Kozara 1942. — sudbina zarobljenika, civila i djece (5)

Dr. Nikica Barić

Nikica Barić
Hrvatski institut za povijest, Zagreb

Uvodni tekst — Kozara 1942.
Kozara 1942. — sudbina zarobljenika, civila i djece (1)
Kozara 1942. — sudbina zarobljenika, civila i djece (2)
Kozara 1942. — sudbina zarobljenika, civila i djece (3)
Kozara 1942. — sudbina zarobljenika, civila i djece (4)


Ante Pavelić je njemačkom poslaniku Kascheu 10. srpnja 1942. izjavio da će djecu iseljenika s Kozare smjestiti u Jastrebarsko, u barake koje je prethodno koristila talijanska vojska. Zapravo, Pavelić ga je obavijestio kako su prvi transporti te djece već upućeni u Jastrebarsko i objasnio da djecu treba zdravstveno zbrinuti, a zatim preuzeti u plansko odgajanje.180 Na temelju dostupnih izvora ne može se zaključiti da je Pavelić takvu odluku donio zbog pritiska njemačke strane. Nedugo kasnije ministar Lorković je, u izvješću Paveliću u vezi sa smještajem djece s Kozare, naveo:

Osim djece bez roditelja moglo bi se uz privolu roditelja preuzeti na odgoj i velik dio ostale djece. S time bi se ovo pitanje evakuiranih bitno pojednostavilo. U tom pravcu potrebno je da Ministarstvo udružbe poduzme sve potrebito.181

U međuvremenu je Diana Budisavljević, od 9. do 15. srpnja 1942., triput otišla u Staru Gradišku i dovela u Zagreb više stotina djece.182

Kamilo Brössler, djelatnik Ministarstva udružbe, 16. srpnja 1942. izvijestio je Ministarstvo zdravstva da je iz Dubice u Mlaku dovezeno 200 djece, očito iseljene s Kozare. Ministarstvo zdravstva zatražilo je od ustaškog liječnika dr. Karađole da djecu mlađu od dvije godine uputi u Zagreb te izvijesti o tome Ministarstvo.183

Za to vrijeme vlasti NDH poduzimale su mjere kako bi se u Jastrebarsko i Reku moglo smjestiti djecu s Kozare. Sanitarni inspektor Ministarstva zdravstva NDH je 16. srpnja 1942. obišao prostor za smještaj djece u Jastrebarskom. Ustanovljeno je da zdenac u Franjevačkom samostanu ne osigurava dovoljno vode, pa je već 17. srpnja, zanemarujući formalnosti, “zbog žurbe i više sile”, započeto kopanje novog zdenca, a provedeno je i raskuživanje postojećeg. Također je ustanovljeno da ciglana u Reki nema odgovarajuću opskrbu vodom. Kako bi se osiguralo dovoljno vode za piće, pranje i kuhanje na tom mjestu, trebalo je izvršiti radove na uređivanju obližnjeg izvora. Ministarstvo zdravstva je dopisom od 22. srpnja obavijestilo o tome Ministarstvo udružbe, zatraživši da žurno osigura potrebna financijska sredstva za izvođenje opisanih radova.184

Ministarstvo vanjskih poslova NDH 18. srpnja 1942. obratilo se Višem zapovjedništvu talijanskih oružanih snaga “Slovenija-Dalmacija” u Sušaku, nadležnom za talijanske postrojbe u NDH. U dopisu je objašnjeno da u Jastrebarskom postoje barake koje je upotrebljavala talijanska vojska, a u kojima su trenutačno smještena mnogobrojna djeca “nastradala uslied djelovanja partizana”. Upravo tih dana u Jastrebarsko su došli talijanski predstavnici, s namjerom da barake razmontiraju i odnesu drvenu građu. Zato su vlasti u Zagrebu zatražile od Talijana da barake, barem u tom razdoblju, ostanu na raspolaganju za smještaj djece. Nedugo zatim Talijani su odgovorili da se slažu s navedenim zahtjevom, odnosno da barake u Jastrebarskom prepuštaju mjesnim hrvatskim vlastima.185

Pred kraj srpnja 1942. Ministarstvo udružbe osnovalo je komisiju na čijem je čelu bio nadzornik toga ministarstva Franjo Perše. Zadatak komisije bio je preuzeti djecu iz sabirnih logora Jasenovac, Mlaka i Uštica. U skladu s time Hrvatski Crveni križ je 28. srpnja svojoj dobrovoljnoj bolničarki Dragici Habazin izdao putni nalog u kojem je navedeno:

Na traženje spomenutog Ministarstva izvolite s navedenom komisijom otputovati u spomenute sabirne logore u svrhu pružanja pomoći kod preuzimanja i prijevoza djece. Kad na licu mjesta upoznate prilike, izvolite najbržim putem saopćiti koliko bi još sestara trebalo odaslati tamo, da budu od pomoći kod preuzimanja prijevoza djece.186

Ustaška obrana, odnosno Zapovjedništvo sabirnih logora u Jasenovcu, 28. srpnja izdalo je propusnicu Dragici Habazin, kojom joj dopušta slobodan pristup u Mlaku i Jablanac radi obavljanja službenih poslova. Propusnica je vrijedila 10 dana.187 Istovjetan putni nalog Hrvatskog Crvenog križa i propusnicu Ustaške obrane dobila je i Diana Budisavljević.188

Ravnateljstvo Hrvatskih državnih željeznica Zagreb je 29. srpnja 1942. primilo sljedeći dopis Odjela društvovnog osiguranja, zaštite i skrbi Ministarstva udružbe:

U sabirnim logorima u Jablancu, Mlaki i Uštici imade još oko 2.500 djece koja se po nalogu Poglavnika imadu preuzeti u držav.[nu] dječju zaštitu Ministarstva udružbe, kao i djeca iz sabirnih logora u St.[aroj] Gradiški, koja su već preuzeta. Pomenuta djeca smjestiti će se u privatnim nastambama u Jastrebarskom. Savezno s time moli se naslov, da osigura prievoz ove djece u partijama od po 600-800 i to sa postaja Raić, odnosno Jasenovac. Pri dolazku u Zagreb moraju se djeca prije polazka u Jastrebarsko razkužiti. Polazak prvog i idućih transporta javiti će se brzoglasno naslovu čim komisija preuzme djecu. Moli se vozni red vlakova udesiti tako, da isti stižu u Zagreb rano ujutro, a poslije podne oko 16 s.[ati] odlaze za Jastrebarsko.189

U citiranom dokumentu prisutna je formulacija “po nalogu Poglavnika”. Takvu formulaciju mogli su upotrebljavati isključivo uredi samog Poglavnika (Poglavnikov vojni ured, županstvo pri Poglavniku), a ostale oblasti mogle su je koristiti samo onda kada im je Ante Pavelić osobno, usmeno ili u pisanom obliku, dao ovlast ili nalog da je mogu upotrijebiti u vezi s rješavanjem određenog pitanja.190

Nakon povratka sa zadatka na koji je upućen, nadzornik Franjo Perše je 7. kolovoza 1942. podnio izvješće Ministarstvu udružbe u kojem je naveo:

29. srpnja o. g. uputio sam se u Jasenovac, a odavle u logore u Uštici, Mlaki i Jablanici. U Uštici nije bilo djece, jer su odpremljena u druge logore. U Mlaki bilo je, kao i u Jablancu oko 5.683 djece. Razloživši narodu svrhu našeg dolaska počeo sam s popisom djece i za prvi prevoz sabrao 850, a za drugi 967 i za treći 1250 djece. Prvi prevoz izvršen je 30. i 31. srpnja. Drugi 2. i 3. kolovoza, a treći 4., 5. i 6. kolovoza. Prvi je prevoz upućen u Zagreb, a drugi i treći u Sisak. Kod svakog prevoza pomagale su sestre crvenog križa, koje su vodile i brigu oko prehrane djece na putu. […] Roditeljima obrazložena je korist te dječje kolonizacije, pa se nije vršila nikakova sila, već je dobrovoljnom predajom u sva tri prevoza preuzeto 3.067 djece. U sva tri prevoza nije bilo smrtnih slučajeva, prem bilo je mnogo slučajeva posvemašne izgladnjelosti. Prevoz vršio se običnim seoskim kolima, jer po onom uskom derutnom putu ne bi bilo moguće to izvršiti drugim prevoznim sredstvima. Svaki put je trajao od Mlake do Jasenovca po 3 do 4 sata, a od Jablanca 6 sati.191

I nakon što je komisija, na čijem se čelu nalazio Franjo Perše, preuzela na tisuće djece, nastavilo se otpremanje djece s Kozare na za to predviđene lokacije. Tako je dužnosnik Ministarstva udružbe Mihajlo Komunicki u privremenom logoru Prijedor preuzeo 68 pravoslavne djece koju je 7. kolovoza 1942. predao Dječjem prihvatilištu u Sisku.192

Prethodno je u izvješću koje je podnio Perše citiran navod kako se pri odvajanju djece od roditelja nije primjenjivala sila, budući da je roditeljima obrazložena korist od toga da država preuzme skrb nad njihovom djecom, na što su oni “dobrovoljno” pristali. Također je i Diana Budisavljević u svome dnevniku tijekom srpnja i početkom kolovoza 1942. zapisala da je mogla preuzeti samo djecu bez roditelja i onu koju roditelji dobrovoljno predaju, odnosno da je primila strogi nalog da se djeca ne smiju odvajati od majki bez njihove suglasnosti.193

No, ako se uzme u obzir u kakvom su se položaju nalazile žene s Kozare, onda je njihov “dobrovoljni” pristanak da predaju djecu zapravo značio da u tom trenutku nisu vidjele nikakvu bolju mogućnost za svoju djecu. Primjerice, neke majke nisu željele predati djecu, ali su to ipak učinile u strahu da ona ne umru od gladi.194 Jedan svjedok je jugoslavenskim vlastima nakon rata izjavio kako su majke predavale djecu nakon što su dobile obećanja da će se za njih dobro skrbiti:

Za preuzimanje djece iz logora došla je gđa [Diana] Budisavljević, supruga profesora, sa nekoliko sestara Crvenoga križa. Prvo su počele tražiti tko će dobrovoljno dati djecu u Zagreb, obećajući, da će tamo biti djeca lijepo smještena po dječjim domovima, ljepše nego li u vlastitoj kući. […] Tako su počele dolaziti majke stolovima za popisivanje.195

Prema nekim izvorima, dio majki s Kozare, koje je Ustaška obrana namjeravala uputiti u Slavoniju, izvršio je samoubojstvo skočivši u Savu, nakon što su na silu razdvojene od svoje djece.196 S druge strane, kao što je prethodno navedeno, kada su iseljeni s Kozare dopremljeni na područje sjeverno od Save, među njima je i dalje bilo mnogo djece, što bi značilo da brojne majke ipak nisu razdvojene od djece, nego su zajedno upućeni u Slavoniju.

