Može li opsesija krivicom vlastitih predaka biti tolika da vodećim hrvatskim političarima konvenira ako se hrvatska krivica umnogostručuje, kako bi oni mogli biti što veći apologeti, kako bi mogli više patiti i trpiti u procesu svojevrsnog mentalnog samobičevanja.
Ovo definitivno nadilazi kapacitet socijalnih i psiholoških nauka i zadire u psihosomatsko područje. Hrvatsko ime spominji što manje, a ako baš moraš, onda tek kao geografski pojam i ne ističi svoju posebnost a ako ikako možeš, a naročito pazi da se kojem Srbinu u Hrvatskoj nešto ne dogodi, jer ćeš time svoj politički vrh baciti u mentalni delirij, u njima izazvati duševnu patnju i natjerati ih u nagonsko pokajništvo, u psihološku traumu za koju maderna psihologija i psihijatrija nemaju odgovora.

Autor: Dinko Dedić

Dvije države izolirane u Oceaniji kojima je Antarktik susjedna “država”, ostaci engleske kolinijalne  prošlosti i tako vezane istim civilizacijskim i necivilizacijskim porijeklom, donekle sliče na Hrvatsku i Srbiju. Govore jezikom s jasno prepoznatljivim razlikama u narječju, otprilike toliko kolike se razlike između engleskog i škotskog, pa je bilo i razgovora, a još uvijek se i o tome natuca, o zajedničkoj državi. Australiju i Novi Zeland dijeli debeli sloj Tasmanskog mora, a da ga nema, vjerojatno bi se s vremena na vrijeme i počupale.

Veliki sportski rivali, Novi Zeland je nakon velike engleske sportske podjele na ragbi i nogomet, prigrlio ragbi a Australija razvila svoju, inače vrlo grubu, full kontakt verziju nogometa, čiji sljedbenici za ovaj naš europski nogomet znaju reći da je sport za curice, a zove se Australian Rules Football (Nogomet po australskim pravilima). Čak i Hrvatska ima svoj nacionalni tim austalskog nogmeta i koliko znam osvojili su Prvenstvo Europe, ali je o tome u Hrvatskoj rijetko tko čuo.

Spominjem sportove jer u Australiji paralelno postoji i jaka liga u ragbiju, u kojoj velikim dijelom igraju Novozelađani, većinom Maori. Za sportove se slobodno može reći – kakav sport takva i publika – pa kada u golfu loptica zaokruži rupicu i izleti van, čuje se samo izdašni šapat iz mnogo grla u stilu aaaaaaahhhhhh, u tenisu malo zagalame između servisa i utihnu da se i muha može čuti, a u ragbiju nastane dreka kao meksički val s bosanskim naglaskom, gdje često pucaju sočne uvrede na račun Novozelanđana ili Kivija, kako ih Australci standardno zovu po njihovoj najsporijoj ptici na svijetu, prema kojoj bi naša kokoš morala dobiti pridjev trkača kokoš.

Osim toga na ulici, posebno u Sydneyu, česte su tuče, gdje skupina Australaca izmlati nekog Novozelađanina a ni obrnut scenario nije rijedak, a da nikada nitko u federalnoj politici tim povodom nije napravio niti jednog komentara a kamo li da bi to išao prikazati kao međunacionalnu netrpeljivost, po rasnim i nacionalnim osnovama. Zvrše ti okršaju najprije u bolnici pa onda na sudu i tu se cijela stvar skonča, do idućeg slučaja.

Zašto na svaku sitnicu, komad limunove kore, ostatak netom u čaj iscijeđene kriške linuna ispred restorana u Zagrebu, koji bačen okrzne rukav jednog Srbina u Zagrebu, može natjerati kompletnu vladu i Sabor da idu davati izjave, osuđivati počinioce, dokumentirati svoje neslaganje, grimasom na licu iskazati svoje gađenje, kleti se u svoju korektnost koja ne trpi nacionalno motivirano nasilje, pa čak i prije nego što je i otkriveno radi li se o bilo kakvom nacionalno motiviranom nasilju, ili nasilju uopće.
Čovjek s limunovom korom je kasnije rekao da mu se Pupovac upucavao ženi. Možda je a možda nije i to je bespredmetno, jer nitko iz vlasti nije čekao da ovaj nešto kaže, da se nešti ispita, jer nije ni važno. Važno je samo da ovi dobiju priliku zadovoljiti svoju skoro nagonsku potrebu štiti isključivo i ekskluzivno Srbe u Hrvatskoj,  kao kad se radi o nekoj ugroženoj vrsti ptica ili kukaca, pa se ignorira sve drugo i sva se koncentracija usmjerava na očuvanje ugrožene vrste od istrijebljenja.

