Ako Hrvatska nastavi sa svojim separatističkim metodama kada je u pitanju njezina dijaspora, sveprisutna veza između Hrvatske i hrvatske dijaspore u stvarnoj je opasnosti od dubokog narušavanja. Istinsko poštovanje dijaspore od strane domovine ne dolazi kroz proglašenje “Dana Hrvata izvan Republike Hrvatske”, nego kroz istinsku integraciju i proširenje prava i odgovornosti svih Hrvata. Takav “Dan” samo produbljuje uvjerenje vladajućih da su Hrvati koji žive u inozemstvu različiti Hrvati od onih koji žive u Hrvatskoj. No, oni to nisu niti su ikada bili!

Autor: Ina Vukić

Prije desetak dana hrvatska je vlada iznijela prijedlog o proglašenju “Dana Hrvata izvan Republike Hrvatske”! Dok proslava hrvatske dijaspore ili Hrvata izvan Hrvatske na takav način da im se dodjeljuje jedan dan u državnom kalendaru, može privući neke ili čak mnoge(?), za namjeru, u svrhu i s ciljem integracije domovinske i iseljene Hrvatske, ovaj prijedlog će završiti kontraproduktivno. S obzirom na činjenicu da je hrvatska dijaspora imala ključnu ulogu u stvaranju Republike Hrvatske, i na međunarodnoj i na domaćoj sceni, takvi separatistički pothvati kao što je Dan za dijasporu, za željeni nacionalni cilj integracije Hrvatske i njene dijaspore u jedno tijelo koje hrvatski jednako diše, čine vrlo malo, ako išta. Zapravo taj pothvat je kontraproduktivan.

Umjesto da je predlaženo proširenje jednakih prava i obveza hrvatskim državljanima koji žive u Hrvatskoj i u inozemstvu, sada smo suočeni s nečim što otkriva ovakve misli koje dolaze iz Hrvatske: “Hej, vi Hrvati tamo u svijetu, zar mi ovdje u Hrvatskoj nismo velikodušni, jer smo voljni posvetiti vam jedan dan u godini ovdje u Hrvatskoj”. Takovo i slično pimanje neprobavljivo je za bilo kojeg Hrvata u inozemstvu, za dijasporu koja diše za Hrvatsku već desetljećima i stoljećima.

Naravno, Hrvatska treba priznati važnost svoje dijaspore značajnije nego što je to učinjeno u proteklih dvadeset godina, ali dodjeljivanje jednog “Dana” predstavlja tokenističko političko bodovanje i u ovom trenutku ne pridonosi ništa kako bi se ostvarila nužna integracija Hrvatske i njezine dijaspore. Možda neki političari ni ne shvaćaju golemu razliku između suradnje i integracije, pa misle da ju ni drugi ne shvaćaju.

Javni podnesci u vezi prijedloga za “Dan Hrvata izvan RH ” sada su otvoreni na vladinom portalu e-Savjetovanje. Veliki je problem s tim što u stvari portal e-Savjetovanje ne mogu koristiti osobe koje nemaju OIB, a u dijaspori ih je u ovom trenutku većina, pa se u stvarnosti rezlutat tih podnesaka nebi mogao smatrati općim u punom smislu te riječi! A, upravo se tematika e-Savjetovanja odnosi baš na te osobe koje nemaju OIB, a žive izvan Hrvatske!

Evo vladinog obrazloženja prijedloga za “Dan Hrvata izvan RH”: https://esavjetovanja.gov.hr/ECon/MainScreen?entityId=10370

U svrhu jačanja odnosa Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske, člankom 10. Zakona o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske (Narodne novine, 124/11 i 16/12) utvrđeno je da Hrvatski sabor na prijedlog Vlade Republike Hrvatske donosi odluku o proglašenju “Dana Hrvata izvan Republike Hrvatske”.

“Dan Hrvata izvan Republike Hrvatske” dan je koji će povezati Hrvate izvan Republike Hrvatske sa njihovim hrvatskim identitetom, korijenima i bogatom hrvatskom poviješću te dati priznanje postignućima i doprinosu Hrvata izvan Republike Hrvatske u ostvarivanju samostalnosti te pomoći u najpotrebitijim vremenima hrvatskog naroda.

“Danom Hrvata izvan Republike Hrvatske” naglasit će se zajedništvo jednog i nedjeljivog  hrvatskog naroda koji uključuje i Hrvate u Bosni i Hercegovini, hrvatsku nacionalnu manjinu u europskim državama te hrvatsko iseljeništvo u europskim i prekomorskim državama.

Savjet Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Republike Hrvatske, kao savjetodavno tijelo Vlade Republike Hrvatske za odnose Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske, kojeg čine izabrani predstavnici najznačajnijih i najbrojnijih udruga, organizacija i institucija Hrvata izvan Republike Hrvatske, predložio je za proglašenje dana 22. kolovoz, spomendana Blažene Djevice Marije Kraljice Hrvata “Danom Hrvata izvan Republike Hrvatske”, uzimajući u obzir stoljetne migracije hrvatskog naroda i njegovu vezanost  za Katoličku Crkvu, pod čijim su se okriljem održavala ne samo središnja okupljanja Hrvata izvan Republike Hrvatske, već i očuvanje hrvatskih kulturnih običaja, jezika i identiteta, naročito u razdoblju koje je prethodilo ostvarivanju hrvatske državne samostalnosti.

