Gdje je dr. Šreter, gdje je hrvatski jezik?

Dodjela agrada za najbolju hrvatsku riječ na svečanosti u suradnji Zaklade dr. Ivan Šreter i časopisa “Jezik”, ove godine je više no dostojno obavljena, pred punom dvoranom i kamerama u lipičkom lječilištu koje je (na žalost ne u cijelosti) obnovljeno i moglo bi postati što je nekad bilo, središte kontinentalnog turizma u Hrvatskoj…
Liječili su se ondje i ljudi s toga područja, Hrvati, Srbi i ostali. Jedan od liječnika bio je dr. Ivan Šreter, intelektualac kršćanskog, katoličkog odgoja, pomagao svima, vozio pacijente svojim automobilom i u sela nastanjena Srbima, kad drugog prijevoza nije bilo. Devedesete je postao ravnateljem bolnice, a bio bi i danas da ga Srbi nisu ubili u ljetu 1991.

Vrijeme skokovito, palo je nešto kiše nakon velike suše u Slavoniji kojom lutam zadnjih tjedana, malo istočnom malo zapadnom, stanje uglavnom dešperatno osim u Osijeku koji je ipak i nadalje snažan sveučilišni i kulturni centar, a budući da ondje nisam bio nekoliko godina jako me je razveselila obnova Tvrđe koja izgleda sve bolje, posebno glavni trg sa spomenikom koji podsjeća na kugu, sličan onome u Požegi. Zadnja velika kuga u osamnaestom stoljeću spaja ta dva grada u osobi Franje baruna Trenka koji je bio u osječkoj tamnici u vrijeme požeške kuge i tako se spasio od bolesti, ali ne i njegova žena i djeca – cijela je njegova obitelj poumirala, što je na Trenku ostavilo traga, pa se njegova bezumna, samoubilačka hrabrost može tumačiti i kao posljedica tih trauma. Nego, nastupajući u Osijeku (Državni arhiv) pred školskom, a onda i odraslom publikom, shvatio sam da najveći broj njih ne zna tko je bio Trenk. Zapanjujuće. A bio je, premda Prus porijeklom, Slavonac, slavonski vlastelin od formata, veleposjednik s imanjima od Nuštra do Pakraca.

Tako dolazimo do Pakraca, odnosno do Lipika koji je neko vrijeme također bio u Trenkovu vlasništvu. U doba srpske agresije Trenk nije bio živ (bilo je pobuna Vlaha i u njegove vrijeme), ali je bilo mnogo odvažnih trenkova, hrvatskih branitelja, među njima i sadašnji gradonačelnik Lipika Vinko Kasana, nazočan prošle subote dodjeli nagrade za najbolju hrvatsku riječ, svečanosti u suradnji Zaklade dr. Ivan Šreter i časopisa “Jezik”. Ove godine više no dostojno obavljenoj, pred punom dvoranom i kamerama u lipičkom lječilištu koje je (na žalost ne u cijelosti) obnovljeno i moglo bi postati što je nekad bilo, središte kontinentalnog turizma u Hrvatskoj – u vrijeme Austro-Ugarske nadaleko poznato, u rangu Baden Badena (ne mucam), u Kraljevini Jugoslaviji drugo turističko mjesto po broju posjetitelja (oba u Hrvatskoj, naravno), a ni komunističko razdoblje nije se odreklo te atrakcije čija dragocjenost izvire iz više od dvjesto metara dubokoga bunara. Liječili su se ondje i ljudi s toga područja, Hrvati, Srbi i ostali. Jedan od liječnika bio je dr. Ivan Šreter, intelektualac kršćanskog, katoličkog odgoja, pomagao svima, vozio pacijente svojim automobilom i u sela nastanjena Srbima, kad drugog prijevoza nije bilo. Devedesete je postao ravnateljem bolnice, a bio bi i danas da ga Srbi nisu ubili u ljetu 1991.

