Hoće li u nekoj doglednoj budućnosti, Kolinda na čelu najjače stranke u RH zamijeniti Plenkovića, tako da bi on izišao na slijedeće predsjedničke izbore, a ona potom na premijerske (parlamentarne), hoće li Škoro uspjeti sa suverenistima popuniti prazni desnocentristički prostor u hrvatskom političkom životu ili će se sam HDZ skockati da to razumno učini, hoće li nešto iole pametno učiniti zbunjeni SDP sa svojim još zbunjenijim podržavateljima, osobito ako ih Milanović ne bude podržavao, e, sve je to stvar – stogodišnjega kalendara. Stvar je to kocke.

Autor: Mate Bašić

U Hrvatskoj, 123. državi po veličini na svijetu, po Popisu iz 2011., živi 4.298.889 čovjekolikih bića, njih prosječno 76 nepravilno raspoređenih na svakom četvornom kilometru. Oni, zajedno s nikada utvrđenim i, kako stvari stoje, neutvrdivim brojem Hrvata izvan međunarodnih tj. AVNOJ-skih granica (a tobože bi ih ukupno moglo biti 7-8 milijuna), diljem Kugle Zemaljske u stanju su proizvesti, po navodno egzaktnim podacima hrvatskoga Državnoga izbornoga povjerenstva (DIP), 3.734.115 birača koji pristupaju demokratskim izborima na 6533 izborna mjesta.

Tako je na zadnjim izborima, u drugomu krugu predsjedničkih izbora, glasovalo njih 2.053.292 (što DIP računa kao 54,99% posto, i to od 3.734.115, nikako u postotcima od 4.298.889  ili ne daj Bože od 8 milijuna). Tu pak brojku dodatno smanjuje njih 89.415 (odnosno 4,35% od 54,99%), čiji su birački listići nevažeći, znači, koji su svoje listiće iz ovoga ili onoga razloga uništili. Sve u svemu, od konačnih 1.963.877 birača, njih 1.034.389 glasovalo je za izazivača Zorana Milanovića, a 929.488 za aktualnu predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović.

Za usporedbu, prošli je put (2014.), izazivačica Kolinda Grabar Kitarović osvojila 1.114.945 glasova, a tadašnji predsjednik Ivo Josipović 1.082.436 glasova, što znači da je tada na izborima u drugomu krugu sudjelovalo 2.197.381 birač, odnosno nekih 240.000 više nego ovaj put.

Trajni hrvatski gerrymandering


Smiješno zvučeći pojam gerrymandering jest kolokvijalni američki termin za politički pristranu podjela izbornih jedinica, nekovrsni izborni inženjering, oblik manipulacije kojim se granice izbornih jedinica svjesno prekrajaju prema određenim političkim interesima, čime se iskorištava zemljopisna raštrkanost birača različitih preferencija kako bi se manipuliralo izbornim rezultatima.

Ovakav bi pokušaj površne analize trebalo svakako napisati bez obzira na sraz Kitarović-Milanović, naime, mogla bi biti riječ o srazu kandidata XY s kandidatom YX.

Jednostavno, hrvatski Izborni zakon i hrvatska izborna pravila – u ovom slučaju, predsjednička, a ona parlamentarna ili lokalna izborna pravila, o njima da ne govorimo – to vapi za promjenom, vapi za usklađivanjem razumske demokratske minimalnosti.  Što znači da bi se Hrvatska  morala konačno uključiti u tzv. digitalni svijet, da bi morala nužno uvesti digitalni popis stanovništva/državljanstva, da bi morala uvesti dopisno i elektronsko glasovanje, te da bi morala uvesti načelno obveznoga glasovanja, a osobito bi morala revidirati svoje popise. Tako da joj se više ne događa da jedan milijun od osam, ili jedan milijun od četiri, kasnije jedan milijun od tri, a nakraju jedan milijun od dva, predstavlja tzv. volju naroda.

Smiješno zvučeći pojam gerrymandering jest kolokvijalni američki termin za politički pristranu podjela izbornih jedinica, nekovrsni izborni inženjering, oblik manipulacije kojim se granice izbornih jedinica svjesno prekrajaju prema određenim političkim interesima, čime se iskorištava zemljopisna raštrkanost birača različitih preferencija kako bi se manipuliralo izbornim rezultatima. Postoje dvije osnovne strategije gerrymanderinga:

  1. nagomilavanje (packing) tj. postavljanje što više birača istoga političkoga opredjeljenja u istu jedinicu kako bi se smanjio njihov utjecaj u drugim izbornim jedinicama; i
  2. razbijanje (cracking) tj. rasipanje i miješanje birača istih političkih uvjerenja u više jedinica kako bi se smanjila biračka moć određene političke orijentacije.

Ako je to nekomu važno, pojam je nastao ukrštanjem prezimena Elbridgea Gerryja, guvernera Massachusettsa, i riječi salamander (daždevnjak koji, inače, ispadne iz kiše ili iz dažda kao u pjesmama protofašista Gabriela D’Annunzia), upotrijebljenih da se opiše nepravilan oblik jedne od izbornih jedinica uspostavljenih u Massachusettsu 1812. Gerryjevom inicijativom čiji je cilj bio je dolazak na vlast pomoću neutralizacije izbornog potencijala protivnika.

Tko je kriv za poraz liepe plavke?


