I tako smo tu gdje jesmo, u žrvnju ponovnog ponavljanja povijesti, odnosno povijesnih grešaka. Ali i ta strana priče ima svoju dobru stranu, a to je – kad se povijest ponavlja onda je lako moguće predvidjeti budućnost, pa će se tako hrvatskom narodu ova moralna, politička i duhovna erozija nastaviti. Kulminirati će zajedno s izvjesnim približavanjem ekonomske krize i onda će se pojaviti po jedan hrabri: najprije u Crkvi, a potom i u politici. I tada će se ciklus ponavljanja povijesti prekinuti, na scenu će stupiti jedan potpuno novi politički subjekt i koncept koji će marginalizirati sve današnje nagodbenjačke političke stranke u Hrvatskoj i završiti novom hrvatskom revolucijom i još jednom obnovom hrvatske države.

Autor: Marko Jurič

Milošević u Kninu, a Medved u Gruborima novi je stari algoritam hrvatskog političkog iluzionizma. Zadnji, gotovo identičan, zbio se prije deset godina kada su tadašnji predsjednici Hrvatske i Srbije Ivo Josipović i Boris Tadić izveli isto klanjanje u Vukovaru i Paulinom Dvoru. Naravno, u svrhu izjednačavanja krivnje. I tada su medijske fanfare trubile o ‘povijesnoj prekretnici’, konačnom stavljanju ratnih trauma ‘ad acta’ i o ‘okretanju nove stranice u odnosu Srba i Hrvata’.  A što se potom dogodilo s tim odnosom? Nažalost, svi znamo odgovor, svi smo svjedoci nastavka agresivne vlikosrpske agende koja nesmiljeno maršira na svojoj ratnohuškačkoj politici laži i obmana kako u Vučićevoj Srbiji zapišanoj njegovim političkim rotvajlerima, tako i u Hrvatskoj premreženoj SDSS-ovim političkim instalacijama kruna kojih je SNV-ov tjednik Novosti koji se sam sa sobom natječe u pljuvanju i klevećenju svega hrvatskoga. Koji su, onda to danas plodovi tog ne tako davnog, također i ‘povijesnog’ izmirenja Tadića i Josipovića? Osim nagodbe na štetu Hrvatske na Međunarodnom sudu u Haagu, a što je značilo hrvatsko odustajanje od terećenja Srbije za agresiju, ništa drugo. I dalje je Srbija nastavila s agresivnom retorikom i dalje su srpski predstavnici u Hrvatskoj provodili lov na ustaše i hrvatske fašiste. Ukratko, plodovi tog Tadić-Josipović povijesnog izmirenja za Hrvatsku je bila samo politička šteta. Još ako se sjetimo da je prilikom tog ‘povijesnog susreta’ Tadić Josipoviću bez imalo srama poklonio reprint srpskog časopisa Zenit, koji se dvadesetih godina prošlog stoljeća prostački iz broja u broj izrugivao s Hrvatima. To je otprilike isto kao da u nekoj budućnosti neki srpski predsjednik pokloni reprint današnjih Pupovčeve Novosti, a neka nova hrvatska predsjednička budala to prihvati kao vrijedan poklon. Stoga je logično pitanje zašto bi onda Milošević-Medved izmirenje donijelo drugačije plodove?

U nekim davnim danim, dok su još bili živi, imao sam prilike voditi duge razgovore s nekim od rijetkih, malo školovanijih pripadnika partizanskog pokreta tadašnje SR Hrvatske. Pričali su mi kako je u partizanskom pokretu hrvatska vojna komponenta bila najsnažnija i najmasovnija, a pogotovo u časničkom dijelu. I što se onda dogodilo, zanimalo me, da se taj odnos promijenio na štetu Hrvata i da je JNA, ali i politika u SR Hrvatskoj doživjela onako snažno posrbljivanje. Ključni detalji su bili, objašnjavali su mi, abolicija četnika krajem 1944. godine i njihovo msovno uključivanje u partizanske jedinice, kasnije u JNA, te snažna velikosrpska propaganda o Srbima kao jedinim žrtvama Drugog svjetskog rata, a za što je Jasenovac odigrao ključnu ulogu. Priča o srpskom masovnom stradavanju i Srbima kao jedinim žrtvama tog rata bila je temeljna politička paradigma ondašnjeg ideološkog koncepta bratstva i jedinstva socijalističke Jugoslavije. Zbog te agresivne političke propagande hrvatski su kadrovi iz JNA i Saveza komunista postepeno uzmicali ili su bili uklanjani na razne načine. I tako se postepeno već pedesetih godina prošlog stoljeća, politička krvna slika vodstva i vlasti Jugoslavije bitno izmijenila na štetu Hrvata. Hrvatski kadrovi su bili izbacivani iz igre, a na scenu su stupali ‘provereni kadrovi’, s istoka. Sve skupa je dovelo do totalne kolonizacije SR Hrvatske, sustavnog nametanja izmišljenog kompleksa krivnje cijelom hrvatskom narodu, proglašavanjem svake hrvatske nacionalne ili političke ideje zločinačkom, ustaškom, genocidnom, fašističkom, a što je u konačnici dovelo do izbijanja hrvatske nacionalne revolucije pod vodstvom Franje Tuđmana 1990. godine.