S obzirom da je titul Blažene djevice Marije “Kraljica Hrvata” predstavljen i prepoznat kroz povijest hrvatskog naroda diljem svijeta, proglašenje 22. kolovoza “Danom Hrvata izvan Republike Hrvatske” osigurat će se trajna poveznica hrvatskog naroda u Republici Hrvatskoj i izvan nje na temelju poštivanja globalnih hrvatskih običaja, baštine i identiteta.

Kakve li gomile besmislenih gluposti!

Hrvati izvan Hrvatske već preko 200 godina održavaju trajnu vezu s hrvatskim narodom u i izvan domovine!

Umjesto “Dana Hrvata izvan Republike Hrvatske”, hrvatska bi vlada trebala razmotriti mogućnost proglašenja dana svih Hrvata (“Dan Hrvata”) u slavu svih Hrvata bez obzira na boravište. Interesantno je pročitati u nekim hrvatskim medijima kako neki političari u Hrvatskoj i osobe u poziciji vlasti, ovih dana uspoređuju učinkovitost proslave “Dana Hrvata izvan Republike Hrvatske” sa blagdanom Djevice Marije Kraljice Hrvata (22. kolovoza), misleći na značaj proslave Dana sv. Patricka Ircima! Čini se da im je promakla iz vida činjenica da Irci diljem svijeta slave Irsku i Irce na Dan sv. Patrika, a ne irsku dijasporu! Ja sam za “Dan Hrvata”, a ne za “Dan Hrvata izvan Republike Hrvatske”! 

Vlada Jadranke Kosor (čiji se komunistički bič u stvari opirao samostalnoj Hrvatskoj i punoj integraciji dijaspore sa domovinom) bila je ona koje je inicirala taj zakon o odnosima sa Hrvatia izvan RH, ali vlada Zorana Milanovića – socijaldemokrata, bivše komunističke partije koja nije željela samostalnu hrvatsku državu i čiji su politički saveznici zajedno s njima uložili velike napore u otuđivanju dijaspore od njezine domovine Hrvatske, je bila ta koja ga je stavila u pun pogon. Taj Zakon uglavnom govori o načinima suradnje s hrvatskom dijasporom i jačanju veza, ali alarmantno pada na testu stvarne integracije hrvatskih građana u dijasporu s Hrvatskom, u proširenju jednakih prava i odgovornosti državljana RH ma gdje oni bili. Potpuno je razočaravajuće što sadašnja HDZ vlada nije učinila gotovo ništa kako bi izmijenila ovaj zakon, kako bi uključila cijelu hrvatsku dijasporu u procese integracije i suradnje.

Naime, potonje me dovodi do gore navedenog objašnjenja za “Dan Hrvata izvan Republike Hrvatske” koji govori o vladinom savjetodavnom tijelu za Hrvate izvan Hrvatske i opisuje ga kao “…kojeg čine izabrani predstavnici najznačajnijih i najbrojnijih udruga, organizacija i institucija Hrvata izvan Republike Hrvatske…”. To ostavlja dojam da je ovo savjetodavno tijelo visoko reprezentativno za cijelu hrvatsku dijasporu! Ništa ne može biti dalje od istine u mnogim, ako ne i u većini slučajeva. Nominacije za to savjetodavno tijelo temelje se na navedenom zakonu, a zakon isključuje većinu dijaspore i favorizira samo 25-30 posto Hrvata koji žive u inozemstvu. Da bi mogao biti nominiran u to savjetodavno tijelo, moraš biti član neke hrvatske organizacije ili udruge u inozemstvu, a stvarnost je da do 70 posto Hrvata nisu!

Ovakva nominacija za to vladino savjetodavno tijelo je diskriminirajuća i pristrana do te mjere da takav proces dolazi u sukob s pojmom isstinske demokracije. Sramotno je što se taj zakon, odnosno pravilo, još nije promijenilo kako bi odražavalo stvarnost dijaspore i bolje utjecalo na suradnju, pružajući mogućnost svima da budu nominirani bez obzira na to pripadaju li nekom klubu ili ne. Na taj način, ovisno o tome iz kojeg dijela hrvatske dijaspore dolazi državni “savjetnik”, ovisno o razini harmonije unutar pojedinih zajednica, zastupljenost u sadašnjem i nedostajućem procesu nominiranja može realno značiti nešto između 1 i 15 posto zastupljenosti zajednice u mnogim ako ne i u većini slučajeva, a to nije nikakva zastupljenost kada je riječ o važnim pitanjima dijaspore.

