Projekt Velebit će u četiri nastavka objaviti rad Dr. Mate Artukovića, ‘Ugroženost’ – bitni element velikosrpske ideologije, kako bi bolje razumjeli ono što se danas događa u Kosovi, u Crnoj Gori, u BiH i posebno u Hrvatskoj. Još više, kako bi mogli predvidjeti što nas čeka u budućnosti, a to nisu pitanja ideologije, demokracije ili gospodarskog rasta, nego pitanja golog opstanka i hrvatske države i hrvatskoga naroda, odnosno nestanka pod vrlo krvavim okolnostima, kakvim pokušajima smo bili svjedoci čitavo prošlo stoljeće, sa stotinama tisuća poubijanih i milijunima protjeranih, a što može ignorirati samo onaj u kojemu nema pijeteta za ono što smo proživjeli i kojemu do sudbine ovoga naroda baš niti malo nije stalo. (d.d.)


Srpska politika se ponavlja od 70-ih godina 19. stoljeća do danas. Uvijek isti scenarij, ista pozornica, iste uloge, glumci, samo druga imena i prezimena. Prije sto i više godina Sima Lazić, danas Milorad Pupovac; prije sto i više godina Paja Jovanović, sada Šešelj; ranije Khuen, pa Svetozar Pribićević, onda Ivan Ribar i Milan Marjanović, danas Milanović i Beljak, Sanader i Plenković. I onda kad nije bilo Jasenovca optuživali su nas za genocidnost. Jasenovac je samo dobro došla isprika u razvoju kulta “ugroženog Srbina”, koji se uzgaja gotovo cijelo stoljeće prije Jasenovca.

Autor: Dr. Mato Artuković

‘Ugroženost’ – bitni element velikosrpske ideologije je rad objavljen u Zborniku radova Dani dr. Franje Tuđmana – Hrvati kroz vjekove (ur. Nenad Piskač), knjiga 3., Veliko Trgovišće 2010., str. 199-242. Velika većina radova koje sam objavio, tiču se hrvatsko-srpskih odnosa. Srbi su uvijek kroz povijest naglašavali svoju “ugroženost” da bi tu “ugroženost” koristili kao ispriku za agresivnost. Magistrirao sam kod prof. Vasilija Krestića na listu “Srbobran” 1987. Rad sam završio 1985., ali ga nisam predavao prije nego ga pogledaju neki ljudi u koje sam imao povjerenja. Od 1985. gledam i vidim kako se srpska politika ponavlja od 70-ih godina 19. stoljeća do danas. Uvijek isti scenarij, ista pozornica, iste uloge, glumci, samo druga imena i prezimena. Prije sto i više godina Sima Lazić, danas Milorad Pupovac; prije sto i više godina Paja Jovanović, sada Šešelj; ranije Khuen, pa Svetozar Pribićević, onda Ivan Ribar i Milan Marjanović, danas Milanović i Beljak, Sanader i Plenković. I onda kad nije bilo Jasenovca optuživali su nas za genocidnost. Jasenovac je samo dobro došla isprika u razvoju kulta “ugroženog Srbina”, koji se uzgaja gotovo cijelo stoljeće prije Jasenovca.

Žao mi je da se predsjednik Tuđman nije bavio Khuenovim razdobljem kao povjesničar. On je najbolje učio od povijesti, i sigurno mu ne bi promakla ova ideologija “ugroženog Srbina”, koja ima transvremenski karakter. I bit će nam uvijek problem, uvijek će izazivati sukobe i ratove, dok god se hrvatska službena politika ne postavi drugačije. Simbolično to se može izraziti u jednoj rečenici koju je napisao Strossmayer u pismu Račkom 29.veljače 1864.: “Ja mniem da Srbima ne treba prostiti gdje ne imaju pravo, jerbo upravo tim bivaju smjeliji i drzovitiji.”