Uloga koju je nakon Drugog svjetskog rata u hrvatskoj politici, ali i javnosti imao Jasenovac, danas je dodjeljena tzv. ‘etničkom čišćenju’ i tzv. ‘zločinima nakon Oluje’. Ukratko povijest se ponavlja, ‘deja vu’, već viđen puno puta i ništa, baš ništa novo pod ovom kapom nebeskom – hrvatskom. Jer mogli bismo tako ići unatrag, recimo u devetnaesto stoljeće i pronašli bi i u ono vrijeme srpske optužbe o genocidnosti hrvatskog naroda. Je li vam ta informacija uopće poznata? Nije, jer se nameće zaborav upravo zato kako bi se iste fore mogle prodavati novim naraštajim. I tada je srpski tisak obilato optuživo Hrvate za razne zločine protiv Srba navodno počinjenih pod turskom okupacijom. Dakle i tada je hrvatski narod potpuno ista velikosrpska propaganda proglašavala genocidnim. U ono vrijeme to je bio glavni narativ srpskog tiska i tzv. ‘znanstvenika’, poglavito povjesničara toga doba s ciljem ugradnje Hrvatima kolektivnog osjećaja krivnje. Jučer je to bio Jasenovac, a danas tu ulogu imaju Oluja i tzv. zločini nakon Oluje, razna ‘etnička čišćenja’, ‘genocidne Tuđmanove politike’ i slični bureki velikosrpskog medijkog klevećenja Hrvatske. Iako argumenti i činjenice, bezbroj puta izneseni s hrvatske strane ili brojnih međunardonih autoriteta, od raznih američkih i europskih političara pa zaključno s presudama Suda u Haagu govore potpuno suprotno, neumorna mašinerija velikosrpske propagande sve to postepeno melje i nameće svoju vizuru, svoje agitpropovske manipulacije i spinove o tome što se dogodilo u Domovinskom ratu. 

Plenkovićev pristanak da za nekakva imaginarna povijesna izmirenja, okretanju budućnosti i sličnim političkim burekima, pristane na Pupovčeve uvjete te potjera ministra Medveda u Grubore na nešto što nema ama baš nikakvu političku svrhu osim ponižavanja Hrvata, jest zapravo posljedica njegove političke nezrelosti za izazove ovog političkog trenutka. Plenković upada u istu zamku u koju je spremno i svojevoljno uskočio Josipović prije deset goduna kad je dovukao Tadića i odigro rolu u srpskom konceptualnom perfomansu ‘izvinjenja’. I tada je to bilo teško poniženje za hrvatski narod, izjednačavanjem stradanja Vukovara s jednim do danas nerazjšnjenim događajem u Paulinom Dvoru. Priča o Paulinom Dvoru je opterećena kontroverznim interpretacijama baš kao i događaj u Gruborima koji ni danas nakon niza mučnih suđenja, a rekli bi i politički nametnutog pravosudnog silovanja, ne pronalazi konačnu toliko željenu osuđujuću verziju, koja bi se uklopila u ovu suludu nagodbenjačku politiku ravnoteže i podjele krivnje i odgovornosti. to iz razoga jer jednostvno nema dovoljno materijalnih dokaza da se ti incidenti proglase ratnim zločinima i stave na teret hrvatskoj strani kao protuteža svim onim stravičnim zločinima koje su Srbi počinili nesmiljeno ubijajući Hrvate.

Od klanjanja koristi nema. Neće biti koristi niti od ponižavanja Tome Medveda i hrvatske ratne povijesti u Gruborima za koji dan. Ali će biti puno hrvatske političke štete. Biti će učinjena još jedna u nizu nepravdi hrvatskome narodu i to od strane hrvatskoga političkoga vodstva. A sve u cilju tobožnjih viših ciljeva i blistave budućnosti. Jer, eto, samo da pregrizemo još ovo govno i konačno smo na putu idiličnih odnosa s našim susjedima.

