Dio 5. poglavlja iz dopunjenog izdanja knjige dr. Ive Korskog “Hrvatski nacionalizam” koji se odnosi na dr. Franju Tuđmana, a koji može poslužiti za dublju analizu njegovog političkog djelovanja koja bi bila dublja s jedne strane od one koju nameću oni koji su u njegovoj osobi vidjeli simbol hrvatske države koju nisu htjeli, i koji još uvijek žele preurediti ovaj prostor na drugi način, ili pak s druge strane od analize nas umjerenih, razumnih nacionalista, koji smo prigovarali zbog nekritičnog trčanja u Europu te popuštanja na svim političkim frontovima, što je po našem mišljenju išlo na uštrb hrvatskog suvereniteta i omogućilo da se Hrvatsku svrstava u Zapadni Balkan.
U drugom, dopunjenom izdanju knjige dr. Ive Korskog “Hrvatski Nacionalizam” (NZMH, Zagreb 1991.) u petom poglavlju pod nazivom “Otpor u domovini protiv nasilja” autor analizira temu “Tri generacije na hrvatskoj ljevici”. U navedenom poglavlju analizira i neke istaknute ličnosti kao što su dr. Ivan Supek (“Obrana mladenačkih iluzija”), dr. Franjo Tuđman (“Hrabro odbacivanje presuda”), i dr. Marko Veselica (“Razvitak Titova pionira”).
Ovaj dio odnosi se na dr. Franju Tuđmana “Hrabro odbacivanje presuda”
Posve je drugačiji razvitak dr. Franje Tuđmana koga je Jugoslavija već jedanput osudila na jednu godinu zatvora (što je kasnije sniženo na 9 mjeseci), koji je 20. veljače 1981. ponovno osuđen, ovaj puta na 3 godine zatvora i zabranu javnog nastupa, radi protu jugoslavenske propagande u savezu s inozemstvom.
Dok Supek spada u predratnu komunističku generaciju, Tuđman, rođen 1922., spada u one komuniste koji su se izgradili za vrijeme rata i u redovima Titovih partizana. Svršivši vojničke škole, postaje najmlađim generalom jugoslavenske vojske, a kasnije se povlači u građanski život i kao povjesnik doktorira i djeluje u Zagrebu.
Uzevši u obzir pritisak koje vlasti vrše na njega i otvorene progone kojima je podvrgnut, razumljivo je da Tuđman ne može razjasniti je li još uvijek na stajalištu Jugoslavije, dakako reformirane, ili kako to Jugoslaveni vole reći, bolje i pravednije, ili je već povukao konzekvencije iz svojih proučavanja. Ne možemo ni od koga tražiti da u domovini govori onako otvoreno kao u inozemstvu i moramo priznati da je u domovini zastupanje korjenitih promjena reforma Jugoslavije znak hrabrosti, dok je zastupanje istih reforma u inozemstvu znak kapitulacije. Možemo biti i oštriji i reći, da nakon iskustva s desničarskom Jugoslavijom do 1941. te s onom lijevičaskom od 1945. do danas, nakon svih ustava, amandmana, demokracija, diktatura, fašizma i komunizma, zastupanje “bolje” Jugoslavije u inozemstvu, na slobodi, u biti je izdaja hrvatskih narodnih interesa.
1. Nacionalna suverenost i samoodređenje naroda
Prateći Tuđmana ne smijemo zaboraviti da je njegovo polazište Jugoslavija i Marksizam, dakle ideje vodilje partizanskog pokreta ili, kako se ovaj sam nalaziva, narodnooslobodilačke borbe (NOB), a da mu je smjer prema sve većem isticanju ljudskih i nacionalnih prava. Razumljivo je zato što je njegova argumentacija posve drugačija od argumentacije onih Hrvata koji su ušli u politički život u starčevićanskim ili radićevskim oblicima, kao i od onih koji potječu iz katoličkih krugova. Čovjek upotrebljava one argumente koji su mu najbliži i sazrijevanja u politici je uvijek postepeno ako je iskreno. Skokovi su sumnjivi, jer su nelogični. Na tom mukotrpnom putu prema odbacivanju predrasuda i političkom sazrijevanju Tuđman pokazuje neprekidni slijed od dana pisanja eseja “Velike ideje i mali narodi” pa do završne riječi na drugom procesu u Zagrebu. Kao okosnicu mogli bismo uzeti njegove riječi:
“Pitanje nacionalne suverenosti i prava na samoodređenje postalo je osnovnim postulatom međunarodnih odnosa u suvremenom svijetu, uključujući i odnose između malih i velikih naroda, odnosno država.”
