Riječ autora na predstavljanju knjige
Stoljeće srbijanskoga terora 1918. – 2018.

0
2452

Srbija je uspjela u Hrvatskoj instalirati provoditelje srbijanskih državnih interesa, potaknuti politiku hrvatske šutnje, te obnoviti stare i definirati nove velikosrbijanske i jugokomunističke mitove, koji služe kao podloga i opravdanje za agresije na hrvatski puk, teritorij, jezik, kulturu, identitet i međunarodni položaj. Možemo s pravom reći da je srbijanska propaganda uspjela i uspijeva sijati i dalje neviđene laži, konstrukcije i mitove na račun hrvatskoga naroda, njegovih politika i država, povijesti i sadašnjosti, pa tako i na račun Katoličke crkve u Hrvata. Nadalje – a srpskim mitizacijama i fantomskim dometima širenja prijevare i laži doista nema kraja – sa svojim je saveznicima Srbija uspjela od četnika Vučića u Hrvatsku instalirati “europskoga Vučića”.

AUTOR: NENAD PISKAČ

“Stoljeće srbijanskoga terora 1918. – 2018.” logičan je nastavak moja prethodna tri publicistička naslova objavljena u proteklome desetljeću: “Poražena Hrvatska” u kojemu sam ukazao na viruse današnjega stanja, “Nebeska Srbija u Hrvatskoj” u kojemu sam na osnovi izvornih srbijanskih dokumenata dokazao da nije bilo hrvatskoga zajedničkoga zločinačkoga pothvata protjerivanja Srba iz Hrvatske i “Haag protiv Hrvatske” kojemu su povod bile domaće i svjetske reakcije na uhićenje generala Ante Gotovine.

Ideju o potrebi knjige s temom srbijanskoga terora upućene najširoj javnosti dobio sam još godine 2000. kad je 24. studenoga u Zagrebu održan Summit Zapadnoga Balkana u režiji tadanjih država članica EU koje su stvorile prvu monarhističku i drugu komunističku Jugoslaviju. Obje totalitarne i pogubne za hrvatski narod i njegovu državnost. Obje su bile izraz trajne i nepromjenjive težnje Srbije za uspostavom velike Srbije. Ideju o uspostavi Zapadnoga Balkana poduprle su u Hrvatskoj poražene snage u Domovinskome ratu sklone (neo)jugoslavenskoj i velikosrbijanskoj politici i ideologiji.

Hrvatska je u 21. stoljeće na političkome planu ušla nespremna u odnosu na (neo)jugoslavensku i na velikosrbijansku ideju, iako je summitom supredsjedao upravo tadanji njezin predsjednik Stjepan Mesić. Plodovi summita bili su i ostali protuustavni. U Ustavu Republike Hrvatske stoji članak kolokvijalno nazvan Tuđmanova tvrđava. U njemu piše: Zabranjuje se pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku.

U trećoj točki završne Deklaracije zapadnobalkanskoga summita, suprotivo Ustavu, navedeno je: “Od sada, šefovi država i Vlada pet zemalja (Albanije, Makedonije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Jugoslavije) na koje se proces odnosi obvezuju se da će između svojih država sklopiti sporazume o regionalnoj suradnji koji predviđaju politički dijalog, regionalno područje slobodne trgovine, kao i blisku suradnju na području pravosuđa i unutarnjih poslova, posebice radi jačanja sudstva…”. Nitko ne propituje jesu li naši demokratski legitimiteti vjerni Deklaraciji ili Ustavu. Do summita Hrvatska je bila regionalna sila, tada je, mimo volje hrvatskoga naroda postala regionalni talac. Deklaraciju su na hrvatsku štetu, na ovaj ili onaj način – provodile sve vlade, predsjednici Države i Sabora od 2000. do danas kad iznova “uživamo” gorke plodove prethodno uspostavljene regionalne suradnje Zapadnoga Balkana.

Na što konkretno mislim? Prihvaćanjem Deklaracije g. 2000. kao nadustavnoga akta moguće je, primjerice, objasniti zašto do danas nije proveden Sporazum o normalizaciji odnosa između Hrvatske i Srbije iz g. 1996. I zašto nam Srbija nije platila ni lipe ratne odštete. I kako to da je Srbija u zabrinjavajućoj mjeri uspjela izjednačiti krivnju između žrtve i agresora, i kako se uopće moglo dogoditi da je Srbija u stranoj, a uvelike i u domaćoj javnosti nametnula tezu o “građanskom ratu”, i da mu je povod bila izmišljena srpska ugroženost.

