Jugoslavenstvo koje je praktički statusno nestalo s raspadom komunističkog totalitarnog režima i posljedično nestankom jugoslavenske državne zajednice, nije nestalo u mentalitetu značajnog dijela hrvatske nacije, a posebice u hrvatskome glavnom gradu. Unatoč tome što neovisna demokratska hrvatska država postoji već tridesetak godina, jugoslavenski mentalitet u njoj umjesto da slabi on jača.

Autor: Vjekoslav Krsnik

Dva nedavna koncerta srbijanske folkpjevačice Lepe Brene koji su napunili zagrebačku Arenu svratila su ponovno pozornost na značajnu političku i sociološku činjenicu da jugoslavenstvo koje je praktički statusno nestalo s raspadom komunističkog totalitarnog režima i posljedično nestankom jugoslavenske državne zajednice nije nestalo u mentalitetu značajnog dijela hrvatske nacije, a posebice u hrvatskome glavnom gradu. Unatoč tome što neovisna demokratska hrvatska država postoji već tridesetak godina, jugoslavenski mentalitet u njoj umjesto da slabi on jača. Gledajući politički za to je najveći idejni krivac vodeća oporbena stranka SDP, ali je provedbeno još veći krivac stožerna hrvatska stranka Hrvatska demokratska zajednica koja je stalno na vlasti osim dva mandata. 

Ključni događaj koji je obilježio odnos HDZ-a prema jugoslavenstvu dogodio se za vrijeme Tuđmanove vladavine 1998. godine kad je u Hrvatskome saboru zahvaljujući HDZ-ovoj većini odbijen HSP-ov prijedlog zakona o lustraciji koji je iz javnih službi  trebao isključiti bivše pripadnike jugoslavenskih tajnih službi i istaknute članove Saveza komunista. Kad je 2000. godine na vlast došla Račanova koalicija, a predsjednik postao Stipe Mesić širom su se otvorila vrata novom jugoslavenstvu. Na vanjskopolitičkom planu to se manifestiralo poslušničkim odnosom prema Europskoj uniji u stvaranju nekakvog tzv. Zapadnog Balkana što je značilo popuštanje novoj agresivnoj politici Srbije. U Zagrebu je tada, 2000. godine održan skup Europske unije o projektu Zapadnog Balkana, a to isto sada kad je Hrvatska preuzela presjedanje Europskim vijećem planira premijer i čelnik HDZ-a Andrej Plenković. Na unutarnjem planu pod tandemom Mesić-Račan dogodila se prava najezda novojugoslavenskih kadrova u svim sektorima društva, počevši od gospodarstva preko medija do kulture. 

U mojoj knjizi “Prvih 100 notornih hrvatskih Jugoslavena i organizacije pod njihovim utjecajem” naveden je veći dio tih spavača koji bi u datom trenutku mogli poduprijeti scenarij sofisticiranog držanog udara. Naravno u novim političkim uvjetima i okolnostima taj puzajući državni udar, da se naivni Hrvati ne bi dosjetili, provodi se, na razne kamuflirane načine. Jedan od takvih bio je između ostalog posjet srbijanskog predsjednika, inače osvjedočenog četnika, Aleksandra Vučića Hrvatskoj, kojom prilikom je svojim izjavama i ponašanjem ponizio i hrvatsku državu i hrvatski narod, a sve to uz asistenciju predsjednice Republike Kolinde Grabar Kitarović okružene brojnim savjetnicima s KOS-ove liste.

Svojedobno  je u TV dokumentarcu “Rat prije rata” admiral Branko Mamula, negdašnji načelnik generalštaba JNA i sekretar za narodnu obranu SFRJ, spomenuo da je  stotinjak intelektualaca i uglednih ljudi iz hrvatskog javnog života u dogovoru s KOS-om bilo spremno javno poduprijeti planirani vojni udar 1991. godine i participirati u nekakvoj marionetskoj vojnoj vladi u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. Naravno, kreator plana vojnog udara nije želio reći njihova imena. Znao je da se sa zavjerenicima s te liste itekako može računati u puzajućem državnom udaru u Republici Hrvatskoj. Taj puzajući državni udar praktički je već na djelu, uzimajući u obzir politiku HDZ-ovog premijera Andreja Plenkovića na čelu liberalno-lijeve koalicije u kojoj je jedan od glavnih čimbenika čelnik velikosrpske pete kolone  sa svojim Srpskim narodnim vijećem Milorad Pupovac. U mojoj knjizi “Prvih 100 notornih hrvatskih Jugoslavena i organizacije pod njihovim utjecajem” naveden je veći dio tih spavača koji bi u datom trenutku mogli poduprijeti scenarij sofisticiranog držanog udara. Naravno u novim političkim uvjetima i okolnostima taj puzajući državni udar, da se naivni Hrvati ne bi dosjetili, provodi se, na razne kamuflirane načine. Jedan od takvih bio je između ostalog posjet srbijanskog predsjednika, inače osvjedočenog četnika, Aleksandra Vučića Hrvatskoj, kojom prilikom je svojim izjavama i ponašanjem ponizio i hrvatsku državu i hrvatski narod, a sve to uz asistenciju predsjednice Republike Kolinde Grabar Kitarović okružene brojnim savjetnicima s KOS-ove liste.   

