Prvi dio ovog testa možete pročitati OVDJE.
Za ozbiljnu političku analizu Tuđmanove vladavine potrebno je uvažiti kontekst u kojemu je djelovao i prije 1990., za što također mogu poslužiti ovi tekstovi, te uključiti sve bitne unutarnje i vanjske čimbenike koji su svojim djelovanjem utjecali na formiranje te politike. Mislimo također da treba čekati da pozitivne i negativne emocije malo splasnu kako bi analiza bila razumna i korisna, ali i da ocjene koje stižu iz relevantnih domaćih i stranih adresa popune sliku. Time bismo mogli objektivno sagledati to razdoblje, koje nije bilo ni crno ni bijelo, ako mislimo na Hrvatsku državu kao okvir i na slobodarski sustav kao sadržaj.
4. Problem slobode
Kritično proučavanje povijesti i stvarnosti dovelo je Tuđmana sve više do problema slobode, prvo u odnosu na mnogo nacionalnu državu koja, po sebi, uvijek predstavlja ograničenje slobode, a onda na slobodu kao bitno dobro, što predstavlja odstupanje od lenjinizma i približavanje demokraciji. Kvalificirati ovo demokraciju kao socijaldemokraciju u njemačkom smislu ili kao neki novi oblik demokratskog socijalizma, što rade neki komentatori u inozemstvu, za sada nema temelja u samim spisima, iako je najvjerojatnije da zbog osjećajnih razloga i tradicije razvitak dr. Tuđmana prije će ga dovesti u socijaldemokraciju nego li u kršćansku demokraciju, seljačku demokraciju ili liberalnu demokraciju. S mnogo taktičnosti i umjetnosti pristupa ovom pitanju u intervjuu danom dopisniku zapadnonjemačke televizije ARD Peteru Miroschnikoffu:
“Kao što znate, mi u Jugoslaviji imamo po Ustavu idealno rješenje nacionalno pitanje jedne mnogonacionalne zemlje. Narodi su načelno potpuno ravnopravni i imaju pravo samoodređivanja. Međutim, praksa i teorija se sasvim ne poklapaju. To je i teško moguće uopće, ali u Jugoslaviji to je do sada bilo jedan od glavnih problema, koje donosi sam socijalistički sustav kao takav, pitanje proizvodnje, intelektualnih sloboda, građanskih sloboda.”
Od svog zaključka ne odstupa ni pred sudom kad veli u svojem odgovoru na optužnicu:
“Moje je duboko uvjerenje, da se isto tako kao čovjek pojedinac i cijeli narod može pokrenuti iz takvog kriznog stanja, letargije i hirovite izdvojenosti, jedino dosljednim uklanjanjem svih uzroka što su doveli do toga, te sustavnim stvaranjem uvjeta da se vrati vjera u mogućnosti afirmacije vlastite volje, u svrhovitost naprezanja svih svojih stvaralačkih sila radi oživotvorenja svojih ciljeva i osiguranja svog ljudskog i nacionalnom dostojanstva u vlastitoj domovini, u slobodnom i skladnom suživotu s ostalim narodima, na dobrobit svoje ali i cijele zajednice.”
Zanimljivo je da se Tuđman ne služi toliko ekonomskim razlozima kao što to rade drugi kritičari jugoslavenskog režima u zemlji, nego da ovim problemima pristupa filozofski, skoro bismo mogli reći s moralne podloge, gledajući u ljudskoj slobodi i u ljudskim pravima, naravno uz nacionalna prava, vrednote koje valja braniti i omogućiti im punu primjenu. Ne tražeći revolucionarne promjene, nego pokušava doći do takvih rezultata u okviru tadašnjeg sustava.
“Dijelim mišljenje onih, koji smatraju da se to može postići jedino na taj način, ako i socijalističko društvo uključi u svoje postulate univerzalna načela o priznavanju i poštivanju temeljnih ljudskih prava i demokratskih sloboda, do kojih je čovječanstvo došlo u svom razvitku, te o prihvaćanju koegzistencije različitih ideja i pluralističke demokracije, jer u današnjem nuklearnom svijetu svaka isključivost prijeti katastrofom.”