Kao povijesnik, Tuđmanu su bliži povijesni argumenti od ekonomskih ili socioloških. On ih raščlanjuje, sređuje u cjelinu i daje i filozofski oblik.
“Ali dok je teorija liberalnog nacionalizma, temeljena na načelu samoodređenja naroda i na shvaćanju da svaka nacija ima biti posebna politička jedinica i suverena država pod nezavisnom ustavnom vladom, bila u biti duboko demokratična, zalažući se za pune građanske slobode puka a protiv održavanja svih pojava tiranije, aristokratskih pojava i crkvenih utjecaja, i istodobnost svrhovito internacionalna, u interesu čovječanstva, jer samo slobodna domovina može biti radionica čovječanstva (Mazini), a protiv svakog osvajačkog militarizma i imperijalizma, ideologija integralnog, državnog nacionalizma, u našem slučaju jugoslavenstva i čehoslovakizma, bila je u svojoj biti duboko antidemokratska, jer je vladajuća nacija, ugnjetavajući u svakom pogledu druge narode, sputavala građanske slobode uopće, ali isto tako i protivna pravom internacionalizmu i kozmopolitizmu jer je, uzdižući ideju države, njezin integritet i interese kao najviše ciljeve, ne samo ograničavala potlačene narode nego je bila i suprotna stvarnim probicima narodne zajednice.”
U potkrepu svoga gledišta o pravu na nezavisnost, Tuđman citira Lenjina, što je logično u njegovu slučaju kao i u prilikama u kojima je živio kad je pisao svoje glavne radove. Prema Lenjinu samoodređenje ima daleko širi pojam nego kod drugih marksista, jer kaže:
“Ako želimo shvatiti značenje samoodređenja naroda, ne upuštajući se u pravne definicije, ne stvarajući apstraktna određenja, a ispitujući povijesno–ekonomske pretpostavke nacionalnih pokreta, to ćemo neizbježno doći do zaključka: pod samoodređenje naroda podrazumijeva se njihovo državno odvajanje od drugih narodnih zajednica, podrazumijeva se stvaranje samostalne nacionalne države.”
Prema Tuđmanu: “Lenjin je prvi u marksističkom pokretu do kraja shvatio da borba proleterijata protiv carizma, i uopće protiv kapitalizma i kolonijalizma nije moguća bez saveza s ugnjetenim narodima na načelima priznanja njihova prirodnog prava na samoodređenje do odcjepljenja. Lenjin je bio prvi marksistički teoretik, koji je imao toliko stamene političke hrabrosti i povijesne dalekovidnosti, da načelo samoodređenja naroda dovede do logična dalekosežna zaključka: najprije treba da se razjedini da bismo se mogli ujediniti na ravnopravnoj podlozi!”
U jednom značajnom odsjeku Tuđman upotrebljava i dr. Antu Starčevića da potkrijepi svoju tezu da je odcjepljenje naroda napredna, a ne nazadna ideja, te ispravno ističe da Starčevićev nacionalizam nije suprotan općeljudskoj solidarnosti:
“No, Starčević nipošto nije za razdvajanje naroda i za pravljenje umjetnih ograda među njima, nego za sjedinjenje svih naroda, za jedinstvo cijeloga čovječanstva, ali kao zajednice jednakopravnih malih i velikih naroda.”
Čovjek koji je tako daleko došao u shvaćanju prava naroda na slobodu i nezavisnost, i to ne na formalno, ograničeno, nego na punu državnu slobodu, pokazuje danas razumijevanje za mladež koja nestrpljivo zahtjeva rješenja, iako sam u tome ne sudjeluje. U intervju uredniku švedske televizije Bengtu Göranssonu (zbog kojega je nedavno proglašen krivim) posve logično zaključuje:
“Povijesno gledano, hrvatska emigracija, negirajući međunarodni poredak i Jugoslaviju u njemu, računajući s neriješenim blokovskim presizanjima i nagađanjima oko Jugoslavije, samo je ekstreman izraz povijesno stremljenja hrvatskog naroda, koji kao i svaki drugi narod u naše doba teži k ostvarenju pune nacionalne suverenosti, prava da može sam, na demokratski način, odlučivati o svojoj sudbini u budućnosti, prije svega o modalitetima svojih odnosa s drugim narodima u Jugoslaviji…”
2. Kritika protivnika samoodređenja u marksizmu
Premda je marksistički povjesnik, Tuđman ipak vidi da je u marksizmu bilo (a postoji još i danas) važnih zastranjivanja u pitanju prava na samoodređenje.