Prethodno sam opisao da su vlasti u Zagrebu poduzimale određene mjere kako bi se prostori u Jastrebarskom i Reki pripremili za dolazak djece s Kozare. U tom smislu djelovala je i promidžba NDH, pa je u zagrebačkom dnevniku Hrvatski narod 23. srpnja 1942. objavljena opširna reportaža o Dječjem domu u Jastrebarskom. U njoj je navedeno da među dovedenom djecom ima teško bolesnih i pothranjenih te istaknuto da se poduzimaju napori i posvećuje sva briga kako bi bolesna djeca ozdravila, dok i ostala djeca uživaju najbolju pažnju i imaju dobru prehranu:

Sve ovo je priređeno ovdje za mališane, koji se moraju oporaviti od teških muka, koje su proživjeli, da kasnije postanu vrijedni članovi svoje domovine, koja ih je spasila od najužasnije smrti, koja može postojati, od smrti gladi.197

Drugi izvori pokazuju da je stanje u Dječjem domu Jastrebarsko bilo teško. Tako je Više zapovjedništvo talijanskih oružanih snaga “Slovenija-Dalmacija” u svome obavještajnom izvješću od 20. kolovoza 1942. navelo:

U Jastrebarskom je smješteno oko tisuću djece pristiglih iz Bosne, vidljivo izgladnjelih i oslabljenih. Dijelom je riječ o siročadi, a dijelom o rođacima partizana. Prijavljeni su brojni smrtni slučajevi zbog ospica, difterije i dizenterije.198

Krajem kolovoza 1942. kordunaški partizani su na kraće vrijeme ušli u Jastrebarsko, o čemu je Velika župa Pokupje u Karlovcu kasnije izvijestila:

Potom su se partizani povukli u istim pravcima, kako su i došli. S njima je otišlo i oko 700 djece, koja su tu bila smještena, a dovedena iz Bosne. Nekoja su djeca među partizanima prepoznala svoju braću i svoje očeve. Djecu je povela ona grupa partizana, koji su otišli u pravcu Sv. Jane. U Sv. Jani su se partizani zadržali još cielog dana 26. VIII. 1942., a potom su otišli u pravcu žumberka, dok [su] se djeca kasnije vratila u Jastrebarsko. Partizani su sobom poveli i Dr. Branka Davila, kotarskog liečnika i Dr. Josipa Kneževića, umirov.[ljenog] liečnika, no njih su pustili još istoga dana.199

Dakle, iz ovoga izvješća proizlazi da su partizani poveli sa sobom dio djece iz Dječjeg doma Jastrebarsko, ali su ona zatim vraćena. I liječnik, dr. Davila, u dokumentu koji je napisao oko 1960. godine, navodi da su partizani vratili u Jastrebarsko oko 400 djece od onih koje su prethodno poveli sa sobom.200

Ministarstvo domobranstva NDH je 12. rujna 1942. primilo podatke da je dječji logor u Jastrebarskom posjetio jedan talijanski časnik:

Ovih dana posjetio je jedan talijanski pukovnik logor napuštene pravoslavne djece u Jaski. Dotični pukovnik pregledao je logor i našao, da je stanje očajno u svakom pogledu, te da će o tome dostaviti izvještaj zapovjedniku II. armate u Sušaku. Izvještaj je dobiven iz pouzdanog izvora, te se može smatrati točan.201

Više zapovjedništvo talijanskih oružanih snaga “Slovenija-Dalmacija” je u pregledu obavještajnih podataka od 20. listopada 1942. u vezi sa stanjem u dječjem domu u Jastrebarskom i Reki navelo:

U jutarnjim satima 7. listopada [1942.] 200 djece partizana smješteni u barakama u Reki kraj Jastrebarskog su željeznicom upućeni u Zagreb. Do premještaja je došlo zato jer je potvrđena prisutnost zaraznih bolesti. Čini se da će tijekom predstojećih dana još 200 djece biti upućeno u Zagreb.202

Prema podacima iz ljeta 1943. godine u Dječjem domu Jastrebarsko ostalo je još samo 18 djece “iz raznih logora”.203

Prethodno je navedeno da su djeca s Kozare, osim u Jastrebarsko i Zagreb, upućivana i u Sisak, o čemu je ministar udružbe dr. Lovro Sušić 1. kolovoza 1942. pisao Ministarstvu zdravstva:

Zahvaljujući uspješnoj suradnji s Ministarstvom zdravstva uspjelo je u najkraće vrijeme urediti po nalogu Poglavnika i odluci ministarskog vieća veliko dječje prihvatilište za djecu iz sabirnih logora u Jastrebarskom. Pomenuto prihvatilište sada je napunjeno, te se ukazala potreba osnutka novog prihvatilišta u Sisku. U tom pravcu poduzete su već sve potrebne mjere te prvi transport djece dolazi u Sisak 3. VIII. o. g. Slobodan sam stoga zamoliti, da Ministarstvo zdravstva i za ovo prihvatilište pruži svoju suradnju dodjeljivanjem na rad liečnika pediatra, te dovoljnog broja sestara pomoćnica kao i ostalog zdravstvenog osoblja i tvoriva. Zahvaljujući Ministarstvu zdravstva na odličnoj suradnji u Jastrebarskom uvjeren sam, da će uspjeti povoljno riešiti i ovaj novi zadatak.204

U skladu s navedenim, Ministarstvo zdravstva je radi liječničkog nadzora u “koloniju Sisak” uputilo liječnike dr. Leopolda Aufa i dr. Ivana Spicera.205 Uz ovu dvojicu liječnika Ministarstvo zdravstva uputilo je u Sisak na isti zadatak i drugo zdravstveno osoblje, odnosno medicinske sestre.206

U vezi s dolaskom djece s Kozare u Sisak, u sisačkim Hrvatskim novinama od 8. kolovoza 1942. objavljena je šira vijest:

Sisak je hrvatski, ustaški i rodoljubni grad! (dječja prihvatna postaja u Sisku) Ovih dana je došlo u Sisak oko 3000 neobskrbljene i napuštene djece iz krajeva oko Bosanske Gradiške i kraj Kozare-planine, koji su očišćeni od partizana. Razumije se da su ta djeca bila u jadnom stanju, a bilo je i oko 200 dojenčadi. Sva ova djeca su smještena u dječjem sabiralištu Hrvatskog Crve nog Križa; i ako nitko nije pozvao, da tko uzme djecu k sebi, građani i građanke grada Siska odmah su odveli na stotine djece u svoje domove i brinu se za njih. Posebno se mora napomenuti, da glavnu brigu oko te djece vodi Ministarstvo Udružbe i Hrvatski Crveni Križ. Mnoga imena odličnih radnika biti će zlatnim slovima upisana u poviest Hrvatske u ovim težkim ratnim vremenima. Od Ministarstva Udružbe i Crvenog Križa u Zagrebu daju sve svoje snage od sebe: braća Brössler, g. Majstorović, g. [Franjo] Perše i g. Štefanec, g. Pavlić te sestre gđe [Dragica] Habazin i [Diana] Budisavljević uz mnoge svoje pomoćnice; sa strane Ministarstva Zdravstva vodi glavnu brigu g. Dr. [Niktopolion] Černozubov, od vodećih osoba gr.[ada] Siska imaju velike zasluge Ustaški logor s g. [Rokom] Fagetom, gradsko poglavarstvo sa g. [Josipom] Stürmerom i Pavelićem; zatim predstojnik Kotarske oblasti g. Desantić te g. ing. Šoštarić. Od ženske Loze Ustaškog pokreta gđa Ankica Šušnih i gđa Julija Šepić, te mnoge druge sisačke gospođe, Crveni Križ grada Siska zastupan je po preč.[asnom] g. kanoniku Dr. [Ivanu] Huleniću i drugim članovima. Veliku brigu su primile častne sestre, koje su preuzele preko stotinu najmanjih. Častne sestre Dominikanke pridonašaju velike žrtve u samom sabiralištu. Stvarnu pomoć daje razkužna postaja sa energičnim g. Dr. [Antunom] Najžarom na čelu.207

U istom je broju Hrvatskih novina objavljena i sljedeća obavijest Gradskog poglavarstva Sisak:

Ministarstvo udružbe dopremilo je u Sisak veći broj djece stare do 12 godina i to roditelja, koji su napustili svoje domove. Ova djeca biti će predana na uzdržavanje obiteljima kako u gradu tako i u selu. Za uzdržavanje ove djece, stare do jedne godine dana, plaćat će Ministarstvo udružbe onim obiteljima, koja takovu djecu prime na uzdržavanje 500.Kn, slovom: petstotina Kuna mjesečno, a za djecu stariju od godinu dana ustanovit će Ministarstvo udružbe naknadno nagradu onim obiteljima koja takovu djecu na uzdržavanje preuzmu. Ovim apeliramo na rodoljubno građanstvo, da svaka ona obitelj koja je u mogućnosti uzdržavati ovu djecu da preuzmu barem po jedno dijete na uzdržavanje.208

Sisačko društvo “Hrvatska žena” je u idućem broju Hrvatskih novina, od 15. kolovoza 1942., objavilo sljedeću obavijest:

Iz društva “Hrv.[atska] žena”. Pozivaju se gospođe, koje znadu bar donekle šivati, a imadu srca i volje da pomognu siročadi, koja se nalazi u našem gradu, da dođu u prostorije Hrv.[atske] žene gdje se šiva rublje, odijela i haljine. Dnevno poslije podne od 2 sata.209

No, 7. rujna 1942. nadstojnik sisačkog Prihvatilišta za djecu, dr. Antun Najžar, morao je izvijestiti Ministarstvo udružbe i Ministarstvo zdravstva da je u razdoblju od 7. do 31. kolovoza u njegovom prihvatilištu umrlo 515 djece. U prostorijama ženskog samostana sv. Vinka umrlo je 209 djece, u školi u Novom Sisku 151 dijete, u zgradi “Sokolane” 141 dijete, u “Solani” troje djece, a u sisačkoj bolnici još 11 djece. Osim toga, jedno dijete umrlo je 6. kolovoza 1942. kada je iz vlaka prenošeno u raskužnu postaju.210

Najžar je izvijestio da je do najvećeg pomora djece došlo u prostorijama samostana, gdje su bila smještena dojenčad i mala djeca. Djeca su počela u znatnom broju umirati šest dana nakon dolaska, kada je do izražaja došao drukčiji način prehrane koji je utjecao na njihovu probavu:

Uz to su naknadno došle i razne zaraze (colli eventualno dizenterija a nisu izključeni zaraznici iz grupe paratifusa). Uz to se mora spomenuti, da su djeca bila podpunoma gola bez potrebitih pokrivača, te se mora računati da je veliki procent pomora djece išao na račun te golotinje t. j. hladnoće, kojoj mala djeca ne mogu odoljevati. Djeca su spavala na slami eventualno zamotana u kakve krpice. Pripominje se, da je liečnička služba kod te djece bila u podpunoj visini t. j. sva su djeca bila cijepljena protiv dizenterije, redovito su im se davali lijekovi (carbo animalis) i dr. t.j. tonocardin, fiziološke infuzije, cardijazol, uz sve druge lijekove, koji su dolazili u obzir. Sama prehrana te djece bila je podpuna i prema svim medicinskim propisima, t.j. djeca su dobivala mlijeko eventualno razrijeđeno sa čajem, čaj, slađeno prema potrebi i mišljenju liječnika specijalista za dječje bolesti, sa šećerom ili saharinom. Juha od sluzi (ječmene ili zobene, najfiniji griz na razne načine pripremljen, kruh iz bijelog brašna i t.d.) ali sve to nije dostajalo jer su naprijed spomenute štetnosti t. j. hladnoća i promjena prehrane bile mnogo jače od svih liječničkih nastojanja. Što se tiče podvorbe kod te djece poduzimane su mjere da se djeci što čišće i sterilnije pruži hrana u koliko je bilo to što više moguće.112