Zanimljivo je da se Tuđman ne služi toliko ekonomskim razlozima kao što to rade drugi kritičari jugoslavenskog režima u zemlji, nego da ovim problemima pristupa filozofski, skoro bismo mogli reći s moralne podloge, gledajući u ljudskoj slobodi i u ljudskim pravima, naravno uz nacionalna prava, vrednote koje valja braniti i omogućiti im punu primjenu. Ne tražeći revolucionarne promjene, nego pokušava doći do takvih rezultata u okviru tadašnjeg sustava:
“Prema tome nacionalni problemi Jugoslavije su pitanje demokratskih sloboda za izražavanje tog socijalističkog pluralizama samoupravnih interesa kako se to službeno naziva i za oživotvorenje onih prava za koje se Jugoslavensko vodstvo inače zauzima na međunarodnom području.”
Dosljedan ovom pokušaju da postigne demokratski poredak bez revolucije, evolutivnim putem unutar današnjeg sustava – što može biti ili iluzija ili taktika – on u svojoj obrani ograničuje uživanje slobode samo na one koje priznaju socijalizam.
“Sve te pojave i tendencije učvrstili su me u uvjeravanju da bi za daljnji razvitak našeg socijalističkog društva bilo neophodno da se načelo pluralizma samoupravnih interesa dosljedno proširi i na prihvaćanje načela pluralizma socijalističke misli. Priznanje pluralizma samoupravnih interesa je polovično, ono podrazumijeva samo materijalnu sferu, a očito je da bez uključivanja u taj pluralizam i duhovne sfere nema ni takve socijalističke demokracije, koja bi podrazumijevala i univerzalna dostignuća ljudskih prava i građanskih sloboda, bez kojih, jamačno, nema ni demokratske rasprave o spornim i otvorenim pitanjima, a kao što sve povijesno iskustvo dokazuje: ne može biti ni prave slobode čovjeka, ni harmoničnog društva, niti slobode i suverenosti naroda, niti sklada i mira u međunarodnoj zajednici.”
Nije vjerojatno da je na dulji rok moguća ovako ograničena sloboda. Ona može postojati samo kao prelazna faza prema punoj slobodi ili kao odmah dok diktatura opet mogne pritegnuti šarafe. Ali znači zanimljiv pokušaj jednog marksista da unese ideju slobode u sustav koji radi svog filozofskog determinizma ne može priznati slobodu kao cilj, nego samo kao privremeno taktiku.
5. Obrana Hrvatske
Ne možemo očekivati da će Tuđman kao partizanski borac, koji je izgubio oca i brata u borbi protiv Nezavisne Države Hrvatske, u tadašnjem stadiju svoga razvitka smoći toliko snage da prizna da je NDH bila, sa svim ograničenjima koje je nametao svjetski rat oko nje i građanski rat u zemlji, ipak Hrvatska narodna država, a da su njezini politički protivnici, hrvatska ljevica, osim borbe protiv režima, što je bilo njihovo pravo, vodili i borbu protiv same države i za uspostavu Jugoslavije, što je njihova povijesna krivica bez obzira na konkretne prilike koje su ih na to natjerale.
