U Republici Hrvatskoj osnovne norme mogu se nalaziti u Ustavu, Ustavnom zakonu o ustavnom sudu Republike Hrvatske te Ustavnom zakonu za provedbu Ustava. Ovdje smatram potrebnim napomenuti da Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina ne sadrži osnovne norme. Ovaj akt nema ustavnu snagu jer se ne donosi po pravilima koji vrijede za promjenu ustava. Ovdje se radi o bastardnome organskom zakonu koji je zbog tražene većine kojom se izglasava “organskiji” od svih drugih organskih zakona, a kojima se uređuje ustrojstvo Republike Hrvatske i zaštita temeljnopravne sfere.

Autor: dr. sc. Dubravko Ljubić

Izborna utakmica za osvajanje izvršne funkcije Predsjednika države je pred nama. No, prije nego što nas kandidati za obnašanje ove časne funkcije počnu obasipati obećanjima prema kojima hrvatske državljane za vrijeme njihovog mandata očekuje švicarska perspektiva te med i mlijeko, čini mi se oportunim podsjetiti na djelokrug kojeg navedena funkcija na temelju ustavnih odredbi objektivno pokriva. Ne toliko zbog činjenice što je svojevremeno Sovjetski Savez bio doista najveći proizvođač meda i mlijeka, već zbog nasušne potrebe da se stane na kraj paušalnim i ničim argumentiranim tvrdnjama što sve spada u nadležnost funkcije za čije prisvajanje upravo počinje boj. Teško je birati najboljeg kandidata za određenu društvenu funkciju ukoliko nismo u potpunosti svjesni sadržaja obveza koje birani treba izvršavati.

Da bi pravni sustav mogao funkcionirati on mora biti jedinstven, a njegovo cjelokupno ustrojstvo mora počivati na nekim osnovnim principima koji predstavljaju izvor ali i cilj kojemu određeno društvo teži. Hijerarhijom pravnih pravila u kojemu svaka pravna norma ima uporište u višem pravnom pravilu dobivamo jedinstveni sustav pravnog poretka. Traganje za pravnom osnovom važenja neke pravne norme, kao traganjem za uzrokom neke posljedice, ne može ići u beskraj. Ono se mora završiti kod jedne norme koja se pretpostavlja osnovnom i najvišom. Njezino važenje se ne može izvoditi iz neke više pravne norme niti se njezin sadržaj može dovoditi u pitanje.

U Republici Hrvatskoj osnovne norme mogu se nalaziti u Ustavu, Ustavnom zakonu o ustavnom sudu Republike Hrvatske te Ustavnom zakonu za provedbu Ustava. Ovdje smatram potrebnim napomenuti da Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina ne sadrži osnovne norme. Ovaj akt nema ustavnu snagu jer se ne donosi po pravilima koji vrijede za promjenu ustava. Ovdje se radi o bastardnome organskom zakonu koji je zbog tražene većine kojom se izglasava “organskiji” od svih drugih organskih zakona, a kojima se uređuje ustrojstvo Republike Hrvatske i zaštita temeljnopravne sfere.

Nakon ustavnih promjena iz 2000. Republika Hrvatska je uređena kao parlamentarna demokracija. Općenito gledano parlamentarizam je politički sustav koji se temelji na načelu diobe vlasti i u kojem zakonodavnu vlast ima parlament. Odnos između parlamenta i vlade temelji se na ravnoteži, koja se očituje u jednakoj mogućnosti utjecaja jednoga tijela na drugo. Parlamentarni sustav ima nekoliko ključnih ustavnih obilježja. Izvršna vlast proizlazi iz parlamenta i politički mu je odgovorna. Kada parlamentarna većina iskaže vladi nepovjerenje, ona u pravilu mora odstupiti. Ako vlada smatra da stajalište o nepovjerenju parlamentarne većine ne dijeli i biračko tijelo, predsjednik vlade, pod određenim uvjetima propisanima ustavom, može predložiti državnom poglavaru da uz njegov supotpis raspusti parlament. Spor između vlade i većine u parlamentu rješava biračko tijelo. U parlamentarnom sustavu državni poglavar ne snosi političku odgovornost i čimbenik je stabilnosti ustavnopravnog sustava. Njegova odgovornost veže se isključivo uz djelovanja koja su u suprotnosti sa ustavnim uređenjem. No, upravo zbog nepostojanja političke odgovornosti svaki njegov akt da bi bio pravovaljan, mora supotpisati predsjednik vlade. Činom supotpisa vlada preuzima na sebe političku odgovornost pred parlamentom za akte državnog poglavara, dok je implicitni smisao supotpisa ograničavanje vlasti državnog poglavara.