Možemo, nadalje, primijetiti da je Srbija uspjela u Hrvatskoj instalirati provoditelje srbijanskih državnih interesa, potaknuti politiku hrvatske šutnje, te obnoviti stare i definirati nove velikosrbijanske i jugokomunističke mitove, koji služe kao podloga i opravdanje za agresije na hrvatski puk, teritorij, jezik, kulturu, identitet i međunarodni položaj. Možemo s pravom reći da je srbijanska propaganda uspjela i uspijeva sijati i dalje neviđene laži, konstrukcije i mitove na račun hrvatskoga naroda, njegovih politika i država, povijesti i sadašnjosti, pa tako i na račun Katoličke crkve u Hrvata. Nadalje – a srpskim mitizacijama i fantomskim dometima širenja prijevare i laži doista nema kraja – sa svojim je saveznicima Srbija uspjela od četnika Vučića u Hrvatsku instalirati “europskoga Vučića”.

Velikosrpsko –”belosvetska” alkemija u posljednjih dvjesta godina laži pretvara u istine, a istine u laži. Sabirni i radni logor Jasenovac pretvorila je u monstruozan mit o Jasenovcu logoru smrti za 760.000, pa čak i do “dva miliona” žrtava, a svoj logor Sajmište i pokolj vlastitih Židova pretvorila je u nepostojeću činjenicu. Srbija u New Yorku komemorira i danas Jasenovac, a šuti o vlastitom monstruoznom Sajmištu, isto tako o Vukovaru za čiju bolnicu je Stanimirović napisao da “poslednje ustaško uporište”. Srbija je istom tom alkemijom istinskog antifašista i partizanskog ustanika protiv sila Osovine, NDH i velikosrpsko-monarhističke Jugoslavije, partizanskog pukovnika Franju Tuđmana, ozloglašivala širom svijeta kao fašista i ustašu, a svoje fašističko-četničke vojvode pretvarala u “europske Vučiće”, kao primjerice četnika Dražu Mihailovića u “prvog gerilca Europe”. I svoje zločinačke episkope kao što je bio Velimirović posvećivala za svece, a hrvatska utjelovljenja kršćanske ljubavi i humanizma uosobljena u blaženom nadbiskupu dr. Alojziju Stepincu klevetala, kočeći u Vatikanu, za sada uspješno, čak i njegovu kanonizaciju.

Hrvatska već godinama plaća ratnu odštetu agresorima premda Hrvatsku, osim Istre, Zagorja i još ponekog “ostatka ostataka”, Srbija smatra i danas svojim teritorijem kojega treba u pogodnim geopolitičkim okolnostima “osloboditi” i “prisajediniti”. Zbog toga srbijanski operativci i petokolonaške sluge beogradskoga velikosrbijanskoga stožera njeguju u Hrvatskoj kult srpske ugroženosti, konstrukciju o fašizaciji Hrvatske i mit o Oluji kao pogromu Srba. To je dio njihove perfidne šovinističke strategije. Sprječavajući, naime, pozicioniranje hrvatske države u srednjoeuropsko i mediteransko okružje, zadržavaju je što bliže balkanskoj krčmi, koju je njezin britanski političko-medijski pokrovitelj nazvao “jugosferom”, a Bruxelles prihvatio pod drugim imenom i proslijedio tu multi-kulti fantazmu Berlinu da je ovaj operativno provede.

Ova knjiga, koju posvećujem uspomeni na brata Miru – junaka Domovinskoga rata, obrana je hrvatskoga Ustava. Čak i ovakvoga kakav jest. Njega treba, zajedno s izbornim i političkim sustavom prilagoditi stvarnim temeljima i potrebama nacionalne države hrvatskoga naroda, a u njemu ostaviti Tuđmanovu tvrđavu.

Kao hrvatski branitelj ne mogu mirno promatrati unutarnju puzeću agresiju i taktiku postupnoga kuhanja žabe kojom se oduzima dostojanstvo i vitalnost narodu i suverenitet državi. Kako to rade poražene snage u Domovinskom ratu, opisao sam u kolumnama objavljenima na portalu Hrvatskoga kulturnoga vijeća, kojemu zahvaljujem na povjerenju i slobodi koju uživam kao novinski autor. Dio tih kolumni objavio sam u posljednja tri poglavlja ove knjige. Prvo se odnosi na povijesni presjek srbijanskoga terora u razdoblju od Karađorđevića i Pribićevića do Vučića i Pupovca. Ostala tri govore o hrvatskoj suvremenosti koja ponavlja iste obrasce pokoravanja hrvatskoga naroda i države već provedene u prethodne dvije Jugoslavije i na okupiranim područjima u okupatorskoj RSK. Političko srpstvo u Hrvatskoj ne zadovoljava se statusom nacionalne manjine, već, kako i pišem u četvrtom poglavlju, nastoji stvoriti uvjete da postane politički narod, kao i prije u Jugoslaviji i neustavnoj RSK.