Možda najznačajniji dio optužbe protiv dr. Franje Tuđmana leži u dijelu u kojemu mu državni tužitelj spočitavala razgovor s beogradskim novinarom Vladimirom Markovićem koji je ovaj poslao različitim hrvatskim publikacijama u inozemstvu i koji je objavljen u muenchenskoj “Hrvatskoj Državi”. Za taj razgovor i za naivnu vjeru da kao “ubeđeni komunista” i “slobodan građanin Jugoslavije” ima pravo čitati opozicioni tisak, bijedni Marković danas sjedi u ludnici (kamo i spada ako misli da u komunističkoj Jugoslaviji smije slobodno pisati i djelovati). Tuđman dobro ističe da to nije bio intervjuu i da tekst nije bio od njega pregledan prije objavljivanja, kao što je inače normalno u takvim prilikama, da ne bi “lapsus linguage” govornika ili pogrešno tumačenja slušatelja iskrivilo misao onoga koji daje intervju. Odgovarajući na optužnicu u ovoj točki, doktor Tuđman pita što je to lažno ustvrdio u inkriminiranom tekstu, te odgovara:
“Po mom mišljenju je ključni problem nacionalnog pitanja u Jugoslaviji pitanje odnosa između Srba i Hrvata! Sada se mogu popraviti pa reći ne samo po mom mišljenju nego i po mišljenju svakog onog tko se znanstveno i sustavno bavi problemom nacionalnog pitanja u Jugoslaviji.”
Tuđman je svjestan da se ne nalazi pred sudom radi nedužnih izjava koje je davao različitim novinarima, nego radi obrane hrvatskog naroda od službenih objeda. Ratna i poratna Jugoslavenska propaganda učinila je sve što je mogla da ustaški režim prikaže monstruoznim, te da nakon toga hrvatski narod poistovijetiti s ustaštvom i time da ga proglasi krivim za sva ta navodna dijela. Ne možemo očekivati da će Tuđman kao partizanski borac, koji je izgubio oca i brata u borbi protiv Nezavisne Države Hrvatske, u tadašnjem stadiju svoga razvitka smoći toliko snage da prizna da je NDH bila, sa svim ograničenjima koje je nametao svjetski rat oko nje i građanski rat u zemlji, ipak Hrvatska narodna država, a da su njezini politički protivnici, hrvatska ljevica, osim borbe protiv režima, što je bilo njihovo pravo, vodili i borbu protiv same države i za uspostavu Jugoslavije, što je njihova povijesna krivica bez obzira na konkretne prilike koje su ih na to natjerale. Ipak i na sudu Tuđman upire prstom na pokušaje onih koji žele prikazati hrvatski narod monstruoznim, te kaže:
“Valja imati na umu da je takvo preuveličavanje ustaških zločina u službi teorije o golemoj povijesnoj krivici čitavog hrvatskog naroda, s ciljem da se nametne dojam kako je Hrvatska u drugom svjetskom ratu bila samo na strani osovinskih sila, a prikrije istina da je bila jedan od najčvršćih oslonaca antifašističkog NOP i da je dala ne manji ako ne i veći prilog od drugih naroda pobjedi revolucije nad fašizmom, te da je hrvatski narod imao u drugom svjetskom ratu razmjerno najveće demografske gubitke. Da su takve teorije, i stalno ponavljanje neistina o ratnim žrtvama, imale stanoviti utjecaj u domaćoj ali i u svjetskoj javnosti, pokazuje također primjer poznatog marksističkog filozofa Ernesta Blocha, koji je (1973. pa opet 1975.) izjavio da su gotovo svi Hrvati na radu u svijetu – fašisti, a za one u zemlji, da se ne zna da li su baš svi.”
U svojoj završnoj riječi popunjava gornju misao izrečenu u odgovoru na optužnici, te veli:
“A iz tih (tj. iz odgovora na pitanja koja su Tuđmanu postavljali inozemni novinari u inkriminiranim intervjuima: primjedba pisca) očito proizlazi da je moja znanstvena i javna djelatnost usmjerena na afirmiranje istine o novoj povijesti hrvatskog naroda, ne na obranu ustaša i njihovih nedjela u NDH, ali pobijanju fame o fašističkom karakteru hrvatskog narodnog pokreta pa čak i naroda uopće, na pravilno vrednovanje njegova udjela u antifašističkom NOP, socijalističkoj revoluciji i izgradnji.”