Kao državni poglavar, Predsjednik Republike u svojoj reprezentativnoj ulozi predstavlja Republiku Hrvatsku kao jedinstveni subjekt, odnosno kao pravnu osobu sui generis koju karakterizira suverenost na određenom teritoriju. Predsjednik Republike Hrvatske stoga ne može zastupati “svoju biračku bazu”, sve državljane, niti partikularne političke interese jer se politički interesi ostvaruju kroz parlamentarnu borbu…
Predsjednik Republike je ovlašten davati pomilovanja te dodjeljivati odlikovanja i priznanja određena zakonom.

Prema sustavu osnovnih normi u Republici Hrvatskoj Predsjednik Republike je državni poglavar. On predstavlja i zastupa Republiku Hrvatsku u zemlji i inozemstvu. Kao državni poglavar, Predsjednik Republike u svojoj reprezentativnoj ulozi predstavlja Republiku Hrvatsku kao jedinstveni subjekt, odnosno kao pravnu osobu sui generis koju karakterizira suverenost na određenom teritoriju. Predsjednik Republike Hrvatske stoga ne može zastupati “svoju biračku bazu”, sve državljane, niti partikularne političke interese jer se politički interesi ostvaruju kroz parlamentarnu borbu. Predsjednik Republike, kao specifično tijelo izvršne vlasti u svom je djelovanju ograničen temeljnim ustavnim načelima i nacionalnim interesima utvrđenim u zakonodavnom tijelu. On nije kreator politika, već je ova funkcija egzekutor sveopćih državnih interesa. Kao derivat reprezentativne funkcije, u ovlasti su Predsjednika Republike akti državne milosti i državne zahvalnosti. Stoga je predsjednik Republike ovlašten davati pomilovanja te dodjeljivati odlikovanja i priznanja određena zakonom.

Predsjednik Republike odgovara za obranu neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske. Ova odgovornost proizlazi iz njegovog položaja vrhovnog vojnog zapovjednika. Kao Vrhovni zapovjednik oružanih snaga Predsjednik Republike imenuje i razrješuje vojne zapovjednike, u skladu sa zakonom. Na temelju odluke Hrvatskoga sabora predsjednik Republike objavljuje rat i zaključuje mir. U slučaju neposredne ugroženosti neovisnosti, jedinstvenosti i opstojnosti države Predsjednik Republike može, uz supotpis predsjednika Vlade, narediti uporabu oružanih snaga iako nije proglašeno ratno stanje.

U nadležnosti Predsjednika je i operativna uporaba oružanih snaga te odobravanje suradnje sa inim vojskama. Oružane snage država saveznica mogu prijeći granicu i ući u Republiku Hrvatsku ili djelovati unutar njezinih granica u skladu sa sklopljenim međunarodnim ugovorima, na temelju odluke Hrvatskoga sabora, koju predlaže Vlada Republike Hrvatske uz prethodnu suglasnost Predsjednika Republike Hrvatske. Republika Hrvatska može pružiti pomoć državama saveznicama u slučaju oružanog napada na jednu ili više njih u skladu sa sklopljenim međunarodnim ugovorima, na temelju odluke Hrvatskoga sabora, koju predlaže Vlada Republike Hrvatske uz prethodnu suglasnost Predsjednika Republike Hrvatske. Oružane snage Republike Hrvatske mogu prijeći njezine granice ili djelovati preko njezinih granica na temelju odluke Hrvatskoga sabora, koju predlaže Vlada Republike Hrvatske uz prethodnu suglasnost Predsjednika Republike Hrvatske. Oružane snage Republike Hrvatske mogu prijeći granice Republike Hrvatske radi vježbi i obuke u okviru međunarodnih organizacija kojima je Republika Hrvatska pristupila ili pristupa na temelju međunarodnih ugovora te radi pružanja humanitarne pomoći, na temelju odluke Vlade Republike Hrvatske uz prethodnu suglasnost Predsjednika Republike Hrvatske. Oružane snage država saveznica mogu prijeći granice Republike Hrvatske radi vježbi i obuke u okviru međunarodnih organizacija kojima je Republika Hrvatska pristupila ili pristupa na temelju međunarodnih ugovora te radi pružanja humanitarne pomoći, na temelju odluke Vlade Republike Hrvatske uz prethodnu suglasnost Predsjednika Republike Hrvatske.

