Na mikro-razini svi ti ljevičari, desničari, centristi i ostali kruhoborci u Hrvatskom saboru (osobito kad su organizirani u “klubove”) – barem kako mene pamćenje služi, a služi me dobro! – prije ili kasnije postaju, ili će postati, majmunjak koji otima naše banane. Jednostavno, svi ti saborski zastupnici, sve te saborske stranke, svi ti klubovi, bili kakvi i koliki brojčano bili – sve dok se sa zdravim mozgom ne uskladi Izborni zakon, bolje rečeno, sve dok se sa zdravim mozgom ne uskladi Hrvatski ustav – dotle ćemo se natezati oko ljevice i desnice i sličnih dosjetki, bez obzira hoće li nas (ili njih) internet trpjeti. I korona.
Deseti se saziv Hrvatskoga Sabora sastoji od 151 zastupnika. Uglavljeni su oni u 13 ad hoc organizirana tzv. zastupnička kluba, adecednim redom:
- Domovinski pokret;
- Hrvatska demokratska zajednica;
- Hrvatska narodna stranke liberalnih demokrata plus nezavisni;
- Hrvatska seljačka stranka plus Hrvatska stranka umirovljenika;
- Hrvatska socijalno-liberalna stranka plus Narodna stranka reformista;
- Hrvatski suverenisti;
- Istarski demokratski sabor;
- Most nezavisnih lista;
- Nacionalne manjine;
- Samostalna demokratska srpska stranka;
- Socijaldemokratska partija Hrvatske;
- Stranka s imenom i prezimenom plus Pametno plus Građansko-liberalni savez;
- Zeleno-lijevi blok tj. Možemo plus Radnička fronta plus Nova ljevica plus nezavisni.
Prema internim regulama Hrvatskoga Sabora, da bi se tamo utemeljio zastupnički klub nužno je da se okupe najmanje tri postizborna (?!) sličnomišljenika, više zbog toga da bi na ime “kluba” ishodili dodatna financijska sredstva, nego što doista zastupaju slična mišljenja nesvjesnih birača uz pomoć čijih su se glasova u Sabor uhljebili.
Imajući to na umu, izborni legitimitet za ustroj u “klubove”, ima njih svega šest (HDZ, SDPH, Domovinski pokret, Most, IDS i Možemo) koji su na izborima osvojili najmanje tri (i/ili više) vlastita mandata, dok svi preostali sudjeluju u onome što se zove trgovačkim ili klijentelističkim postizbornim “parlamentarizmom”, što je pak stvar iz koje proistječu “sva zla ovoga svijeta”.
Uz toplu ljudsku kolektivističku misao da “klub” ostvaruje dodatna prava na financije, urede, usluge, itsl. (veća “prava” nego što ih ostvaruje pojedinac-zastupnik, koji zasebno, sam na svijetu, luta hodničkom saborskim meanadrima, prije nego što se spusti na hranjivi kompletni ručkić od toplih ljudskih dadesetak kuna da bi spasio iscrpljeno tijelo), posebno veselu pripovijetku predstavlja tzv. Klub zastupnika nacionalnih manjina.
Jer, naime, Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja iz sfere zapadne demokracije koja podrazumijeva, a što je još gore, i primjenjuje, praksu predizbornih a potom i postizbornih koalicija, koja kombinacija najizravnije znači prijevaru izborne volje birača!
Uz toplu ljudsku kolektivističku misao da “klub” ostvaruje dodatna prava na financije, urede, usluge, itsl. (veća “prava” nego što ih ostvaruje pojedinac-zastupnik, koji zasebno, sam na svijetu, luta hodničkom saborskim meanadrima, prije nego što se spusti na hranjivi kompletni ručkić od toplih ljudskih dadesetak kuna da bi spasio iscrpljeno tijelo), posebno veselu pripovijetku predstavlja tzv. Klub zastupnika nacionalnih manjina.
Raznorodni “autohtoni” manjinci u raznorodnim klubovima
Naime, po nakaradnom hrvatskomu Izbornom zakonu, nacionalne manjine (njih 21, kako piše u preambuli Ustava), imaju zajamčenih 8 zastupnika, od čega su posebno 3 zajamčena Srba (načelo: 3+5), ali su još trojica Hrvati iz tzv. dijaspore, bolje rečeno, 3 Hercegovca (5+3-3).