Sasvim je nerazvidno tko je i zašto “nagovorio” Kolindu da se poziva na Bandića te da računa na njegovu podršku, kad se ionako s Mjeseca vidi da (osobito nakon zadnjih gradskih izbora) Bandić podrške, osim potkupljene, ionako nema. Štoviše, posve obratno.

Je kako je, neovisno o gerrymanderingu, sad kad je Zoka M. definitivno (iako ne baš uvjerljivo) pobijedio Liepu plavku KGK, postavlja se pitanje: tko je kriv za njezin poraz, a osobito, što će biti poslije?

Pobijedili su mizoginisti, ona kao žensko otpočetka je bila deficitirana u srazu s alfa-mužjakom sa zagrebačkog asfalta, a hrvatske tzv. feministkinje, čini se, uživaju u njenu porazu jer je ona “drukčije žensko” – dobacuje mi moja supruga, negdašnja (?) vrla hrvatska feministička aktivistica u Čudnovatoj zemlji OZ, dok hektički ispisujem ove rečenice – pobijedila su ona “dva dečeca”, Plenki i Zoki.

Zanemarivši takvu općenitost, pa čitajući i slušajući hrvatske medije, za tijesan poraz KGK u drugomu krugu – osim nje same – navodno su odgovorni:

  1. Miroslav Škoro,
  2. Andrej Plenković,
  3. HDZ.

Što je sve moguće! No u tom slučaju, tko je zaslužan za Milanovićevu pobjedu? Zar opet Škoro, Plenković i HDZ?

Prvo, po mojemu skromnom mišljenju, Miroslav Škoro – osim što se previše oslanjao na prekonfliktne podržavatelje tipa V. Bujanac pa je posrnuo već u prvom krugu – doista jest dobrim dijelom pridonio porazu KGK u drugomu krugu, i to posebno onim zazivom za poništavanjem izbornih listića, što se u konačnici jasno pokazalo: broj nevažećih listića bio je čak 89.415, a pobjednička razlika svega 104.901.

Drugo, barem se tako navodi ovih dana u hrvatskim medijima, Andrej Plenković ionako otpočetka nije bio stopostotno na Kolindinoj strani, a na kraju (u zadnjih 7-10 dana) u vatru je ubacio svojega nevoljenoga zamjenika Milijana Vasu Brkića kako bi sa sebe skinuo odgovornost za dogledni Kolindin poraz.

Treće, a što je navjerojatnije, HDZ sa svom svojom logistikom, uslijed međusobnih nesuglasica i unutarnjih tihih sukoba, u kojima međusobno mrmljaju i međusobno se čeprljaju Stierove, Kovačeve i kojekakve stranačke frakcije, doista nisu prepoznale, ili nisu htjele prepoznati što njima (stranci) znači imati svojega čovjeka/ženu na predsjedničkom mjestu.

Konačno, sasvim je nerazvidno tko je i zašto “nagovorio” Kolindu da se poziva na Bandića te da računa na njegovu podršku, kad se ionako s Mjeseca vidi da (osobito nakon zadnjih gradskih izbora) Bandić podrške, osim potkupljene, ionako nema. Štoviše, posve obratno.

Kako je to lijepo opisao moj prijatelj Dinko Dedić: “Da je Kolinda Grabar Kitarović nastavila politiku izvanstrančke, od naroda izabrane njegove predstavnice, zastupajući volju naroda – od koje se HDZ sve više udaljava i počinje izgledati kao karikatura Tuđmanova HDZ-a – unatoč svih njenih nedostataka koji su na površinu izbili tijekom ove kampanje, imala je nekakvih izgleda na pobjedu. Onog časa kada se predala u ruke HDZ-ova propagandnog stroja determiniranog služiti samome sebi i nikome više, kada ju je Plenković pretvorio u goli instrument svojih nakana, kada je svedena na ljepuškastu lutku kojoj je namijenjeno čitati servirane joj govore s detaljnim instrukcijama, kada se treba nasmijati, kada treba podići ruku i kada treba žmirkati, ured Predsjednika Hrvatske je pretvoren u stroj za fotokopiranje vladinih odluka i izgubio je svaki značaj.”

Tko je zaslužan za pobjedu?


Marko Ljubić – HDZ-u su, sada je već očito nakon europskih i predsjedničkih izbora strgnute maske, sve je manje ljudi sklono pustiti suzu ili vezati nacionalnu sudbinu za njih. Svijest da je potrebno stvoriti snažnu nacionalnu alternativu je opipljiva i očekivati je da se suverenističke opcije programski, kadrovski i bez kokošarenja na rubovima HDZ-ovog stola, usmjere ka stvaranju zakonodavnog uspjeha, pobjednika, a ne prirepka…

Kako se čini, za Milanovićevu pobjedu nije zaslužan nitko, čak niti on sam. Dapače, on je sa svojom retorikom dosta toga učinio u korist svojega gubitka, što u ukupnosti znači, da je pobijedio iz samo nekoliko razloga:

  • prvo, što biračima HDZ (osobito Plenkovićev bruxelleski HDZ) ide na živce,
  • drugo, što tzv. ljevica u Hrvatskoj uvijek ima svoj zajamčeni broj birača čak kada bi se morali izjašnjavati za njega ili za neki Krumpir,
  • treće, što se vidi na početku, jer je Izborni zakon i jer su izborna pravila takva, te
  • četvrto, konačno, jer su mediji, poglavito mainstream mediji koji pučanstvu motaju mozgom, u pravilu na njegovoj/njihovoj strani.

