“Vjerodostojnost” na ispitu –
crtice iz predizborne kampanje

Navijači ušančeni u raznim nišama medijskog prostora mogu sve, osim svjesno lagati ili manipulirati istinom. Činjenice koje se iznose moraju biti provjerene i istinite. Pojavu namjernog institucionaliziranog blaćenja ili svjesno iskrivljavanje činjenica uvijek se mora javno osuditi…
Poluistinama i lažima ne pridonosi se boljitku političkog sustava, niti se time postiže sloboda javne scene. Rezultati takvog pristupa kratkotrajno mogu biti lukrativni, no na duge staze oni jedino mogu dovesti do toga da će prije ili kasnije politika još jednom odbaciti svoje islužene vojnike.

Predizborna kampanja se zahuktava. Javnim prostorom defiliraju i nude spasonosna rješenja za budućnost Lijepe naše ozbiljni kandidati za obnašanje funkcije zastupnika u hrvatskom Saboru, kao i oni čija pojavnost upućuje na predizborni egzibicionizam i lov na pet minuta slave. Također, primjetno je da se u javnom prostoru, kao politički relevantan, spominje izraz “vjerodostojnost”. Iako se radi o izričaju koji nije imanentan političkom žargonu, već se više enciklopedistički gledano veže za književno-teorijsku sferu, on se trenutno vrlo često koristi kako bi se određeni pojedinci okarakterizirali sposobnima i pozvanima za obavljanje društvene funkcije. Inače, u izvornom obliku, sam termin “vjerodostojnost” označuje stupanj u kojem se opisivanje određenog sadržaja podudara s nizom čitateljskih normi, pretpostavki i uvjerenja s pomoću kojih autor ovjerovljuje zbilju koja ga okružuje. Koji pak sadržaj ovaj izričaj ima u političkoj retorici, s obzirom na kakofoniju zvukova koji se u javnom prostoru javljaju, teško je dokučiti. Dojam je kako u političkom smislu ovaj izričaj predstavlja kaučuk pojam čiji se sadržaj može protezati na različite društvene odnose, stanja i činjenice, što ga uvelike čini zapravo ispraznicom.

No, bilo kako bilo, demokracija u doba izbora trpi sve. Mediokritetska lupetanja i nesuvisle komentare. Pojavnost u javnom prostoru onih koji imaju političkog kapaciteta i onih bez političkog potencijala. Trpi i navijače. Svatko ima pravo podržavati određenu opciju, kao što i ima pravo biti u zabludi. U afirmiranju svojih političkih preferenci navijači mogu biti pozitivni, ali i destruktivni. Pozitivizmom se rukovode oni koji u svom navijanju izdvajaju samo očite prednosti koje njihovi miljenici imaju, dok se mane više ili manje spretno guraju pod tepih. Destruktivci pak u svom fokusu imaju izvlačenje na vidjelo svega onoga negativnoga što je imanentno protivnicima političke opcije koju podržavaju. Sve je to legitimno, jer se uklapa u ostvarenje osnovne slobode svakog pojedinca na informiranost tijekom izbornog procesa, neovisno o tome koliko se na prvi pogled iznesene informacije čine posredno ili neposredno bitnim za obnašanje javnih funkcija. Ljudi imaju pravo znati sve o svima onima koji pretendiraju na mjesta nositelja državnih funkcija. Birači imaju pravo znati tko je anemičan a tko nije. Kakva je kome kondicija srca ili drugih organa u tijelu. Oni imaju pravo znati čija mama je vojna lekarka ili čiji je otac u mladosti proganjao Hrvate. Tko je gdje bio i što je radio za vrijeme Domovinskog rata. Čija obitelj je disfunkcionalna, tko vara svoga bračnog druga, te čija djeca su ovisnici. Javne osobe imaju i inače ograničeno pravo na privatnost, a u doba festivala demokracije ovo pravo postaje praktički nudum ius, golo pravo – pravo bez sadržaja.