Mato Artuković

Sažetak


Ugroženost Srba i srpstva dominantna je ideja srpske politike od Berlinskog kongresa 1878. Od tada se vodi politika koja je kontrolirana iz Beograda, obuhvaćala je sve okolne zemlje: Makednoju, Kosovo, Ugarsku, Bansku Hrvatsku, Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu. U Hrvatskoj se stvaraju stranke koje financira Srpska vlada (najznačajnija je Srpska samostalna stranka). Jedan od bitnih elemenata ideologije tih stranaka je “ugroženost” Srba. Ona je u funkiciji kao isprika za agresivno  prisvajanje najprije hrvatske kulturne baštine, velikog dijela hrvatskog naroda, kojega se opet po potrebi proglašava nasljedno neprijateljski nastrojenim prema Srbima, odnosno genocidnim narodom. Krajnji cilj politike “ugroženosti” odnosno “kulta ugroženog Srbina” jest pripajanje Srbiji “vascelog srpstva” odnosno “srpskih zemalja”, u koje se ubraja Srbija, Kosovo, Makedonija, Bosna i Hercegovina, a uz njih još i (uvijek ovako raskomadane): Dalmacija, Lika, Krbava, Banovina, Slavonija, Srijem. Najdramatičniji učinak ideja “ugroženosti”, odnosno “kult ugroženog Srbina” ostvario je, koristeći teški zločin ustaškog režima u logoru Jasenovac, u proglašavnju dogme o milijunskim srpskim žrtvama u tom logoru. To je postala državna dogma pola stoljeća. U stvaranju te dogme veliku odgovornost snose hrvatski komunisti i SUBNOR. Tako je hrvatski narod proglašen genocidnim narodom. “Kult ugroženog Srbina” pretočen u mit o Jasenovcu, postao je bitna isprika za agresiju komunističke JNA i SR Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Pokazalo se da je ideja “ugroženosti”, “kult ugroženog Srbina” sinonim za velikosrpstvo, koje ima transvremenski karakter.

Uvod


Hrvatsko-srpski odnosi od sredine 19. st. postaju najvažniji za povijest hrvatskog i srpskog naroda. Mnogo toga u tim odnosima što se tada začelo, postalo je baština ne samo cijeloga 20. stoljeća, nego je prešlo i postalo prtljaga generacija 21. stoljeća. Čovjek ima psihološku potrebu za sistemom ideja, koje mu osiguravaju uvjerljivu predstavu o svijetu. Tako su ideologije postali sustavi koji sve objašnjavaju. Posljednja dva desetljeća 19. st. vrlo su politizirana desetljeća. Takvu predstavu o sebi daju nam na temelju svoga novinstva. Slika drugoga koja je u njima izgrađena, pretvorena je u vrijednosni sustav, postala je ideologija, sistem vrijednosnih sudova o tome “drugom”, njegovom svijetu, društvu, pojavama vezanim za njega, sistem ciljeva koje on prema našem shvaćanju želi ostvariti, i sistem normi kojima te ciljeve želi ostvariti. Jednom riječju, naša slika drugoga ili samih sebe postala je ideologija.

U tom sistemu postoje simboli. U hijerarhiji tih simbola počasno mjesto pripada simbolu “narod”. Kad kažemo da su posljednja dva desetljeća 19. st. politizirana, onda mislimo prije svega da su impregnirana tim simbolom. Na svim se krajevima Europe i svijeta gurkaju laktovima narodi tržeći svoje mjesto. “Ideja o narodnosti” je prisutna u retorici toga vremena: na političkom skupu, na novinskom stupcu, s katedre, s oltara, odasvud se nju širi, zagovara u čvrstom uvjerenju da sloboda znači i bratstvo. Naivne doktrine liberalnog zapada koji je sve svoje ideje o slobodi postigao, presađuju se u središnje i južne provincije Europe. Ali, načelo socijalne pravde i jednakosti, bratstva zaostalo je daleko iza svih drugih proklamiranih načela. Simbol “narod” ima jednu nadasve privlačnu sposobnost: stvarati jedinstvo, eliminirati ideološke razlike, klasne razlike, stvoriti privid da je “narod” bezkonfliktna kategorija. U to je uložen trud, volja, energija ideologa naroda. Zato je i slika drugoga, ovdje slika drugog naroda ili njegovih pojedinaca kao njegovog dijela.