Nu, trojica Hercegovca nemaju zasebni “klub”, već oni, naime, spadaju pod HDZ (ili kao u prošlom 9. sazivu Sabora, general Glasnović, mogu biti nezavisni ili otići u neki drugi ad hoc “klub”), dok u ovoj kao i prethodnim prigodama, “klub” zastupnika Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) predstavljaju Milorad Pupovac, Dragana Jeckov i Boris Milošević. Što bi “relativno” bilo u redu, samo kad zajamčeni zastupnici SDSS-a ne bi istodobno bili i članovi Kluba zastupnika nacionalnih manjina. Drugim riječima, ti su srpski zastupnici – koliko je javnosti dostupno razumjeti – uhljebljeni u najmanje dva saborska ad hoc “kluba”, a još uz to, kako na saborskim web-stranicama stoji, u ovom 10. sazivu Sabora, Ermina Lekaj Prljaskaj i Vladimir Bilek pod egidom “nezavisnih” omogućili su da nastane i “klub” Hrvatske narodne stranke liberalnih demokrata i nezavisnih zastupnika (na čelu je onaj Predrag Štromar, bivši Plenkovićev ministar iz HNS-a), a istodobno su i Ermina i Vladimir članovi “kluba” manjinaca?!
Čudnovata je sve to, dakle, pripovijetka: kako je moguće biti istodobno članom nekoliko raznorodnih “klubova” u parlamentu? U kojemu to parlamentu na svijetu postoji takva praksa?
Usput, ne govorimo ovdje a mogli bismo, o jednoj još zabavnijoj sitnici: naime, izvorna načela Ustava podrazmijevala su autohtone nacionalne manjine (ono što se u socijalizmu/komunizmu zvalo “narodnostima”), što znači, podrazumijevala su povijesne manjine koje žive na hrvatskom (nacionalnom) teritoriju. Po logici stvari, takvih autohtonih manjina u modernoj Hrvatskoj eventualno može biti jedna (hrvatski Srbi), a nategnuto još dvije-tri. Otkud je onda u preambulu Ustava izronilo njih čak dvadeset i jedna (21) “autohtona” nacionalna manjina, daleko više nego što ih ima primjerice, u Francuskoj ili u Njemačkoj?
En passant, jedan od zabavnijih saborskih viceva kojega je autor ovoga teksta uočio na saborskim službenim web-stranicama, jest da je tajnik “Kluba zastupnika nacionalnih manjina”, ni više ni manje nego – Slavko Rako: Imoćanin, moj daljnji rođak preko pokojne mame, moj gimnazijski i generacijski kolega, brucoški frend, ratni dopisnik iz Sarajeva, svojedobni glasnogovornik MUP-a, itd. Kakve veze on s manjinama, osim kruhoboračkih, ima?
Nova ljevica i stara desnica
Enciklopedija.hr izrijekom navodi kako su “pokreti nove ljevice uspjeli afirmirati važnost spolne jednakosti, ljudske osobnosti, te opiranja mentalitetu potrošačkoga društva kao i masovnim medijima”, te da je “dio nove ljevice izravno utjecao na razvoj ekološke misli i pokreta (stranke zelenih), te na razvoj radikalnoga feminizma”, iako se “nezadovoljan tijekom i rezultatima pokreta, dio ljevičarskih skupina priklonio oružanomu teroru, osobito u Njemačkoj (grupa Baader-Meinhof) i Italiji (Crvene brigade)”.
Poučna je u svemu tome poruka u animalnoj basni o žabi i škorpiji koja ne može protiv svojega karaktera, tijekom čijega čitanja i razumijevanja bi valjalo razmisliti i o tome je li Hrvatski Sabor kao takav – bez obzira na imanentnu mu prijevaru narodne volje i bez obzira je li ili nije polovica hrvatskoga biračkoga tijela uopće izišla na izbore – lijevi ili je desni?!