Kada je riječ o pomoru djece u zgradi “Sokolane”, dr. Najžar je naveo da je puno djece smješteno u taj nedovršeni objekt u središtu Siska, u kojem nije postojao niti jedan pravi prozor koji se može zatvoriti, te je zbog hladnoće i drugih razloga došlo do visoke smrtnosti:

I ovdje se opaža da pomor djece postepeno raste i da pod konac postizava i najveće brojke. Da je tome tako stoji opet isti uzrok t. j. djeca su spavala u velikim skupinama kraj podpuno otvorenih prozora (prozora niti nema nego samo postoje otvori za prozore). I tu je uz razne zarazne klice od kojih su najvažnije one od dizenterije, colli, ospice, parotistic epidemica te par slučajeva skarlatine i jedan slučaj paratifusa B. bila uzrokom povećane smrtnosti […]. Što se tiče higijenskih prilika te zgrade one nisu mogle biti ni uz najveće nastojanje na potrebnoj visini, jer je ovdje bio vrlo veliki broj djece, a sama zgrada je podpuno otvorena, tako da se može reći da je uspjelo da djeca nisu spavala pod vedrim nebom.212

Tijekom druge polovine kolovoza 1942. “Sokolana” je pretvorena u priručnu bolnicu za lakše bolesnu djecu, čime je smanjena smrtnost u tom objektu. Nasuprot tome, zgrada škole u Novom Sisku bila je primjerenija po svojim higijenskim uvjetima, budući da je imala vodovod i kanalizaciju. U školu su smještena najzdravija djeca koju se odmah moglo predati na skrb u obitelji. No, krajem kolovoza u školu su smještena i teško bolesna djeca iz “Sokolane”, pa se smrtnost i ondje povećala.213

U skladište “Solane” 22. kolovoza smješteno je oko 1200 zdrave djece. Navedeni objekt bio je na sunčanom mjestu, uz travnato dvorište i smrtnost je ovdje bila mala, a povećala se tek krajem istog mjeseca kada su na to mjesto upućena djeca rekonvalescenti iz škole u Novom Sisku. Kad je riječ o djeci umrloj u sisačkoj bolnici, navedeno je da su onamo upućivana najteže oboljela djeca, u mjeri u kojoj ih je bolnica mogla primiti. Osim navedenog, dr. Najžar je posebno istaknuo:

Opaženo je kod djece odmah prvih dana iza kako su došla u prihvatilište, da se u izmetinama djece nalazilo cijelo zrnje kukuruza, zatim zdrobljeni kukuruz (šrot) zatim trava, zemlja i t. d., t.j. razna teška podpunoma nepodesna i neprobavljiva hrana. Osim toga opažen je vrlo velik broj glista kod djece kao crijevni nametnici [koji] čine i te kako važnu ulogu za zdravlje djece. Obzirom na ovu točku ne treba se ni malo čuditi da su djeca već tako oslabljena lako podlegla mnogim bolestima.214

U vezi s pitanjem što su uprava prihvatilišta i pomoćno osoblje učinili kako bi se prilike popravile, dr. Najžar je naveo:

Radi velike žurbe, kojom se je trebalo otvoriti to prihvatilište i spasiti djecu učinjeni su nadčovječni napori sa strane uprave dječjeg prihvatilišta u prvom redu od strane Ministarstva udružbe i [Ministarstva] Zdravstva, a isto tako i od strane same uprave u Sisku. Nije ni čudo, da su pojedine osobe, koje su radile na toj organizaciji teže ili lakše oboljele od prenapornog rada. Najveću žrtvu je ovdje pridonio savjetnik Ministarstva udružbe profesor Bresler sa svojim saradnicima te g. Černozub[ov] od Ministarstva zdravstva. Isto tako je nadstojnik prihvatilišta Dr. Najžar uložio vrlo mnogo truda. Može se reći, da je sve stručno osoblje, liječnici, sestre pomoćnice, sestre Crvenog križa uložilo sav svoj trud. Najveća zapreka cielom tom nastojanju bile su neo bično nepovoljne prilike smještaja većine djece, a isto tako slabo moralno raspoloženje većine pomoćnog osoblja. Veliku su žrtvu pridonjele časne sestre dominikanke iz Zagreba, osobito sestra Imaculata Klobučar.215

Osim toga, dr. Najžar je spomenuo da su pomoć u zbrinjavanju djece pružili i predstavnici upravnih vlasti, ustaškog pokreta i sisačkog Hrvatskog Crvenog križa. Po primitku ovog dopisa dr. Salih Kulović, pročelnik Odjela društvovnog osiguranja, zaštite i skrbi Ministarstva udružbe, 17. rujna 1942. uputio je dopis Ministarstvu zdravstva u kojem je naveo:

Moli se naslovno Ministarstvo da savezno s prednjim izvješćem Uprave državne dječje poliklinike u Sisku izvoli odrediti komisiju, koja će na mjestu utvrditi razloge tako velike smrtnosti u Državnom dječjem prihvatilištu u Sisku, koje je pod nadzorom ovog Ministarstva, te koja će nadalje utvrditi, da li je učinjeno sve potrebno da se osigura građanstvo grada Siska od možebitnog širenja postojećih zaraznih bolesti. Moli se Ministarstvo, da izvoli nakon povjerenstvenog pregleda dostaviti ovom Ministarstvu priepis izvještaja   kao i mišljenje i priedlog na koji bi se način mogao smanjiti broj smrtnosti u navedenom prihvatilištu.— žurno je!216

Čini se da su pregled prihvatilišta u Sisku izvršili dr. Niktopolion Černozubov, kao predstavnik Ministarstva zdravstva i prof. Kamilo Brössler, kao predstavnik Ministarstva udružbe.217 No, nisam našao zatraženo izvješće s prijedlogom kako bi se smanjila smrtnost djece u sisačkom prihvatilištu.