Odgovor na pitanje: kako su srpski ideolozi i političari u svojim glasilima i izdavačkoj djelatnosti uopće predstavljali drugoga srpskim čitateljima, bitan je i na neki način odlučan za shvaćanje odnosa. Možemo mirne duše reći, da je sav srpski tisak, bez obzira na stranačku pripadnost, a tisak Srpske samostalne stranke napose, pažljivo birao obavijesti o drugom koje će objavljivati kao opravdanje svoga krajnjeg cilja: oslobođenje i ujedinjenje cijeloga srpskog naroda.

Korijen hrvatsko-srpskog sukoba: različite državne koncepcije Hrvata i Srba u Hrvatskoj


U 19. st. ideja narodnosti, kao što je već rečeno, postaje dominantna ideja međunarodne politike.  U «stoljeću naroda», kako se često ovo stoljeće zove, isticala se težnja i pravo svakoga naroda da ima svoju državu. Bitni element ideologije i hrvatskih i srpskih političkih stranaka i ideologa (kao i kod svih drugih naroda) jest državna ideja, političko ujedinjenje određenih zemalja, koje su smatrali svojim. Što se tiče Srba u Hrvatskoj, oni su smatrali da su «srpske zemlje»: Srbija, Crna Gora, Kosovo, Makedonija, Bosna i Hercegovina na temelju povijesnog i etničkog prava, te srpski narod ima pravo i etičko i zemljopisno i pravo koje diktira ekonomska logika kao uvjet normalnog državnog razvitka, da se ujedini u državu čiji je «Pijemont», dakle kristalizaciona točka, Kraljevina Srbija. Uz navedene zemlje, srpski političari u Hrvatskoj, neki otvoreno (predstavnici Srpske samostalne stranke), neki prikriveno (članovi vladajuće Narodne stranke) smatraju srpskim zemljama još i Dalmaciju, Liku, Krbavu, Banovinu, Slavoniju sa Srijemom. Oni smatraju da su to srpske zemlje po povijesnom i prirodnom pravu. Povijesno i narodno pravo su sastavni i nerazdvojni dijelovi nacionalne ideologije. Političari su isticali sad jedno, sad drugo, kako im je i u kojem slučaju odgovaralo. Za neke zemlje, za koje se nisu mogli pozvati na narodno načelo da bi opravdali srpske državne pretenzije, srpski ideolozi isticali su zasluge «prađedova», dakle povijesno pravo. Ali kako je na ta područja bilo i drugih pretendenata i kako njihovi ideolozi nisu smatrali svoje pretke manje vrijednim i manje zainteresiranim da svojim potomcima ostave što bogatiju baštinu, to su sukobi nacionalno-državnih političkih koncepcija bili neizbježni.

U sporu s Hrvatima ponajprije samostalci (ali i članovi Srpskog kluba u Narodnoj stranci) naglašavali su narodno načelo u vezi s Bosnom, Hercegovinom, Likom, Slavonijom (uključujući Srijem), i s Dalmacijom. Samostalci nisu doduše izričito osporavali integritet  Hrvatske i Slavonije, ali su narodno načelo tumačili prije svega kao državotvorni element. Srpska samostalna stranka, srpski radikali i članovi Srpskog kluba osporavali su hrvatsko ime i zemlji u kojoj su živjeli i njezinim ustanovama (iako je jugoslavenstvo za samostalce «paprikaš», svaku pomisao da se Jugoslavenska akademija nazove hrvatskim imenom, odbijali su kao hrvatski šovinizam), što uz njihovu afirmaciju srpstva i misije Srbije kao «Pijemonta srpskih zemalja», predstavlja velikosrpski pogled na  rješenje problema prava naroda na ujedinjenje. Naime, kad pišu o narodnom načelu, predstavnici Srpske samostalne stranke misle na srpske zemlje i na njihovo ujedinjenje. A oni, da opet ponovimo, Dalmaciju, Liku, Krbavu, Banovinu, Slavoniju, Srijem, Bosnu i Hercegovine smatraju «srpskim zemljama» ne računajući u nekima od njih s nacionalnom strukturom stanovništva. Oni nikada ne govore o Hrvatskoj kao pojmu koji uključuje ove zemlje, nego ih uvijek spominje rascjepkane ističući i time srpsku državnu ideju kao misao vodilju.