Dopustimo digresiju: netko vrlo mudar u natuknici na enciklopediji.hr sročio je misao kako je nova ljevica naziv za skupinu radikalnih kontemplativaca koji su “nedavno”, tj. u razdoblju između kasnih 1950-ih i ranih 1970-ih, nastojali oživjeti zamrlu socijalističku misao, odbacujući pritom neke od vrijednosti “tradicionalne ljevice” (?!), navodeći kako tamo spadaju također politički i kulturni pokreti koji su zastupali “nove društvene vrijednosti” (primjerice, studentski pokreti 1968., a u filozofskom smislu obnovljena tzv. Frankfurtska škola, plus “revolucionari” poput Mao Zedong i Che Guevare, na tradicijama anarhističkoga mišljenja mislilaca poput Bakunjina, dometnimo ovdje proizvoljno, i Buharina na kojega se nedavno iznebuha pozvao trenutni hrvatski predsjednik Z. Milanović), te je tako nova ljevica zauzela kritički odnos prema “realnom socijalizmu” u (ondašnjoj) Istočnoj Europi, ali i prema (ondašnjim) komunističkim strankama na Zapadu, dovevši u pitanje tvrdnje “tradicionalne ljevice” o neumitnom “slomu kapitalizma”. Enciklopedija.hr uz to izrijekom navodi kako su “s druge strane, pokreti nove ljevice uspjeli afirmirati važnost spolne jednakosti, ljudske osobnosti, te opiranja mentalitetu potrošačkoga društva kao i masovnim medijima”, te da je “dio nove ljevice izravno utjecao na razvoj ekološke misli i pokreta (stranke zelenih), te na razvoj radikalnoga feminizma”, iako se “nezadovoljan tijekom i rezultatima pokreta, dio ljevičarskih skupina priklonio oružanomu teroru, osobito u Njemačkoj (grupa Baader-Meinhof) i Italiji (Crvene brigade)”.
Isto to mudro “mrežno izdanje” Hrvatske enciklopedije Leksikografskoga zavoda Miroslava Krleže navodi da je “desnica”, tome usuprot, “politička pripadnost i položaj desno od centra i suprotna ljevici u razvrstavanju političkih snaga na ideološkom spektru”, te da je “pojam desnice nastao u doba Francuske revolucije kao oznaka za parlamentarno okupljanje pristaša onodobnoga francuskoga kralja i monarhije u klupe na desnoj strani (gledano s mjesta predsjedatelja u skupštini)”, iako je tijekom povijesti desnica postala nazivkom za “različite političke i moralne stavove, od konzervativnog otpora društvenim inovacijama i demokratskim promjenama do krajnjih autoritarnih i profašističkih izbora”, iz čega proizilazi da je “desničar pripadnik desne politike tj. onaj koji je često netolerantan prema svemu novomu i različitomu”, budući da je desnica, između ostaloga, uglavnom i sinonim za konzervativizam.
Kruhoborci
Po svim politološkim parametrima, najekstremnija desničarska stranka zastupljena u Hrvatskom Saboru jest SDSS, na čelu sa dr. Miloradom Pupovcem udruženim s predsjednikom SNV-a Borisom Miloševićem, koji je pak nedavno Milošću Božjom rukopoložen za potpredsjednka novoimenovane Vlade RH, a koji SDSS svoje ekstremno desničarenje prikriva ekstremnim ljevičarenjem.
U praxisu, slijedom rečenoga, kad ih posložimo, u 10. sazivu Hrvatskoga Sabora, vjerojatno bi to, grubo promatrajući, izgledalo ovako:
DESNO 1: Klub zastupnika Hrvatskih suverenista
DESNO 2: Klub zastupnika Domovinskog pokreta;
DESNO CENTAR: Klub zastupnika Hrvatske demokratske zajednice;
KRIPTODESNO: Klub zastupnika nacionalnih manjina;
VRLO DESNO: Klub zastupnika Samostalne demokratske srpske stranke;
LIJEVO CENTAR: Klub zastupnika Socijaldemokratske partije Hrvatske;
CENTAR TRENUTNO: Klub zastupnika Mosta nezavisnih list;a
LIJEVO UPITNO: Klub zastupnika Istarskog demokratskog sabora;
UMJERENO LIJEVO: Klub zastupnika Stranke s imenom i prezimenom, Pametnog i Građansko-liberalnog saveza;
VRLO LIJEVO: Klub zastupnika zeleno-crvenog bloka;
KRUHOBORCI 1: Klub zastupnika Hrvatske narodne stranke liberalnih demokrata i nezavisnih zastupnika;
KRUHOBORCI 2: Klub zastupnika Hrvatske seljačke stranke i Hrvatske stranke umirovljenika;
KRUHOBORCI 3: Klub zastupnika Hrvatske socijalno-liberalne stranke i Narodne stranke reformista.
Po svim politološkim parametrima, najekstremnija desničarska stranka zastupljena u Hrvatskom Saboru jest SDSS, na čelu sa dr. Miloradom Pupovcem udruženim s predsjednikom SNV-a Borisom Miloševićem, koji je pak nedavno Milošću Božjom rukopoložen za potpredsjednka novoimenovane Vlade RH, a koji SDSS svoje ekstremno desničarenje prikriva ekstremnim ljevičarenjem.