“Gledajući na nacionalno pitanje uključivo sa stajališta klasne borbe, Marx i Engels su držali da je ujedinjavanje pa i asimilacija malih naroda povijesno napredan proces što ubrzava društveni i tehnički razvitak a prema tome i pretpostavku revoluciju koja će riješiti sve klasne i nacionalne razlike.”
“Polazeći od naprednog značenja ujedinjavanja njemačkih zemalja, i od svoje pretpostavke društvenog kretanja socijalizmu, Marx i Engels došli su do zaključka da je svaki zahtjev malih naroda (koji se već nalaze u sklopu većih državni zajednica) za samoodređenje natražnjački, da vuče povijesni razvitak unatrag, pa su dosljedno tome ne samo takve pokrete već i same takve narodne smatrali kontrarevolucionarnim, dok su asimilaciju malih nepovijesnih, nedržavnih, seljačkih, ili kontrarevolucionarnih naroda od velikih naroda i moćnih osvajača smatrali povijesno naprednim procesom.”
Ova gledišta nisu slučajno i imala su teških posljedica što se još i danas osjeća.
“Protivnici samoodređenja naroda u ruskoj SDP bili su osobito protiv primjene federalističko-autonomističkog načela u stranačkom ustrojstvu. Stoga je i onda kad je sovjetska Rusija u državno političkom ustrojstvu primijenila federalni sustav, partija i nadalje ostala centralizirana, a to je u biti ostala i kasnije kad je formalno i u njoj provedeno to načelo. Iskustvo ne samo SKP (b) nego i KPJ (SKJ) i KPČSR nedvojbeno dokazuje da je centralizam partijskog ustrojstva bio jedan od važnih razloga koji je omogućavao stanjinstičke deformacije socijalističkog društva uopće, a posebno da je bio najveća smetnja ostvarenju ravnopravnosti i suverenih prava naroda i nacionalnih manjina.”
3. Slavenske iluzije
Ali marksistička zastranjivanja u pitanju prava samoodređenja naroda ne bi dovela do takvih posljedica, da nije na području slavenskih naroda postojala iluzija o slavenskoj uzajamnosti, koja je kasnije regionalizirala i iskazala poslije prvog svjetskog rata tlačenjem Ukrajinaca po Poljacima s jedne strane a Rusima s druge strane, Slovaka po Česima, Hrvata i Makedonaca po Srbima i, uopće, u stvaranju državnih integracija s umjetnim, državnim nacionalizmom (za razliku od nacionalizma kao samoobrane narodne zajednice). Ovi slavenski regionalizmi uglavnom su odraz straha i slabosti u svom začetku, a kad budu ostvareni, pretvaraju se u hegemoniju jednog naroda nad drugima.
“Strossmayerovo jugoslavenstvo bilo je u nacionalnom životu Hrvatske i ostalih južnoslavenskih naroda nedvojbeno nastavak ilirske panslavističke ideje. Ono je u talijanskom i njemačkom ujedinjenju dobilo nov poticaj, ali ne samo da nije moglo gotovo ništa učiniti na približavanju katoličke i pravoslavne crkve nego je i u kulturno-političkom pogledu ostalo ograničeno uglavnom na Hrvatsku, pa se prema tome i ono već u svoje doba razotkrilo kao trošenje nacionalnih snaga jer nije naišlo na primjeren odaziv u slovenskom, srpskom i bugarskom političkom životu.”
“Već tada, na polovici 19. st., u povijesnoj zbilji očitovale su se u biti sve one duboke razlike u interesima i težnjama pojedinih slavenskih naroda, što će još više čitavo stoljeće poslije toga činiti gotovo nepremostive zapreke ne samo oživotvorenju panslavizma nego i uspostavljanju povjerenja između pojedinih slavenskih naroda. Na temelju razlika u povijesnu razvitku, pri čemu je od osobito negativna značenja bilo to što su se pojedini slavenski narodi razvijali u sklopu bizantske civilizacije i istočno-ortodoksne crkve, dijelom i pod višestoljetnom turskom okupacijom, a drugi u okviru zapadne civilizacije i rimokatoličke crkve, podčinjeni različitim europskim državnim tvorevinama s jedne strane, a s druge po samoj prirodi posebnih državnih i nacionalnih interesa, slavenski svijet razdirahu tako ozbiljne suprotnosti da su imale značajke trajnog sukoba i svestranog političkog i kulturnog raskola.”