I hrvatski ideolozi pozivali su se na povijesno pravo i narodno načelo u određivanju granica hrvatske države i uopće na stvaranje samostalne hrvatske države ili hrvatske države u okviru zajedničke države s Ugarskom i Austrijom. U drugoj polovici 19. st. izašao je iz pera dra Josipa Pliverića pokušaj znanstvene afirmacije hrvatskoga državnog prava. Pliverić je dopunio raznovrsne interpretacije državnog prava Hrvatske što su potjecale od hrvatskih jugoslavenski orjentiranih struja i pravaša. Ovi posljednji su i najdosljednije zastupali hrvatsko državno pravo kao temelj svojega programa. Pliverić je utjecao na hrvatsku državnopravnu ideologiju do kraja Monarhije i svojim predavanjima «Hrvatsko-ugarskoga državnog prava» na Pravnom fakultetu i objavljenim radovima i zapaženim polemikama s tog područja.  Opći zaključak njegove interpretacije sadržan je u sljedećoj misli: Uz sve promjene tijekom povijesti, «uvijek se u životu kraljevine Hrvatske izticala njezina osebitost, njezina državna individualnost, njezin državni karakter». Pliverić je isticao da je Trojedna kraljevina pregovarala i sklopila Nagodbu 1868. kao jedan «politički narod» s drugim, dakle kao država s drugom državom. Svoju samostalnost prema Ugarskoj Hrvatska izvodi iz svoje povijesti. Autonomni poslovi, kao i činjenica da Hrvatska šalje delegate iz svoje sredine, te nepostojanje vrhovnog sudišta koje bi odlučivalo u slučaju konflikata među ugovorenim stranama, s pravnog gledišta su, prema Pliveriću, potvrda da Hrvatska ima položaj države u tom savezu.1 Srž programa Stranke prava jest hrvatsko državno pravo, pravo utemeljeno i na povijesnom i na narodnom, prirodnom načelu. Srpski samostalci otvoreno, a drugi srpski političari opet na svoj način, odbacivali su hrvatsko državno pravo. Za samostalce hrvatsko državno pravo isključuje srpsku državnu ideju. «Hrvatsko državno pravo» uključivalo je po sebi činjenicu da hrvatska država postoji, da onda i građani te države čine «hrvatski politički narod» (danas bismo rekli «konstitutivni»). Hrvati su u toj državi nosioci državnosti, a Srbi i drugi narodi bili bi nacije u «genetičkom» smislu. Nositelji vlasti u Hrvatskoj i dio opozicije (obzoraši) naglašavli su da ne žele «da se Srbi pretope u Hrvate, niti da Hrvati zamiene svoje ime u ime srpsko: mi ostajemo Hrvati, a vi Srbi…». No Srbi u Hrvatskoj ne bi mogli biti poseban «srpski politički narod», jer bi to značilo odobriti srpsku državnost na području Hrvatske, te da tu oni mogu stvoriti svoje vlastite autonomne teritorije, koje bi, tako izdvojene, mogli u određenim prilikama priključiti kraljevini Srbiji. Srbi kao «politički narod», tj. kao državotvorni narod, postojali bi u Srbiji.2 Neodvisna narodna stranka je uvjerena da ovim svojim državnopravnim načelima štiti ona prava kojih se ne može odreći niti jedan narod, ako ne želi da u vlastitoj kući bude stranac i ne izloži svoju zemlju komadanju. Stranka prava je dugo vremena odbijala priznati postojanje Srba u Hrvatskoj i u «genetičkom» smislu, proglašavajući sve žitjelje Hrvatske, bez obzira na vjeru, Hrvatima.