Navijači ušančeni u raznim nišama medijskog prostora pak mogu sve, osim svjesno lagati ili manipulirati istinom. Činjenice koje se iznose moraju biti provjerene i istinite. Pojavu namjernog institucionaliziranog blaćenja ili svjesno iskrivljavanje činjenica uvijek se mora javno osuditi. Standard izborne borbe u civiliziranim društvima ne ide preko granica koju postavlja istinitost. Narušavanje objektivne istine ničim se ne može opravdati. U negativne pojavnosti ne spadaju osobni stavovi ili dojmovi o određenim pojavnostima, jer su oni obilježeni subjektivizmom. Međutim, mjerodavne činjenice moraju biti prezentirane objektivno i u cijelosti.

Marshallov plan, Trumanova jaja ili ražanj za zeca koji se još nije ni okotio?

Navodno “bespovratna sredstva” to očito nisu, odnosno svakako nisu u iznosu koji bi osigurao novi Marshallov plan. A uloga našeg vodstva u svemu ovome ne postoji iz razloga što o svim modalitetima financijskih predviđenih akcija odlučuju stvarni voditelji EU. Prevedeno na narodni jezik, u konkretnom slučaju opisana sredstva predstavljaju tek pripremljen ražanj za zeca koji ne samo da nije u šumi, već se još nije ni rodio. Iz svega iznijetoga proizlazi i činjenica kako opisana sredstva ne samo da nisu bespovratna, već će se tek u budućnosti odrediti koja će biti njihova stvarna cijena. Umjesto Marshallovog plana, hrvatskom narodu se ovdje realno, gastronomskim rječnikom rečeno, serviraju samo Trumanova jaja.

Ilustracije radi, skrećem pozornost na akciju mobiliziranih štovatelja lika i djela vođe pozicije, vezanih uz navodni benefit kojega će Hrvatska dobiti slijedom pretrpljene štete u recentno dovršenom “ratu protiv bolesti”, u iznosu o 10 milijardi eura, od kojih čak 7,5 milijardi eura, prema njihovim tvrdnjama, predstavlja bespovratna, pa samim time i besplatna sredstva. Prema navodima reklamnih manekena, ova korist za Hrvatsku isposlovana je isključivo samoprijegornim radom trenutnog vođe političkih opcija na vlasti te njegovoj neupitnoj karizmi unutar EU. Prema opisanim izvorima dobivena sredstva predstavljaju za Hrvatsku svojevrsni Marshallov plan.

Zbog mlađih naraštaja, cijenim potrebnim podsjetiti kao je navedeni plan predstavljao plan obnove poslijeratne Europe i suzbijanja utjecaja komunizma nakon II. Svjetskog rata. Dakle, dobivena sredstava, prema onima koji glorificiraju postignuća trenutne vlasti, predstavljala bi temelj i pokretačku snagu društvenih promjena te korjenitih socijalnih promjena neophodnih za izvlačenje Hrvatske iz hibernacije i svekolike društvene erozije.

Život u doba pandemije ima svojih mana i svojih prednosti. Prednost je u svakom slučaju posjedovanje vremena koje se može uporabiti za proširivanje spoznaja. Sami panegirici i ditirambi vođi pozicije, koje nam se svakodnevno sa državne ili lokalne razine serviraju, ne bi izazvale posebnu pažnju da i mediji u srcu Europe, poput primjerice Politico – European politics, Policy, Goverment News (Bruxelles.be), nisu analizirali način na koji će EU pokušati sanirati posljedice izazvane pandemijom COVID-19.