“Stvaranje čehoslovačke republike i kraljevine SHS u sklopu novog versailleskog poretka bilo je rezultat zajedničkih nacionalnih interesa tih naroda u odnosu na opasnost od talijanskog, njemačkog i mađarskog imperijalizma, ali i iluzije da će se u bratskoj zajednici pitanje nacionalne ravnopravnosti razmjerno lako i brzo riješiti. Očitovalo se, nasuprot očekivanjima, da je za hrvatski, slovenski, makedonski i crnogorski narod, koji su se u novoj državi našli u potlačenom položaju, jaram ugnjetavanja još nesnošljiviji baš zato što bijaše nametnut u ime bratske jednakosti i još k tome od buržoazije koja je uslijed mnogi povijesnih razloga bila na nižem stupnju društveno političkog razvitka od onih zemalja što su bile pod Austro-Ugarskom.
Teorija o jugoslavenstvu kao istorodnom ili troplemenskom narodu pokazala se, kao i teorija čehoslovakizma, romantičarskom iluzijom i pukim sredstvom za održavanje hegemonizma vladajuće nacije i za odnarođivanje podređenih naroda.”
Zanimljivo je, međutim, za društvenu strukturu dr. Tuđmana, da i onda kad otkriva osloboditeljske pokrete u narodima Jugoslavije, zastane pred dubljom analizom njihovih ostvarenja. Možda je to samo posljedica “slobode” koja vlada u Jugoslaviji za hrvatske znanstvenike s područja povijesnih i društvenih znanosti, koji znaju do koje granice im svemoćna partijska birokracija u Beogradu dopušta djelovati. Tuđman samo skicira taj razvitak ne ulazeći u pojedinosti i o najvažnijim pojavama nakon stvaranja Jugoslavije i Čehoslovačke kaže:
“… težina hegemonije vladajuće nacije uvjetovala je stvaranje opće nacionalno hrvatskog i slovačkog nacionalnog pokreta, koji se zbog različitih okolnosti dotadašnjeg društveno-političkog razvitka u Hrvatskoj ostvaruje u okviru i pod vodstvom seljačkog a u Slovačkoj pod vodstvom klerikalnog pokreta, dok je radnički pokret i usprkos početnom revolucionarnom vrenju proživljavao ozbiljnu krizu baš zbog zanemarivanja Lenjinova načela o samoodređenju naroda.”
No ipak, s mnogo građanske hrabrosti donosi zaključak: “Jugoslavenski i čehoslovački primjeri pokazuju da je unatoč općem prihvaćanju u međunarodnom revolucionarnom pokretu Lenjinove teorije o pravu naroda na samoodređenje, primjena tog načela u svim višenacionalnim zemljama bio najsloženiji i najsporniji problem.”
I taj zaključak ponavlja, 13 godina kasnije na sudu, kad odgovara na optužnicu:
“Činjenica, da je do toga došlo (tj. do vojničkog sloma i državnog rasula kraljevske Jugoslavije: prim. pisca) usprkos pokušaju vodstva Kraljevine Jugoslavije i hrvatskog seljačkog pokreta da riješe hrvatsko pitanje sporazumom u zadnji čas, pred rat, upućuje na zaključak, da je to bila posljedica jaza stvorenog dugotrajnim procesima, koji se nije mogao na brzinu premostiti polovičnim, nedovoljno demokratskim i kompromisnim rješenjem. A činjenice, pak: prvo, da je rješenje nacionalnog pitanja bilo preduvjet za pobjedu NOB u Jugoslaviji, drugo, da je izgradnja besklasnog, socijalističkog i samoupravnog društva imala stvoriti društvene pretpostavke za konačno usklađivanje svih izvora i uzroka nacionalnih proturječnosti, i treće, da je usprkos tome došlo najprije do jačanja etatističko-centralističkih a potom i hegemonističko-unitarističkih i nasuprot njima nacionalističkih tendencija, svjedoče, jamačno, da nacionalno pitanje i u socijalističkom društvu ostaje važnim, pa i prvorazrednim čimbenikom.”
Izvor: Republika Hrvatska 204 – 2000. godine.
U drugom djelu slijede poglavlja “Problem slobode” i “Obrana Hrvatske”, te nadopunjujući dodatak “Veliki korak prema oslobođenju i nezavisnosti”.