Do 1995. Hrvatska je bila porobljena a danas pod imenom samostalnosti i nezavisnosti živi kao sama svoja kontradikcija, suprotstavljena i samim tim pojmovina kojima se tobože ponosi.
Ne bavim se Hrvatskom iz profesije, ni iz hobija, niti da bi od toga živio, već isključivo iz biologije. Ne vodim se svjetskim ideologijama, niti bilo čim što sam čuo ili pročitao, nego isključivo biološki, onim što sam doživio i osjetio na vlastitoj koži, a to je bio sustav u kojemu nije bilo moguće živjeti slobodno i napredovati a istovremeno sačuvati nacionalni ponos, ljudski dignitet, pravo tumačiti istinu onako kako sam ju vidio i osjećati se čovjekom. Sve što pročitam iz povijesti ili čujem od suvremenika, tek može ići u podršku onome što sam iskusio.
Ne smetaju mi oni drugačijeg svjetonazora, vjeroispovijesti ili porijekla, ali svaki puta kada vidim ljude koji na bilo koji način provode ili promoviraju ono u što sam se osobno uvjerio da predstavlja zlo, iz svega grla trubim na uzbunu.
Pišem o tome, govorim i prenosim riječi drugih koji slično misle. Radim to već 50 godina svakodnevno i ne mogu stati. Slijedio sam jednog vođu koji radi takvih stavova izgubio život i služio u organizaciji čiji je lider, promičući iste vrijednosti jedva preživio atentat. Bio sam suradnik, suborac i istomišljenik mnogih koji su također, javno zastupajući ta prava na nacionalni ponos i ljudski dignitet izgubili glavu. Sam sam se nekoliko puta našao u situaciji da sam trebao spašavati glavu i zahvaljujem providnost da sam živ.
Nisam htio postati još jedan njihov lijepi pitomi cvijet kojega će odrezati i staviti u vazu da uvene, nego divlji, bodljikav, otporan, uporan i težak za pronaći i otkinuti, radi čega im ga je nemoguće prežaliti i zaboraviti.
Doživio sam hrvatsku samostalnost, plaćenu životima ljudi koji iz istih ovih pobuda nisu bili spremni živjeti pod uvjetima koje sam opisao i očekivao sam da će samostalna Hrvatska načelno, simbolički, politički i praktično predstavljati negaciju svega onoga što nas je ovako razbacalo po svim kontinentima ovoga svijeta, bilo da smo spašavali glavu ili tražili slobode i prosperiteta u tuđini, kada to u vlastitoj domovini nije bilo ostvarivo.
Gledam danas kako se s vrhova vlasti slavi junake onih koji su nas toliko ugnjetavali, kako državno vodstvo komememorira i polaže vijence za žrtve naših ugnjetavača, negatora našega postojanja i boraca protiv naše samostalnosti, na mjesta njihovih bitaka, dok u isto vrijeme ignorira žrtve hrvatske borbe za nezavisnost, zatrpane po jamama načičkanima diljem Hrvatske. Ne ulazi u moj mentalni sustav podatak da se u samostalnoj Hrvatskoj obnavljaju spomenici četničkim ustanicima protiv hrvatske samostalnosti a jame natrpane Hrvatima izginulim za tu samostalnost ostavljaju obrasle travom i korovom nezabilježene kako se za njih nebi ni znalo.
Do 1995. Hrvatska je bila porobljena a danas pod imenom samostalnosti i nezavisnosti živi kao sama svoja kontradikcija, suprotstavljena i samim tim pojmovina kojima se tobože ponosi.
Danas sam svjedok da se nekad javno, a nekad zavijeno promoviraju iste one vrijednosti kojih smo se tolike godine nastojali osloboditi i u to uložili tolike živote. Unatoč svih podataka, dokumenata, dokaza i argumenata o tome kako su nas maltretirali, zatvarali, protjerivali i ubijali od 1918. pa do osamostaljenja, onaj koga se ne može uvjeriti da je to bilo zlo i ustraje u tome da te ljude i te pokrete treba slaviti i njihove žrtve žaliti, neka slavi i neka žali, ali taj ne bi nikako smio voditi ovu državu ili sjediti u njezinu predstavničkom tijelu. Ako to ne možemo mijenjati onda smo sužnjevi, a ako ne želimo, onda nismo zavrijedili ni slobodu ni samostalnost.
Ne bavim se Hrvatskom iz profesije, ni iz hobija, niti da bi od toga živio, nego strepim da nam se ne vrati ono čega smo se tako teško oslobodili i kad vidim ljude koji na bilo koji način provode ili promoviraju ono u što sam se osobno uvjerio da predstavlja zlo, iz svega grla trubim na uzbunu i ne mogu stati.