Umiranje djece u Dječjem prihvatilištu Sisak se nastavilo. Do 24. prosinca 1942., nekoliko dana prije no što je prihvatilište zatvoreno, evidentirano je ukupno 1152 umrle djece.218 Pretpostavljam da dio te djece nije bio s Kozare, nego i iz drugih dijelova NDH.

U međuvremenu je ministar udružbe dr. Lovro Sušić 23. kolovoza 1942., u skladu sa smjernicama županstva pri Poglavniku, i u sporazumu s Uredom III UNS-a, odredio daljnji postupak s djecom koja su, “po nalogu Poglavnika”, iz sabirnih logora premještena u dječja prihvatilišta. Tako je Odjel za društvovno osiguranje, zaštitu i skrb Ministarstva udružbe tu djecu, ako su zdrava odmah, a ako su bolesna nakon zdravstveno-zaštitnog roka, trebao vratiti njihovim roditeljima, u slučaju da ne postoje “politički razlozi” koji bi to onemogućavali. Također je tu djecu trebalo predati hrvatskim i katoličkim obiteljima te, ako to zahtijevaju posebni razlozi, državnim i privatnim dječjim domovima i odgojnim zavodima.219

Dojenčad i mala djeca za koju ne postoje osobni podaci, trebali su biti proglašeni nahočadi i s njima je trebalo postupiti u skladu s postojećim zakonskim propisima. Odjel za društvovno osiguranje, zaštitu i skrb mogao je hraniteljima te djece odrediti redovnu financijsku potporu. Pri svemu navedenom Odjel za društvovno osiguranje, zaštitu i skrb trebao je surađivati s hrvatskim i katoličkim, crkvenim i dobrotvornim ustanovama i društvima, a posebno s “Caritasom” i Hrvatskim Crvenim križem. Provođenje navedenih poslova povjereno je nadstojniku Odsjeka brige za obitelj i djecu Odjela za društvovno osiguranje, zaštitu i skrb, prof. Kamilu Brössleru. O navedenoj djeci trebalo je voditi što točniju evidenciju, a sva su djeca proglašena pitomcima državne dječje zaštite Ministarstva udružbe.220

Središnjica Hrvatskog Crvenog križa se početkom 1943. obratila nadležnim vlastima sa zahtjevom da se za djecu smještenu kod raznih obitelji riješi pitanje zdravstvenog osiguranja. U skladu s navedenim određeno je da se toj djeci u Zagrebu i ostalim dijelovima NDH osigura potrebna zdravstvena skrb i, prema potrebi, bolničko liječenje na državni trošak.221


Zaključna razmatranja

Operaciju Borbene skupine “Zapadna Bosna” protiv partizana na Kozari treba sagledati u sklopu drugih operacija koje su snage NDH — samostalno ili u suradnji s Nijemcima — tijekom 1942. provele protiv partizana, ali i četnika, i u drugim dijelovima NDH, od Korduna, preko Bosanske Posavine, do Slavonije i Srijema. Tim je operacijama, u sklopu provođenja represivnih mjera, bilo pogođeno i civilno stanovništvo, uglavnom pravoslavno. Zajedničke operacije NDH, Nijemaca i Talijana protiv partizana, provedene početkom 1942. u istočnoj Bosni predstavljaju po mojem mišljenju zasebno  razmatranje.

Do spomenutih operacija došlo je u okolnostima kada vlasti NDH provode širu promjenu politike prema pravoslavnom stanovništvu (osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve, sklapanje primirja i sporazuma s nekim četničkim odredima, pozivanje pravoslavaca na službu u domobranske radne jedinice).

Dakle, dok s jedne strane traju vojne operacija protiv partizana (nekad i četnika), pri čemu je represivnim mjerama zahvaćeno i civilno stanovništvo, uglavnom pravoslavno, istovremeno se pokušava provesti mjere koje bi vodile smirenju stanja i smanjivanju represije prema pravoslavnom stanovništvu.

No, ovaj je prilog usredotočen na događaje na Kozari u lipnju i srpnju 1942. godine, odnosno na postupanje vlasti NDH i Nijemaca prema pravoslavnom stanovništvu iseljenom s tog područja.

Dodatni izvori nedvojbeno bi još bolje prikazali događaje povezane s operacijom Borbene skupine “Zapadna Bosna” protiv partizana na Kozari, kao i sudbinu civila evakuiranih s tog područja. S druge strane, osobito kada je riječ o brojčanim podacima, vidljivo je kako su dostupni izvori i postojeća literatura različiti, zbog čega je teško utvrditi točne podatke. Primjerice — koliko je točno osoba s Kozare upućeno u njemački logor u Zemunu, ili koliko je točno djece s Kozare upućeno na određene lokacije.

Smatram da sam uspio pokazati kako većina ljudi iseljenih s Kozare nije upućena u sabirni logor Jasenovac. Dakle, smatram krajnje upitnom tvrdnju, koja se i danas može čuti u srpskoj historiografiji, da je većina iseljenih s Kozare odmah pobijena, uglavnom u Jasenovcu.222 Naprotiv, vidljivo je da je Ustaška obrana težila u što većem broju uputiti iseljene s Kozare na područja sjeverno od Save i uopće nije željela primiti te ljude u logor Jasenovac. Jedan od razloga zašto iseljeni s Kozare nisu upućivani u Jasenovac nalazio se i u tome što je taj logor u spomenutom razdoblju trebao primiti velik broj židova koje su vlasti NDH iseljavale iz njihovih domova, kako bi ih uputile u njemačke koncentracijske logore. Također se može pretpostaviti da je Ustaška obrana namjeravala iseljene s Kozare uputiti u krajeve sjeverno od Save, kako bi ti ljudi opteretili i demoralizirali slavonske partizane.