Zbog svega ovoga Srbi su isticali da su u Hrvatskoj «neravnopravni» odričući primijeniti iste zaključke i na druge zemlje koje su smatrali srpskim, npr. Kosovu.  Za novinskim izvorima 19. stoljeća povela se kasnije i srpska historiografija držeći se istih razmišljanja i zaključaka. Dakle, bit cijelog sukoba oko tzv. «priznavanja» i «neravnopravnosti» Srba u Hrvatskoj zapravo se mora svesti na pitanje:hoće li srpski narod u Hrvatskoj biti priznat kao «srpski politički narod». Uporno poricanje hrvatskog karaktera Trojedne Kraljevine, isticanje Srijema, Slavonije, Like, Dalmacije i cijele Bosne i Hercegovine kao srpskih zemalja, i to ne samo od strane srpskih samostalaca kao prividne opozicije, nego i Srba zastupnika iz Narodne stranke, imalo je za cilj da se na tim područjima razvija srpska državna ideja, i u krajnjoj liniji da se one priključe Srbiji. Ovakvoj politici suprotstavljala se ideologija o «hrvatskom političkom narodu». Tom teorijom hrvatska opozicija je branila povijesno pravo na zemlje koje Srbi iz Hrvatske ne smatraju hrvatskim, bilo radi prihvaćanja Karadžićeve jezične definicije srpstva, bilo zbog pozivanja na tobožnje povijesno pravo koje se izvodilo kombinacijama iz privilegija. Ime političkog naroda bilo je važno, jer je ujedno davalo odgovor čije su zemlje, koje se ujedinjuju pod nazivom Hrvatska. Osnovno je pitanje dakle bilo: je li uopće moguće postojanje dviju država koje bi se u budućnosti mogle ujediniti u jugoslavensku federalnu državnu zajednicu, kako je to zamišljala hrvatska jugoslavenska ideologija, ili je na području koje se označavalo kao jugoslavensko, moguća samo jedna država – Srbija. Srpske stranke u Hrvatskoj borile su se da u toj budućoj državi Srbija kao «Pijemont svih srpskih zemalja» obuhvati što je moguće više tih «srpskih zemalja», među kojima je, kao što je već više puta istaknuto: Dalmacija, Lika, Krbava, Banovina, Slavonija, Srijem, Bosna, Hercegovina. Borba za što veću Srbiju odredila je i strategiju i metode srpskih stranaka u Hrvatskoj. Činjenica da su se Srbi iz Hrvatske borili za proširenje Srbije, da su se borili protiv bilo kakve mogućnosti da se afirmira pojam «hrvatski» ili «Hrvatska» kao integrativni pojmovi, da su osporavali Hrvatskoj čak i zemlje gdje je Hrvatska kao država nastala, morao im je priskrbiti epitet «remetilačkog faktora» i «rušitelja» hrvatske države i dovesti do sukoba. Dakle, bit sukoba Hrvata i Srba u 19. stoljeću, a i u kasnijim vremenima, leži u različitim državnim koncepcijama: hrvatskoj i srpskoj. Hrvati su branili svoje pravo na određene zemlje koje su bile cijelu poznatu povijest hrvatske, a Srbi su te isključivo hrvatske zemlje željeli pripojiti Srbiji, odnosno na Hrvatsku su gledali samo kao na plijen Srbije.

Ovakva državna koncepcija Srba u Hrvatskoj, koji su bili pod vodstvom iz Beograda, došla je naročito do izražaja poslije Berlinskog kongresa 1878. Time je određena i strategija i metode. Pri tome je u ideologiji srpskih stranaka jedan element igrao naročito zapaženu ulogu: «ugroženost».  Od 1878. vodi se politika koja je, kako rekosmo, kontrolirana iz Beograda obuhvaćala sve okolne zemlje: Makedoniju, Kosovo, Ugarsku, Bansku Hrvatsku, Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu. Iz nekih od ovih zemalja (Makedonija, Kosovo, Bih) putuju razna protestna poslanstva na relaciji Beč-Carigrad-Petrograd koja samo govore o «ugroženosti» srpskog naroda. I tu i u drugim ovdje nabrojanim zemljama (Ugarska, Banska Hrvatska, Dalmacija) stvaraju se stranke koje su pod izravnim utjecajem iz Beograda koji ih plaća i organizira.