Zemlje članice EU trenutno raspravljaju o financijskom paketu koji bi u predstojećem sedmogodišnjem fiskalnom razdoblju porezne obveznike trebao koštati oko 1.850 milijardi eura. Za gospodarski oporavak nazvan “EU Sljedeća generacija” uslijed posljedica krize koju živimo predviđeno je 750 milijardi eura. EU trenutno nema u svojoj akumulaciji naznačeni iznos. U slučaju nepostojanja vlastite akumulacije, iznos potreban za podmirivanje predviđenih troškova može se namiriti isključivo iz tuđe akumulacije, odnosno zaduženjem. Dakle, sredstva “koja je Hrvatska već dobila” dio su pretpostavljenog i predviđenog fonda čiji način prikupljanja sredstava još uvijek nije definiran. Objektivno, taj fond još nije ni ustrojen, a nije ni sigurno da će se u predloženom opsegu uopće i ustrojiti. Naime, tako zvana europska “štedljiva četvorka” (Austrija, Švedska, Nizozemska i Danska) ne podržava osnivanje takvog fonda koji bi se većinski punio izdavanjem vrijednosnih papira za koje bi solidarno odgovarale sve zemlje EU, dok je dogovor glede možebitnog vraćanja zaduženja iz vlastitih prihoda EU proračuna daleko od konsenzusa. Također, u prilog osnivanja ovog fonda ne ide i nedavna odluka njemačkog Saveznog ustavnog suda kojom je preuzimanje obveza za dugove nastale izvan zemlje i čiju svrhovitost nije preispitao njemački zakonodavac, a koji mogu ugrožavati financijsku sigurnost zemlje, proglašeno neustavnim.

Dakle, predmetni fond trebao bi se napuniti sredstvima koje bi kao dug teretile Europsku komisiju, a za čiji bonitet solidarno odgovaraju zemlje članice, koje će ad fine i vratiti taj dug prelijevanjem iz zajedničkog proračuna EU. Ovdje moram napomenuti kako me uvijek fascinira retorika dužnika. Kao u Hrvatskoj, tako i u EU ne dižu se krediti, već se izlazi na financijska tržišta gdje se plasiraju ili prodaju zadužnice uz odgovarajući prinos. Nakon izrečenog čovjek bi pomislio kako se u biti dogodilo nešto dobro, a ne da se samo povećalo kreditno zaduženje. Ukoliko cijela ideja i prođe verifikaciju u EU parlamentu i Vijeću EU, a što se kao tema za raspravu predviđa u vruću jesen ove godine, koliki će dio duga za otplatu opteretiti Hrvatsku, još se ne zna. Jedino što se zna jest da će korist za većinu zemalja EU biti ta što će kamata na posuđena sredstva biti manja nego ona koju bi morali platiti kod pojedinačnog zaduženja. Kreditni rejting EU je AAA, a u našem slučaju bi se moglo dogoditi da nam nakon posrnuća turističke sezone kreditni rejting padne na razinu CCC (substancijalan, znatan rizik).

Odgovor naših državljana na provođene politike može naći u trendu dobrovoljnog egzodusa uzrokovanog općim dojmom o izostanku perspektive za dostojan život uzrokovanog prvenstveno posvemašnjom korupcijom, nepotizmom, mediokracijom i inim pojavama kojima je Lijepa naša bremenita. Sve te negativne pojavnosti rezultante su politika i političkih vodstava kojima se trebamo zahvaliti na daljnjoj suradnji.

Zaključno, jedino je jasno kako navodno “bespovratna sredstva” to očito nisu, odnosno svakako nisu u iznosu koji bi osigurao novi Marshallov plan. A uloga našeg vodstva u svemu ovome ne postoji iz razloga što o svim modalitetima financijskih predviđenih akcija odlučuju stvarni voditelji EU. Prevedeno na narodni jezik, u konkretnom slučaju opisana sredstva predstavljaju tek pripremljen ražanj za zeca koji ne samo da nije u šumi, već se još nije ni rodio. Iz svega iznijetoga proizlazi i činjenica kako opisana sredstva ne samo da nisu bespovratna, već će se tek u budućnosti odrediti koja će biti njihova stvarna cijena. Umjesto Marshallovog plana, hrvatskom narodu se ovdje realno, gastronomskim rječnikom rečeno, serviraju samo Trumanova jaja.