Kao čovjek znanosti s mnogo građanske hrabrosti Tuđman zaključuje svoju obranu a da ne odstupa od svojih spoznaja i uvjerenja kako se je izgrađivao tijekom više od 20 godina:
“Uvjeren sam da – na osnovi svih izloženih povijesnih činjenica – svaki razborit i dobronamjeran čovjek mora zaključati, da iz sve moje djelatnosti, pa i iz inkriminiranih intervjua, proizlazi težnja i moje dobronamjerno nastojanje, da se riješe životni problemi hrvatskog naroda – od kojih su neki, povijesno gledano, doista dostigli zabrinjavajuće razmjere – a da bi to trebalo biti ne samo u njegovu posebnom interesu, već i u interesu cijele samoupravni socijalističke zajednice to jest i ostalih naroda SFRJ.”
“Veliki korak prema oslobođenju i nezavisnosti”
U broju 169 časopisa “Republika Hrvatska” od srpnja 1990. nakon što je 30. svibnja 1990. novoizabrani sabor SR Hrvatske izabrao Predsjedništvo SR Hrvatske i za predsjednika toga predsjedništva hrvatskog povjesničara disidenta, predsjednika HDZ-a dr. Franju Tuđmana u uvodu pod naslovom “Veliki korak prema oslobođenju i nezavisnosti” izdvajamo nekoliko misli iz njegova govora koje mogu nadopuniti prethodnu analizu.
“U obnašanju naših dužnosti valja nam uvijek imati na umu činjenicu, da u gotovo četrnaeststoljetnoj pisanoj povijesti Hrvata – ni u jednoj drugoj ustanovi hrvatskog narodnog života nije bila tako izravno očitovana opstojnost, samosvojnost i samoodređenje kao u neprekidnosti trajanja i djelovanja Hrvatskog sabora.”
“Sveukupna povijest kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1918. – 1928.) i Jugoslavije (1929-1941) zbivala se u sjeni vidovdanskoga centralističkog Ustava, donesenog u beogradskoj skupštini 1920. protiv volje hrvatskoga naroda, te Ustava u Republici Hrvatskoj, što ga je tada donijelo izabrano predstavništvo hrvatskoga naroda pod Radićevim vodstvom, na stranačkom skupu, pošto je Hrvatski sabor bio raspušten.”
“Hrvatski sabor obnovljen u Pavelićevoj NDH, koja je slijedila i dijelila sudbinu osovinskih fašističkih sila Hitlerova europskog poretka, nije – naravno – mogao ispuniti zadaću nositelja i čuvara hrvatske državne suverenosti.”
“Uspostavom federalne države Hrvatske u antifašističkom ratu Hrvatski se narod našao na strani pobjedničkih sila SAD-a, Velike Britanije i SSSR-a. Ne može biti nikakve dvojbe da to bijaše pretpostavkom za međunarodno priznanje odluka ZAVNOH-a i AVNOJ-a o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i otoka Hrvatskoj domovini, a isto tako i za poratno ustavno reguliranje suverenosti hrvatskog Sabora.
Isto tako ne može biti nikakve dvojbe o tome da je jednostranački komunistički sustav bio glavnom zaprekom za stvarno priznavanje prava hrvatskoga i svakog drugog naroda na samoodređenje do odcjepljenja, koje je bilo proklamirano u svim poratnim ustavima SFRJ. Ali isto tako ni o tome, da to ustavom zajamčeno, u stvarnosti prikraćeno, a međunarodno priznato pravo, pruža legalnu polaznu osnovu za puno ostvarenje državne suverenosti Hrvatske.”
“Na tim je izborima većinu u sva tri saborska doma, a i većinu u više od dvije trećine općinskih skupština osvojila Hrvatska demokratska zajednica. To samo po sebi znači da je HDZ-u uz pobjedničku slavu pripala i čast da ponese najteži dio bremena u krčenju gotovo neprohodnoga šipražnoga kriznoga stanja što nam ga ostavlja jednostranački sustav. No, svoj dio odgovornosti u tome ne mogu izbjeći ni ostale stranke što su ishodom izbornog nadmetanja dospjele u udobnije klupe saborske oporbe. Naime, pravila i običaji parlamentarne demokracije ne daju pobjedniku sva prava dobitnika, niti poražene svrstavaju u nemoćne gubitnike, kako je to bilo u jednoj stranačkoj samovlasti.”