Kako to preciznije veli kolumnist Projekta Velebit Marko Ljubić: – “Zoran Milanović je izabrani predsjednik Republike Hrvatske. Pošteno je pobjedio u okolnostima izrazito nepoštenog izbornog sustava, koji je sustavno rascjepio i razvlastio hrvatski narod na dvije polovice, no njegovoj pobjedi nema zamjerki, jer su uvjeti i okolnosti bili isti svima. S obzirom na percepciju i ove polovice hrvatskog naroda u Republici Hrvatskoj o Milanoviću ljevičaru ili antifi i suparnici Kolindi Grabar Kitarović desničarki kršćanske provenijencije, njegova pobjeda je bila složeniji pothvat nego obrana mandata. Moglo bi se zbog toga reći da je Milanović pobjedio u gostima, što vrijedi za sve ljevičarske pobjede na parlamentarnim i predsjedničkim izborima. S tim što se to ‘u gostima’ ne može posve primijeniti na Milanovića, jer je očito da ga je kreditirao s presudnim povjerenjem jedan dio većinske nacionalne strukture. Koliko se god Bernardić na proslavi izborne pobjede nepristojno i pretenciozno trudio ukrasti pobjedu Zorana Milanovića, jasno je da nikako on ne može ukrasti Milanovićev liderski profil i karakter, s tim ni zasluge za pobjedu, pa je bitno reći da je na izborima pobijedio Milanović, a ne SDP. Da Milanović ne namjerava dijeliti pobjedu ili svoj izborni rezultat sa 13 stranaka, sa 13 više manje smiješnih tipova vidjelo se na proslavi rezultata, kada se jedino Hrelja uspio probiti do ruba pozornice, jer su njemu očito zbog godina dopustili zraka, dok su ostali Bernardićevi pajdaši na čelu s Beljakom vjerojatno bili zaključani u nekom podrumu s blindiranim vratima. (…) Nikakva tragedija za Hrvatsku nije to što je Kolinda Grabar-Kitarović izgubila izbore, jer je svakome jasno da ona više nije mogla pomoći Hrvatskoj, kao što je jasno da Hrvatskoj Milanović puno više može pomoći nego odmoći. HDZ-u su, sada je već očito nakon europskih i predsjedničkih izbora strgnute maske, sve je manje ljudi sklono pustiti suzu ili vezati nacionalnu sudbinu za njih. Svijest da je potrebno stvoriti snažnu nacionalnu alternativu je opipljiva i očekivati je da se suverenističke opcije programski, kadrovski i bez kokošarenja na rubovima HDZ-ovog stola, usmjere ka stvaranju zakonodavnog uspjeha, pobjednika, a ne prirepka”…

Što će biti poslije?


Ususret parlamentarnim izborima, kad smo već kod prekognističkoga vračanja, u igri sigurno neće biti glupava nerazumna varijanta o velikoj koaliciji (HDZ-SDP) o kojoj kvazijugoljevica nagađa već desetljećima prizivajući jednopartijski nekakav novi socijalistički savez radnoga naroda (SSRN) s imanentnim mu pluralizmom interesa…

Kolinda Grabar-Kitarović još je predsjednica RH i bit će to punopravno još četrdesetak dana, do konačne primopredaje dužnosti Milanoviću.

U međuvremenu, Hrvatska je 1. siječnja počela predsjedati Vijećem EU i njemu će predsjedati do 30. lipnja. Jer, države članice EU-a izmjenjuju se kao predsjedateljice Vijeća svakih šest mjeseci. Za vrijeme tog šestomjesečnog razdoblja predsjedništvo predsjeda sastancima na svim razinama u Vijeću i tako pomaže osigurati kontinuitet rada EU-a u Vijeću. Dok predsjedaju Vijećem, države članice blisko surađuju u tročlanim skupinama poznatima pod nazivom “trio”. Taj je sustav uveden Ugovorom iz Lisabona iz 2009. Trio određuje dugoročne ciljeve i priprema zajednički program utvrđujući teme i glavna pitanja kojima će se Vijeće baviti u razdoblju od 18 mjeseci. Na temelju tog programa sve tri zemlje pripremaju svoje detaljne šestomjesečne programe. Tako, sadašnji trio čine predsjedništva Rumunjske, Finske i Hrvatske. Uz to, Hrvatskoj tijekom 2020. predstoje parlamentarni izbori, a samomu HDZ-u predstoje unutarstranački izbori.

Kako kaže jedan moj prijatelj, u tom je kontekstu Milanovićeva predsjednička pobjeda možda za Hrvatsku čak i dobra: neka padne snijeg da zvijeri pokažu tragove, a neka potom stigne proljeće u kojemu će zemlja procvjetati, kao lijepi cvijet svibnja.

Ususret parlamentarnim izborima, kad smo već kod prekognističkoga vračanja, u igri sigurno neće biti glupava nerazumna varijanta o velikoj koaliciji (HDZ-SDP) o kojoj kvazijugoljevica nagađa već desetljećima prizivajući jednopartijski nekakav novi socijalistički savez radnoga naroda (SSRN) s imanentnim mu pluralizmom interesa, već će se dogoditi konačni sraz dvostranačja pri čemu će – dat će dragi Bog kad promijeni Izborni zakon! – nestati bezveznih pretkoalicijskih prirepaka, tih nekih politikanata koji u vlastitoj obitelji ne bi dobili dva glasa.