Đakula “politički vođa” pobunjenih Srba u tom kraju, danas mirno šeće Pakracem, a Pupovac je… no, ne trebam vam govoriti. Samo je Šreter mrtav. Đakula govori u kameru da ništa o tome ne zna. To kako su Srbi i srbizirana JNA razorili Lipik i Pakrac usporedivo je samo s Vukovarom. Lipik je oslobođen u prosincu 1991., prvi veći grad oslobođen u Domovinskom ratu. Praktički sravnjen sa zemljom u srpskim divljanjima od sredine devedesete godine – bolnice i lječilište uništeni, crkva srušena, razorena ergela i lipicanci prevezeni u Srbiju, gdje su ih srbijanski seljaci natjerali da vuku plugove. I danas se u Lipiku, premda rane iz godine u godinu bivaju sve manje, vide tragovi bjesomučnika, šrapneli u pročeljima, ali i znameniti Kursalon stoji kao ruina, zaštićen samo improviziranim krovom da sve ne nestane. Šreteru je posvećena obnovljena stara zgrada Kamenih kupka, njegov je lik na fotografiji u predvorju.

O njegovu je životu na spomenutoj svečanosti prošle subote prikazan film Dražena Bušića “Časnik mirotvorac”. Naslov nije slučajan, Šreter je bio humanist i mirotvorac, a riječ časnik povezana je s njegovom sudbinom, s aferom sredinom osamdesetih kada je nekom oficiru u povijest bolesti upisao riječ časnik, što je izazvalo bjesomučne napade režimskoga tiska (štampe) i njenih trabanata u obliku Gorana Babića i sličnih, a Šreteru dosuđena zatvorska kazna zbog koje je štrajkao glađu i prekinuo štrajk na zamolbu velikoga zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića. Vratio se na posao, ali grijeh nije zaboravljen, to više što se Šreter upustio u politiku, to jest postao vodećom ličnosti Hrvatske demokratske zajednice na tom području i svjesno stavio glavu na panj, računajući (i govoreći) da njega Srbi ne će dirati jer je mnogima pomogao i ugledan je. U dokumentarnom su filmu i njegovi govori u to vrijeme, ni jedna riječ nije ispunjena ničim drugim do molbama (u stvari) upravljenim Srbima, da ne potežu oružje, što su tada već činili, da se smire. A oni su nasuprot tomu sve više divljali, dočekali i doktora na “kontrolnoj tački” u Kukunjevcima, odveli ga u logor Bučje, teško mučili i ubili. Još je jedan liječnik bio s njim, i preživio, taj je zadnji vidio dr. Šretera i hranio ga bobicama kupina koje su rasle uz ogradu logora. Po svjedočanstvu Slavka Degoricije, Šreter je trebao biti zamijenjen za dva srpska liječnika uhićena u Sisku jer su dostavljali materijal pobunjenicima, a “posrednik” u zamjeni bio je mladi Pupovac. Đuro Brodarac je oslobodio ona dva liječnika, a Šretera hrvatska strana nije dobila, poslije se ustanovilo da je već odavno mrtav, a tijelo mu nije pronađeno ni do današnjega dana (kao ni ubojice). Sve je to više-manje poznato. U filmu se (uz mnoge intelektualce i političare iz toga vremena) pojavljuje i Đakula, “politički vođa” pobunjenih Srba u tom kraju. Đakula danas mirno šeće Pakracem, a Pupovac je… no, ne trebam vam govoriti. Samo je Šreter mrtav. Đakula govori u kameru da ništa o tome ne zna.

To kako su Srbi i srbizirana JNA razorili Lipik i Pakrac usporedivo je samo s Vukovarom. Lipik je oslobođen u prosincu 1991., prvi veći grad oslobođen u Domovinskom ratu. Praktički sravnjen sa zemljom u srpskim divljanjima od sredine devedesete godine – bolnice i lječilište uništeni, crkva srušena, razorena ergela i lipicanci prevezeni u Srbiju, gdje su ih srbijanski seljaci natjerali da vuku plugove. I danas se u Lipiku, premda rane iz godine u godinu bivaju sve manje, vide tragovi bjesomučnika, šrapneli u pročeljima, ali i znameniti Kursalon stoji kao ruina, zaštićen samo improviziranim krovom da sve ne nestane. Šreteru je posvećena obnovljena stara zgrada Kamenih kupka, njegov je lik na fotografiji u predvorju. Usput, posthumno je postao časnikom, ukazom dr. Franje Tuđmana.

