Tumačim (mom mačku Maku i mom čuvenom psu Toru) meteorološke prilike, pričam u prozi za razliku od stihoklepaca, govorim o kapi na Sjevernom polu koju je otpuhnuo ledeni vjetar i sada se širi po sjeveru Europe i nešto niže, do nas. Gledaju me blesavo, ne znaju ni gdje je sjever, ni gdje je Europa, ne znaju sretnici ni što je euro, koji je u naš pastoralni svijet pao usred inflacije. Pokazao sam im novčanicu eura, da ne ostanu neznalice i primitivci, ali je Mak počeo bljuvati, a Tor povraćati. „Životinje jedne“, urlao sam perući pod, „a što biste vi htjeli, razbojnici, da na novčanicama budu neki hrvatski tipovi poput onog Starčevića ili ne daj Bože Marka Marulića. Zvijeri nacionalističke, ognjištari, nego što ste, stalno se držite radijatora!“
Da mi je tko prije tolikih godina rekao da ću toliko godina pisati Hrvatske kronike, pomislio bih da je toliko lud koliko je dug i širok. A eto ispalo da sam ja taj luđak. S tim mislima ulazim u 2024., koju nisam imao namjeru doživjeti, a nekmoli o njoj pisati.
To jest, još se o njoj i nema što previše pisati, mlada je i naivna. Tek reći da je toplo počela, a onda se naglo ohladila. Nije kao u Finskoj minus četrdeset, ali je meni i minus četiri mrzlo i odurno. Moj se mačak Mak vratio iz dvorišta tako smrznut da sam ga htio staviti u mikrovalnu. Odustao sam, premda je čuveni moj pas Tor vikao: Stavi ga. Stavi ga!
Tumačim im meteorološke prilike, pričam u prozi za razliku od stihoklepaca, govorim o kapi na Sjevernom polu koju je otpuhnuo ledeni vjetar i sada se širi po sjeveru Europe i nešto niže, do nas. Gledaju me blesavo, ne znaju ni gdje je sjever, ni gdje je Europa, ne znaju sretnici ni što je euro, koji je u naš pastoralni svijet pao usred inflacije. Pokazao sam im novčanicu eura, da ne ostanu neznalice i primitivci, ali je Mak počeo bljuvati, a Tor povraćati. „Životinje jedne“, urlao sam perući pod, „a što biste vi htjeli, razbojnici, da na novčanicama budu neki hrvatski tipovi poput onog Starčevića ili ne daj Bože Marka Marulića. Zvijeri nacionalističke, ognjištari, nego što ste, stalno se držite radijatora!“
Takvi su oni. Ne znaju ni da je ovo godina Marka Marulića, ni tko je bio ni što je radio. Ni da je skandalizirao svekoliku javnost započevši pisati na hrvatskom jeziku, neprimjereno i neprihvatljivo, s izlikom da pjeva „u jeziku hrvackom… neka ga budu razumiti i oni ki nisu naučeni knjige latinske“. Djelovao je, znači, inkluzivno.
Ma ne ću o Maruliću, toliko je toga o njemu napisano (i toliko je toga napisao) i toliko ćete još ove godine o njemu čitati, da se ne moram i ja miješati. Osobito će se često spominjati Judita, koja je u međuvremenu, od autorove nedavne smrti, na sve moguće načine interpretirana, analizirana, secirana, prevođena s hrvatskoga na hrvatski, čak u prozi prepričavana ili u romane stavljena, pa i uglazbljena: sjećam se danas pomalo zaboravljenoga Vojmila Rabadana, kojega sam upoznao u njegovoj starosti, a taj je hrvatski književnik, Splićanin kao i Marul, napisao libreto za operu Marulova pisan, skladao Papandopulo ako se ne varam, izvedena 1970., ali je imala samo jednu reprizu iako su kritike bile odlične, ali se vrijeme kvarilo. Nije ni čudo da je Rabadan umro istoga dana kada i Marulić, s kraćim vremenskim razmakom.
Uzeo je Marul Juditu iz starina, a mogao je, kad je već hrvatski pisao, uzeti i neku našu, hrvatsku heroinu, recimo Miru Papalić (ako još nije znao za Milu Gojsalić), koja izlazi iz Splita da pokopa muža od Turaka ubijenog, stavljajući i ona glavu na panj, svoju, što bi bio femicid. Za razliku od Judite, koja je odrubila glavu jadnomu Holofernu, zgoda upravo infernalna i homicidna, ali zapamćena i to je važno. Pamti se i da je vješta Judita nakon svega što je proživjela, živjela do (svoje) stotinu i pete, doživjevši manolićevsku starost.