Hoće li pak u nekoj doglednoj budućnosti, Kolinda na čelu najjače stranke u RH zamijeniti Plenkovića, tako da bi on izišao na slijedeće predsjedničke izbore, a ona potom na premijerske (parlamentarne), hoće li Škoro uspjeti sa suverenistima popuniti prazni desnocentristički prostor u hrvatskom političkom životu ili će se sam HDZ skockati da to razumno učini, hoće li nešto iole pametno učiniti zbunjeni SDP sa svojim još zbunjenijim podržavateljima, osobito ako ih Milanović ne bude podržavao, e, sve je to stvar – stogodišnjega kalendara. Stvar je to kocke.

Ili kako bi naš novi predsjednik Zoran Milanović kazao: – Panta rei.

Što se događa na tzv. Zapadnom Balkanu?


Na pitanje o previranjima nakon nedavnog uvođenja zakona o slobodi  vjeroispovijesti u Crnoj Gori, Kitarović je rekla da bi komentiranje bilo previše uplitanje u unutarnje stvari te zemlje, a Milanović da “iza ovoga” (tj. iza sukoba na rubu oružanih) u Crnoj Gori stoji Beograd i četnici kojima se inače sudi.

Jedna od temeljnih funkcija predsjednika je vanjska politika. Hrvatska je mala zemlja s malim brojem stanovnika i nažalost nedovoljno razvijenim gospodarstvom. To gospodarstvo treba strane ulagače, strane uspješne ljude, a i naše domaće koji su vani uspjeli. Takvu poziciju može osigurati predsjednik koji je komunikativan i diplomat par excellence, a Milanović je dokazao da to nije. Za Zorana Milanovića predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin je nitko i ništa, predsjednik SAD-a Donald Trump nije njegov izbor, turski i mađarski predsjednici Recep Tayyip Erdoğan i Viktor Orban su apsolutisti, on se hvali da je prevario njemačku kancelarku Angelu Merkel, jednu od najjačih europskih političarki – nabrajao je nedavno negdašnji Milanovićev ministar financija Slavko Linić, dok je u jednomu od televizijskih sučeljavanja Kolinda Grabar Kitarović otvoreno kazala da nas je Milanović “posvađao sa svim susjedima”, što se zapravo odnosilo na zemlje bivše Jugoslavije, odnosno na zemlje koje se često eufemistički  nazivaju “Regijom”, odnosno “Zapadnim Balkanom”, pri čemu su posebno apostrofirana Bosna i Hercegovina (kako u slučaju Komšića, tako i u slučaju islamskih džihadista) te Srbija s Aleksandrom Vučićem na čelu. Uz to, na pitanje o previranjima nakon nedavnog uvođenja zakona o slobodi  vjeroispovijesti u Crnoj Gori, Kitarović je rekla da bi komentiranje bilo previše uplitanje u unutarnje stvari te zemlje, a Milanović da “iza ovoga” (tj. iza sukoba na rubu oružanih) u Crnoj Gori stoji Beograd i četnici kojima se inače sudi.

Što se zapravo događa na tom Zapadnom Balkanu, čiji dio Hrvatska uistinu nije, već su to petokrake Srbija, Kosovo, Sjeverna Makedonija, Albanija, Crna Gora, te BiH u mjeri u kojoj je u taj krug vuče i uvlači njezin kontroverzni daytonski entitet Republika Srpska?

Tamo se Srbija već godinama u neprekinutom nizu žestoko bori protiv države Kosovo, osobito otkako je na predsjedničku funkciju 2017. došao Aleksandar Vučić (negdašnji ministar informiranja, pa ministar obrane, pa prvi potpedsjednik Dačićeve Vlade, pa premijer i nakraju predsjednik, inače svojedobni visoki dužnosnik Šešeljeve četničke Srpske radikalne stranke, a danas predsjednik vladajuće Srpske napredne stranke s navodnih 700.000 članova). Srbijanske vlasti uporno sprječavaju učlanjenje Kosova u međunarodne asocijacije, a time i u UN, lobiraju i uspijevaju povući prizanje Kosova među članicama UN-a koje su to već bile učinile, stvaraju ekscese na Sjeveru Kosova s većinskim srpskim stanovništvom, a osobito inzistiraju na tzv. razgraničenju, odnosno teže zadržati (oteti) najbogatije ili bolje rečeno, jedine bogate, dijelove Kosova na kojima se nalazi njegovo ukupno rudno i vodoprivredno-energetsko bogatstvo.

S druge strane, kosovske vlasti s premijerom Ramushem Haradinajem uvele su u studenomu 2018. carinske takse na robu iz Srbije i BiH u iznosu od 100 posto što, kažu u Beogradu, Srbiji nanosi godišnju štetu od 450 milijuna eura, a BiH štetu od 85 milijuna eura. U tom svjetlu, nakon provedenih izbora, Kosovo još nije uspjelo sastaviti novu Vladu, a u trenutku pisanja ovoga teksta, predsjednik Kosova Hashim Thaçi trebao se sastati s liderom pokreta “Samoopredjeljenje” Albinom Kurtijem 6. siječnja i razgovarati o mandataru za sastav nove Vlade Kosova.