O ulozi SDSS-a kao takvoga psalmi bi se starozavjetni mogli pjevati, samo kad momentalno fokusu ovoga teksta ne bi bio kroki personalija koje predstavljaju novovjeke tzv. ljevičare u Saboru: tko su osobnosti koje su ovdje priručno kategorizirane u:
1.) Klub zastupnika Stranke s imenom i prezimenom (STRIP), Pametnog i Građansko-liberalnog saveza (GLAS), te 2.) Klub zastupnika zeleno-crvenog bloka.
Predsjednica saborskoga Kluba zastupnika Stranke s imenom i prezimenom, Pametnog i Građansko-liberalnog saveza (odnosno prvoga i jedinstvenoga parlamentarnoga tzv. ženskoga kluba na okruglom svijetu) jest Marijana Puljak, rođena 1971. u Splitu, inženjerka informatike s tamošnjega FESB-a, splitskogradska vijećnica, šefica jedne od splitskih mjesnih zajednica u neboderskom “kotaru” Žnjan blizu ” drogaške plaže (?!)” od nasuta pijeska koja je nastala bivši onomad oteta od mora da bi mi Hrvati tamo dočekali Ivana Pavla Drugoga, utemeljiteljica udruge/stranke pametna imena “Pametno” koja je u Sabor ušla kao nositeljica liste Stranke s imenom i prezimenom, Fokusa i Pametnog u 10. izbornoj jedinici u “fotofinišu” – kako su to slikovito opisivali novinri HANZA-e – uglavnom zahvaljujući tome što joj se mater Bogu Dragome molila za njezine glasove ne bi li HDZ-u bio jedan manje, a jedan Pametno.
Dario Zurovec, rođen 1986., gradonačelnik Svete Nedelje, naselje pokraj Samobora tik do slovenske granice gdje živi čak 18.000 ljudi, magistar informatike (slično kao Marijana, samo stupanj više) kao nezavisni kandidat nečega što se zove Fokus, u Sabor je ušao na istoj listi, također u svojemu dvorišću svladavši nekoga HDZ-ovca, ali je – fokusirano – uoči konstituirajuće sjednice priopoćio kako će mu budući saborski život biti lakši ako bude sam i nezavisan. Od žena.
Ne ulazeći Darijeve motive, pravnica Dalija Orešković (1977.) doista je u toj priči istinska frka od face: onako lički lijepa s naglašenim zagebačkim akcentom i smislom za odijevanje, majka dvije curice koju su često nepravedno identificirali samo kao nevjestu dr. Slavena Letice, bivša kanidatkinja na predsjedničkim izborima, hrvatskoj je javnosti postala uočljiva svojedobno kad je u svojstvu šefice tzv. Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa manje-više instigirala rušenje Tomislava Karamarka, njegove Vlade i njegove politike. Zanimljivo je to sve to i danas, no davna je i druga to pripovjetka. Osobito ako se u obzir uzme da je treća članica toga i takvoga “ženskoga kluba” u Saboru, iz kiše pala, arhitektica Anka Mrak Taritaš (1959.), o čijoj se ministarskoj i/ili partijskoj/stranačkoj karijeri ovomu autoru baš ne da slovkati. Slova trošiti, riječi, skupi prostor na papiru, čemu više?
Najpristojniji parlamentarni sastav do sada, kako mu hrvatski mediji tepaju ovih dana (voljom oko 46 posto onih hrvatskih državljana koji su na parlamentarne izbore izašli ili pak uopće mogli izaći), iznjedrio je – konačno! – i zastupnike koji sami sebe zovu “novom ljevicom”. Riječ je o tzv. Klubu zastupnika zeleno-lijevog bloka, preciznije, kao što to kaže predsjednik njihova kluba Tomislav Tomašević, crveno-zelenog bloka.
Predsjednik toga “kluba” je Tomislav Tomašević, potpredsjednica je Sandra Benčić, a članovi su Damir Bakić, Rada Borić, Bojan Glavašević, Vilim Matula, i Katarina Peović. Valja ovdje naglasiti kako Tomašević, Benčić, Bakić i Matula dolaze s patforme toga neobična imena Možemo!, dok je Rada Borić članica i osnivačica onoga nečega za što je svatko razuman mislio da se ugasilo u prigodi nastanka (vjerojatno i jest, google it!, zove se Nova ljevica), a Katarina Peović izrasla je kao “mala curica” iz onoga suburbanog pokreta s Filozofskog fakulteta koji sam sebe zove Radnička fronta, te na koncu konca visi jedini nezavisnjak koji se s njima udružio, Bojan sin pok. Siniše Glavašević.
