Hrvoje Hribar, Andrea Zlatar, Maja Sever, Ante Tomić, Rajko Grlić, Danilo Šerbedžija, Boris T. Matić, Antonio Nuić, Rada Borić, Katarina Peović, Tomislav Tomašević, Sandra Benčić, ima ih koliko hoćeš, izgledaju kao ekipica koja čeka besplatan obrok ispred pučke kuhinje, no istina je drukčija…
Ta Rada Borić, koja se upravo probila u Sabor, ona je obučena kako je obučena, ona izgleda kako izgleda, ajoj!, a zapravo je jedna od većih globtroterica u Zagrebu, naravno, uvijek na državni račun.

Autor: Mate Bašić

Danas sam srela Hrvoja Hribara, koji je zadnjih godina sebi i svojim prijateljima stvarno podijelio brdo novca. Ali, kao i cijela mu slična ekipa, ima masnu kosu, masnu majicu s prljavom flekom na prednjoj strani. Došlo mi da mu pružim 20 kuna. A svi imaju stančuge ili kućerine, u njima stoposto imaju i kupaonicu s tušem, sigurno imaju i gomilu čiste odjeće. Svi se oblače i izgledaju poput, poput Johnnyja Štulića 1980-ih godina. Tipa, Hrvoje Hribar, Andrea Zlatar, Maja Sever, Miljenko Jergović, Danilo Šerbedžija, Boris T. Matić, Rada Borić, Katarina Peović, Tomislav Tomašević, Sandra Benčić, ima ih još koliko hoćeš. Recimo, ta Rada Borić, koja se upravo probila u Sabor, ona je obučena kako je obučena, ona izgleda kako izgleda, ajoj!, a zapravo je jedna od većih globtroterica u Zagrebu, naravno, uvijek na državni račun. Što poručuje takav outfit tih novovjekih kulturnih marksista, je li zapravo riječ o tihom renewalu ljevičarskog fašizma koji je sve vidljiviji? – piše mi jutros moja zagrebačka frendica, jedna od najinteligentnijih osoba koje uopće poznajem s puno sklonosti za uočavanje smisla u detaljima.

Izvana zeleni a iznutra crveni kulturni marksizam


Nekovrsni klimaks doživjele su teorije kulturnog marksizma u studentskim prosvjedima diljem Europe 1968. godine, gdje nalazimo glasnogovornika studenskih demonstranata u Njemačkoj Rudija Dutschkea, koji stvara sintagmu o “dugom maršu kroz institicije”, što je bila njegova jezgrovita interpretacija Gramscijevih ideja o procesu gdje ljevičarski intelektualci trebaju demokratske institucije postupno iskoristiti radi uvođenja revolucionarnih promjena.

Kulturni marksizam ili kulturni boljševizam (uljudbeni marksizam/boljševizam, njemački rečeno, Kulturmarxismus) jest ideologija koja ističe kulturu kao glavni uzrok – čega? – nejednakosti. U današnje doba, tzv. konzervativci, odnosno dio tzv. političke desnice “kulturnim marksizmom” naziva vlastitu teoriju zavjere prema kojoj je Frankfurtska škola dio “akademskog i intelektualnog kulturalnog rata” čiji cilj je “sustavno uništiti zapadnu kulturu i tradicije”.