Istodobno, Hashim Thaçi je pozvao albanskog premijera Edija Ramu da potpiše “međudržavni” sporazum o uklanjanju granica i carina između Kosova i Albanije. Thaçi je rekao da je Kosovo spremno da ukine granicu i carine, navodeći da su Albanci sa obe strane granice “brać́a i ista nacija”, javio je N1: – “Potvrđujem u ime institucija Kosova, da je Kosovo danas a ne sutra, spremno da donese odluku o uklanjanju granice, carina i bilo koje druge barijere u odnosu na Albaniju. Od danas, ne bi bilo bilo nikakvih barijera između dvije države. Pozivam mog prijatelja Edija Ramu da donese takvu odluku, ja je spremno čekam”, kazao je Thaçi i dometnuo kako treba imati u vidu da Srbiju treba tretirati “drugim jezikom”, posebno inicijative koje imaju za cilj da “Kosovo ne tretiraju kao ravnopravnu državu”, što kako je naveo, može dati alibi Srbiji da ne prizna, odnosno da odlaže priznanje Kosova.

Tzv. Mali Schengen


Aleksandar Vučić, dakle tako nastavlja politički rat za Kosovo, sada u savezu s Edijom Ramom, što eto, izaziva žestoke iskre između Prištine i Tirane, sve navodno na putu prema EU, dok se istodobno kod kuće priprema za parlamentarne izbore uza teška unutarnja sučeljavanja s vlastitom oporbom, ali i uza otvaranje novoga požarišta, ovoga puta u Crnoj Gori.

Pojasnimo, riječ je o tome da su predsjednici Srbije Aleksandar Vučić, Albanije Edi Rama i makedonski premijer Zoran Zaev (podnio ostavku 3. siječnja) pokrenuli inicijativu za tzv. Mali Schengen, odnosno zapadnobalkansku inicijativu o otvaranju granica za protok roba i ljudi između svojih zemalja, kojima se na posljednjem summitu u Tirani 20/21. prosinca pridružio i predsjednik Crne Gore Milo Đukanović, no čemu su se suprotstavili i vršitelj dužnosti kosovskog premijera Haradinaj, ali i pobjednik kosovskih izbora Kurti.

Kosovski premijer u odlasku Ramush Haradinaj izjavio je da “Kosovu ne treba mini-Schengen sa Srbijom na čelu”.

“Cijela ideja te regionalne inicijative jest u tome da se ukinu takse koje je Priština uvela na robu iz centralne Srbije”, prenosi Koha Ditore. Haradinaj je, na dan kada se u Tirani održavao treći sastanak lidera Zapadnog Balkana, rekao da će Priština otvoriti vrata “bilateralnim i trilateralnim sastancima” tek onda kada Beograd prizna nezavisnost Kosova. Podsjetivši da je Priština već potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa EU, Haradinaj je kazao kako je albanski premijer Edi Rama “njegov brat”, ali da se Rama, za razliku od njega, nije bunio protiv podjele Kosova: – “Kao što znate, Trepča je sada kosovska, nitko se više ne spori s nama oko toga. Jeste čuli da netko govori da je Trepča nečija osim kosovska? Dogodila se energetska nezavisnost, tako da smo sada mogli  potpisati ugovorne odnose sa Albanijom za ujedinjenje tržišta. Imamo vojsku i da, doista imamo takse, ali one su protuvrijednost za priznavanje” – jasno je rekao Haradinaj.

Aleksandar Vučić, dakle tako nastavlja politički rat za Kosovo, sada u savezu s Edijom Ramom, što eto, izaziva žestoke iskre između Prištine i Tirane, sve navodno na putu prema EU, dok se istodobno kod kuće priprema za parlamentarne izbore uza teška unutarnja sučeljavanja s vlastitom oporbom, ali i uza otvaranje novoga požarišta, ovoga puta u Crnoj Gori.

Srpska pravoslavna crkva osvaja države


Dolazi do konačne polarizacije crnogorskog naroda na dva suprotstavljena tabora, baš kao što je bilo prije sto godina, kada je izbio sukob unutar jednoga naroda podijeljena na “zelenaše” i “bjelaše” pri čemu su, pojednostavljeno rečeno, “zelenaši” zagovornici samostalne Crne Gore, dok su “bjelaši” onaj prosrpski dio koji zagovara ujedinjenje sa Srbijom.

Crnogorska je Skupština pred sam kraj 2019. usvojila “Zakon o slobodi vjeroispovijesti i zakonskim pravima vjerskih organizacija”. U zakonu stoji da se državi vraćaju vjerski objekti i zemljišta koje vjerske zajednice koriste na teritoriju Crne Gore, a za koje se utvrdi da su izgrađeni sredstvima države ili su bili u njezinom vlasništvu do 1. prosinca 1918. godine. U zakona se tako, između ostaloga, predviđa popis struktura posvećenih vjerskim simbolima, kojima će crkvene organizacije morati dostaviti odgovarajuću dokumentaciju koja se odnosi na imovinska prava o svojim posjedima. Ako objekti nisu bili u njihovu u vlasništvu prije ujedinjenja s “jugoslavenskom krunom” 1918., morat će se vratiti u ruke države i, ako budu korištene za vjerske obrede i poslove, vjerske zajednice koje ih budu koristile morat će državi plaćati najam za prostore.