I još jedna digresija. U međunarodnim odnosima njegove subjekte ne zastupaju pojedinci radi svoje osobnosti, već kao nositelji funkcija koje su transpersonalne. Lideri primjerice Kine, Rusije, SAD-a, V. Britanije, Njemačke ili Francuske nisu sami po sebi bitni zato što bi predstavljali potencijal za dobivanje Nobelove nagrade, već iz razloga što zastupaju pravne osobe sui generis koje zbog svoje vojne i gospodarske, pa samim time i političke moći čine nezaobilazne čimbenike u međunarodnim odnosima. Hrvatska, zbog vlastitih slabosti izazvanih vođenjem dubiozne vanjske politike, na žalost ne spada ni u krug zemalja koje bi bile predvodnice u svojem okružju, pa stoga moramo biti svjesni limitiranosti svoje važnosti u međunarodnoj zajednici. Objektivni međunarodni položaj RH ne može promijeniti ni osobnost niti šarm naših predstavnika, jer se u međunarodnim odnosima prvenstveno uvažavaju interesi onih jačih. No, to ne znači da na unutarnjem političkom planu ne možemo, na temelju svojih suverenih prava, izgraditi naše društvo na način koji odgovara većini Hrvata. A koliko su dosadašnje vlasti u tome bile uspješne govori činjenica da smo tek nedavno dosegli gospodarsku razinu na kojoj smo bili 2008., dok se odgovor naših državljana na provođene politike može naći u trendu dobrovoljnog egzodusa uzrokovanog općim dojmom o izostanku perspektive za dostojan život uzrokovanog prvenstveno posvemašnjom korupcijom, nepotizmom, mediokracijom i inim pojavama kojima je Lijepa naša bremenita. Sve te negativne pojavnosti rezultante su politika i političkih vodstava kojima se trebamo zahvaliti na daljnjoj suradnji.

Imajući pak u vidu činjenicu da smo od ulaska u EU od sredstava koja su nam stavljena na raspolaganje realizirali, a ne samo rezervirali, nešto malo više od 50%, što nas još uvijek čini većim donatorom u zajedničku kasu nego sretnim korisnikom ponuđenih nam sredstava, skeptičan sam glede sretnog završetka i ove priče glede financijskog poslovanja Lijepe naše. Uz to, empirija nas uči da smo više skloni rasipati raspoloživa sredstva neovisno iz kojeg izvora proizlaze, nego ih koristiti za postizanje općeg dobra.

Diskreditacija manipulacijom s ciljem očuvanja postojeće vlasti

Difamatorima je ovdje jedino bitno izvršiti diskreditaciju manipulacijom, radi povlađivanja onima koji financiraju projekt nedodirljivosti i nepromjenjivosti te nadasve stabilnosti sadašnje vlasti. Ovdje smatram potrebnim podsjetiti da u uređivanju pravnih, pa time i društvenih odnosa, postoji institut tereta dokazivanja… Glasine nisu dokazi, a iskustveno se može reći kako su one rak rana svake objektivne istine. Konzekvenca ovog instituta je i pravilo prema kojemu nitko nije dužan dokazivati negativne činjenice.

Nadalje, skrećem pozornost i na opetovane manipulacije činjenica izvršavano u cilju difamacije vođe, trenutno, po rezultatima anketa, treće političke opcije. Kao kletva kralja Petra Svačića, opetovano se recikliraju istovjetna pitanja, uz slanje poziva oblaćenom da se odbrani i izjasni gdje je bio i što je radio krajem 80-ih i početkom 90-tih godina prošlog stoljeća. Kao “vjerodostojni” izvori uznemirujućih glasina nam se nude osobe koje nemaju nikakvu društvenu, političku, a najčešće niti moralnu težinu. No, kako ne bi trošili energiju na moralni lik i djelo klateži čijoj riječi bi trebali bespogovorno vjerovati, vratimo se golim činjenicama. Glavna teza etiketiranja bazira se na tvrdnji o dezerterstvu dotičnog s obzirom na činjenicu da je od 1989. boravio u SAD, te da je u travnju 1990. bio u Hrvatskoj i vodio konferansu na predizbornom skupu tadašnje Koalicije narodnog sporazuma, kao osoba od povjerenja čelnika naznačene političke opcije. Te da je tijekom boravka u SAD pjevao po klubovima četničke provenijencije, na što je tada navodno upozoravala i Hrvatska bratska zajednica.