Misli što hoćeš, misli su kao tanjur: možeš s njim što hoćeš, možeš ga prati i brisati a možeš ga razbiti, čak i o vlastitu glavu, dok god ga nisi razbio o glavu nekoga drugoga, a kada ga razbiješ onda odgovaraš. Zato postoje zakoni koje donose zakondavna tijela, čime je njihova uloga završena, bez da se trebaju petljati i proces istrage i sudstva.

Predstavlja sve ovo rečeno uvod u pokušaj shvatiti zašto na svaku sitnicu, komad limunove kore, ostatak netom u čaj iscijeđene kriške linuna ispred restorana u Zagrebu, koji bačen okrzne rukav jednog Srbina u Zagrebu, može natjerati kompletnu vladu i Sabor da idu davati izjave, osuđivati počinioce, dokumentirati svoje neslaganje, grimasom na licu iskazivati svoje gađenje, kleti se u svoju korektnost koja ne trpi nacionalno motivirano nasilje, pa čak i prije nego što je i otkriveno radi li se o bilo kakvom nacionalno motiviranom nasilju ili o nasilju uopće.

Čovjek s limunovom korom je kasnije rekao da mu se Pupovac upucavao ženi. Možda je a možda nije i to je bespredmetno, jer nitko iz vlasti nije čekao da ovaj nešto kaže, da se nešti ispita, jer nije ni važno. Važno je samo da ovi dobiju priliku zadovoljiti svoju skoro nagonsku potrebu štiti isključivo i ekskluzivno Srbe u Hrvatskoj,  kao kad se radi o nekoj ugroženoj vrsti ptica ili kukaca, pa se ignorira sve drugo i sva se koncentracija usmjerava na očuvanje ugrožene vrste od istrijebljenja, jer da novozelanska dodovka nije istrijebljena, danas ih u Australiji ne bi zvali kivi nego dodo.

Svakodnevno se negdje u Hrvatskoj, kao i drugdje u svijetu netko potuče, po gostionicama, netko u Zrču s Englezom, neko drugdje na Jadranu s njemačkim turistom, netko u Istri sa Talijanom, netko u Kostajnici s muslimanom, netko u Zagorju sa Slovencem i sve se to riješava onako kako se riješava u Australiji između Australaca i Novozelanđana. Ako ima povreda, dođe ambulanta i hospitalizira povrijeđene, izađe policija izvrši uvid i ustanovi tko je nasilnik a tko žrtva i sve se procesuira na sudu, a nakon toga slučaj stavi ad acta. Što bi se političari miješali u to i davali izjave za svaki banalni slučaj nekog gostioničkog, alkoholiziranog sukoba? Ne pada im ni na kraj pameti davati tu nekakav politički sud, izlaziti pred kamere i davati osuđujuće izjave. Neće ni općinski predstavnik a kamo li netko s državnog političkog vrha. Kako bi to izgledalo? Ljudi bi rekli da besposlen pop krsti jariće.

Međutim, ako netko u Splitu zaprjeti jednom Srbinu koji u strahu skoči u more, ili ako se negdje na otoku netko zakvači s jednim srpskim gastarbeiterom, ne čeka se niti jedne minute da se istraži barem nešto o tome kako je i zašto došlo do sukoba. Skaču političari, nadameću se predsjednik vlade, predsjednik Sabora, ministri i saborski zastupnici, tko će prvi donijeti izjavu osude, gdje se nameće pitanje zašto je to tako?