Dakle, u čemu je frka s njima, osim što su – za hrvatske pojmove, a možda i šire (druga tema!) – ljevičari? A u Hrvatskom Saboru, neprijeporno, esktremni ljevičari?
Isključivši Bojana Glavaševića, nezavisni na platformi Možemo! (koji je godište mojega najstarijega sina), koji će zauvijek živjeti u sjeni svojega žrtvovanoga oca pa da mu stoput Pupovac (SDSS) dade neku sinekuricu na Odsjeku lingvistike FF-a ili ga “brigadir HV-a” Fred Matić (SDP) bude furao putem SDP-a niz dugi marš kroz institucije i tome slično; isključivši potom i Vilima Matulu (opet Možemo!), negdašnjega talentiranoga glumca kojemu bi i u ono doba, onako talentiranomu, bilo pametnije da se nije petljao sa SKH, i to sa CK SKH, dakle, isključivši njih, što s ostalih petero “ekstremnih ljevičara”, odnosno „kulturnih marksista“ u Hrvatskom Saboru?
Naime, Damir Bakić (Možemo!) redoviti je profesor s Matematičkog odsjeka zagrebačkoga Prirodoslovno-matematičkog fakulteta. Kako je nedavno propagandistički publicirao zagrebački portal Telegram.hr, osim na preddiplomskoj i diplomskoj razini matematike, gdje predaje jedan od temeljnih predmeta, Linearnu algebru, predaje i studentima poslijediplomskog specijalističkog studija Aktuarske matematike gdje uče matematiku osiguranja i bave se specifičnim osiguranjima, od životnog, preko zdravstvenog, mirovinskog. Napisao je tri sveučilišna udžbenika, mentorirao devet doktorskih disertacija, član je Hrvatskog matematičkog društva i Hrvatskog aktuarskog društva, a kao Fulbrightov stipendist proveo je akademsku 2003./2004. godinu na Washington University u St. Louisu u SAD-u. Zgodno je spomenuti i kako mu je mentor na diplomskom (1981.), magistarskom (1985.) i doktorskom radu (1990.) bio profesor Hrvoje Kraljević, također s Matematičkog odsjeka PMF-a, ujedno i bivši ministar obrazovanja.”. Također, Tomislav Tomašević, zvani Tommy Senf (opet, Možemo!), koliko god ga se (s pravom!) poistovjećivalo sa Zelenim pokretom u Zagrebu, magistrirao je u/na Cambridgeu, a brbljava Sandra Benčić (opet, Možemo!) također je magistrica prava. Uz njih, nekada davno davno, ljepuškasta Rada Borić (1951.), iz glupave nepostojeće udruge/stranke „Nova ljevica“, jedna od zadnjih borbenih feministica u Hrvatskoj, izvršna je direktorica skromnoga zagrebačkoga Centra za ženske studije, ali prema “Forbesu”, jedna je od sedam najmoćnijih feministica na svijetu, autorica je prvoga – naravno, jedinoga! – finsko-hrvatskoga i hrvatsko-finskoga rječnika.
Konačno, i Katarina Peović, iz još smiješnije i još nepostojećije uduge/stranke vrlo moderna lenjinističkog naziva “Radnička fronta”, magistrica je književnosti, iako bez smisla za šminku i žensko odijevanje, čak i autorica nekoliko knjiga (bez obzira što ih kritičari još nisu pročitali, veliki je to trud!).
No, nemojmo se zavaravati, stvari su daleko jednostavnije: na mikro-razini svi ti ljevičari, desničari, centristi i ostali kruhoborci u Hrvatskom saboru (osobito kad su organizirani u “klubove”) – barem kako mene pamćenje služi, a služi me dobro! – prije ili kasnije postaju, ili će postati, majmunjak koji otima naše banane.
Jednostavno, svi ti saborski zastupnici, sve te saborske stranke, svi ti klubovi, bili kakvi i koliki brojčano bili – sve dok se sa zdravim mozgom ne uskladi Izborni zakon, bolje rečeno, sve dok se sa zdravim mozgom ne uskladi Hrvatski ustav – dotle ćemo se natezati oko ljevice i desnice i sličnih dosjetki, bez obzira hoće li nas (ili njih) internet trpjeti. I korona.