Stoga je suvislo zavikati, zašto se zaboga Hrvati ponovo nečemu nadaju? Zar hrvatska politička glupost nije utvrdila svoje gradivo nakon tolikih neuspješnih primjera i pokušaja tzv. ‘povijesnih izmirenja’? Čemu se Hrvati opet nadaju? Mogli bi retrospektivom pronaći desetine sličnih propalih i neuspješnih tzv. ‘povijesnih’ izmirenja Srba i Hrvata. Evo samo najsviježiji primjer: Svake godine kompletan hrvatski državni vrh odlazi u Jasenovac i tamo se podanički klanja također potpuno kontroverznim činjenicama. Ova hrvatska politička stvarnost, jasno pokazuje kako od tog klanjanja koje se ritualno ponavlja svake godine nema ama baš nikakve koristi. I dalje su ‘Hrvati ustaše i fašisti’, i danas je ‘svaka suverenistička hrvatska politika gnocidna’. I dalje, po tko zna koji puta, u narativnoj su uporbi potpuno iste, ni za dlaku nepromijenjene fraze te velikosrpske višecijevne artiljerije. Dakle, od klanjanja koristi nema. Neće biti koristi niti od ponižavanja Tome Medveda i hrvatske ratne povijesti u Gruborima za koji dan. Ali će biti puno hrvatske političke štete. Biti će učinjena još jedna u nizu nepravdi hrvatskome narodu i to od strane hrvatskoga političkoga vodstva. A sve u cilju tobožnjih viših ciljeva i blistave budućnosti. Jer, eto, samo da pregrizemo još ovo govno i konačno smo na putu idiličnih odnosa s našim susjedima. 

Kako je lako biti osoran i okrutan prema Hrvatima. Ali sve do jedne točke, uči nas povijest.

Nevjerojatna je dubina hrvatskog političkog sljepilja. Pogotovo jer sva, ali baš sva dosadašnja iskustva na tu temu pokazuju uvijek i jedino, sasvim suprotan učinak. Dakle Hrvatima slijedi još jedna nepravda, još jedno poniženje, a sve to onda generira vrlo loše emocije kod ljudi. I to nije dobro. Zapravo to je vrlo opasno. Ma koliko to bilo kontroverzna tvrdnja, ali Pupovac i Plenković ovakvom političkom formulom zapravo samo generiraju novu mržnju među svojim narodima. Ili kako se to prema hrvatskoj legislativi kaže ‘šire mržnju’. Naime, Srbima neće biti dovoljno, a Hrvatia će biti previše. I ponovo će Hrvati kao pripadnici pobjedničke vojske morati u miru bježati i skrivati se u neke svoje male oaze sreće i mira prepuštajući nekim drugima glavne poluge svoje državne vlasti, gospodarstva, medija, kulture. I sve to zato jer Hrvatskom vladaju kukavice, jer zapovjedništvo hrvatske države nema petlje, nema odlučnosti, nema vizije, ne poznaje povijest, ne poznaje mentalitete i što je najtragičnije, nema u sebi ponos i ljubav prema vlastitom hrvatskom narodu. 

Velika je tu odgovornost i Crkve u Hrvatskoj. Ona kao Stepinčeva slijednica mora preuzeti odgovornost koju ima ne samo prema istini, nego i prema svom hrvatskom narodu. Nažalost, danas u Crkvi svi štuju Stepinca, ali nitko ne želi postati Stepinac. A to je tako lako. Samo se treba pojaviti jedan odvažan biskup koji će izgovoriti Stepinčeve riječi: ‘ne pristajem’. Dugi je niz raznih ‘civilizacijskih’ instalacija na koje bi se te Stepinčeve riječi ‘ne pristajem’ danas u Hrvatskoj trebale odnositi. Od ne pristajanja na laži o Domovinskom ratu, o Drugom svjetskom ratu, o pravu na pobačaj, silovanju ekumenizma i samoga Stepinca na štetu istine i hrvatskog ponosa, o silovanju međureligijskog dijaloga koji je u samoj zamisli silovanje istine pa sve do raznih civiliacijskih normativa kojima se normalnim proglašava ono što Sveto pismo i Evanđelje drugačije uči. 

I tako smo tu gdje jesmo, u žrvnju ponovnog ponavljanja povijesti, odnosno povijesnih grešaka. Ali i ta strana priče ima svoju dobru stranu, a to je – kad se povijest ponavlja onda je lako moguće predvidjeti budućnost, pa će se tako hrvatskom narodu ova moralna, politička i duhovna erozija nastaviti. Kulminirati će zajedno s izvjesnim približavanjem ekonomske krize i onda će se pojaviti po jedan hrabri: najprije u Crkvi, a potom i u politici. I tada će se ciklus ponavljanja povijesti prekinuti, na scenu će stupiti jedan potpuno novi politički subjekt i koncept koji će marginalizirati sve današnje nagodbenjačke političke stranke u Hrvatskoj i završiti novom hrvatskom revolucijom i još jednom obnovom hrvatske države.

Prethodni članakVeliki politički zaokret u vremenu između obljetnice Bljeska i obljetnice Oluje
Sljedeći članakTrgovanje Olujom izdaja je povijesne istine,
prava i interesa hrvatske države