Oluja je bila fantastična operacija koju zaista neke vojne akdemije po svijetu koriste kao primjer dobro pripremljene i izvedene vojne operacije. Problem oko Oluje u smislu njenih posljedica je u tome što Olujom Hrvatska nije KONAČNO oslobođena, i što to nije bila zadnja operacija, ili što zadnja operacija nije bile vojna nego diplomatska, kada je ostavljen komad istočnog hrvatskog teritorija procesu mirne reintegracije, kojim je izgubljeno pola onoga što je, ne teritorijalno ali definitivno politički, Olujom postignuto. Zato značajan podatak vezan uz Oluju, koji biva ignoriran a nikako ne bi smio biti, je da sve što je Domovinskim ratom postignuto, postignuto je na bojnom polju i svaki pedalj oslobođene zemlje, oslobodio je mali hrvatski vojnik s puškom u ruci a sve što je postignuto diplomatskim putem, velikim djelom je ostvareno s po Hrvatsku vrlo poraznim kompromisima na području Hrvatske i BiH, među kojima kao najznačajniji i s najtežim dugoročnim posljedicama, kojima još nismo vidjeli kraja, caruje mirna reintegracija.
Po 24. put Hrvatska slavi vojnu operaciju Oluja kojom je uništen zapadni i najveći dio treće srpske države na prostoru srpskih ekspanzionističkih ambicija. Tako je i teritorijalno uspostavljena hrvatska vlast u najvećem dijelu bivše SRH već priznate kao samostalna Republika Hrvatska.
Osvrtati se na Oluju ovih slavljeničkih dana na bilo koji način osim nazdravičarskog, može biti vrlo nezahvalno, jer taj čin je od deklarativno proglašene državne nezavisnosti s trećinom teritorija pod okupacijom, s namjernom izostavom riječi “konačno”, omogućio i stvarnu vlast na većini hrvatskoga prostora, što je i jedan od uvjeta da bi se jedan nacionalni prostor mogao smatrati državom.
Toliko je nezahvalno ne priključiti se ozračju bezrezervnog slavlja, da se u ove dane čak niti oni koji hrvatsku samostalnost nisu htjeli, ne usude bljuvati svoj otrov, nego izabiru umuknuti jedno tjedan dana (makar oni koji toliko mogu izdržati), pa će ako već moraju, čak i pohvaliti Oluju, ali ju usput i posoliti, naglašavajući kako se radi o pobjedi zasnovanoj na avnojevskim i zavnohičanskim temeljima.
Slično Srbiji koja bi istovremeno htjela u Europu a nikako se ne može oprostiti s Kosovom, tako bi i Hrvatska (politička vlast) htjela graditi bliske odnose sa Srbijom a da se istovremeno ne mora odreći Oluje kao slave vrijedne vojne operacije, što u zadrtom hrvatskom narodu ne bi bilo lijepo prihvaćeno. Zato valjda kao tampon pred Oluju, Hrvatska tolerira srb-sko slavlje, tako da i četničko-partizanska (anti)fašistička koalicija dobije svojih 5 minuta, da se dobro i zlo na svim stranama ujednači.
Znam da se u Knin redovno pozivaju saveznički predstavnici, pa bih volio znati, pozivaju li organizitori ustaničke proslave u Knin talijanskog amabasadora, jer niti oni 41. nisu bili bez saveznika.
Pred samu proslavu i Romi su dobili priliku preko HRT-a i na sve druge načine, na srpskih 700 tisuća pripisati i svojih stotinjak tisuća žrtava da nitko ne bi bio uskraćen priznanja. Brojke su pouzdane zahvaljujući neobičnoj memoriji suvremenika i nadnaravno pouzdanom sustavu usmene predaje.
Osim ratničke superiornosti, gdje su se Hrvati iskazali kao vrsni ratnici, sposobni i s inteferiorim naoružanjem, s kroničnim nedostatkom profesionalnog kadra, brojčano i logistički u daleko podređenom položaju, izvojevati pobjedu, drugi najznačajniji faktor za hrvatsku pobjedu je zatucana, mitomanska, balkanska, bizantska, glupost srpskog političkog i vojnog vodstva upečenog u srpski politički etos, kao što je kompromitaštvo i sluganstvo upečeno u hrvatski. Stoljeća se mogu promijeniti, cijeli svijet može biti podvrgnut tolikim socijalnim i uljudbenim promjenama da ga protekla generacija ne može ni prepoznati, ali te armirane karakteristike ovih dvaju različitih naroda traju do današnjih dana, s jedne strane napr. srpkom nesposobnošću danas prihvatiti kosovsku realnost i hrvatskom sposobnošću jednim iza drugoga njedriti političke vođe kompromitaškog, negodbenjačkog, sporazumaškog, sluganskog i izdajničkog mentaliteta.
Tako pred Oluju i svi drugi koji u Kninu nemaju što slaviti, dobiju svoju zadovoljštinu, od Jasenovca do Srba. To je otprilike kompromis – Pustite nas da slavimo Oluju a za uzvrat mi vama dopuštano slaviti pokolj i protjerivanje Hrvata iz Like. Vi ste tada pobili 400, a protjerali 200 tisuća naših, a mi smo pobili 400 a protjerali 200 tisuća vaših, i mogli bi reći “mirna Bosna” da nije hrvatske Predsjednice s jedne i Komšića s druge strane.