U malenoj Crnoj Gori od 620.000 stanovnika, službena valuta je euro, službeni jezik je crnogorski, ćirilično i latinično pismo su ravnopravni, a u službenoj upotrebi su i bosanski, srpski, albanski i hrvatski jezik. Prema popisu iz 2011., nacionalni sastav čine Crnogorci 278.865 (44,98%), Srbi 178.110 (28,73%), Bošnjaci 53.605 (8,65%), Albanci 30.439 (4,91%), Muslimani 20.537 (3,31%), Romi 6.251 (1,01%), Hrvati 6.021 (0,97%,), a neizjašnjenih je čak 30.170(4,87%), dok je jezična slika zapravo čudesna, jer po njoj srpskim jezikom govori 265,895 (42,88%) pučanstva, crnogorskim 229,251 (36,97%),  srpsko-crnogorskim 618 (0,10%), crnogorsko-srpskim 369 (0,06%), materinskim jezikom 3.318 (0,54%), bosanskim 33,077 (5,33%), bošnjačkim 3,662 (0,59%), albanskim 32,671 (5,27%), srpsko-hrvatskim 12,559 (2,63%), hrvatskim 2,791 (0,45%). Vjerska slika kaže da je pravoslavaca 460.383 (74,24%), muslimana 110.034 (17,74%), katolika 21.972 (3,54%), neizjašnjenih 13.867 (2,24%), ateista 6.003 (0,97%) te vjerski nepoznatih 5.009 (0,8%). Vidljivo, većina pučanstva pripadaju pravoslavlju, odnosno Srpskoj i Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, no brojčani je njihov odnos teško precizirati.

Sukob se, dakle, upravo i događa na toj vjersko-političkoj podjeli u kojoj je bjelodano kako je na djelu nevjerojatno nemoderno poistovjećivanje crkve i države: Srpska pravoslavna crkva, pozivajući se na brojku od 460.383 (74,24%) pravoslavnih vjernika i na 178.110 (28,73%) Srba po nacionalnosti, u Crnoj Gori govori zapravo o 66 samostana i ostaloj golemoj materijalno-kulturno-simboličkoj imovini što u konačnici znači kako povijesnu, tako i aktualnu negaciju crnogorske državnosti.

Kako tamošnji analitičari navode, na samu su najavu zakona pravoslavni vjernici u Crnoj Gori, a najviše ih pripada kanonskoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi, izašli na ulice kako bi prosvjedovali protiv zakona Demokratske socijalističke stranke Mila Đukanovića, tvrdeći da je potez jasan napad na njihove zajednice. Najveći prosvjedi održani su u četvrtak 26. veljače 2019. pred nacionalnim parlamentom, gdje je 27. listopada 2019. došlo do uhićenja 18 članova oporbenog Demokratskog fronta. U optužbama protiv njih je i epizoda s “lažnim eksplozivom” kojim se crnogorski parlament pokušao spriječiti da raspravlja i usvoji predloženi zakon. Međutim, Zakon je ipak usvojen u petak 27. prosinca, na inicijativu parlamentarne skupine Mila Đukanovića. Otprilike tako dolazi do konačne polarizacije crnogorskog naroda na dva suprotstavljena tabora, baš kao što je bilo prije sto godina, kada je izbio sukob unutar jednoga naroda podijeljena na “zelenaše” i “bjelaše” pri čemu su, pojednostavljeno rečeno, “zelenaši” zagovornici samostalne Crne Gore, dok su “bjelaši” onaj prosrpski dio koji zagovara ujedinjenje sa Srbijom. Uz to, Beograd kao posebno “jak argument” navodi da je Crna Gora svoju sudbini, čak i ovim činom, predala u ruke NATO-pakta i, naravno, nevoljenoga Vatikana.

Crnogorska pravoslavna crkva bez države


Riječ je o još jednom pokušaju Beograda da se Crna Gora vrati u državni okvir Srbije i da se spriječi njezino konsolidiranje kao samostalne i suverene države. Usvajanjem Zakona o vjerskim zajednicama, koji je pripremljen u suradnji s Venecijanskom komisijom, Crna Gora je izmijenila zakon od prije pola stoljeća i poništila dekret tadašnjeg regenta Aleksandra Karađorđevića iz 1920. kojim je “ukinuta autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva”.

Ne ulazeći u ulično, političko i medijsko rasčlanjivanje i  detaljiziranje, uputno je citirati, recimo tekst kojega je na Staru godinu objavila HINA: – Srbija je kriva za destabilizaciju stanja u Crnoj Gori, za ugrožavanje mira, teritorijalnog integriteta i ustavnog poretka u toj zemlji, ocijenila je skupina intelektualaca iz regije u pismu koje je medijima uputio Helsinški odbor za ljudska prava.

“Strateg, pokrovitelj, logističar i naredbodavac posljednjeg pokušaja destabilizacije Crne Gore je službeni Beograd, odnosno vlasti Srbije, Srpska pravoslavna crkva i najveće oporbene stranke”, istaknuto je u apelu koji potpisuje 88 osoba iz javnog života “regije”. Među potpisnicima su nekadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ i bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić, bivši predsjednik Slovenije Milan Kučan, nekadašnji ministar vanjskih poslova SFRJ Budimir Lončar, član nekadašnjeg Predsjedništva SFRJ Bogić Bogićević, te predsjednik tog predsjedništva SFRJ Raif Dizdarević, potom predsjedavajući bivšeg Predsjedništva BiH Haris Silajdžić i kosovski odvjetnik Azem Vlasi. Apel su potpisali i povjesničarka Latinka Perović, pisci Vladimir Arsenijević, Svetislav Basara i Filip David, povjesničari Nikola Samardžić i Milivoj Bešlin, kao i predstavnici Liberalno demokratske partije i Lige socijaldemokrata Vojvodine, te brojni novinari iz regije.