«Ugroženost» i stvarnost


Mi ćemo se ovdje zadržati na Banskoj Hrvatskoj. Od 1848. srpsku politiku organizira i djeluje u Hrvatskoj Jovan Živković, koji je plaćeni agent srpske vlade. Kasnije srpska vlada pokreće i plaća list «Srbobran» gotovo 40 godina; Pavle Jovanović je njezin agent; Sima Lukin Lazić je njezin agent.3  Brojne srpske novine u Hrvatskoj i Ugarskoj stavljene su u službu jednoga cilja: «ujedinjenja vascelog srpstva». I sva historiografska djela iz kruga autora oko ovih novina odjekuju samo plačem kroz svu povijest. Samo na prvi pogled postoji razlika u pristupu različitih stranačkih struja. Samostalci su u svojim novinama i brošurama cijela dva desetljeća pažljivo birali obavijesti koje će objavljivati kao opravdanje svoga krajnjeg cilja: oslobođenje i ujedinjenje cijelog srpskog naroda. To je bitna karakteristika Srpskog glasa, Srbobrana, Vrača Pogađača, Srbina, Srpskog zabavnika.

No i u drugim listovima srpska misao stvarana je u velikoj mjeri na temeljima koji su predstavljali prisutnost ideala Srbije kao Pijemonta “srpskih zemalja”, a ne jednostavno kulturne emancipacije Srba u Hrvatskoj. To je temeljna spoznaja do koje smo došli analizom velikoga dijela izdavačke djelatnosti Srba u Hrvatskoj. U tom cilju oni nas obasipaju informacijama po kojima samo i u svemu Srbi imaju pravo. Niti na jednom jedinom mjestu nismo naišli na primjer da bi se priznala i najmanja nepravda koju su bilo kome počinili vodeći srpski politički krugovi u ime srpske ideje. To je bitna karakteristika svega srpskog novinstva i sve izdavačke djelatnosti Srba u Hrvatskoj.

Uzmimo npr. karakter informacija koje govore o sukobima Srba i Hrvata, Srba i Bugara, Srba i Grka, Srba i Alabanaca, položaju Srba u Monarhiji. Na stranicama cjelokupnog srpskog tiska nalazimo samo one podatke koji svjedoče za jednu jedinu istinu: nitko u bilo kojem sporu sa Srbima nema pravo. Srbobran, Vrač Pogađač, Srbin, Srpski zabavnik, Srpski dom po tome su najbolji cenzori. Ni najbezazleniji podatak, koji bi protivnika prikazivao  nekom malo ugodnijom bojom, nije prošao ovu kontrolu. U želji da svojim nazorima pribave vjerodostojnost kod čitatelja, oni su do krajnjih granica iskoristili sva sredstva koja im tisak stavlja na raspolaganje. Jedno od njihovih oružja jest neprestano ponavljanje istih tvrdnji. One su malobrojne, ali ih se uporno potkrepljuje uvijek novim podacima, koje je uglavnom nemoguće provjeriti.

Ne možemo ovdje, niti ima smisla, iznositi sve one pojedinačne primjere koje smo u srpskom tisku našli, a koji su trebali poslužiti kao dokaz  ugroženosti Srba. Razlog je jednostavan: karakter novina kao izvora. Netko je duhovito primijetio da u njima možemo pročitati sve osim istine. Uzmimo npr. zamjerke gospićkog “Srbina” kako je Vlada nepravedna u odmjeravanju stipendija Srbima, samo da bi onemogućila stvaranje srpskog učiteljskog i profesorskog kadra. “Izgovor da nema dosta Srba (profesora) nevrijedi ništa, jer neka se Srbima daje dosta stipendija kao i katolicima, pa će ih biti.”4 Časni poziv urednika “Srbina” paroha Petra Krajinovića trebao bi nam biti jamstvo istinitosti ovoga prosvjeda. Ali tu je i jedan isto tako povjerenja vrijedan svjedok, koji je puno pretrpio zbog svoje odanosti ideji hrvatsko-srpskog zajedništva, Frano Supilo. On pak piše ovako: “Srpski studenti iz Hrvatske bijahu naprotiv proviđeni sigurnim i obilnim štipendijama i potporama vlade i svakovrsnih pod vladinom odlukom stojećih zaklada. I ova paralela se vukla nakon svršenih nauka u život, tako da se može mirne duše reći, da danas u Hrvatskoj, osim rijetkih iznimaka niti nema naobraženog Srbina iznad 25 godina, koji direktno ili indirektno nije uživao materijalnih beneficija od Khuenovske politike. A to se onda širilo na mjesta, položaje, koncesije, zakupe i sve one susretljivosti, koje je Khuenova vlada obilno dijelila.”5