Normativna djelatnost Predsjednika Republike vezana je isključivo uz krizne situacije. Za vrijeme trajanja ratnog stanja Predsjednik Republike može donositi uredbe sa zakonskom snagom na temelju i u okviru ovlasti koje je dobio od Hrvatskoga sabora.

Normativna djelatnost Predsjednika Republike vezana je isključivo uz krizne situacije. Za vrijeme trajanja ratnog stanja Predsjednik Republike može donositi uredbe sa zakonskom snagom na temelju i u okviru ovlasti koje je dobio od Hrvatskoga sabora. Ako Hrvatski sabor nije u zasjedanju, Predsjednik Republike ima ovlast da uredbama sa zakonskom snagom uređuje sva pitanja koja zahtijeva ratno stanje. Također, u slučaju neposredne ugroženosti neovisnosti, jedinstvenosti i opstojnosti države, ili kad su tijela državne vlasti onemogućena da redovito obavljaju svoje ustavne dužnosti, Predsjednik Republike može, na prijedlog predsjednika Vlade i uz njegov supotpis, donositi uredbe sa zakonskom snagom.

Predsjednik Republike, na prijedlog Vlade i uz mišljenje nadležnog odbora Hrvatskoga sabora, donosi odluku o postavljanju i opozivu šefova diplomatskih misija Republike Hrvatske u inozemstvu, uz prethodni supotpis predsjednika Vlade Republike Hrvatske.

U bitne ovlasti predsjednika Republike spadaju i one vezane uz funkcioniranje sigurnosnog sustava i provođenja vanjske politike. Predsjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske, u skladu s Ustavom i zakonom, surađuju u usmjeravanju rada sigurnosnih službi. Imenovanje čelnika sigurnosnih službi, uz prethodno pribavljeno mišljenje nadležnog odbora Hrvatskoga sabora, supotpisuju Predsjednik Republike i predsjednik Vlade Republike Hrvatske. Također, Predsjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske surađuju u oblikovanju i provođenju vanjske politike. Predsjednik Republike, na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade, odlučuje o osnivanju diplomatskih misija i konzularnih ureda Republike Hrvatske u inozemstvu. Predsjednik Republike, na prijedlog Vlade i uz mišljenje nadležnog odbora Hrvatskoga sabora, donosi odluku o postavljanju i opozivu šefova diplomatskih misija Republike Hrvatske u inozemstvu, uz prethodni supotpis predsjednika Vlade Republike Hrvatske. Predsjednik Republike prima vjerodajnice i opozivna pisma inozemnih šefova diplomatskih misija.

U kriznim situacijama Predsjednik Republike ima pravo sazvati sjednicu Vlade i predsjedavati toj sjednici. U miru Predsjednik Republike može predložiti Vladi da održi sjednicu i razmotri određena pitanja.

Predsjednik Republike brine se za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti. S tim u svezi Predsjednik Republike ima ograničeni utjecaj na djelovanje Vlade koji je veći u kriznim situacijama nego što je on u mirnodopskim vremenima. U kriznim situacijama Predsjednik Republike ima pravo sazvati sjednicu Vlade i predsjedavati toj sjednici. U miru Predsjednik Republike može predložiti Vladi da održi sjednicu i razmotri određena pitanja. U potonje navedenom slučaju Predsjednik Republike može biti nazočan sjednici Vlade i sudjelovati u raspravi.

Predsjednik Republike, ima utjecaja i na saziv parlamenta. On na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade, a nakon savjetovanja s predstavnicima klubova zastupnika parlamentarnih stranaka, može raspustiti Hrvatski sabor ako Hrvatski sabor Vladi izglasa nepovjerenje ili ako Sabor u roku od 120 dana od dana predlaganja ne donese državni proračun.

Predsjednik Republike raspisuje referendum, u skladu s Ustavom i zakonom.

Također, kao derivati koji proizlaze iz položaja čimbenika stabilnosti ustavnopravnog sustava su ovlasti Predsjednika vezane uz stabilnost političkog sustava. Tako je Predsjednik Republike ovlašten raspisivati izbore za Hrvatski sabor i sazvati ga na prvo zasjedanje. Predsjednik Republike povjerava mandat za sastavljanje Vlade osobi koja, na temelju raspodjele zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru i obavljenih konzultacija, uživa povjerenje većine svih zastupnika. Predsjednik Republike raspisuje referendum, u skladu s Ustavom i zakonom. Ujedno, on potpisuje isprave o ratifikaciji, pristupu, odobrenju ili prihvatu međunarodnih ugovora koje je ratificirao Hrvatski sabor.