Riječ je, kako se navodi, o još jednom pokušaju Beograda da se Crna Gora vrati u državni okvir Srbije i da se spriječi njezino konsolidiranje kao samostalne i suverene države. Usvajanjem Zakona o vjerskim zajednicama, koji je pripremljen u suradnji s Venecijanskom komisijom, Crna Gora je izmijenila zakon od prije pola stoljeća i poništila dekret tadašnjeg regenta Aleksandra Karađorđevića iz 1920. kojim je “ukinuta autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva”. Time se, kako je ocijenjeno u apelu, u potpunosti zaokružuje državnopravni okvir Crne Gore.

“Otuda napadi velikosrpskih nacionalista na zakon koji je povod za novi pokušaj državnog udara”, navedeno je u apelu. Upozoreno je da bi izravna posljedica “novog pokušaja destabiliziranja Crne Gore, mogao biti oružani sukob, gubitak ljudskih života i materijalna razaranja”. Potpisnici apela ukazuju i da su mehanizmi destabiliziranja Crne Gore jednaki onima osmišljenim 1990-ih godina, te da je zadržavanje te zemlje “pod beogradskim velikodržavnim patronatom najsigurniji način očuvanja ideje Velike Srbije”.

Potpisnici naglašavaju da je nedopustiva pasivnost europskih institucija i vlada demokratskih zemalja u osudi pokušaja destabiliziranja Crne Gore “na principima politike Slobodana Miloševića” i pozivaju sve političke čimbenike međunarodne zajednice i regije da osude destabiliziranje Crne Gore i regije “koju kreira i potiče službeni Beograd”.

Hrvatski predsjednik i albanski ateist


Milanović je bio u izravnim poslovno-političkim, pa vjerojatno, i intimno-frendovskim odnosima s aktualnim albanskim predsjednikom Edijem Ramom.

Makar površno sagledavši sve to, pokušajmo ponovo razmisliti o tome kako se upravo izabrani novi hrvatski predsjednik Zoran Milanović može prema tome ubuduće postaviti i postavljati, kad nakon 45 dana preuzme Pantovčak?

Vrlo važno (ili možda nije uopće?), Milanović je bio u izravnim poslovno-političkim, pa vjerojatno, i intimno-frendovskim odnosima s aktualnim albanskim predsjednikom Edijem Ramom.

Nakon što je onomad, nakon izgubljenih parlamentarnih izbora, 2016. bio podnio ostavku na mjesto predsjednika SDP-a i odrekao se saborskog mandata, otvorio je konzultantsku tvrtku EuroAlba Advisory, o čemu je zagrebački Tportal (inače, portal koji je otada pa sve do danas pseći vjerno pratio gotovo svaki korak budućega predsjednika) potkraj studenoga 2016. zapisao: – “Bivši premijer Zoran Milanović, kako je i najavljivao, ušao je prošlog tjedna u svijet konzalting-biznisa. Osnovao je tvrtku EuroAlba Advisory koja će se prema podacima iz Sudskog registra baviti savjetničkim poslovima. Milanović je direktor i jedini osnivač tvrtke sa zagrebačkom adresom i temeljnim kapitalom od 20 tisuća kuna. Milanović je odmah nakon poraza na rujanskim parlamentarnim izborima najavio da odlazi s mjesta predsjednika SDP-a i da planira napustiti hrvatsku politiku na neodređeno vrijeme kako bi, kako je rekao, i on jednom u životu napokon zaradio ozbiljan novac. U tom kontekstu najčešće se spominjala mogućnost da bivši hrvatski premijer postane savjetnik Albanije na putu te države prema punopravnom članstvu u Europskoj uniji. Mediji su zabilježili njegov put u Kosovo gdje se u društvu Ante Kotromanovića sastao i s bivšim kosovskim premijerom Agimom Čekuom. Prije toga Milanović je, tražeći savjetničku gažu, navodno bio i u Albaniji.”

U srpnju 2019., kada je već bilo sigurno da je Milanović odlučio ući u predsjedničku utrku, a nakon što je spomenuti Tportal (i njemu slični mediji, en passant) višekratno objavljivao kako “bivšem premijeru ide dobro” i/ili kako “Milanoviću ide dobro”, objavljen je i tekstić u kojemu se nanovo naglašeno apostrofira albanski predsjednik Edi Rama (iako ne samo on):