Međutim, makar površno, valja ovdje objasniti  kako je  Frankfurtska škola zapravo samo kolokvijalni naziv koji se obično koristi radi opisivanja skupine intelektualaca koji su u jednom ili drugom trenutku tijekom nekoliko desetljeća 20. stoljeća bili povezani s Institutom za društvena istraživanja Sveučilišta u Frankfurtu: tu su uključeni Theodor Adorno, Max Horkheimer, Ernst Bloch (s kojim se družio Mladen Naletilić Tuta, a na koji se podatak onomad od oduševljenja raspametio značajni hrvatski novinar/urednik Maroje Mihovilović, kad je autor ovoga teksta taj flambojantni podatak objavio u prvomu broju onda tek pokrenuta “Nacionala”), Walter Benjamin, Erich Fromm, Herbert Marcuse, Wolfgang Fritz Haug i Jürgen Habermas (intimni frend znamenite Hannah Arendt, autorice zapisa “Eichmann in Jerusalem: A Report on the Banality of Evil”). Tridesetih godina prošloga svršenoga 20. stoljeća njemački Institut za društvena istraživanja je bio prisiljen na zatvaranje uslijed uspona nacističke stranke pa se 1933. preselio iz Njemačke u švicarsku Ženevu, a 1934. u New York, gdje se povezo s Columbia University. Njegov časopis “Zeitschrift für Sozialforschung” u skladu s tim je preimenovan u “Studies in Philosophy and Social Science” (“Proučavanja filozofije i društvenih znanosti”). U tom je trenutku počeo stvarati svoje najvažnije radove, primivši povoljne reakcije unutar američke i engleske akademske zajednice. Među ključnim radovima Frankfurtske škole bili su onaj Adornov “o popularnoj glazbi”, koji je napisan zajedno s Georgeom Simpsonom i objavljena u časopisu “Studij filozofije i društvene znanosti ” 1941. godine. Adorna je zabrinula pojava “uniformnosti” u tadašnjemu masovnom društvu i prebacivanje individualnoga umjetničkog izražavanja u masovnu proizvodnju standardiziranih roba. Tvrdio je da je popularna glazba po dizajnu i promociji “potpuno neprijateljski nastrojena prema idealu individualnosti u slobodnom, liberalnom društvu”, te je ustvrdio da je kultura ojačala “apsolutnu moć kapitalizma”, što je više od 20 godina kasnije reciklirao u jednomu zapaženomu sveučilišnomu radijskom predavanju “Preispitivanje industrije kulture” 1963. godine…. Nakon 1945. godine dio tih preživjelih njemačkih marksista vratio se kako u Zapadnu tako i u Istočnu Njemačku, recimo, Adorno i Horkheimer su se godine 1953. vratili u Frankfurt i obnovili ondje Institut. U tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj kasnih 1950-ih i ranih 1960-ih reinkarnirani je interes za marksizam proizveo  generaciju neomarksista koji su se bavili analiziranjem tema poput kulturnih promjena koje se odvijaju u fordističkom kapitalizmu, utjecaja novih vrsta popularne glazbe i umjetnosti na tradicionalne kulture, te održavanje “diskursa političkog poštenja u javnoj sferi”, što god to značilo.

Kao izdanak zapadnog marksizma (pogotovo misli Antonija Gramscija i Frankfurtske škole) čija popularnost kao metode izučavanja kulture raste od 1960-tih – uz kraće tiltove sve do danas kad se pojavljuje u novom obliku, uglavnom u bojama “izvana zeleno, iznutra crveno” – kulturni marksizam tvrdi da povijesne pojave koje izgledaju kao tradicionalni kulturni fenomen u zapadnom društvu (primjerice, težnja za individualnim postignućima povezana s kapitalizmom, nacionalizmom, nuklearnom obitelji, ulogom spola, rase i drugim oblicima kulturnog identiteta) predstavljaju tek “prikaze povijesnih zbivanja” koji se koriste radi opravdanja i održavanja postojeće hijerarhije. Kulturni marksisti tako koriste marksističke metode (povijesna istraživanja, identifikacija gospodarskog interesa, proučavanje međusobno uvjetovanih odnosa između dijelova društvenog poretka) u nastojanju da protumače složenost moći u suvremenom društvu kako bi mogli kritizirati ono što je – kako kulturni marksisti predlažu – prirodno, ali je ustvari – kažu! – ideološki određeno.

Nekovrsni klimaks doživjele su teorije kulturnog marksizma u studentskim prosvjedima diljem Europe 1968. godine, gdje nalazimo glasnogovornika studenskih demonstranata u Njemačkoj Rudija Dutschkea, koji stvara sintagmu o “dugom maršu kroz institicije”, što je bila njegova jezgrovita interpretacija Gramscijevih ideja o procesu gdje ljevičarski intelektualci trebaju demokratske institucije postupno iskoristiti radi uvođenja revolucionarnih promjena (i odakle je, zapravo, kad smo već kod toga, ali sasvim usput, proistekao naslov prve knjige kratkih priča autora ovoga teksta iz 1989. “Led & dugi marš”).