Funkciju Predsjednika države determiniraju i ovlasti iz područja samostalne inicijative. Sukladno sustavu osnovnih normi predsjednik Republike je ovlaštenik prava na predlaganje ustavnih promjena. On je ovlaštenik i prava na pokretanje postupak udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama. Ujedno, originarno ovlaštenje koje proizlazi iz Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske jest ovlaštenje Predsjednika na podnošenje zahtjeva za zabranu rada političke stranke, odnosno nekog njezina dijela.

Nije logično niti je jasno kako Predsjednik Republike može imati mišljenje o nečemu i ostvariti pravo na realizaciju svoje ovlasti koju prethodno u istom sadržaju mora predložiti Vlada. Ovdje Ustav zapravo omogućava referendum samo u slučaju kad tijela izvršne vlasti misle jednako, što u stvarnosti negira njihov ustavom utvrđeni položaj.

Nadalje, Predsjednik Republike može na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade raspisati referendum o prijedlogu promjene Ustava ili o drugom pitanju za koje drži da je važno za neovisnost, jedinstvenost i opstojnost Republike. Za primijetiti je kako ova odredba predstavlja zapravo nudum ius ili bolje rečeno ovlast bez sadržaja. Naime, nije logično niti je jasno kako Predsjednik Republike može imati mišljenje o nečemu i ostvariti pravo na realizaciju svoje ovlasti koju prethodno u istom sadržaju mora predložiti Vlada. Ovdje Ustav zapravo omogućava referendum samo u slučaju kad tijela izvršne vlasti misle jednako, što u stvarnosti negira njihov ustavom utvrđeni položaj.

Ad fine, Predsjednik Republike proglašava zakone u roku od osam dana od kada su izglasani u Hrvatskom saboru. Ako Predsjednik Republike smatra da proglašeni zakon nije u skladu s Ustavom, on može zahtjevom pokrenuti postupak za ocjenu ustavnosti zakona pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske. Načelno, ovdje cijenim potrebnim istaknuti kako kontrola ustavnosti propisa može biti prethodna i naknadna. Većina ustavnih sustava prakticira kontrolu pozitivnog prava. Na taj način predmet kontrole ustavnosti mogu biti samo propisi koji su na snazi. Rijetki su pravni sustavi koji poznaju prethodnu kontrolu ustavnosti propisa, odnosno nadzor koji se obavlja prije nego što je propis stupio na snagu. Prednost sustava prethodne kontrole zakona jest veća pravna sigurnost zato što on neustavnim zakonima onemogućava utjecaj na društvene odnose jer brani njihovo stupanje na snagu, pa samim tim i njihovu primjenu. Mane ovakvog sustava su što nadležno tijelo ovdje postupa u pravilu na pobudu kvalificiranog zahtjevatelja, što, pak, omogućava politizaciju postupka. Daljnje mane ovakvog sustava su kratki rokovi u kojima nadležno tijelo mora postupati te činjenica što protekom rokova nastupa prekluzija mogućnosti provođenja postupka kontrole ustavnosti zakona, čime parlament ostaje jedino tijelo koje iz pravnog sustava može svojim aktivitetom ukloniti neustavan zakon, a što opet ovisi o političkoj volji vladajuće većine. Za razliku od sustava prethodne kontrole, mana naknadne kontrole ustavnosti zakona je pravna nesigurnost do koje dovodi primjena neustavnog zakona na konkretne slučajeve jer učinci odluka nadležnog tijela za provođenje kontrole djeluju u pravilu ex nunc. Prednost ovakvog sustava je bitno proširenje kruga subjekata koji svojim aktivitetom mogu utjecati na provođenje postupka kontrole ustavnosti. Prednosti ovakvog sustav ujedno su i veća neovisnost suda u pokretanju tog postupka lišena utjecaja politike na ostvarivanje supremacije ustava. Ustavnopravni poredak Republike Hrvatske poznaje centralizirani, naknadni i apstraktni sustav kontrole ustavnosti propisa. Zahtjev za apstraktnom kontrolom ustavnosti propisa mogu podnijeti samo taksativno nabrojeni kvalificirani subjekti u koje spada i Predsjednik Republike, pri čemu je njihov krug uređen prema načelu numerus clausus. Zahtjev ima karakteristiku inicijalnog akta po kojemu je Ustavni sud dužan postupati te se ovdje ustavnosudski postupak smatra pokrenutim u času zaprimanja zahtjeva bez potrebe donošenja posebne rješidbe. Ustavni zakon akceptira autoritet tijela ovlaštenih za podnošenje zahtjeva koji proizlazi iz njihove kompetencije obavljanja nadležnosti koje su im Ustavom i zakonom povjerene.