Možemo li vjerovati i opet npr. gospićkom “Srbinu” koji piše: “U širokoj Kuli biva svega. Tu mogu pojedinci – samo ako nisu Srbi pravoslavni – bez ičije dozvole graditi kuće i na općinskom zemljištu. Ta smije školi oteti sve svatko, samo ako nije Srbin pravoslavni”, a Srbin pravoslavni “ne smije ni makac.”6 Da ne nabrajamo hrvatski tisak, koji jednako tako navodi primjere diskriminacije Hrvata, spomenut ćemo i opet Supila: “…u istom času, učitelj u Slavoniji, jer je zavikao ‘živila Hrvatska’ odmah (je) bio kažnjen; …činovnik, jer je glasovao za opozionalca istim časom (je) kruh izgubio…”7 Srpski tisak često se žalio kako bi u pojedinim mjestima, prema broju učenika, trebao biti Srbin učitelj. Vlada je na to odgovarala jednostavnim argumentom: nema Srba učitelja. Hrvatski tisak je pak donosio primjere gdje je većina đaka Hrvata, ali ima više učitelja Srba nego Hrvata.8

Poseban predmet stalnih žalbi bila je odredba iz konkordata iz 1855, po kojoj su djeca iz mješovitog braka ako je majka katolikinja, morala biti krštena u katoličkoj crkvi. Bilo je primjera, kako ih barem navodi gospićki “Srbin” da su pravoslavni svećenici kažnjavani novčanom globom ukoliko su prekršili tu odredbu. Takvi parosi slavljeni su kao mučenici, a poslije se skupljao novac da se nadoknadi ono što su oglobljeni svećenici morali platiti.9 No statistike pokazuju zanimljivu činjenicu. U naravi je svake crkve da se bori za svakoga svoga člana. No iza svih prolivenih suza i gorkih riječi izbačenih zbog ove teme, istraživača iznenadi činjenica da je prelascima s vjere u drugu vjeru najviše izgubila najnapadanija Katolička crkva, a najviše dobila Pravoslavna crkva. Dok je Katolička crkva od 1898. do 1905. iz godine u godinu samo gubila pripadnike, što se događalo, samo u manjoj mjeri, i grkokatolicima i Židovima, dotle je u istom tom razdoblju Pravoslavna crkva svake godine prijelazima jedina uvećavala svoje članstvo. Katolička crkva je u tom razdoblju izgubila 870 pripadnika. Pravoslavna crkva pak dobila je u tom periodu 1067 članova. U razdoblju 1901. do 1905. Katolička crkva dobila je prijelazima 667 članova, a napustilo ju je 1305. Pravoslavna crkva pak u istom razdoblju prijelazima je dobila 1002 nova člana, a izgubila 283. Prema tome, vjerski prijelazi u tom razdoblju bili su na štetu Katoličke crkve koja je izgubila 638 članova, i vrlo povoljni za Pravoslavnu crkvu koja je njima dobila 719 članova.10 U svjetlu ovih činjenica prigovori srpskog tiska o raznim vrstama netolerancije od strane katolika prema pravoslavnima na vjerskom području gube svaki smisao i u funkciji su dobro izrežirane i stalno trenirane ideologije neopravdanog osjećaja ugroženosti.

Jedna od najistaknutijih namjera srpskoga tiska, kako rekosmo je da se pažljivo izabranim informacijama Srbi u Hrvatskoj predstave kao neravnopravno stanovništvo. “Srbin je nezaštićen. Srbin je građanin drugoga reda – samo kod plaćanja poreze prvog i najprvog reda”, uzdiše gospićki Srbin.