O navodnom dezerterstvu u vrijeme kada RH nije ni postojala ne treba nepotrebno trošiti riječi, jer je iz definicije dezerterstva i vremenskog slijeda događaja sve jasno. Interesantno je primijetiti kako je etiketirani bio pozvan voditi politički skup kao “osoba od posebnog povjerenja” tada neupitno političke opcije s hrvatskim predznakom, koju su činili pojedinci, primjerice od generala Praljka do Ruže hrvatske, iako je navodno istovremeno bio na glasu kao osoba sklona jugoslavenstvu i četništvu. Ovdje se ne smatra bitnom niti objava koju je HBZ dala i koja glasi:

“Jedno od pravila HBZ-a je da se političke i druge stvari ne raspravljaju na sjednicama koje nemaju ništa zajedničkog s našim poslovanjem. (…) O navodnim izvješćima medija o  Miroslavu Škori i Zajednici na čelu s pok. predsjednikom Bernardom M. Luketichem nemamo nikakvih saznanja.  Ne vjerujemo da je tu bilo negodovanja prema bilo kome jer iz više navedenog s time se nismo bavili, a niti odlučivali o imenovanju zastupnika RH“.

Difamatorima je ovdje jedino bitno izvršiti diskreditaciju manipulacijom, radi povlađivanja onima koji financiraju projekt nedodirljivosti i nepromjenjivosti te nadasve stabilnosti sadašnje vlasti. Uzgred rečeno, ovdje smatram potrebnim podsjetiti da u uređivanju pravnih, pa time i društvenih odnosa, postoji institut tereta dokazivanja. Ovaj institut propisuje kako svatko onaj koji nešto tvrdi, za svoju tvrdnju treba podastrijeti dokaze koji tu tvrdnju čine istinitom. Dokazi su pak iskazi osoba sa neposrednim saznanjima ili određenim stručnim znanjima ili materijalni dijelovi prirode koji upućuju na postojanje i istinitost neke činjenice. Glasine nisu dokazi, a iskustveno se može reći kako su one rak rana svake objektivne istine. Konzekvenca ovog instituta je i pravilo prema kojemu nitko nije dužan dokazivati negativne činjenice. Dakle nitko ne mora dokazivati da on nešto sam po sebi nije ili da nešto nije činio. Stoga bih uputio molbu svim djelatnicima u sredstvima javnog priopćavanja, budite ustrajni u širenju istine, a ne medijskog žutila. Pokušajte za promjenu biti odgovorni za svoj rad i časni. Biti častan nije lukrativno, jer je još otac Domovine Ante Starčević znao govoriti “što je časno nije lasno”. No, možda vam ipak bude nešto značio i osjećaj kojeg ima častan čovjek nakon počinjenja dobrog dijela ili dovršetka dobrog posla. Barem probajte, ništa vas ne košta.