Ovlasti Predsjednika Republike i u današnjem formatu nisu ni male niti zanemarive. Ponegdje njihova fluidnost i nedorečenost zapravo daje ovlašteniku i te kako značajan instrumentarij za utjecanje na politički život hrvatskog društva.

Iz prezentiranog pregleda ovlasti Predsjednika Republike čini se razvidnim kako one i u današnjem formatu nisu ni male niti zanemarive. Ponegdje njihova fluidnost i nedorečenost zapravo daje ovlašteniku i te kako značajan instrumentarij za utjecanje na politički život hrvatskog društva.

Žalosna jest samo činjenica što se funkciju Predsjednika Republike sadržajno nerijetko interpretira na način koji odgovara poziciji, jer je ova funkcija jedini izvor moguće kohabitacije u sustavu vlasti različitih političkih interesa. Onog općeg i nacionalnog te drugog interesnog i partikularnog. Dužnost zastupanja općeg dobra i nacionalnih interesa koja je utkana u bit funkcije Predsjednika Republike, a što je već komparativno iskustveno provjereno, za svaku vlast utemeljenu na načelu “ili mi ili oni” predstavlja izvor latentne ugroze i neželjeni teret. Zbog toga se za čimbenika stabilnosti političkog sustava ne bi trebalo u našoj bipolarnoj političkoj zbilji birat stranačke aparatčike bez osobnosti, bez vizije i bez savjesti. Ovu bi funkciju trebao obnašati onaj koji se drži slova ustava, a ne onaj koji po svoje mišljenje ide u centralne komitete koji postoje praktički u svim parlamentarnim strankama koje funkcioniraju na načelu slijepe lojalnosti velikom vođi.

Mogućnost promjena ili proširenja predsjedničkih ovlasti legitimno je zahtijevati. O tome može posredno ili neposredno odlučivati narod kao nositelj suverene vlasti.

Mogućnost promjena ili proširenja predsjedničkih ovlasti legitimno je zahtijevati. O tome može posredno ili neposredno odlučivati narod kao nositelj suverene vlasti. Svaki sustav ustrojstva političke vlasti utemeljen na volji većine može biti pretočen u ustav definiran kao deskripcija političke sadašnjosti i projekcija budućnosti. Međutim, samo pozivanje na manjak ovlasti češće je alibi za stvarno ili preventivno pokrivanje vlastite pasivnosti i nedjelotvornosti, nego što bi to bila objektivna prepreka djelovanju na društveni život kroz izvršavanje postojećih ovlasti. Kao argument za izneseno upućujem na činjenicu kako se ovlasti Predsjednika Republike u bitnome nisu uvelike razlikovale od sadašnjih ni u ustavnom ustrojstvu koje je vrijedilo u Republici Hrvatskoj do 2000.

Uz to, kod obnašanja funkcije Predsjednika države uvijek se mora akceptirati činjenica da njegova pojavnost u političkom životu može biti opravdana posljedica obnašanja državne funkcije sa najjačim izbornim legitimitetom iz koje proizlazi mogućnost autoritativnog arbitriranja u slučaju pojavnosti neusklađenog djelovanja osnovnih poluga državne vlasti. Kritika društvenih pojavnosti koje predstavljaju neželjene anomalije, djelovanje na normativu Sabora posredno preko instituta ustavnog sudovanja, inzistiranje na raspravama o određenim temama pred Vladom, te argumentirani istupi u javnom prostoru, sigurno su oruđa koje nisu lišena svake učinkovitosti za uspostavu stabilnog ustavnopravnog funkcioniranja hrvatske države. No, za njihovu uporabu treba imati volje, snage, hrabrosti i znanja. Nemojmo ponavljati pogreške u izboru birajući one koji nabrojene kvalitete nemaju.


PROJEKT VELEBIT —
Marko Jurič nastupa u Norvalu (Kanada)
u petak 22/11/2019 u 19:30

Komentari