misliti na što je podrum izgledao. Općina je raspisala prije ohoho, možda i više godina, tzv. socijalistički samodoprinos u demokratskim okolnostima. Mjesečnim ratama diljem općine oduševljeno je pučanstvo, u sinergiji Hrvata, Srba, Bošnjaka… prikupilo po 12.000 kuna po kućnome broju. Javili su mi prošle godine da si dojdem po te nofce, se razme bez kamata, uz obrazloženje da projekt nije predvidio zagorski, raštrkano-bregoviti tip sela i da kanalizacija nemre dojti do stanovitoga nemaloga broja kućnih brojeva. Isusek, Isusek – zacvilil sam. Moja se ugroženost nastavila.

Problem ima i regionalni karakter. Više od dvije trećine Hrvatskoga zagorja, vjerujte mi na riječ ili provjerite kod Pupovca (on ima podatke za onih 0,004 posto ugroženih Srba u Zagorju), ima isti problem. Kanalizacijski. Ako nam to pomognete riješiti čudaj Zagorcof morti glasuje za Vas, ako se već nisu opekli. Onda znate koliko nam je stalo do mreže. Kanalizacijske, ne balkanske. Spreman sam sa susedima i pajdašima organizirati veliki sastanak, kaj sastanak!, veliku skupštinu u Lisinskom. Došli buju svi bez kanalizacije, asfalta, struje, vodovoda etsetera. Bumo vam pljeskali ko ludi! Vi nama zboksajte kanalizaciju. Samo to. Niš više.

Kao što vidite, situacija je složena. I tak već stoljećima moje selo nema kanalizaciju. Problem ima i povijesnu i kulturološku dimenziju. Zamislite koliko je naraštaja bilo ugroženo, ili, na peldu, kaj bi sve još stigel napisati Ante Kovačić da je imal struju, koja i dan danas svako malo nestane, baš kak i voda. Ugroženost je naše trajno stanje. I sad se, vjerojatno i zbog stanja slivnih voda mladež iz sela seli. Kam? Bilo kam vu stranjski sviet de kanalizacije, vode, ceste, struje, posla i kakvoga-takvoga reda ima. Uglavnom tam gde nema profesionalno ugroženih. Iskreno, i asfalt nam se na cesti raspal, a na glavnoj kaj pelja do međudržavnoga prijelaza već mjesecima prijeti poveći i poduži odron. Nije sigurno voziti ni po onom jednom otvorenom kolničkom traku. A i deca po tom odronu idu u školu. Dakle, situacija je još gora negoli Vam se činilo poslije prvoga pasusa. Zato Vam i pišem. Neizdrživo je već stoljećima, da me bolje razmete – vekovima.

Pokušavam sam riješiti ovaj životni problem kopanjem veće i dublje jame, ali ne smijem kopati zbog narušenoga zdravlja, a za bager nemam. Nikad nisam ni imao. Kupil sam štihaču na sajmu u Samoboru, međutim, vjerujte mi na reč – jednostavno ne ide. Odmah se zadišem i padnem u apatiju. Istoj onoj o šteroj Vam je mitropolit Porfirije tak lepo pripovedal dok vam je zahvaljival na hrabrosti kojom ste se zauzeli za rešavanje infrastrukture u Olujom oslobođenim krajevima velike Srbije. Štihače mi, tvrda je to zemlja, rekel sam zadihan. Znam da vam nije lako vladati tak tvrdom zemljom u kojoj Hrvati sve više padaju u apatiju, odustaju od sebe, zavičaja i domaje, te s prijezirom odbacuju politike od kojih samo škodu imame.

Nisam pripadnik nijedne nacionalne manjine, sa svima sam dobar sused, živim na rubu, ispod margine i nadam se da zbog toga nete mojega listeka hitili u koš. Zagorec sem. Horvat. I nisam glasoval za toga Vučića nego za Vas, po istini bum rekel, ne baš s osobitim oduševljenjem, ali jesam. Takav sam, kad nemam kanalizaciju, pa si morete misliti kak bi tek dober bil da ju imam. Ja sam siguran da strategijuš za Zapadni Balkan predviđa kanalizacijsku mrežu po celom Zagorju. Pa i šire. Flučnimo vu šake i idemo to skupa rešiti! Nemojmo čekati Vučića. Ni novi hamzigadrp socijalistički samodoprinos.