Idemo u novu godinu, koja će biti kakva će biti, a da ne će biti dobro, već je sada znano. Izbori u tri svjetske velesile, u Americi, u Rusiji i u Hrvatskoj. I još ponegdje, to jest gotovo posvuda. Od rezultata izbora u Hrvatskoj strepi cijeli svijet, a posebno krijumčari migranata. Zabrinjava i najava da bi se Hrvatski sabor mogao preseliti u isusovački kompleks, što bi krhka ljevica doživjela kao definitivni poraz demokracije i strovaljivanje u ponor sakralizacije, baš sada kada je potegnula pitanje ugovora s Vatikanom. Za sada stvar ostaje nejasnom, a i pitanje je bi li Pupovac pristao.
Toliko o Marulu, s napomenom da pola današnjih Splićana ne zna tko je pokopan u crkvi sv. Frane. Gdje je pokopan Rabadan ne znam, ali znam da sam mu ja ili tko već (odnosno povjerenstvo) dao dosta dugu ulicu u Zagrebu, na užas onih koji su ga 1945. pospremili u zatvor na nekoliko godina.
Dosta o tome. Idemo u novu godinu, koja će biti kakva će biti, a da ne će biti dobro, već je sada znano. Izbori u tri svjetske velesile, u Americi, u Rusiji i u Hrvatskoj. I još ponegdje, to jest gotovo posvuda. Od rezultata izbora u Hrvatskoj strepi cijeli svijet, a posebno krijumčari migranata. Zabrinjava i najava da bi se Hrvatski sabor mogao preseliti u isusovački kompleks, što bi krhka ljevica doživjela kao definitivni poraz demokracije i strovaljivanje u ponor sakralizacije, baš sada kada je potegnula pitanje ugovora s Vatikanom. Za sada stvar ostaje nejasnom, a i pitanje je bi li Pupovac pristao.
Inače, rečeni je doživio zvjezdani trenutak, kao i uvijek u ovo doba godine, okupio u hotelu cvijet srpski ili hrvatski, praćen melodioznim glasovima prvaka Srpske pravoslavne Crkve i Dačićem kao posebnim gostom. U govoru rekao da nije sve uvijek bilo kao sada.
Slučajno ili ne, upravo u vrijeme potrage kruha nad pogačom, oprostite, novčića u pogači, na nacionalnoj je televiziji prikazan odličan dokumentarni film o zbivanjima u zapadnoj Slavoniji (listopad 1991.) kada su srpski četnici krenuli na Pakrac i Lipik iz pravca Kusonja, a u pomoć im ugroženima stigla jugoarmija iz Okučana, iz Banjaluke, iz Prijedora i tko zna otkud još.
I nije. Recimo devedesetih. Slučajno ili ne, upravo u vrijeme potrage kruha nad pogačom, oprostite, novčića u pogači, na nacionalnoj je televiziji prikazan odličan dokumentarni film o zbivanjima u zapadnoj Slavoniji (listopad 1991.) kada su srpski četnici krenuli na Pakrac i Lipik iz pravca Kusonja, a u pomoć im ugroženima stigla jugoarmija iz Okučana, iz Banjaluke, iz Prijedora i tko zna otkud još. Cilj: doći do Virovitice, presjeći Slavoniju. Hrvatski branitelji slabo naoružani, neiskusni, tukli se koliko su mogli, junaštva nezaboravna, smrti i ranjavanja. Ali su se uspjeli održati, ne svugdje. Čak su ubrzo krenuli u protunapad, protiv svih uzusa vojnih priručnika, jedan naprama četiri. Priskočili Đurđevčani, Samoborci, pojavili se i Tigrovi, bili ondje i Štraseri u čijem se sastavu borio veliki naš crtač stripova i uopće čudesni crtač Radovan Domagoj Devlić. Operacije Orkan i Otkos smanjile su i zaustavile navalu, Bilogora oslobođena, do svršetka godine i Lipik. Dalje se nije moglo, do Bljeska.