Biti znojan, biti flekav, hodati javno s masnom kosom, inzistirati na kulturi prljavštine (u doba korone, osobito), furati se u no-name majicama, no-name trapericama, po mogućnosti sa Che Guevarom na opuštenim prsima, koračati u sajmonicama, u dokmartensicama ili u kineskim opancima, u toplim ljudskim zagrebačkim birtijicama kasno se noću opijati pivom sa zelenom etiketom i crvenom petorakom najmesto sa Žujom, a istodobno ministrovati, upravljati fondovima državnih institucija, čelnikovati svime i svačim pod-državnim, ali institucionalnim, što se odreda iz poreza financira, pa se boriti – za slobodu? Slobodu čega?! Čiju slobodu?

Termin “kulturni marksizam” se, dakle, kritizira  od strane konzervativaca (a konzervativci su, jelda, uvijek “desni” što je, zapravo, unutar filozofskog poimanja “moderne demokracije”, zapravo nonsens!?) za označavanje sustava vrijednosti koje su, po njima, u suprotnosti s osnovnim tradicijskim vrijednostima zapadnog društva i kršćanske vjere, odnosno kršćanske tradicije koja i ne mora biti “vjera/religija”. Opravdano ili ne, ali s dosta logičnih argumenata, takvi konzervativni kritičari smatraju da “marksističko podrivanje u maniri Frankfurtske škole” za istinsku svrhu ima intelektualne izmišljotine poput tzv. političke korektnosti i multikulturalizma. Oni na kulturni marksizam i na njegov utjecaj gledaju kao na bitan čimbenik novoizmišljene “političke podobnosti” te kao na važan uzrok primjetnog pada humanističkih i društvenih znanosti, kulture i civilizacije u zapadnjačkom svijetu.

Črljenim su maramama brisali lica


Biti znojan, biti flekav, hodati javno s masnom kosom, inzistirati na kulturi prljavštine (u doba korone, osobito), furati se u no-name majicama, no-name trapericama, po mogućnosti sa Che Guevarom na opuštenim prsima, koračati u sajmonicama, u dokmartensicama ili u kineskim opancima, u toplim ljudskim zagrebačkim birtijicama kasno se noću opijati pivom sa zelenom etiketom i crvenom petorakom najmesto sa Žujom, a istodobno ministrovati, upravljati fondovima državnih institucija, čelnikovati svime i svačim pod-državnim, ali institucionalnim, što se odreda iz poreza financira, pa se boriti – za slobodu? Slobodu čega?! Čiju slobodu?

Gdje su korijeni, kako je to, zapravo, počelo a da nije krenulo s tekstom Benjamina Perasovića iz 2002. pod naslovom “Sociologija subkultura i hrvatski konekst”, koji bi tekst, dobri ljudi, svakako trebalo pročitati.

Pretpostavimo da je krenulo s prvim Europljaninom koji je osuđen za ratne zločine. On se zvao Franz von der Trenck, a tada početkom 18. stoljeća, ili možda kasnije, nazvali su ga Franjo, ali ono što je za ovaj tekst važno jest da su njegovi dečki u Europi sludjeli dvije stvari:

  • črljenim su maramama brisali lica;
  • trubljali su i bubnljali u koješta, pa su tako kasnije nastale i vojne kravate, a i vojna limena glazba.

Doduše, nesumnjivo je da bez državne pomoći, odnosno bez administracije Marije Terezije, Francek sigurno ne bi mogao okupiti tisuću momaka (konjanika), osobito ne s crvenim maramama (kravatama). Ni SDP ne može!

Ljudi koji ne razumiju ni same sebe


Ljudi poput onih slučajno spomenutih na početku teksta, muški ili ženski koji misle da se svijet sastoji od frizura, nakita, odjeće i obuće, plus, da je to važno jedino ukoliko se razlikuje od drugih, odnosno, ukoliko se razlikuje od tzv. desničara – to su loši ljudi. Ne samo zato što su banalni lupeži i lopovi (naime, ne svi!), nego zato što ne razumiju čak ni same sebe, nekmoli će razumjeti ostatak svijeta. Ukoliko im je za ostatak svijeta (u ovom slučaju, hrvatskoga svijeta) uopće stalo.

