Kad jedna država uspostavljena na pravdi Boga nastavi živjeti po planu stvorenom u paklu, onda se to mora reflektirati ovakvim apsurdnim situacijama, gdje respektirajući jedan drugoga, u istoj vladi, vlast dijele ratnik zaslužan za hrvatsko osamostaljenje kao ministar, i podpredsjednik vlade koji taj rat smatra zločinom, gdje se vladajuća stranka pretvorila u radosno susretište, u politički centar međusobnog uvažavanja dobra i zla.

Autor: Dinko Dedić

Kad netko kaže da za nešto ima ili nema želudac, onda treba znati koji je smisao te izreke. Izjavom da za dolazak u Knin ima želudac, Boris Milošević je zapravo rekao da će mu se u Kninu povraćati i da će ga samo jak želudac spasiti da to ne učini.

Pitanje koje iz toga proizlazi je – Ima li Hrvatska vlada želudac i imaju li hrvatski branitelji želudac prihvatiti tamo Miloševića ili bilo koga čija će najveća zasluga biti da se tamo ne ispovraća?

Hrvatska vlada i Hrvatski sabor su već pokazali da imaju želudac u svojim redovima kao kolege trpiti ljude koji su sa Saborom u tolikoj “harmoniji” da čak ni bombardiranje tog istog Sabora nisu spremni osuditi i ništa iz cijelog tog Domovinskog rata osim “protjerivanja” Srba iz Hrvatske.

Kad ga već nisu sa zemljom sravnili avionskim bombama, “bombardirati” će ga iznutra, dok će ih drugi oslovljavati kao “uvažene kolege”. Kada uvaže njih, uvažili su i sve ono što ovi zastupaju, a to nisu razlike između ljevice i desnice, nego razlike po pitanju je li hrvatska država nacionalna ili je zločinačka, koje samo u jednom nakaradno postavljenom poretku mogu živjet jedna kraj druge.

Tako će prostituiranje najvećih svetinja, 25 godina nakon Oluje i 30 godina nakon početka velikosrpske agresije na Hrvatsku, svetinja koje bi u svakom Hrvatu trebale izazivati osjećaj nacionalnog ponosa, dostići svoj vrhunac. Ta će godišnjica, ostvare li se planovi, ostati zapamćena baš po tome, ako nam u međuvremenu ne uspiju izbrisati pamćenje ili ga barem toliko pomutiti, da više nećemo znati tko je bio agresor a tko žrtva.

Koliko god Milošević vjerovao svome želudcu, možda bi ipak opreza radi bilo pametno da u džep stavi vrećicu za povraćanje da se ne pošprica po cipelama, samo za slučaj da tamo ne čuje ili ne vidi nešto što njegov želudac ipak ne bi mogao izdržati, pogotovo ako tamo ugleda nekoga sa zastavom ili majicom HOS-a, kada bi mogli i Predsjednik države i Potpredsjednik vlade zajedno otići iz Knina, pokrivajući jednom rukom usta a drugom trbuh, jer se pokazalo da nisu imali želudac za sve što su tamo vidjeli.

Možda nas od testa Miloševićeva probavnog sustava ipak spasi Srbija, odakle već vrište na Hrvatsku koja se uopće usuđuje pozvati jednog Srbina u Knin, što je razjareni Dačić nazvao neviđenom političkom provokacijom.

Navodno SDSS za uzvrat traži da koalicijska vlada svoga predstavnika pošalje u Grubore na kontra-manifestaciju gdje će se Oluju predstaviti kao zločin. Mogu postaviti i druge uvjete poput ćirilice svuda po Hrvatskoj. Kakva bi to bila koalicija koja nije obostrano uvažavajuća? Sve se tako i tako vrti oko jasnog srpskog nastojanja ponovo Hrvatsku vratiti u stanje kad je bila “domovina hrvatskog i srpskog naroda”, i kada su četnici podizali ustanke da bi hrvatski narod mogao “uživati u slobodi kakvu mu samo Srbija može priuštiti”. Iz vlade za sada nisu spominjali želudac.

Tko bi sanjao da će se smisao onog Bušićevog nacionalnog izmirenja zloupotrijebiti do te mjere. Ideju pomirenja sinova partizana i ustaša, najprije su zloupotrijebili u svrhu pomirenja udbinih ubojica i njihovih žrtava, da bi se danas tako intenzivno radilo na pomirenju onih koji domovinski rat smatraju osloboditeljskim i onih koji ga vide zločinačkim.

Kad jedna država uspostavljena na pravdi Boga nastavi živjeti po planu stvorenom u paklu, onda se to mora reflektirati ovakvim apsurdnim situacijama, gdje respektirajući jedan drugoga, u istoj vladi, vlast dijele ratnik zaslužan za hrvatsko osamostaljenje kao ministar, i podpredsjednik vlade koji taj rat smatra zločinom, gdje se vladajuća stranka pretvorila u radosno susretište, u politički centar međusobnog uvažavanja dobra i zla.

Komentari