Hrvatska se vlada može hvaliti koliko želi, ali stvarnost je da njezino savjetodavno tijelo za Hrvate izvan Hrvatske ne predstavlja većinu hrvatske dijaspore, a to je zbog pristranog i nedemokratskog procesa imenovanja/odabira savjetnika.

Kao što je to slučaj i sa dijasporama drugih naroda, između 65-70% Hrvata koji žive u dijaspori nisu angažirani u organizacijama takozvane hrvatske zajednice u inozemstvu iako sebe identificiraju Hrvatima (npr. “Hrvatski-Amerikanci”, “Hrvatski-Australci”, “Hrvatski Kanađani”, “Hrvatski Britanci”, …). Na pragu stvaranja neovisne države Hrvatske, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina više od 80% Hrvata koji žive u inozemstvu se uključilo i doprinijelo na različite načine (politički lobi, humanitarna pomoć, prikupljanje sredstava za obranu Hrvatske, dragovoljstvo u obrambenim snagama, itd.) i pružilo svoju ruku neovisnoj Hrvatskoj. Tada su fenomenalno veliki brojevi Hrvata u dijaspori izašli iz anonimnosti (out of woodwork), kako bi pomogli Hrvatskoj, a za mnoge od njih nije bilo poznato da su prije toga bili aktivni u hrvatskim društvenim organizacijama.

Taj se postotak angažmana drastično smanjio nakon Domovinskog rata, “zahvaljujući” politici bivših komunista koji su tada počeli vladati u Hrvatskoj, ali to ne znači da su Hrvati koji nisu uključeni u organizacijski rad, manji Hrvati od onih koji jesu. Naprotiv, postoji mnogo primjera uspješnih ljudi hrvatskog podrijetla u stranom svijetu, koji su doprinijeli hrvatskom biću možda čak i više od onih koji su angažirani u klubovima ili udrugama unutar “takozvane” hrvatske zajednice! Ovdje koristim riječ “takozvane” jer se za vlade u Hrvatskoj nakon Domovinskog rata, hrvatska zajednica u dijaspori svela na klubove i udruge, a onih sedamdesetak posto koji nisu dio te scene se još i danas zanemaruje i omalovažava.

Ako Hrvatska nastavi sa svojim separatističkim metodama kada je u pitanju njezina dijaspora, sveprisutna veza između Hrvatske i hrvatske dijaspore u stvarnoj je opasnosti od dubokog narušavanja. Istinsko poštovanje dijaspore od strane domovine ne dolazi kroz proglašenje “Dana Hrvata izvan Republike Hrvatske”, nego kroz istinsku integraciju i proširenje prava i odgovornosti svih Hrvata. Takav “Dan” samo produbljuje uvjerenje vladajućih da su Hrvati koji žive u inozemstvu drugačiji Hrvati od onih koji žive u Hrvatskoj. No, oni to nisu niti su ikada bili!

Ako je Hrvatskoj potreban “Dan” u svom godišnjem kalendaru da se usredotoči na Hrvate izvan Hrvatske i tako slavi njihova postignuća i njihov doprinos Hrvatskoj, prema mom mišljenju i vjerujem prema uvjerenju mnoštva, Hrvatska je na raskrižju gubitka velikog dijela svoje dijaspore kao i onoga što bi cijela dijaspora mogla doprinijeti boljoj Hrvatskoj. Njegovati dijasporu znači ugrađivati dijasporu u svakodnevni život Hrvatske; osigurati istinsku reprezentativnost u hrvatskom Saboru, a ne današnja tokenistička tri zastupnika. Uvašavati dijasporu znači pružiti priliku svakom Hrvatu izvan Hrvatske da bude nominiran za savjetničko tijelo vlade, proširitie prava i odgovornosti državljana na one koji žive u dijaspori, i mnogo, mnogo više. S druge strane, davati dijaspori “njihov dan” – e tu se nema čemu veseliti! Neki će ga možda pozdraviti, ali će istovremeno povrijediti mnoge druge, jer se smatraju samo Hrvatima, bez obzira na mjesto boravka – ne domovinskim Hrvatima, ne Hrvatima iz dijaspore –  SAMO HRVATIMA!

Umjesto “Dana Hrvata izvan Republike Hrvatske”, hrvatska bi vlada trebala razmotriti mogućnost proglašenja dana svih Hrvata (“Dan Hrvata”) u slavu svih Hrvata bez obzira na boravište. Interesantno je pročitati u nekim hrvatskim medijima kako neki političari u Hrvatskoj i osobe u poziciji vlasti, ovih dana uspoređuju učinkovitost proslave “Dana Hrvata izvan Republike Hrvatske” sa blagdanom Djevice Marije Kraljice Hrvata (22. kolovoza), misleći na značaj proslave Dana sv. Patricka Ircima! Čini se da im je promakla iz vida činjenica da Irci diljem svijeta slave Irsku i Irce na Dan sv. Patrika, a ne irsku dijasporu! Ja sam za “Dan Hrvata”, a ne za “Dan Hrvata izvan Republike Hrvatske”!

Ina Vukić
Sidney, Australija

Komentari