– “Konzultantska tvrtka EuroAlba Advisory, u vlasništvu predsjedničkog kandidata Zorana Milanovića, lani je prikazala oko 745 tisuća kuna prihoda. Od toga je 535 tisuća kuna, prema podacima iz financijskog izvješća, ostvarila od prodaje usluga na domaćem tržištu. Pitali smo Milanovića tko ga je točno angažirao i za koje poslove. Milanovićev glasnogovornik Nikola Jelić nakon konzultacija sa šefom rekao nam je sljedeće: ‘Nijedna tvrtka s kojom je EuroAlba Advisory surađivala u Hrvatskoj nije ni na koji način povezana s državom, ni na središnjoj ni na lokalnoj razini’, izjavio je Jelić za Tportal. Zbog ugovora o tajnosti, odnosno obaveze da za iznošenje povjerljivih podataka treba dobiti dopuštenje druge strane, Milanović ne može otkriti, objasnio je njegov glasnogovornik, imena domaćih tvrtki i osoba koje je savjetovao. Podsjetimo, bivši premijer i predsjednik SDP-a osnovao je EuroAlba Advisory 2016. godine, dva mjeseca nakon što je izgubio parlamentarne izbore. Poslovanje tvrtke ima uzlaznu putanju. Lanjskih 750 tisuća (godine 2018.) kuna prihoda je za 20-ak posto više nego što je prikazao u 2017., kada je imao promet od 625 tisuća kuna. Nakon plaćanja poreza prošle godine ostalo mu je 553 tisuće kuna dobiti, što je povećanje za oko 93 tisuće kuna u odnosu na godinu prije. Svu dobit Milanović je uložio u daljnje poslovanje. Iz financijskog izvještaja da se iščitati kako je bivši hrvatski premijer sam sebi isplaćivao oko 3300 kuna plaće. Milanović je jedini vlasnik, direktor i zaposlenik tvrtke. Od ukupno 745 tisuća kuna prihoda Milanović je lani (2018.) 210 tisuća kuna ostvario prodajući svoje usluge inozemnim kupcima. Koga je točno savjetovao u 2018., nije poznato, osim što se zna da je u više navrata putovao u Kinu te u Rusiju. U 2017. Milanovićeve konzultantske usluge u inozemstvu povezivale su se s Edijem Ramom, albanskim premijerom, vezano uz pristup te države Europskoj uniji. Od savjetovanja u Hrvatskoj Milanović je lani, kao što smo već naveli, uprihodio 535 tisuća kuna, 20 tisuća kuna manje nego 2017. godine, a mediji su često bivšeg SDP-ova premijera povezivali s tvrtkom Crodux Ivana Čermaka. Uz svoje konzultantske poslove, Milanović od studenog 2017. ima angažman u Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld, u kojoj ima funkciju predsjednika Diplomatskog vijeća.”

Petokraki tlocrt nemira


Kakvi su, s obzirom na sve ranije spomenuto, bili rezultati drugoga kruga predsjedničkih izbora u zemljama u okruženju?

Možda za potrebe ovoga teksta ne bi bilo naodmet pogledati životopis i političke domete (socijalista) Edija Rame, posebno u kontekstu državničkih i političkih odnosa prema EU te prema državama u susjedstvu i okruženju, no očito za to nemamo dovoljno prostora, pa ostavimo to za drugi put.

Stoga, pogledajmo konačno, kakvi su, s obzirom na sve ranije spomenuto, bili rezultati drugoga kruga predsjedničkih izbora u zemljama u okruženju?

  • U Sloveniji na izbore je izašlo 278 osoba, a za Milanovića je glasovalo 169, a 8 listića je bilo nevažećih,
  • U Mađarskoj na izbore je izašlo 114 osoba, za Milanovića je glasovalo 54, a 2 su listića bila nevažeća,
  • U Italiji na izbore je izašlo 311 osoba, za Milanovića je glasovalo 123, a 10 je listića bilo nevažeće,
  • U Crnoj Gori na izbore je izašlo 211 osoba, za Milanovića je glasovalo 103, a 2 su listića bila nevažeća,
  • U Srbiji je na izbore izašlo 860 osoba, za Milanovića je glasovalo 417, a 14 je listića bilo nevažećih,
  • U Sjevernoj Makedoniji na izbore su izašle 146 osobe, za Milanovića je glasovalo 65, a jedan je listić bila nevažeći,
  • U Kosovu na izbore je izašlo 58 osoba, za Milanovića je glasovalo 22, a 5 je listića bilo nevažećih,
  • U Albaniji na izbore je izašlo 7 osoba, za Milanovića nije glasovao nitko, niti je bilo poništenih listića (što znači da je najvjerojatnije glasovalo samo osoblje hrvatskoga Veleposlanstva),
  • Konačno, u Bosni i Hercegovini, na izbore je izašlo 35.547 osoba, za Milanovića je glasovalo samo 2.701, a čak su 377 listića bila nevažeća.

Drugim riječima, u svim zemljama u bližem okruženju, Milanović je – prema glasovima hrvatskih državljana koji tamo obitavaju – izbore manje-više uvjerljivo izgubio, čak bez obzira na neobičan zbir nevažećih/poništenih glasova.

Međutim, kako će se ta logična nelogičnost uklopiti u buduću vjerodostojnost vanjskopolitičke politike RH u tim zemljama u obližnjem okružju – uzevši u obzir njihove, posebno one istočne zapadnobalkanske probleme i nesuglasice, dok tobože streme ka EU i sjevernoatlantskim integracijama – kad ni hrvatski državljani koji u tim zemljama trajno žive ne misle da je Zoran Milanović baš najidealniji lik za zastupanje hrvatskih tj. njihovih interesa?

Uzevši u obzir zbivanja na Zapadnom Balkanu, u tom petokrakom tlocrtu nemira, što je to, kako je to, o čemu je to Zoran Milanović savjetovao Edija Ramu?

Kako će se to uklopiti u neku zamišljenu budućnost, kad i u tim zemljama, slijedom tamošnjih izbora, na vlasti više ne budu, recimo, socijalisti poput Edija Rame, ili neka slična mješavina civilizacijski prevladanih političkih opcija, sklonih različitim ad hoc privatno-poslovnim kvazi-geopolitičkim dogovorima?

Komentari