Sigurno se pitate zakaj baš Vama pišem. Zato jer ste dokazano hrabri u pitanju uvažavanja djelomične ugroženosti! Zato jer mi se ne da čekati Aleksandra Vučića da mi dojde u selo riješiti probleme osnovne infrastrukture hrvatske ugroženosti. I da dojde najuril bi ga bez obrazloženja, dakle, bez verbalnoga rata. Nis brojil, ali znam da smo do nedavno f selu imali 3 seljaka srpske nacionalne manjine. Svi troje glasovali su za Vučića, oprostite – Pupovca, znači za inkluzivnu vladu. Dobro je da im i Vi sad pomažete riješiti se ugroženosti. Plenković je postavil Pupovca, Vi Vučića. Kad bumo došli na red mi kojima bi se ruka osušila kad bi glasovali za veliku Srbiju, koja, istina nema u svim zaseocima zapadnih oblasti kanalizaciju, baš kak i mi u najvećem dijelu Hrvatskoga zagorja?

Nisam pripadnik nijedne nacionalne manjine, sa svima sam dobar sused, živim na rubu, ispod margine i nadam se da zbog toga nete mojega listeka hitili u koš. Zagorec sem. Horvat. I nisam glasoval za toga Vučića nego za Vas, po istini bum rekel, ne baš s osobitim oduševljenjem, ali jesam. Takav sam, kad nemam kanalizaciju, pa si morete misliti kak bi tek dober bil da ju imam. Ja sam siguran da strategijuš za Zapadni Balkan predviđa kanalizacijsku mrežu po celom Zagorju. Pa i šire. Flučnimo vu šake i idemo to skupa rešiti! Nemojmo čekati Vučića. Ni novi hamzigadrp socijalistički samodoprinos.

Zato Vas pozivam da prešaltate svoj preštimani Ured u moje selo – da u nekoliko mjeseci daleko od očiju javnosti u miru dogovorimo detalje malih koraka prema velikoj zagorskoj skupštini u Lisinskom. Zastavu imam, ne morate ju sa sobom peljati. Jamu bi za tu priliku skopali dobrovoljnim radom seljaka, radnika, poštene inteligencije i rubnih skupina. I sami se onda uvjerite koliko je situacija teška i do koje mere smo ugroženi u, kak ste ono rekli – ovo je vaša Domovina. Je, naša je i Božja, nek tak i ostane. Dojdite, ali Vučića nam ne pošiljajte.

Ako se odlučite vuputiti vu moj pasivni kraj, prosim Vas pazite na onaj odron iz pasusa br. 6, rečite vozaču da se nalazi kod Tompićevoga gaja. E, vite, od tam do mene nek vozi najbrže 15 km/h, leve iti ne, leve je odron, držati se desne strane kak pijan plota da ne zletite f Sutlu i zamotate se u slovensku žilet žicu postavlenu na našem gruntu. I pazite da vam srne, ne daj Bože vepar, ne skočiju na haubu. Vjerujem da zajedničkim snagama, malim koracima kak bi Vi rekli, možemo riješiti nesagledivi problem mojega sela i kak sam rekel Hrvatskoga zagorja kao takvoga. Kakvo je da je – naše je. Mi vam, znate kaj, nemamo svojega Pupovca, kamoli Vučića. Zato kaj ih nigdar imeli nisme ja Vam i pošilam ov otperti listek na znanje.

Najte kaj zameriti. Lepi pozdrav z bregeka!

Prethodni članak“Što je nama naša borba dala…”
Sljedeći članakVučićev naklon Hrvatskoj vojsci koja je
razbila san o njegovoj velikoj Srbiji –
to je sve čemu smo se mogli razveseliti