U Hrastovici gdje sam proveo djetinjstvo, tuče između Hrastovčana i vlaha iz okolnih sela, kako smo ih mi zvali, bile su česte. Jednom je u mom djetnjstvu na zabavi u Hrastovi boravio jedan Srbin. Kako je običaj bio da da na svakoj zabavi, bez obzira koji je dan i koje doba godine, u ponoć tamburaši sviraju Hrvatsku himnu, svi su se ustali osim tog gosta. Lokalni dečki su odlučili da preko toga priječi pa su ga isprebijali.  Sutradan je u selo stigao kodon milicije istražiti što se dogodilo.  Kada je nekoliko svjedoka izjavio da im je dotični psovao ustašku majku, milicja je zatvorila istragu.

Kada negdje u Srbiji i Hrvatskoj jedan Srbim uvrijedi, potjera ili udari jednog Hrvata, ne javlja se nitko ni iz Beograda niti iz Zagreba. Kada bilo gdje jedan Hrvat nanese nepravdu jednom Srbinu, unisono skaču i u Beogradu i u Zagrebu, kao da su umbilično povezani. Iz čega proizlazi ta nagonska potreba skakati u zaštiti jednog Srbina, kao da se stvarno radi i posljednjem Srbinu u Hrvatskoj? Zašto tako nastupaju u Beogradu, detaljno je razrađeno u raznim deklaracijama u svim granama srpskog nacionalnog programa od Načetanija na dalje. Veliko sociološki-psihološko pitanje ostaje zašto hrvatski političari tako reagiraju.

Zamislite da se to dogodilo ovih dana negdje u Hrvatskoj. Pred televizijskim kamerama bi se u roku od sat vremena našli i Andrej Plenković i Gordan Jandroković i Davor Božinović i tucet drugih ministara. Novine i televizja bi brujali osude protiv naslinika koji su iz nacionalističkih pobuda isprebijali Srbina.

Kada negdje u Srbiji i Hrvatskoj jedan Srbim uvrijedi, potjera ili udari jednog Hrvata, ne javlja se nitko ni iz Beograda niti iz Zagreba. Kada bilo gdje jedan Hrvat nanese nepravdu jednom Srbinu, unisono skaču i u Beogradu i u Zagrebu, kao da su umbilično povezani.

Iz čega proizlazi ta nagonska potreba skakati u zaštiti jednog Srbina, kao da se stvarno radi i posljednjem Srbinu u Hrvatskoj?

Zašto tako nastupaju u Beogradu, detaljno je razrađeno u raznim deklaracijama u svim granama srpskog nacionalnog programa od Načetanija na dalje. Veliko socijalno-psihološko pitanje ostaje zašto hrvatski političari tako reagiraju.

Je li problem osjećaj odgovornosti za nepravdu da su Srbi nekada u Hrvatskoj slovili kao suveren narod a danas tek kao manjina. U vrijeme Jugoslavije tuče između Srba i Hrvata su bile česte, kao i tuče imeđu raznih ljudi drugačijega porijekla, vjere i svjetonazora, kao i one između sebe. Ne pamtim da su tim povodom šefovi iz CK SKH ili bilo tko u vlasti skakali davati izjave. Uredovala je tu milicija i nije dospijevalo čak ni na stranice lokalnih novina. Nije se htjelo unositi nemir, pogotovo ne u te zajednice s podijeljenim stanovništvom.

Radi li se o rezultatima programa kolektivne krivnje hrvatskoga naroda za srpsku sudbinu, pa ti politički vođe HDZ-a, SDP-a i drugih stranaka ne mogu živjeti sa sobom, nego ih peče savjest i jednostavno imamu nagonsku potrebu skakati i “najoštrije osuđivati” počinitelje.

Ja razumjem Pupovca. On je u Hrvatskoj po zadatku i po direktivama onih koji su ne jednom koristili Srbe prečane kao žrtveno janje za ostvarenje srpskih ekspanzionistički ciljeva. Pupovac je provokator u stilu onih koji su pokrenuli blavan-revoluciju. Njegovo stavljanje velikih ćiriličnih tabli po Hrvatskoj, je prema njihovom vlastitom priznaju učinjeno s namjerom kako bi isprovocirali Hrvate da table zašaraju i “pokažu kako ne podnose Srbe”.