Treba podsjetiti da je na pretposljednjem popisu stanovništva u SFR Jugoslaviji 1981. godine u Hrvatskoj bilo 379.057 deklariranih Jugoslavena, koji su ukupnom stanovništvu sudjelovali čak s 8,24 posto. Na idućem posljednjem popisu stanovništva u Jugoslaviji 1991. godine u Hrvatskoj je bilo 106.041 Jugoslavena, odnosno 273.016 manje, i činili su 2,22 posto ukupnog stanovništva. Taj broj je 2001. godine pao na svega 176, a na posljednjem popisu 2011. godine zabilježen je porast, jer se 331 osoba izjasnila kao Jugoslaven. Dakle dok je broj deklariranih Jugoslavena u neovisnoj Hrvatskoj sveden na zanemarivu mjeru, jugoslavenstvo je i dalje ostalo duboko ukorijenjeno u svim važnim strukturama hrvatske države. Politički ono je i dalje otvoreno i prikriveno glavni idejni i ideološki oslonac vodeće ljevičarske stranke SDP-a i njezinih političkih satelita. Opasnije je jugoslavenstvo u HDZ-u koje je svoju kulminaciju doživjelo dolaskom na čelu Andreja Plenkovića, ali je to pragmatički bio prihvatio i bivši predsjednik HDZ-a kao premijer Ivo Sanader koji se od žestokog nacionaliste pretvorio u kooperativnog zagovornika tzv. Zapadnog Balkana. Na Pantovčaku poslije Mesića to novojugoslavenstvo svojom politikom zagovarao je bez ustručavanja Ivo Josipović. 

Centar hrvatskog novojugoslavenstva nalazi se u Zagrebu u brojnim glavnim političkim, društvenim, kulturnim, medijskim i drugim institucijama u kojima se kreira nacionalna i državna politika. Uzmimo samo za primjer medije u kojima ključne pozicije, kako u javnim tako i u privatnim medijima, vode novinari i osobe iz komunističkog režima, većinom bivši suradnici Udbe i KOS-a.

Dok su u komunističkoj Jugoslaviji glavni zagovornici jugoslavenstva u Hrvatskoj bili etnički Srbi koji su čak imali konstitutivni položaj, u novostvorenoj hrvatskoj državi veći je problem od Pupovčeve velikosrpske pete kolone novojugoslavenstvo koje postoji u hrvatskom nacionalnom korpusu. Centar tog hrvatskog novojugoslavenstva nalazi se u Zagrebu u brojnim glavnim političkim, društvenim, kulturnim, medijskim i drugim institucijama u kojima se kreira nacionalna i državna politika. Uzmimo samo za primjer medije u kojima ključne pozicije, kako u javnim tako i u privatnim medijima, vode novinari i osobe iz komunističkog režima, većinom bivši suradnici Udbe i KOS-a. Eklatantan primjer bio je nedavni glavni ravnatelj HRT-a Goran Radman, Titov omladinac i posljednji direktor komunističke TV Zagreb kojega je na to mjesto instalirao projugoslavenski Odbor za medije Hrvatskoga sabora (predsjednik Branko Vukšić), a Hrvatski sabor s novojugoslavenskom većinom sastavljenom od Kukuriku koalicije na čelu s SDP-om samo potvrdio. Vodeći tiskovni mediji, neki u 100-postotnom vlasništvu stranaca nesklonih hrvatskoj državi, također se zalažu, čak otvoreno, poput “Jutarnjeg lista” i drugih izdanja EPH-a, odnosno Hansa medije za poticanje novog “bratstva i jedinstva”, bilo na političkoj, ekonomskoj, kulturnoj ili sportskoj razini. U taj rog puše, prikrivajući prefrigano svoju političku orijentaciju s nekoliko desničarskih komentatora, i “Večernji list” prodan poduzeću “Styria” iz Graza iza kojega ne stoji kapital Katoličke crkve nego kapital austrijskih Srba i socijalista. 

Ne treba se čuditi što je nedavno srbijanska folkpjevačica Lepa Brena napunila zagrebačku Arenu i  u duhu poznate srpske uzrečice “tko nas bre zavadi” servirala oduševljenoj publici svoju “Jugoslovenku”. Zagreb tako nastavlja demonstrirati svoju mentalnu privrženost jugoslavenskoj fikciji kao centar novojugoslavenstva ne samo u Hrvatskoj nego i u cijelom “regionu”.

Taj duh novojugoslavenstva u Zagrebu očituje se i u goloj činjenici da se grad tek nedavno na jedvite jade oslobodio Trga Maršala Tita, dok je predsjedniku Tuđmanu posvećen ponižavajući prostor u hrvatskoj metropoli. Zagreb je nadalje sjedište Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti koja je samo promijenila u imenu nacionalni atribut, ali je po duhu i ignoriranju suvremene hrvatske društvene i političke zbilje i dalje više “jugoslavenska” nego “hrvatska”. Posebna su priča brojne tzv. nevladine udruge na čelu s “Documentom” Vesne Teršelič koja financirana prije svega iz inozemnih izvora stalno radi na tome da se Domovinski rat svede na građanski rat, ne samo u Hrvatskoj nego na cijelom području bivše Jugoslavije. U postojećem medijskom prostoru ona i slične udruge dobivaju veliki publicitet, bez mogućnosti da joj se odgovarajuće suprotstave drukčija stajališta. Kad se sve to ima u vidu ne treba se čuditi što je nedavno srbijanska folkpjevačica Lepa Brena napunila zagrebačku Arenu i  u duhu poznate srpske uzrečice “tko nas bre zavadi” servirala oduševljenoj publici svoju “Jugoslovenku”. Zagreb tako nastavlja demonstrirati svoju mentalnu privrženost jugoslavenskoj fikciji kao centar novojugoslavenstva ne samo u Hrvatskoj nego i u cijelom “regionu”. 

PS. Upravo su rezultati predsjedničkih izbora dodatno potvrdili taj politički fenomen koji je prijetnja hrvatskomu narodu i novostvorenoj državi.

Komentari