“Slobodnom voljom naroda – izraženom na najdemokratskiji način što ga pozanaje suvremeni svijet: na neposrednim, tajnim, višestranačkim izborima – zakonodavna je vlast (i pravo na određivanja izvršne vlasti) pripala stranci koja je zastavama svoga programa najjasnije iskazala vjekovne težnje hrvatskoga naroda: da bude slobodan i svoj na svome. Da u duhu općeprihvaćenih načela u suvremenu čovječanstvu ima nesputano pravo na suverenu samostalnu državu, te na odcjepljenje od drugih naroda i državnih tvorbi ili na udruživanje s drugima, u skladu s njegovim životnim interesima.
Ovom prigodom, i na ovom mjestu, važno je istaknuti, da su temeljne težnje za postizanje demokratskih prava svih građana i suverenosti hrvatskoga naroda bile prisutne u programskim zahtjevima gotovo svih stranaka koje su sudjelovale na izborima.”
“Ako smo u svojim demokratskim ciljevima proklamirali korjenite promjene u svim sferama duhovnoga i materijalnoga života, to ne znači da smo za rušenje a još manje za razaranje i onoga što ima svoje opravdanje i u demokratskom sustavu, ili što se preinakom može osvrhoviti na opću dobrobit (…). To proizlazi već od toga što je razdoblje stare vlasti bilo dugotrajnu. Pod njenim okriljem patila su se ali i radila i stvarala tri naraštaja. Uz sve promašenosti, to mora ostaviti i pozitivne posljedice i tragove koji se ne mogu i ne smiju izvrgavati posvemašnjem zatiranju.”
“Prava i najvažnija zadaća nove demokratske vlasti u Hrvatskoj – po mome osobnome osvjedočenju – morala bi biti stvaranje svih duhovnih, materijalnih i pravnih pretpostavki za osjećaj pravne – građanske i nacionalne – sigurnosti svih njenih građana, za mir i povjerenje među njima. Naše prvotne zadaće moraju biti da promišljenim koracima i odlukama zakonodavne, izvršne i sudske vlasti svim građanima i svojim državljanima osiguramo: normalne uvjete za slobodno poduzetništvo i stvaralaštvo, pravnu i građansku sigurnost, rad, štednju i slobodan život u civilizacijskom poretku po uzoru na demokratske države suvremenog svijeta. Mi nikome ne možemo i ne želimo i jamčiti neku apsolutnu jednakost ili opće socijalno blagostanje bez obzira na sposobnosti i radne rezultate. Mi tek želimo stvoriti jednake pretpostavke za sve, bez ikakve diskriminacije, ali tražiti podjednaku odgovornost od sviju u ispunjavanju zakonskih obveza u poštivanju pravnoga poretka.”
Za ozbiljnu političku analizu Tuđmanove vladavine potrebno je uvažiti kontekst u kojemu je djelovao i prije 1990., za što također mogu poslužiti ovi tekstovi, te uključiti sve bitne unutarnje i vanjske čimbenike koji su svojim djelovanjem utjecali na formiranje te politike. Mislimo također da treba čekati da pozitivne i negativne emocije malo splasnu kako bi analiza bila razumna i korisna, ali i da ocjene koje stižu iz relevantnih domaćih i stranih adresa popune sliku. Time bismo mogli objektivno sagledati to razdoblje, koje nije bilo ni crno ni bijelo, ako mislimo na Hrvatsku državu kao okvir i na slobodarski sustav kao sadržaj.
Ovaj članak je objavljen u časopisu Republika Hrvatska 204 – 2000. godine.