Međutim i nehotice na stotinama mjesta otkrivaju nam istraženi izvori činjenice koje govore i o drugačijem položaju Srba u Hrvatskoj. Na ovom mjestu obratit ćemo pozornost na onaj mali, sitni svakodnevni život, koji je također pun iznenađenja, pa ćemo navesti neke od brojnih primjera iz kojih se vidi da je «ugroženost» bila opredjeljenje, jedan od načina na koji se vodila politika, a da je stvarnost, na temelju onoga što nam ostavljaju sami srpski izvori, bila puno drugačija.

Godine 1899. zbog nekih nesporazuma sa župnikom 2000 Santovčana prešlo je na pravoslavlje. Srpski Sion, Srbobran, Srpski glasnik, Vrač Pogađač koji su znali protestirati na svaki i najmanji pokušaj prijelaza pojedinaca iz pravoslavlja u katoličku vjeru ili pak u nazarene, ovaj prelazak Santovčana na pravoslavlje i grupa u Ostrovici i Gračacu gromoglasno su pozdravili.11 Neobično je koji su argumenti dopisnika Srpskoga glasnika uvjerili da su Santovčani Srbi. To je ponajprije jedna jednostavna pjesma koja je kružila:

“Crno slovo bil papir
U Santovu nije mir.
U Santovu buna zdravo
Jel tražimo pravo.”

“Ko smije reći da to nije srpska krv” konstatira radosni dopisnik. “Na prvi pogled svako će vidjeti da su Santovčani pravi pravcati Srbi i ništa drugo. Ako pogleda čovjek soj, to je čisto srpski. Ako pogleda crte srpske, ako pogleda boju, čisto srpska, ako pogleda kosu i brkove, a ma ono što se vidi još na kosovskim junacima. Kosa pala po ramenima, a brkovi po prsima, pa divota, srpska divota. A budući da se boriše za prava, to je dokaz srpstva u Santovčana”, završava svoju “uvjerljivu” argumentaciju vrijedni dopisnik Spskoga glasnika.12

Maturanti obnovljene “Srpske muške učiteljske škole” 1898. idu u Novi Sad na majalis, dive se u Matici srpskoj i srpskim velikanima,13 i nikome ne pada na pamet da im po povratku čini neprilike.

Na milenijskoj izložbu o tisućgodišnjici dolaska Mađara u Europu 1896. svi manastiri i patrijaršija dobili su kolajne kao i mnogi Srbi pojedinci i tvrtke s najčešćim obrazloženjem “za izvrstan proizvod i sposobnost konkurencije”. Nismo uočili niti jednu žalbu na organizaciju provedenu u Hrvatskoj za ovu tako važnu priliku i mogućnost predstavljanja.


1 J. Pliverić, Hrvatsko-ugarsko državno pravo, I, Zagreb 1900, str. 5,10,16; knj. II, 602-604.
2 Obzor, “7.6.1894,129, “Bistrimo pojmove”; isto, 11.7.1894,157, Drugi odgovor na pitanje “Što žele Srbi?”; isto, 12.7.1894,158, isti naslov
3 v. M. Artuković, Ideologija srpsko-hrvatskih sukoba (Srbobran 1884.-1902), Zagreb 1991, str. 202-204.
4 Srbin, 1.(14.)9.1900,21, Kako nas protežiraju
5 F. Supilo, Politika u Hrvatskoj, Zagreb 1953, 115.
6 Srbin, 16.(28.)9.1899,21, Razno.
7 Supilo, n. dj, 117
8 Hrvatsko pravo, br. 997/1899, Naši dopisi
9 Srbin, 1(13)4.1899,10, Pravoslavlje u borbi
10 Statistički godišnjak Kraljevina Hrvatske i Slavonije, knj I, 1905, Zagreb 1913, 677 – 678.
11 Srpski glasnik 7.(19.)3.1899, Prelaz u pravoslavlje; Isto, 14.(26.)3.1899,4, O Santovčanima
12 Isto
13 Srpski glasnik, br. 8/1899, Podlistak

Drugi dio možete pročitati OVDJE.

Komentari