Radi li se kod vodećih hrvatskih političara o osjećaju krivice za “protjerivanje” 200 tisuća Srba nakon Oluje, ili za Jasenovac i srpske žrtve koje oni nabrajaju u brojkama između 1.2 milijuna i 700 tisuća? Čovjek bi očekivao, ako im Jasenovac namjeće toliki osjećaj osobne i kolektivne krivnje, da radi svake dlake koja jednom Srbinu padne s glave u Hrvatskoj moraju istog časa juriti i tražiti nekoga s mikorofonom i kamerom kako bi osudili antisrpsko djelo, da će baš radi toga prionuti uz istagu stvarnih žrtava i tražiti istinu o tome što se stvarno događalo u Jesnovcu. Međutim, oni ne samo da ne poduzimaju ništa tim povodom, nego još koče svaki pokušaj istraživanja, negiraju svaki nalaz, ignoriraju svaki dokaz.

Međutim, hrvatski političari, bez obzira na obiteljsko naslijeđe, partizansku i komnističku prošlost onih koji su ih odgajali, ipak su većinom etnički Hrvati od kojih je za očekivati da će njihova jugoslavenska ideološka pristranost biti prisutna i danas. Ali što postojeća srpska politika ima s AVNOJ-em, s Titom i njihovom jugoslavenskom orijentacijom. Srbija je jugoslavensktvo apsolutno i nepovratno odbacila. Srbiju vode stranke nikle iz četničkog pokreta. Srbija pokapa Tita i oživljava mit Draže Mihajlovića. Njihovo srpstvo otvoreno negira čak i postojanje Hrvata kao zasebe nacionalne skupine, nego ih svrstavaju uz izvotopereno srpsko pleme koje je palo pod utjecaj Vatikana i odnarodilo se. Nikada ranije SANU, SPC i srpska politka nisu bile toliko jedinstvene na programu srpske emancipacije i povratka stare slave.

Radi li se kod vodećih hrvatskih političara o osjećaju krivice za “protjerivanje” 200 tisuća Srba nakon Oluje, ili za Jasenovac i srpske žrtve koje oni nabrajaju u brojkama između 1.2 milijuna i 700 tisuća? Čovjek bi očekivao, ako im Jasenovac namjeće toliki osjećaj osobne i kolektivne krivnje, da radi svake dlake koja jednom Srbinu padne s glave u Hrvatskoj moraju istog časa juriti i tražiti nekoga s mikorofonom i kamerom kako bi osudili antisrpsko djelo, da će baš radi toga prionuti uz istagu stvarnih žrtava i tražiti istinu o tome što se stvarno događalo u Jesnovcu. Međutim, oni ne samo da ne poduzimaju ništa tim povodom, nego još koče svaki pokušaj istraživanja, negiraju svaki nalaz, ignoriraju svaki dokaz.

Može li opsesija krivicom vlastitih predaka biti tolika da vodećim hrvatskim političarima konvenira ako se hrvatska krivica umnogostručuje, kako bi oni mogli biti što veći apologeti, kako bi mogli više patiti i trpiti u procesu svojevrsnog mentalnog samobičevanja.

Ovo definitivno nadilazi kapacitet socijalnih i psiholoških nauka i zadire u psihosomatsko područje. Hrvatsko ime spominji što manje, a ako baš moraš, onda tek kao geografski pojam i ne ističi svoju posebnost a ako ikako možeš, pazi da se kojem Srbinu u Hrvatskoj nešto ne dogodi, jer ćeš time svoj politički vrh baciti u mentalni delirij, u njima izazvati duševnu patnju i natjerati ih u nagonsko pokajništvo, u psihološku traumu za koju maderna psihologija i psihijatrija nemaju odgovora.

Samo podatak da antifašizam postaje centralnom točkom političkog prestrojavanja u Hrvatskoj 21. stoljeća, kada je ta tema iz prve polovine 20. stoljeća u mainstream politici svih drugih naroda završila u povijesti, tamo gdje jedino razumski može završiti, ukazuje na nakaradno stanje u hrvatskoj politici.

U takvom ozračju sasvim je uzaludno govoriti o gospodarskom napretku, o zaustavljanju iseljavanja, o povratku emigranata i o povećanju nataliteta.

Komentari