Romima je netom pred proslavu Oluje priznato 100 tisuća žrtava osim što i sve stavlja pred nepremostive matematičke poteškoće, gdje se 100 tisuća plus 700 tisuća mora nekako ugnječiti u totalnu cifru od 80 tisuća, što me podsjeća na muslimanske kalkulacije za mobilizaciju pred austro-ugarsku aneksiju Bosne – Ima Huseina 2 mijuna, Hasana 2 i po mijuna, Muhameda mijun i po i Ibrahima 2 mijuna. Podvuci i sračunaj. Nakon matematičke operacije dobro zapljuvanom tintiblajkom, matematički stručnjak proglašava cjelokupni sastav muslimanke armade “Sviju skupa njihaka ima tveeeeesta i pedeset ijada”.
Istovremeno se održavaju komemoracije za žrtve Oluje u Donjem Lapcu, par km od Boričevca i u hramu sv. Nikolaja u Vukovaru. Tako, kada su prije hrvatske proslave podmireni svi drugi osim Radina jer ne smije pribrojiti Talijane koju su završili u fojbama, pošto su njih tamo pobacali partizani, onda možemo bez grižnje savjesti u Knin. Ako su se Srbi nakon svega još uvjek osjetili uskraćenima, poslati ćemo Pupovca na post-mortem, na obilježavanje progona Srba u Krušedolu pod Fruškom gorom, gdje će Vučić, Dodik i Irinej izbljuvati sve hrvatske zločine otkako su se odmetnuli od matičnog naroda, pa do Oluje.
Ako im ni to nije dovoljno, a znamo da nije, zadovoljštinu će trebati čekati nekoliko desetljeća dok zadnji maloljetni sudionik Oluje ne umre i cijela stvar ne završi u povijesnim knjigama koje nitko ne čita.
Vratimo se na Oluju.
Oluja je bila fantastična operacija koju zaista neke vojne akdemije po svijetu koriste kao primjer dobro pripremljene i izvedene vojne operacije. Problem oko Oluje u smislu njenih posljedica je u tome što Olujom Hrvatska nije KONAČNO oslobođena, i što to nije bila zadnja operacija, ili što zadnja operacija nije bile vojna nego diplomatska, kada je ostavljen komad istočnog hrvatskog teritorija procesu mirne reintegracije, kojim je izgubljeno pola onoga što je, ne teritorijalno ali definitivno politički, Olujom postignuto. Zato značajan podatak vezan uz Oluju, koji biva ignoriran a nikako ne bi smio biti, je da sve što je Domovinskim ratom postignuto, postignuto je na bojnom polju i svaki pedalj oslobođene zemlje, oslobodio je mali hrvatski vojnik s puškom u ruci a sve što je postignuto diplomatskim putem, velikim djelom je ostvareno s po Hrvatsku vrlo poraznim kompromisima na području Hrvatske i BiH, među kojima kao najznačajniji i s najtežim dugoročnim posljedicama, kojima još nismo vidjeli kraja, caruje mirna reintegracija.
Oluja je vrijedna slave hrvatskog ratnika i isključivo hrvatskog ratnika. Na žalost, njegov utjecaj je konačno eliminiran “sječom” generala 2000. godine a hrvatski je ratnik doveden na prosjački štap u šatoru punom hrvatskih invalida, ostavljenih na milost i nemilost okrutnih političara koji su snagu i vlast stekli baš time što Oluja nije bila završana operacija nego je to ostavljeno mirnoj reintegraciji hrvatskoga istoka gdje je svakim pedljom vraćenoga teritorija, istovremeno izgubljen i pedalj hrvatskoga ponosa, istine, pravde i konačno suvereniteta.
Dapače, Hrvatima je i sama Oluja mogla biti uskraćena zahvaljujući hrvatskoj diplomaciji, koju je samo potpuni izostanak srpskog razuma, zamagljenog beskompromisnom megalomanijom, spriječio da ne prihvati plan Z4 i u Hrvatskoj ne ostane Republika Srpska Krajina, sa srpskom zastavom na kninskoj tvrđavi, kao što je u Bosni ostala Republika Srpska.
Osim ratničke superiornosti, gdje su se Hrvati iskazali kao vrsni ratnici, sposobni i s inteferiorim naoružanjem, s kroničnim nedostatkom profesionalnog kadra, brojčano i logistički u daleko podređenom položaju, izvojevati pobjedu, drugi najznačajniji faktor za hrvatsku pobjedu je zatucana, mitomanska, balkanska, bizantska, glupost srpskog političkog i vojnog vodstva upečenog u srpski politički etos, kao što je kompromitaštvo i sluganstvo upečeno u hrvatski. Stoljeća se mogu promijeniti, cijeli svijet može biti podvrgnut tolikim socijalnim i uljudbenim promjenama da ga protekla generacija ne može ni prepoznati, ali te armirane karakteristike ovih dvaju različitih naroda traju do današnjih dana, s jedne strane napr. srpkom nesposobnošću danas prihvatiti kosovsku realnost i hrvatskom sposobnošću jednim iza drugoga njedriti političke vođe kompromitaškog, negodbenjačkog, sporazumaškog, sluganskog i izdajničkog mentaliteta.
Zato je Oluja vrijedna slave hrvatskog ratnika i isključivo hrvatskog ratnika. Na žalost, njegov utjecaj je konačno eliminiran “sječom” generala 2000. godine a hrvatski je ratnik doveden na prosjački štap u šatoru punom hrvatskih invalida, ostavljenih na milost i nemilost okrutnih političara koji su snagu i vlast stekli baš time što Oluja nije bila završana operacija nego je to ostavljeno mirnoj reintegraciji hrvatskoga istoka gdje je svakim pedljom vraćenoga teritorija, istovremeno izgubljen i pedalj hrvatskoga ponosa, istine, pravde i konačno suvereniteta.