Na dodjeli nagrade (nagrada) nazvane po dr. Ivanu Šreteru govorili su i ljudi koji su s njima surađivali. Za najbolju novu hrvatsku riječ izabrana je riječ zapozorje (back stage) profesorice hrvatskog iz Vinkovaca Lidije Stević Brkić, drugo je mjesto osvojio poznati pjesnik i diplomat Drago Štambuk (riječ oznak trebala bi zamijeniti sveprisutni “brend”), treća nagrada za riječ bilješkinja došla je u ruke profesorici iz Splita Carmen Lešina, pa valjda više ne ćemo imati javne bilježnice.

Hrvatski jezik u stanju neuređenosti i neurednosti

U Ustavu stoji hrvatski jezik kao službeni jezik u Hrvatskoj, što lijepo zvuči. Iz Ustava i na temelju Ustava proizlaze zakoni, ali u jezičnom polju ništa se od zakona nije pojavilo. Nemamo zakon o uporabi hrvatskoga jezika, nemamo zakonom propisan službeni pravopis, od ukinuća Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika nemamo ni autoritativno tijelo koje bi arbitriralo u normativnoj sferi. Ono što sada imamo jest bezakonje koje si uređena država ne smije dopustiti, a takvo je stanje plodno tlo za razne sitne i krupne ubode u tijelo hrvatskoga jezika, sve do negiranja posebnosti hrvatskoga jezika i povratka na serbokroatistička stajališta.

Nagrade je dodijelila glavna urednica “Jezika”, čuvena jezikoslovka Sanda Ham, govorio je prof. emeritus Čatić, a zatim i ja, ne samo kao član povjerenstva. Budući da je taj moj govor pod naslovom “Gdje je dr. Šreter, gdje je hrvatski jezik?” možda zanimljiv i čitateljima ove rubrike, objavljujem ga gotovo u cijelosti:

“Dodjela nagrade nazvane po dr. Ivanu Šreteru prava je prilika da se osvrnemo na stanje hrvatskoga jezika danas, nakon skoro trideset godina postojanja samostalne, demokratske hrvatske države. I odmah treba reći: nije dobro. Hrvatska ne štiti hrvatski jezik, ostavlja ga u stanju neuređenosti i neurednosti, kao i mnoga druga područja, kao i samu sebe. Paradoksalno je to, ali i razumljivo jer ne postoji jedna hrvatska država nego dvije ili tri – nacionalna država hrvatskoga naroda zapisana tim riječima u Ustavu, duboka država koja uspješno zauzima institucije, a korijeni su joj labradorski i protuhrvatski, i treća koja se pojavljuje u obliku nejasne državne vlasti bez odlučnosti i bez državnika. Opisana trodioba vlasti, da budem sarkastičan, preslikava se na jezično i jezikoslovno polje gotovo kao u zrcalu.

Znači, u Ustavu stoji hrvatski jezik kao službeni jezik u Hrvatskoj, što lijepo zvuči. Iz Ustava i na temelju Ustava proizlaze zakoni, ali u jezičnom polju ništa se od zakona nije pojavilo. Nemamo zakon o uporabi hrvatskoga jezika, nemamo zakonom propisan službeni pravopis, od ukinuća Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika nemamo ni autoritativno tijelo koje bi arbitriralo u normativnoj sferi. Ono što sada imamo jest bezakonje koje si uređena država ne smije dopustiti, a takvo je stanje plodno tlo za razne sitne i krupne ubode u tijelo hrvatskoga jezika, sve do negiranja posebnosti hrvatskoga jezika i povratka na serbokroatistička stajališta.

Više no drugdje, takve su tendencije vidljive u svakovrsnim medijima gdje ima neznanja i neškolovanosti, ali i namjerne uporabi riječi koje ne pripadaju hrvatskom jezičnom korpusu – a zašto i ne bi kada nikakve sankcije ne postoje. To je otprilike kao da s vozite cestama bez prometnih znakova, ili zbunjujućih. Narod se zgraža, skupa sa svima nama, pa i oni koji nemaju silnu naobrazbu osjećaju da je taj kaos programiran.