U prilogu sam prikazao kroz kakve su sve teškoće i stradanja u Slavoniji prolazili iseljeni s Kozare, ali je isto tako vidljivo da je teško utvrditi kakva je, i u kojoj mjeri, bila njihova daljnja sudbina. Koliko ih je ostalo živjeti u područjima sjeverno od Save? Koliko ih se vratilo svojim kućama? Koliko ih se pridružilo partizanima? Koliko je iseljenih osoba stradalo u ratnim operacijama sjeverno od Save? Koliko ih je, na kraju, opet završilo u sabirnim logorima Jasenovac i Stara Gradiška? Sve su to pitanja na koja nisam mogao dati konačan odgovor.

Kada je riječ o sudbini djece s Kozare, smatram da sam pokazao da su njihovo preuzimanje iz sabirnih logora i kasniji postupak s njima te njihovu kolonizaciju organizirale vlasti NDH. U tom smislu, ulogu Diane Budisavljević koja se u posljednje vrijeme u određenim krugovima u Hrvatskoj posebno ističe, smatram pretjeranom. Čak se i iz tih krugova može čuti da im se priča o njihovoj heroini ponekad čini “izmišljenom” jer im je “teško pojmiti” da je režim poput ustaškog uopće dopustio Diani Budisavljević spasiti toliko djece.223 Zapravo, priča o Diani Budisavljević i jest izmišljena. Nije izmišljen dio koji se odnosi na njezine nesumnjive zasluge u humanitarnom radu i brizi za srpsku djecu, ali je izmišljena u dijelu koji se odnosi na pitanje kako je pod ustaškim režimom takva akcija spašavanja djece bila moguća. Bila je moguća zato što je sam režim — “po nalogu Poglavnika” — tu akciju odobrio i proveo. U vezi s navedenim slažem se s tvrdnjom povjesničara Tomislava Dulića koji je zaključio kako su nedvojbene zasluge Diane Budisavljević oko spašavanja srpske djece i vođenja kartoteke koja će kasnije omogućiti da neka od njih budu spojena sa svojim roditeljima, ali je istovremeno svojim radom “nesvjesno” pomogla politici Ante Pavelića da napuštena ili od roditelja odvojena srpska djeca budu razmještena po hrvatskim  obiteljima.224

Foto: Kozaračka djeca u prihvatilištu u Jastrebarskom

Svršetak


180 Zbornik dokumenata i podataka o NOR-u naroda Jugoslavije, tom XII, knjiga 2, dok. br. 109.
181 N. KISIĆ KOLANOVIĆ, Mladen Lorković, ministar urotnik, 196.
182  Dnevnik Diane Budisavljević 1941—1945, 69-78.
183 HR-HDA-226, Glavno ravnateljstvo za zdravstvo, Broj: 45.447-Z-1942.
184 HR-HDA-226, Glavno ravnateljstvo za zdravstvo, Broj: 46.886-Z-1942.
185 HR-HDA-491, Opće upravno povjereništvo NDH kod II. armate talijanske vojske/Višeg zapovjedništva talijanskih oružanih snaga “Slovenija-Dalmacija”, Broj:   8342/1942.
186 A. MILETIĆ, Koncentracioni logor Jasenovac 1941—1945., Dokumenta, Knjiga II, dok. br. 253. Ovdje je spomenuti dokument krivo datiran, a u samom prijepisu dokumenta također je došlo do pogreške u njegovom datiranju. Dokument je ponovno, ovaj put bez pogrešaka u datiranju, objavljen u: A. MILETIĆ, Koncentracioni logor Jasenovac, Knjiga IV, dok. br. 34.
187 A. MILETIĆ, Koncentracioni logor Jasenovac, Knjiga IV, dok. br. 33.
188  Dnevnik Diane Budisavljević 1941—1945, 208.
189 A. MILETIĆ, Koncentracioni logor Jasenovac, Knjiga IV, dok. br. 36
190 HR-HDA-221, Broj: 10.188/1943., Radna jedinica I. 1.
191 HR-HDA-226, Glavno ravnateljstvo za udružbu, Broj: 61.357/1942., Radna jedinica I. 2.
192 A. MILETIĆ, Koncentracioni logor Jasenovac 1941—1945., Dokumenta, Knjiga III, dok. br. 85.
193  Dnevnik Diane Budisavljević 1941—1945, 72-73, 91.
194  Isto, 72-73.
195 HR-HDA-421, Odjeljenje bezbjednosti, kut. 123, Federalna Država Hrvatska, Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača Zagreb, Broj: 2018/1945.
196 T. DULIĆ, Utopias of Nation, Local Mass Killing in Bosnia and Herzegovina, 1941—42, 250.
197 “Među djecom žrtvama odmetničkih zlostavljanja — Hrvatska nam je sada i otac i majka”, Hrvatski narod, br. 483, 23. srpnja 1942., 2.
198 HR-HDA-1450, svitak D-237, snimka 282, 2 armata, Comando artiglieria, No. 2003/1942.
199 Zbornik dokumenata i podataka o NOR-u naroda Jugoslavije, tom V, knjiga 32, dok. br. 147.
200 Ć. PETEŠIĆ, Dječji dom Jastrebarsko, Dokumenti (1939—1947.), 132-133.
201 HR-HDA-1549, III-20/1037, [NDH, Ministarstvo hrvatskog domobranstva, Obći odjel, Odsjek T.] Oznaka: A/III.I.-I/12.
202 HR-HDA-1450, svitak D-237, snimka 372, 2 armata, Comando artiglieria, No. 2523/1942.
203 HR-HDA-221, Broj: 10.250/1943., Radna jedinica II. 1.
204 HR-HDA-226, Glavno ravnateljstvo za zdravstvo, Broj: 49.534-Z-1942.
205 Isto.
206 HR-HDA-226, Glavno ravnateljstvo za zdravstvo, Broj: 54.660-Z-1942., Broj: 54.997-Z-II-1942., Broj: 73.813-O-1942.
207 “Sisačke viesti”, Hrvatske novine, Sisak, br. 29, 8. kolovoza 1942., 2-3.
208  “Viesti Gradskog poglavarstva”, Hrvatske novine, Sisak, br. 29, 8. kolovoza 1942., 2-3.
209 “Sisačke viesti”, Hrvatske novine, Sisak, br. 30, 15. kolovoza 1942., 2.
210 HR-HDA-226, Glavno ravnateljstvo za zdravstvo, Broj: 61.832-Z-1942.
211 Isto.
212 Isto.
213 Isto.
214 Isto.
215 Isto.
216 Isto.
217 Isto.
218 HR-HDA-421, Odjeljenje bezbjednosti, kut. 124, Kotarski N.[arodni] O.[dbor] Sisak, Kotarska komisija za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagaća, K. Broj: 155/1945. Riječ je o spisku djece umrle u Dječjem prihvatiliπtu u Sisku 1942. godine kojega je Gradskoj komisiji za utvrđivanje ratnih zločina u Sisku neposredno nakon rata predao učitelj Anton Dumbović.
219  Žene Hrvatske u Narodnooslobodilačkoj borbi, Knjiga druga, 377.
220 Isto.
221 HR-HDA-226, Glavno ravnateljstvo za zdravstvo, Broj: 2719-Z-IV-1943.
222 Primjerice vidjeti osvrt dr. Milana Koljanina na knjigu Bojan B. DIMITRIJEVIĆ Ustaška vojska Nezavisne Države Hrvatske 1941—1945 (Beograd, Institut za savremenu istoriju, 2016.) objavljen u: Istorija 20. veka, časopis instituta za savremenu istoriju, br. 1, Beograd 2017., 205.
223 Adriana PITEŠA, “Dianina lista — žena koja je uspjela prevariti sistem i spasiti 12.000 djece iz ustaških logora”, Jutarnji list, Zagreb, br. 4874, 10. 2. 2012., 28-29.
224 T. DULIĆ, Utopias of Nation, Local Mass Killing in Bosnia and Herzegovina, 1941—42, 25