Također, “nevjerodostojnim”, ma što god to značilo, se označuje nastavak političkog angažmana te izlazak iz partije osobe koja je izabrana na listi te partije za gradonačelnika grada heroja. Valjda iz razloga što se pojedinac može razvesti od bračnog druga, napustiti obitelj i činiti druge slične nepodopštine. No, napustiti partiju, shvaćenu kao interesnu zajednicu koja se bori za promicanje svojih vrednota, jest ne samo uvijek moralno upitno, već je i nedopustivo. Svakog se može iznevjeriti, osim partijskog vođe. O stupidnosti teze da se iz političke stranke, u biti udruge, ne može izaći kad god neki član to smatra svrsishodnim, također ne treba pretjerano raspravljati. Članom nekog društva postaje se i ostaje se tako dugo dok se ciljevi učlanjenja ne počinju toliko razlikovati od osobne percepcije stvarnosti da ta razlika buduću suradnju čini nemogućom. Međutim, u našoj zbilji više brine činjenica da nam kod napada na “vjerodostojnost” svih onih koje je vladajuća politika razočarala, profesionalni veličatelji partijskih vođa sugeriraju kako se “vjerodostojnim” treba smatrati opetovano odbijanje sadašnje i svih prijašnjih vlasti sankcionirati počinitelje ratnih zločina nad zarobljenicima i hrvatskim civilima počinjenim u Vukovaru i drugdje tijekom Domovinskog rata. U biti, mobilizirani medijski profesionalizam je vjerojatno ovdje doista “vjerodostojan”, ali se njihov aktivitet nikako ne može podvesti pod djelanje poduzeto u interesu hrvatskog naroda i hrvatske države.

Trenutni moto instrumentaliziranih djelatnika u javnom prostoru jest uništiti sve koji žele promjene u društvu. Onemogućiti se po svaku cijenu mora bilo koja misao koja ukazuje na nužnost uklanjanja sa političke scene lica i naličja iste komunističke partije trenutno locirane u parlamentarnoj poziciji i opoziciji. Svaki oblik djelovanja koji u svom fokusu ima interese hrvatskog naroda treba unaprijed spriječiti, medijskom i svim drugim ofanzivama.

Na kvalitetu novinarskog posla upućuje i zgoda pri kojoj je voditelj razgovora sa čelnikom političke stranke ostao iznenađen činjenicom da je ta politička stranka objavila svoj politički program. Znači nije se ni potrudio pročitati 37 stranica teksta koje su svima dostupne na međumrežnim stranicama. I umjesto da se u medijskom prostoru u vrijeme izbornih političkih kampanja analiziraju programi političkih stranaka te vrši njihova komparacija i ocjenjuje vrijednost ideja, za što je potrebno uložiti truda i pokazati znanje i intelekt, svima je jednostavnije nabacivati se blatom na označene mete. Još je bolje kad se pri tome može ostvariti i nekakav materijalni probitak.

Trenutni moto instrumentaliziranih djelatnika u javnom prostoru jest uništiti sve koji žele promjene u društvu. Onemogućiti se po svaku cijenu mora bilo koja misao koja ukazuje na nužnost uklanjanja sa političke scene lica i naličja iste komunističke partije trenutno locirane u parlamentarnoj poziciji i opoziciji. Svaki oblik djelovanja koji u svom fokusu ima interese hrvatskog naroda treba unaprijed spriječiti, medijskom i svim drugim ofanzivama. Primjera zloporaba pozicije kreatora javnog mnijenja u ovom trenutku jest puno i previše. Bilo bi bolje trošiti intelekt i moralni kredibilitet na rasvjetljavanje stvarnih problema hrvatskog društva koji se jedino kroz sustav institucija vlasti mogu rješavati, nego prosipati limitirane osobne potencijale na u biti beskorisne difamacije. Poluistinama i lažima ne pridonosi se boljitku političkog sustava, niti se time postiže sloboda javne scene. Rezultati takvog pristupa kratkotrajno mogu biti lukrativni, no na duge staze oni jedino mogu dovesti do činjenice da će prije ili kasnije politika još jednom odbaciti svoje islužene vojnike, kad će to smatrati oportunim. U prkos deklariranom stavu predsjednika RH, narod se ne mora štititi od istine. Istina je jedina objektivna pojavnost koja doprinosi realiziranju neke socijalne tvorevine kao društva u kojem je poželjno živjeti. Zato nam svima treba više istine, a manje vjerodostojnosti u političkom smislu, ma što god sadržaj ovog pojma u sebi sadržavao.