Osjećaj nije znanstvena, jezikoslovna kategorija, ali je onaj čuvstveni temelj na kojemu je građeno nepogrješivo prepoznavanje što jest a što nije hrvatski jezik, i to je znanje urođeno hrvatskom čovjeku – bez obzira iz kojega narječja i govora dolazi svjestan je cjeline jezika i činjenice da je dionik i govornik jednoga te istog posebnog i među brojnim drugim jezicima jedinstvenog jezika upravo po bogatstvu svojih sastavnica, koje ni povijesno-političke okolnosti i razdvojenost, pa ni zemljopisna odvojenost nikada nisu toliko udaljile da zaboravi ono bitno, da je riječ o istom jeziku hrvatskoga naroda. Ta je svijest postojala od početaka pismenosti i književnosti na povijesnom hrvatskom prostoru, kao i težnja u sljedećim stoljećima da se na dodirima narječja i književnih djela koja im pripadaju, stvori općehrvatski standard, donekle s pravom nazvan književnim jezikom, ili još točnije jezikom hrvatske nacije.

Postojala je rečena svijest u svim tragičnim vremenima osobito dvadesetoga stoljeća u kojemu su hrvatski pitanje i naziv hrvatskoga jezika bili u istoj gorkoj ali i slavnoj čaši, pa je Hrvatskom proljeću prethodila Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga jezika, a prekidu šutnje i pokretu za ostvarenjem samostalne države prethodilo je odbacivanje podmuklog amandmana kojim se svršetkom osamdesetih iz Ustava tadašnje SRH htjelo izbaciti hrvatski književni jezik. Potonji događaj, na koji se često zaboravlja, bio je prva uspješna obrana od agresije koja je vrlo brzo prerasla u oružanu i zaprijetila opstanku hrvatskoga naroda. No i nju smo svladali nakon mnogo izgubljenih života i razorenih gradova, među kojima je Lipik, uz Vukovar, najviše stradao.

Što se događalo u mladoj hrvatskoj državi, možda je najbolje ilustrirati sudbinom Hrvatskoga pravopisa Stjepana Babića i suradnika. Spaljen na lomači u vrijeme naznake sloma Hrvatskoga proljeća, tiskan potom samo u Londonu u okrilju iseljenika, čuveni Londonac pojavio se opet u domovini devedesete i doživio niz izdanja, korak po korak vraćao se izvorima i povijesti hrvatskoga jezika, pažljivo skidajući naslage odbačenog serbokroatizma. U drugom povratku presvučenih komunista ministar Jovanović izveo je jezični udar, sječu jezikoslovnih knezova, dekretom ukinuo Vijeće za normu, a na čelo Instituta za jezik i jezikoslovlje doveo svog imenjaka s prvenstvenom zadaćom da izradi novi pravopis, da zavara publiku naslovom i učini korak natrag. Kada je opet došla na vlast opcija tzv. desnog centra, ništa se nije promijenilo, Institut se samoproglasio autoritetom za normu, te sada imamo što imamo, a Institut se uz to pretvorio u trgovačku firmu. Njegovi se proizvodi guraju u škole, gdje je nastava hrvatskoga jezika ionako fluidna, premalo mu je sati posvećeno, a što je donio novi uputnik koji neznalice nazivaju kurikulumom, tek će se vidjeti. Za sada je poznato da nastavnicima nije zanimljiv. I poznato je da su svi živi književnici izbačeni iz lektire.

Vlast (to jest HNS komponenta u koaliciji) uskraćuje potporu časopisu “Jezik” koji izlazi od 1952. godine i u svim je olovnim vremenima čuvao čast hrvatskog jezikoslovlja. Akademija je pacificirana, što je točno nedavno rekao akademik Davorin Rudolf koji po struci nije jezikoslovac, ali je intelektualac od formata. Svojedobni istup Društva hrvatskih književnika je ignoriran. Iz država u koje su se u zadnje vrijeme masovno iselili Hrvati, stiže vapaj za hrvatskim školama, na koji nitko iz domovine, sa službene razine, ne odgovara. Ti naši novi iseljenici imaju već djecu koja hrvatski jezik jedva razumiju.

