Podcast Velebit – Ibrica Jusić:
Kakav bi nama trebao predsjednik? A čujte, Škoro!

Ja vjerujem u Škoru. To je čovjek koji se dokazao svojim domoljubljem, svojom pjesmom i svojim akademskim zvanjem. Ako je znao napraviti za sebe, zna’će i za državu.

0
3055

U Podcastu Velebit Dražen Stjepandić razgovara s Ibricom Jusićem, kako ga je nazvao, s pripadnikom pokreta otpora protiv zaglupljivanja u eteru.

 Ja sam Hrvat, odgojen sam u hrvatskom duhu a moje nacionalno opredjeljenje nema veza sa mojom vjeroispovijesti.
 Sva četiri brata Jusića su stali na stranu Hrvatske kada su počela previranja.
 Kroz 9 godina u Parizu surađivao sam s našom, meni prijateljskom emigracijom.
 Vlado Gotovac je bio moja moralna vertikala.
 Na pozornicu na koju me ne puste sa psom, ja tamo ne nastupam.
 20 dana prije prvih izbora, Tuđmanu u Dubrovniku nitko nije htio pjevati.
 S Tuđmanom po Americi i Kandi je bilo lijepo iskustvo.
 Kada sam se zbližio s pok. Predsjednikom i kada sam vidio kakvi su ljudi oko njega, meni se digla kosa na glavi. Bivši predsjednici jugo-klubova su postali predsjednici HDZ-a u Njemačkoj. Zato sam dao odbijenicu za stranku.
 Za mene nije stranka, nego strankinja da joj sjednem u krilo.
 Dubrovnik je spasio Hrvatsku. Kada je Amerika vidjela napad na Dubrovnik, javno mnijenje je izvršilo pritisak.
 Tri godne u uniformi, u umjetničkoj četi Pete operativne zone za Dalmaciju.
 Ja vjerujem u Škoru. To je čovjek koji se dokazao svojim domoljubljem, svojom pjesmom i svojim akademskim zvanjem. Ako je znao napraviti za sebe, zna’će i za državu. Volio bi kad bi Škoro pisao pjesme a ja ih pjevao.
 Povodom smrti Đele Jusića: “Bio je moj brat i uzor ali u životu nismo puno surađivali. Bili smo dva svijeta”.
 O Dubrovačkim trubadurima, nastupu na Euroviziji ’68. i zašto tamo nije bio Ibrice: “Kao ličnost sam bio previše jak da bi se uklopio u grupu”.
 Na stradunu više nema Đele, nema Trubadura, ali ostaje sjećanje.
 Stradun je dubrovački Trg Sv. Marka. Tu sjednete da vas se vidi i da vidite. Plaćate za pogled više nego za ono što popijete.
 Ne volim gužvu. Grad je moj poslije ponoći, kad se sve isprazni. Onda ja i moj pas sjednemo na skaline i malo zapjevamo.
 Trebao sam ići na rad u Njemačku praviti siceve za Volksvagen ali sam izabrao skaline.
 45 godina sam svirao za svoj gušt, a danas mi nešto plate.


Dragi prijatelji, ako želite poduprijeti naš projekt:

► IBAN: HR6024840081135014505
SWIFT: RZBHHR2X, RBA
Raiffeisenbank Hrvatska

► na: www.patreon.com/Projekt_Velebit

► ili preko PayPal – podcastvelebit@gmail.com

Prethodni članakBorba za Pantovčak –
Sadržaj funkcije Predsjednika Republike
Sljedeći članak“Muči selo, špala nan je čuna,
nije o njon ni vodit računa”