Budući da su ustavni sudci izabrani dogovorom dvije vodeće stranke, ti sudci su garancija da Ustavni sud ne će ulaziti u ozbiljnije propitivanje zakonodavne prakse koje bi ugrozila političku simbiozu HDZ-a i SDP-a personificiranu u “dubokoj državi” koja praktički vlada Hrvatskom od 2000. godine. Zato je bilo iluzorno očekivati da će Ustavni sud po tužbama protiv djelovanja Stožera civilne zaštite donijeti drukčiju odluku nego što je usvojena.
Iako je i dosad bilo prilike ukazati na dvojbeno djelovanje Ustavnoga suda, posljednja njegova odluka koja se odnosi na legalitet Stožera civilne zaštite u doba pandemije COVID-a 19 potvrdila je ocjenu što ju je o Ustavnom sudu 2016. godine izrekao tadašnji ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić (Most). On je tada, sigurno ne bez osnove, izjavio da bi cijeli Ustavni sud trebao podnijeti ostavku. Ustavni sud naravno kao važan dio “duboke države” nije podnio ostavku, ali je zato nakon toga predsjednik Vlade Andrej Plenković protuustavno smijenio Vlahu Orepića i još tri Mostova ministra, pa je s HNS-om sastavio novu koalicijsku Vladu.
U funkcioniranju pravne države i zaštitu ustavnog poretka Ustavni sud ima najvažniju sudbenu ulogu. Između ostaloga odlučuje o suglasnosti zakona s Ustavom, odlučuje povodom ustavnih tužbi protiv pojedinačnih odluka državnih tijela, kao što je bilo u ovom slučaju tužbi protiv protuzakonitog djelovanja Stožera civilne zaštite. Pored toga rješava sukob nadležnosti između tijela zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti. Tadašnji potez predsjednika Vlade Andreja Plenkovića da smijeni četiri Mostova ministra bio je klasičan primjer sukoba nadležnosti, jer te ministre nije imenovao premijer Plenković pa ih nije mogao ni smijeniti, nego su oni imenovani u Hrvatskome saboru, pa ih je jedino Sabor mogao i smijeniti, ali se tom prilikom Ustavni sud nije čuo, iako mu je to bila dužnost. Autoritet Ustavnog suda počiva na načinu kako se bira i na njegovom stručnom sastavu. U tom pogledu Ustav je prilično jasan i određen. U članku 126. stoji: “Ustavni sud Republike Hrvatske čini 13 sudaca koje bira Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom glasova ukupnog broja zastupnika iz reda istaknutih pravnika, osobito sudaca ,državnih odvjetnika, odvjetnika i sveučilišnih profesora pravnih znanosti”.
Uz samo nekoliko sudaca koji odgovaraju tim uvjetima dogovorom HDZ i SDP-a dakle dvotrećinskom većinom za ustavne sudce izabrani su kolokvijalno rečeno tipični uhljebi jedne i druge stranke. Tako je u sastav sadašnjeg ustavnog sudca s mandatom od osam godina ušla notorna SDP-ovka Ingrid Antičević Marinović poznata po izjavi u Hrvatskome saboru “Smrt fašizmu – sloboda narodu”, a u Europskom parlamentu po izjavi “Pipl mast trast as”. U tu skupinu spada i HDZ-ov bivši ministar uprave Davorin Mlakar koji je čak u Austriji bio uhićen zbog lažnog predstavljanja i primanja mita. Kao tipični partijski aparatčik novi ustavni sudac postao je i bivši predsjednik Hrvatskoga sabora Josip Leko, zatim opet jedan aparatčik iz SDP-a Mato Arlović i konačno kao šlag na torti predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović nekadašnji HDZ-ov ministar pravosuđa i šef tajne službe HIS, ali kako je otkrio u Njemačkoj osuđeni Josip Perković i bivši suradnik Udbe s kodnim imenom “Gavun”. Budući da su izabrani za ustavne sudce dogovorom dvije vodeće stranke, ti sudci su garancija da Ustavni sud ne će ulaziti u ozbiljnije propitivanje zakonodavne prakse koje bi ugrozila političku simbiozu HDZ-a i SDP-a personificiranu u “dubokoj državi” koja praktički vlada Hrvatskom od 2000. godine. Zato je bilo iluzorno očekivati da će Ustavni sud po tužbama protiv djelovanja Stožera civilne zaštite donijeti drukčiju odluku nego što je usvojena. Kad je već riječ o članovima Ustavnog suda koji po svojim stručnim i moralnim biografijama to ne bi smjeli biti, treba podsjetiti da je prije nekoliko godina Sigurnosno obavještajna agencija objavila kako 20 sudaca predstavljaju opasnost za nacionalnu sigurnost. Oni nisu imenovani, ali nije isključeno da takvi postoje i u Ustavnom sudu. Ta objava nikoga nije posebno uzbudila, a posebice ne Hrvatski sabor koji je svojom šutnjom dokazao da mu takvi sudci koji predstavljaju opasnost za nacionalnu sigurnost ne smetaju. Dapače izborom spomenutih članova Ustavnog suda Hrvatski je sabor samo potvrdio da osobe koje to nikako ne bi smjele biti mogu biti članovi Ustavnoga suda.
Doduše treba priznati, kao što je slučaj i s ovom odlukom pri čemu su tri sudca glasovali protiv i dali izdvojeno mišljenje, da u sastavu Ustavnog suda ima uistinu pravnih stručnjaka s autoritetom koji ne žele sudjelovati u takvoj pravosudnoj farsi na najvišoj sudbenoj razini. U presudi iz 2016. godine Ustavnog suda, sastavljenog između ostalog, kako je gore navedeno, od sudaca i pravnika iz prethodnog komunističkog režima koji je ocijenio da je “Za dom spremni” ustaški pozdrav sudac Miroslav Šumanović u izdvojenom mišljenju osporio je takvu kvalifikaciju. Naravno dirigirani vodeći mediji ignorirali su izdvojeno mišljenje sudca Šumanovića. Pozivajući se na europsku Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i njezin čl. 10. sudac Šumanović konstatira da značajan dio hrvatske javnosti i društva percipira sporni pozdrav izvan totalitarnog i rasističkog konteksta, jer je za razliku od NDH korišten u drukčijem općem okviru tijekom Domovinskog rata koji je bio “pravedan, legitiman, obrambeni i oslobodilački” u “uspostavi i očuvanju Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države”. Konstatirajući da se radi o izrazito kontroverznoj temi od javnog interesa sudac Šumanović je čvrstog uvjerenja da nije misija Ustavnog suda arbitrirati u globalnim ideološko-političkim i historiografskim prijeporima, jer to treba ostaviti znanstvenoj i drugoj javnoj polemici i sučeljavanju stavova sukladno vrijednostima pluralizma demokratskog društva koji izvire iz spomenute europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Radi se o izrazito kontroverznoj temi od javnog interesa koja tangira ideološki visoko polarizirane pristupe pojedinim segmentima hrvatske prošlosti.. Njih treba prepustiti, sukladno uzusima uljuđenih zemalja, znanstvenoj i drugoj javnoj polemici i sučeljavanju stavova sukladno vrijednostima pluralizma demokratskog društva koji izvire iz sustava Konvencije kao “ustavnog instrumenta europskog javnog poretka u području ljudskih prava”