To je, znači, ukratko opisan odnos državnih vlasti, u koje je duboko ušla duboka država. Ta usporedna država ima naravno i svoju vlastitu prljavu politiku i svoje projekte poput otvorenog zagovaranja srpskohrvatskog u obliku zajedničkog, nepostojećeg, valjda regionalnog jezika koji nazivaju i štokavskim. Zagovornika ima, i oni dolaze čak i iz krugova hrvatskih jezikoslovaca, poglavito s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, pa su onu propalu, protuustavnu izjavu o zajedničkom jeziku potpisali i neki veleumovi s katedre za kroatistiku. U njihove diple sviraju i mnogi europski slavisti, s iznimkom kroatista Bagdasarova i Auburgera. Na mnogim je europskim sveučilištima serbokroatistika i nadalje nazočna, forsira se stara sablast pod novim BHS imenom, bez obzira što je hrvatski jezik prihvaćen kao jedan od službenih jezika Europske unije. No, i tu ima novosti: prije tjedan dana stigla je u javnost vijest iz Europskog parlamenta da bi trebalo izostaviti tri jezika – irski, malteški i hrvatski, navodno zbog nedostatka prevoditelja.

Nadonosno je što u Hrvatskoj postoji uporan pokret otpora, postoje nakladničke kuće poput Školske knjige i jezikoslovci koji održavaju vatru. Spomenut ću ovom prilikom Sandu Ham, Marija Grčevića i Natašu Bašić, budući da su povezani s nagradom “Dr. Ivan Šreter”. Školska gramatika Sande Ham doživjela je brojna izdanja i iznimno je popularna među nastavnicima i profesorima.

Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti, kao i uvijek, nakon što izgubimo puno energije i vremena.

Hrvatska javnost ne zna dovoljno o liječniku iz Lipika, a ne zna ni kakvu je podlu ulogu u njegovu slučaju imao Milorad Pupovac, koji i dan-danas misli o Šreteru kao i onda, te usred Hrvatskoga sabora nedavno galami na zastupnika koji ga na Šretera podsjeća, ovim riječima: “To vam je brat, njemu ste najsličniji i po tome kako govorite. Meni niste, ni vi ni on.” Za stolom u Saboru sjedi u tom trenutku član stranke, član pokreta kojega je Šreter bio agilni i istaknuti promotor u zapadnoj Slavoniji, u najtežem vremenu, i za to platio glavom. Sjedi rečeni i šuti, možda i ne zna tko je Šreter. Takvo je trenutno stanje u zapozorju političke i jezikoslovne scene, gospođe i gospodo.”

Pomahnitali Australac za uzor imao srpske teroriste

Bio je to terorizam masovnih razmjera koji je, prvo u Hrvatskoj a zatim u Bosni i Hercegovini promicao metode koje su se očito usjekle u “kolektivnu svijest” potencijalnih terorista u drugim zemljama, pa i na drugim kontinentima.
Nije zato ništa čudno što je pomahnitali Australac u duhovnoj pripremi (i realizaciji) masovnog zločina na Novom Zelandu za uzor imao srpske teroriste, poglavito Karadžića kojega očito obožava. Prezimenjaka onoga Vuka koji je terorizirao hrvatski jezik, uz potonje sudjelovanje dobroga dijela tadanjih hrvatskih jezikoslovaca…

Strahotna razaranja Lipika imaju sve karakteristike kulturocida koji je, uz genocid, bio najveća vrlina srpskih terorista. Kada pogledate fotografije Kursalona iz prošlih vremena, prelijepe svijetle građevine s plavim kupolama i njegovani park pred njim koji kao da rasporedom grmlja i cvijeća odražava pročelje, jasna vam je namjera primitivnih, bjesomučnih terorista da unište ne samo ono što bi podsjećalo na Hrvate, nego na europsku uljudbu uopće. Da, bio je to terorizam masovnih razmjera koji je, prvo u Hrvatskoj a zatim u Bosni i Hercegovini promicao metode koje su se očito usjekle u “kolektivnu svijest” potencijalnih terorista u drugim zemljama, pa i na drugim kontinentima.

Nije zato ništa čudno što je pomahnitali Australac u duhovnoj pripremi (i realizaciji) masovnog zločina na Novom Zelandu za uzor imao srpske teroriste, poglavito Karadžića kojega očito obožava. Prezimenjaka onoga Vuka koji je terorizirao hrvatski jezik, uz potonje sudjelovanje dobroga dijela tadanjih hrvatskih jezikoslovaca, da spomenem samo Tomu Maretića. A današnji maretići koje sam opisao u govoru, nisu ništa bolji.