Nikica BARIĆ

Axis Offensive on Kozara Mountain,  1942
— the Fate of the Prisoners of War, Civilians and Children

The paper presents the fate of the persons, mostly ethnic Serbs, captured during the large scale operation conducted under the command of the Wehrmacht in northwestern Bosnia, at the territory of the Independent State of Croatia, during June and July of 1942. The operation was aimed against the Partisan forces located in the areas of mountains Kozara and Prosara. Although the operation was conducted under the Wehrmacht command, forces used in the offensive were mainly units of the Croatian Home Guards and Ustasha militia. The operation ended with the encirclement and destruction of large number of Partisans. At the same time the operation was specific because the Partisans accepted frontal combat and withdrew large number of civilians behind their lines. During the offensive and after it was finished German and Croatian troops gathered more than 60.000 civilians, as well as captured Partisans, from Kozara area. The paper concentrates on how German army and Croatian authorities treated these prisoners and civilians. Many captured Partisans and their suspected collaborators were shot during or immediately after the operation. Thousands of them were transported to a German concentration camp in Zemun and then transferred as forced labor to Norway and Germany. Also a certain part of other civilians was sent as “free” labor force to Germany. Tens of thousands of the remaining civilians evacuated from Kozara area were resettled to the areas north from river Sava. Also, numerous children who remained parentless during the Axis offensive on Kozara, or whose mothers were forced to hand them over to the Croatian authorities, were sent to state run orphanages and medical institutions in Jastrebarsko, Sisak and Zagreb.

During the operation against Partisans at Kozara and in its aftermath, thousands of civilians were left homeless. They were forcibly resettled and many of them died of malnutrition, diseases, or were killed. It must be taken into consideration that these civilians were ethnic Serbs. Authorities of the Independent State of Croatia, and its ruling Ustasha regime, were strongly anti-Serb. The regime did not recognize the existence of Serbs on its territory and Serb population was officially labelled as “Greek-Eastern” and later as “Orthodox” population. It is therefore interesting to see how the authorities of the Independent State of Croatia treated such huge number of Orthodox civilians that were captured during the operation against Partisan forces in Kozara and who were seen by the Croatian authorities as hostile and suspicious. Using the available literature,  published sources, but also new archival documents, the paper tries to follow the fate of civilians resettled from Kozara area. The subject is also important in connection with the notorious Jasenovac concentration camp run by the Ustasha. The camp was located in the vicinity of the Kozara area and there are claims that large number of civilians evacuated from Kozara was sent to Jasenovac where they were executed. This paper shows that the largest number of these civilians was not sent to Jasenovac. Instead they were resettled to the areas north of river Sava.

Key words: the Independent State of Croatia, Kozara, Jasenovac concentration camp, Jastrebarsko children’s concentration camp, Sisak orphanage for child refugees, Diana Budisavljević

Prethodni članakRatni poraz RSK pretvoriti u pobjedu,
korak po korak kako nalaže Memorandum II
Sljedeći članakKako ostati normalan u ovom ludilu
u kojemu nitko nema hrabrosti reći istinu