Čitatelj će primijetiti i to kako s prijezirom odbacujem obnovu politike hrvatske šutnje. Priznajem, politički sam nekorektan. I bit ću i dalje što se snažnije bude granatirala Tuđmanova tvrđava. Ova knjiga bila bi posve nepotrebna da je u Hrvatskoj zaživjelo pluralno društvo i slobodna medijska scena. U tom slučaju ja bih pisao samo kajkavsku poeziju! U dominantno jednoumnim okolnostima nije nikakvo iznenađenje što u nas nisu zabranjeni totalitarni simboli, mitovi, politike i ideologije velikosrpstva i jugokomunizma, dva najveća neprijatelja Hrvata i Hrvatske u proteklom stoljeću. Oba smo porazili u Domovinskom ratu, ali nismo računali na unutarnju agresiju u mirnodopskim okolnostima. Zbog toga umjesto kajkaviane pišem o onome što mi nalažu znakovi vremena.

Zadaća u ratu pobjedničkoga i čestitoga, a u miru izdajom poraženoga naraštaja jest odgojiti hrvatske političare spremne za održivu sadašnjost i hrvatsku budućnost. Za današnju meku okupaciju najviše smo sami krivi. Dopustili smo da nam poražene snage, služeći se svakojakim mimikrijama, zauzmu politički, medijski i kulturni prostor. No, u knjizi nisam pesimist, iako ni osobit optimist. Zabrinut jesam. Nastojao sam biti objektivan. Svaki je navod utemeljen na lako provjerljivim podatcima. Unatoč tomu onaj dio knjige prema kojemu je napravljen scenarij za dokumentarni film o stotinu godina srbijanskoga terora, na poticaj domaćih poraženih snaga u Domovinskom ratu podvrgnut je državnoj kritici Aleksandra Vučića srbijanskoga predsjednika, i Nebojše Stefanovića, ministra unutarnjih poslova. Taj je pak ustvrdio, aludirajući posebice na film “Mit o Jasenovcu”, da su jedina žrtva iz kratkotrajnoga vremena NDH – Srbi. Jasenovac, dakle, pod mjerodavnošću je ne samo srbijanskog predsjednika, nego i srbijanskog ministra unutarnjih poslova.

Oslonimo li se na dosadašnja iskustva, realno je očekivati da će ovu neveliku knjigu glavna struja etiketirati po načelu orjunaša Vladimira Čerine: da Zagrebu treba silom nametnuti mozak i dušu Beograda. No sve to me zapravo kao pobjednika u ratu ne zanima, osim kao dobrodošla reklama knjizi. Zanima me pak osvijestiti činjenicu da se u Hrvatskoj i Srbiji istodobno relativiziraju i prikrivaju zločini počinjeni u ime Jugoslavije i u ime velike Srbije.

Srbijanska politika prema Hrvatskoj onoliko je jaka koliko je hrvatska politika slaba. A danas je slabija nego jučer. Bilo bi krivo za obnovu velikosrpske i jugokomunističke politike i mitova kriviti samo saborskoga zastupnika srpske nacionalne manjine Milorada Pupovca i njegov etnobiznis. Pupovac je, istina, lukav poput Svetozara Pribićevića, svakako korisniji Beogradu negoli Dušan Dragosavac prekjučer ili Jovan Rašković i Vojislav Stanimirović jučer. No, on je, ipak, unatoč svim smicalicama i privilegiranom statusu samo posljedica.

Uzrok problema naznačenih u knjizi političke su stranke i njihove suvremene guske u magli u članstvu i osobito na čelnim pozicijama. Bez otpora uvele su u Hrvatsku protuustavno zapadnobalkansko licemjerno grljenje. Srbija se s druge strane nije zadovoljila osvajanjima ostvarenima u proteklom stoljeću. Sustavom spojenih posuda stvaraju se pomalo uvjeti za ponavljanje protekloga krvavoga stoljeća. Pred nama je otvoreno pitanje: Je li u Hrvatskoj obnova i unošenje jugoslavenskih odnosa i velikosrpskih “vrjednota” incident, privremeno posrnuće ili službena državna politika? U potrazi za tim odgovorom nastala je ova knjiga. Nadam se da će i čitateljima pomoći u njihovim dvojbama i odlukama prije i poslije izbora.