Ožujak je, mjesec hrvatskoga jezika. U ožujku ove godine bit će, kažu, izrečena presuda Radovanu Karadžiću. Ili će ga osloboditi kao Šešelja, ili ne će, ne zna se. Vuka Karadžića se nismo oslobodili. Taj ima pristaša i među književnicima u Društvu pisaca, pa je ne tako davno predsjednik toga društva dao ostavku jer nije htio potpisati izjavu o “zajedničkom jeziku”, što je članove rasrdilo, a to govori da u pisačkom društvu imaju težinu a možda i većinu. Ali imaju i blagu naklonost Vlasti. Da podsjetim one koji nisu pratili zbivanja na književnom nebu (paklu): nekada smo imali samo jedno Društvo hrvatskih književnika, sada staro podosta više od stotinu godina.

U samostalnoj Hrvatskoj odvojili su se pisci kojima je DHK bio “previše desno”, a ne zato što bi imali drukčije estetičke i poetičke sklonosti. Pa da na najsvježijem primjeru vidimo koga Vlast forsira i ljubi. Prije nešto dana “otkriveno” je u Hrvatskoj da postoje još neki festivali osim frankfurtskih i uopće njemačkih, da, naime, postoji i pariški. Te će ondje biti poslani suvremeni pisci ili samo djela na hrvatski štand” s ciljem intenziviranja prevođenja djela suvremenih hrvatskih autora”. Navedena su i imena sretnika. Jedna dobra duša dala si je truda pa provjerila iz koje su avlije: devedeset posto autora članovi su Društva pisaca, samo dva ili tri iz Društva hrvatskih književnika, te tri ili četiri koji su, lukavci jedni, članovi i jednoga i drugog društva, zlu ne trebalo. Tko je tu bio izbornik, ne zna se, navodno neka gospođa koja selektira za festivale godinama, bez obzira na mijene ministara i ministrica.

Eto, to je primjer duboke države, i dok je tako, bit će kako jest. Da ne bude zabune: ne pišem iz osobnih razloga, jer se meni za prijevode fućka, ja pišem za svoj, hrvatski narod. I on čita, pa je zato duboka država duboko u kulturi odlučila ne obavještavati javnost o najčitanijim autorima. Da se Vlasi, u ovom slučaju Hrvati, ne dosjete. A Društvo hrvatskih književnika trebalo bi nešto odlučnije zapitati što se to događa, to više što ima problema s prostorom u kojemu djeluje, te kada se zbroji jedno i drugo, nije teško zaključiti da tu netko radi na likvidaciji DHK. Ja ondje rijetko (ili nikako) ne zalazim, jedino svakoga siječnja pitam što je s naknadama za posudbu iz javnih knjižnica, kako bih saznao da će biti. I jest, isplaćene su za godinu 2016. Onda pogledam na kalendar i zaprepastim se kad vidim da odmiče 2019. Ti vraga, kako vrijeme leti. No, tješim se, što je to prema jadima maloga Marasa koji se našao na sedmom mjestu za europske izbore.

Još samo nešto iz književničkoga života (ili smrti): postoji i državni natječaj za potporu književnim djelima u nastajanju: ja se javim lani s projektom povijesnog romana, nakon što sam niz povijesnih objavio pa imam stanovite reference, skromno tražim polugodišnju potporu jer treba putovati i proučavati izvore, a oni meni daju (ono meni daje) tromjesečnu. Nisam iz iste avlije, svakako ne iz one koja ljubi “zajednički jezik” BHS, kojemu je očito sklon i Europski parlament, pa nisu daleko od istine oni koji su razumjeli da se samo čeka ulazak Srbije u EU pa da se prevoditelji ne muče sa srpskim ili s hrvatskim, kada je sve to BHS i manje bu koštalo. A hrvatska vlast, ako u tom trenutku bude kao što jest, pokorno će slegnuti ramenima, malo nezadovoljna, ali jest kako jest. Ako je Srbiju pustila u pripreme za EU s “univerzalnom jurisdicijom”, to jezično “popuštanje” bit će joj puno lakše.

Istini u prilog ne treba prešutjeti da je desnocentristički dio hrvatskih europskih parlamentaraca (plus Ruža) pružio otpor likvidaciji hrvatskog jezika, kao što ne treba zaboraviti da se (s dosta dana razmišljanja) oko Bleiburga izjasnilo Ministarstvo vanjskih poslova, podosta prihvatljivom i začuđujuće odlučnom izjavom. Eto, nije sve tako crno. Samo je nesustavno. I sivo.