Ljudi koji iz različitih razloga žive u prošlosti (poput ovih nabrojenih u poruci moje prijateljice, jedne od najinteligentnijih osoba koje uopće poznajem s puno sklonosti za uočavanje smisla u detaljima), dakle, ljudi poput onih slučajno spomenutih na početku teksta, muški ili ženski koji misle da se svijet sastoji od frizura, nakita, odjeće i obuće, plus, da je to važno jedino ukoliko se razlikuje od drugih, odnosno, ukoliko se razlikuje od tzv. desničara – to su loši ljudi.

Ne samo zato što su banalni lupeži i lopovi (naime, ne svi!), nego zato što ne razumiju čak ni same sebe, nekmoli će razumjeti ostatak svijeta. Ukoliko im je za ostatak svijeta (u ovom slučaju, hrvatskoga svijeta) uopće stalo.

Za bolje razumijevanje, evo primjerice, spomenimo usput:

  1. Hrvatskomu književniku Alojzu Majetiću (1938.) još je 1963. bila zabranjena pjesnička zbirka “Otimam”, što je bio uvod u skandal oko zabrane njegova romana Čangi (1963.), protiv kojega se vodio sudski postupak, a ta kultna knjiga, pisana u modelu tzv. proze u trapericama, o zagrebačkome huliganu kojega šalju na preodgoj na radnu akciju, ali se on i ondje snalazi, zapravo je bila kritička i ironična slika tadašnje socijalističke omladine. Optužen i zabranjen zbog nemorala, u izmijenjenu obliku roman je 1970. bio objavljen kao Čangi off gottoff, a sadržavao je i dokumente iz tiska koji su se odnosili na suđenje romanu (ako autora ovoga teksta pitate, Majetić je strašno značajan kao urednik moje prve knjige);
  2. U četvrtak 19. veljače 2009. godine, nakon gubitka licencije i jednogodišnjih traljavih pokušaja da se održi, poslije 25 godina rada, ugasila se proizvodnja jednog od najvećih modnih brendova koji se proizvodio u Hrvatskoj, traperica Levi’s, uz Belgiju, jedan od središnjih u Europi i prvi u “socijalističkom” dijelu svijeta – zapisao je svojedobno Jutarnji list, ne napominjući da je novomarofski varteksovsi Levis zapravo većinu svoje proizvodnje u “socijalističko doba” zapravo transferirao u hrvatske zatvore, u Lepoglavu, navlastito, pa su tamošnji robijaši izgledali “rokerskije” od nas na zagrebačkim ulicama koji smo tu “obleku” još uvijek morali švercati iz inozemstva;
  3. Kasnije, a kad je već vladao rat, Paraga/Đapić/Prkačin, nabavili su stanovitu (ograničenu) količini “crnih uniformi”. Ovaj dio svijeta u kojemu je autor ovog teksta živio, mi smo ih zvali “noćnim uniformama”. Jer, s druge strane, mi smo se u crno oblačili davno ranije, misleći nešto o engleskom post-punku i sličnim dosjetkama;
  4. Provala crvenih kravata nastala je tek kasnije, vjerojatno kao protuteža tuđmanovskim “šarenim” kravatama: Zoks Milanović s krvavo crvenom kravatom i njegova Sanjica u črlenoj suknjici, e to treba zapamtiti, premda je čovjek sada predsjednik bez kravate i bez kroate;
  5. Prijepor o oblačenju u ljevičarske ili desničarske odore svjedobno je uništio Branimir Glavaš s postrojavanjem Slavonske sokolske garde: bile su črne, jedino što je kasnije Glavaš, ah, navijao za tobože crvenoga Milanovića;
  6. Ima, naime, još nešto: Zlatko Hasanbegović, znameniti desničarski ljevičar, fura se na tregere, znači, naoko se fura na skinhedse, što bi se moglo tako razumjeti, samo kad se na tregere ne bi furali i stari ljudi poput I.Z. Čička, Marka Grčića, onoga Šeksa, itd.

Štošta bi se moglo govoriti u ovomu otajstvu žalosnomu, no ono što je sigurno jest: vrlo je lako razlikovati tko je “prljav”, a tko nije.

Ono što je, zapravo, nevjerojatno, jest da “kulturni ljevičari”, bolje rečeno, “kulturni marksisti” ponovo inzistiraju na “prljavštini”.

Otprilike kao: kosijaneri trule u patikama, muda im zaprašuju cestu, guzice spuštaju nisko do poda, kako se oni samo dobro furaju.

Komentari