Da, nije uvijek bilo kao sada, kada šef SNV-a može ljigariti u odijelu i kravati, okružen hrvatskim političarima novoga kova, od kojih ni jedan devedesetih nije vidio kalašnjikov. Može u zvjezdanom trenutku nove godine zaboraviti, računajući da i drugi zaboravljaju, da je bio u stanovitoj vezi sa srpskim četnicima na okupiranim područjima zapadne Slavonije, bjelodano dokazivo u slučaju Šreter. Mir i dobro, kako to dobro zvuči. I ne treba kvariti podsjećanjima. Zato se čudim, recimo, Stipi Mlinariću koji baš u ovo doba ljubavi i bratstva, kao predsjednik Centra dr. Ivan Šreter nerazborito i u neskladu s novokovcima poteže pitanje srpskih ratnih zločina u Slavoniji, ali i drugdje, kao u Dalmatinskoj zagori, primjerice. Isto se tako poteže i ubojstvo Luke Modrića, za koje se ubojstvo progoni stanoviti Badža iz Obrovca, strah i trepet u doba eksplozije srpskoga terorizma. Ma pustite čovjeka da mirno živi u Australiji, a možda povremeno dolazi u Hrvatsku. Valjda na utakmice hrvatske nogometne reprezentacije. Čak se Ameri baš sada dosjetili izručiti (?) nesretnoga Jugoslava koji je ubio kolegu jerbo se ovaj rukovao s Tuđmanom. A sve zato da i oni pokvare zvjezdane trenutke početkom godine, tradicionalne, licemjerno povezane s kršćanskim blagdanom, u stvari političku predstavu pod pokroviteljstvom SNV-a i Srpske pravoslavne Crkve, koja također zna da nije uvijek bilo kao sada, da je podržavala ili ponekad i predvodila velikosrpsko mahnitanje, o čemu se na Međumrežju sve može saznati, pa ne moram tumačiti. Ne znam kako se tumači u onom povučenom udžbeniku povijesti, za koji sam naknadno saznao da mu je producent njemačka nakladnička kuća. Ma divno. Nemamo hrvatskih nakladnika, je li, ali imamo protuhrvatskih autora udžbenika. A glede SPC-a stotinu puta treba ponoviti podatak da je ujedinjenje pokrajinskih pravoslavnih crkava u jednu SPC proglasio Aleksandar Karađorđević. Nije, znači, uvijek bilo kako je sada, točno kaže Milorad.
Dačić se ubrzo vratio u Beograd, na raport Vučiću. „Pa šta kažu ustaše?“ pita ga četnik.
U redu, do sljedećega zvjezdanog trenutka ili do puno bliže proslave Dana genocidne Republike Srpske, koju će uveličati američki zrakoplovi, s novim starim tonovima, cijepanjima i odcjepljenjima već dosadnim. U Hrvatskoj se srećom cijepi samo od gripe, pomiješane s covidom koji je postao drugorazrednom senzacijom nakon što su se velike farmaceutske kompanije krezovski obogatile, pa ih više ne zanima. To je jamio, jamio. Ni gripa nije bezazlena. Uvijek se pojavi u isto vrijeme godine, pa je tako bilo i sedamdesetih. Zašto to govorim? Nedavno smo se Srećko Puntarić i ja prisjetili prve njegove objavljene karikature – u doba gripe. Na slici oni neodoljivi Felixovi patuljci, gripozni, u omanjoj skupini. Prilazi im milicionar s crvenom zvijezdom i prepoznatljivim rječnikom, te im kaže, prijeteći: „Ne gripiši se!“. Bilo je to nekoliko godina nakon pada Proljeća, kada je svako „gripisanje“ još bilo sumnjivo i zabranjeno, hrvatski studenti i njihovi profesori tek izlazili iz kazamata ili su još ondje boravili u groznim uvjetima, a na vlasti u Hrvatskoj bili „hrvatski“ Jugoslaveni i pretežito Srbi. Da, nije uvijek bilo kao sada.
Još ovo: u novu godinu prešla je omanja afera oko novoga državnog odvjetnika. Prvo moje pitanje: što je hrvatska država skrivila da joj je potreban odvjetnik? Drugo se pitanje postavlja iz oporbe, je li Plenković dao mig Turudiću da se javi. U to ne ulazim, ali u načelu nitko ne može nikomu dati mig sve dok u Hrvatsku ne stignu zrakoplovi F-16.
Nešto privatno, ali ne posve
Nešto prije Nove godine pisao T. Čadež o nezavisnim kazališnim grupiranjima, točna analiza i zaključci. Međutim, u istom napisu meni inače simpatičan autor ponavlja neistinu da u Zagrebu od vremena HNK 1895. nije sagrađena kazališna zgrada, pa je čak i Trešnja, veli on, samo produljena ili valjda i proširena stara zgrada. Na njegovu nesreću, postoje fotografije koje ga demantiraju, postoji arhitektonski projekt, realiziran u cijelosti, postoji još živi Andrija Mutnjaković i na kraju još živi ja. Znači, gospodine Čadež, nakon HNK iz doba Franje Josipa sagrađena je jedina nova kazališna zgrada u vrijeme Franje Tuđmana. A budući da sam u cijelu sagu (trajala je deset godina) do grla umiješan, ne dopuštam nikomu da krivotvori povijest, makar koliko mi bio simpatičan.