Nije davno bilo kada je Predsjednik Republike napustio proslavu obljetnice operacije Bljesak a Predsjednik Vlade ostao, kada je izgledalo da se stavovi Predsjednika vlade i Predsjednika države sukobljavaju. Na proslavi Oluje međutim, razlike su izglačane i prevladao je zajednički stav svih grana hrvatske vlasti, da su predstavnici SDSS-a koji Oluju smatraju zločinom, u Knin dobro došli a hrvatski osloboditelji iz redova HOS-a više nisu. To je do sada najveći zaokret u hrvatskoj politici s posljedicama koje samo nepismeni i neotesani ne mogu naslutiti.
Bivši ratni neprijatelji, kada prođe desetak godina, zamole jedni druge za oprost i izmire se. Nijemci zajedno s Francuzima odlaze na komemoracije, američki veterani Vijetnamskog rata odlaze u Vijetnam i zajedno s vijetnamskim veteranima obilaze mjesta velikih bitaka. Australci odlaze svake godine u Tursku na Galipolje i zajedno s predstavnicma turske vlade i vojske komemoriraju sve žrtve.
Na teritorij bivše SR Hrvatske, na posljednje ostatke priznatoga hrvatskog prostora, nakon legitimnog proglašenja nezavisnosti, upale su vojne snage iz Srbije, četnici i JNA, sada transformirana u vojsku Srbije. Ne po prvi puta, angažirali su hrvatsko stanovništvo srpskog porijekla i upotrijebili ga kao petu kolonu, preglasili trećinu hrvatskoga terotorija srpskim i vojnom silom ga očistili od Hrvata, uz velike zločine, ubijajući muškarce, silujući žene, paleći kuće i protjerujući ostale. Statistike tog četverogodišnjeg zlodjela svima su poznate.
Iz Beograda, grada koji je Pupovac, nelegitimni predstavnik Srba u Hrvatskoj, deklarativno proglasio glavnim gradom njihove matične domovine, ne samo da nikada nije upućen poziv na oprost, nego agresija nikada nije ni priznata agresijom. Svi potezi usmjereni k normalizaciji odnosa između dva naroda dolazili su iz Hrvatske a kao odgovor na njih, iz Srbije su dolazile prijetnje. Srbija se prava na komadanje hrvatskoga teritorija i ponovnu uspostavu njihove države na prostoru bivše tzv. Republike Srpske Krajine nikada nije odrekla. Bivši ratni huškač koji je na ustanak dizao Srbe po Hrvatskoj, danas je predsjednik Srbije i nikada se nije pokajao za sve zlo koje je došlo kao rezultat njegova djelovanja tokom rata. U Hrvatskoj je dočekan s crvenim tepihom i pozdravom počasne garde a hrvatska je delegacija u Beogradu, pri ulasku u njihovu Narodnu skupštinu dočekana uz psovke i uvrede i napustila je Srbiju neobavljena posla, po brzom postupku.
Posmrtni ostaci hrvatskih vojnika koji su odvedeni u Srbiju u zarobljeništvo, gdje su mučeni i ubijani, do danas nisu vraćeni.
Da bi Srbiju, koja igra staru jugoslavensku igru “Tko da više”, privukla na svoju stranu, Europa je posebno uposlila Hrvatsku da ne odgovara na izazove iz Beograda, nego da ne postavljajući uvjete, aktivno radi na srpskom što skorijem prijemu u zapadnu sferu.
U tom ozračju dočekali smo 25. obljetnicu VRA Oluja i tradicionalnu proslavu ratne pobjede u Kninu.
Paralelno s hrvatskom proslavom, u Srbiji se redovno i u isto vrijeme održava manifestacija “progona Srba iz Hrvatske” iako dokumenti pokazuju da je pozivom iz Beograda i akcijom vlasti tzv. RSK, izvršena evakuacija velikog dijela srpskog civilnog stanovništva čak i prije početka vojne operacije Oluja. Sa mikrofona na tim svečanostima redovno se upućuju poruke mržnje i osvete na račun Hrvatske a na njima isto tako redovno, učestvuje i nelegitimni prestavnik Srba u Hrvatskoj, Milorad Pupovac, istovremeno i predstavnik srpske stranke u Hrvatskoj, koja bi i po samom svom imenu trebala biti toliko legalna, koliko bi legalna bila ruska stranka u američkom parlamentu ili turska stranka u grčkom.
Ali Milorad Pupovac nije samo predstavnik stranke svoje matične domovine u Hrvatskom saboru, nego i član vladajuće koalicije a preko Borisa Miloševića SDSS ima i svoga predstavnika u Vladi Hrvatske.
U ratnim operacijama tokom 25. i 26. kolovoza 1995. u selu Grubori poginulo je 5 civila srpske nacionalnosti i kao protuteža proslavi u Kninu, održava se komemoracija u sjećanje na njihovu smrt. Treba žaliti svaku nevinu žrtvu bez obzira na nacionalnost, vjeru i sve razlike koje među nama postoje i svi trebaju žaliti, Hrvati nevino poginulu petoricu Srba u Gruborima i sve druge koji su poginuli drugdje, a Srbi svih 16 tisuća Hrvata koji bi živjeli da nisu silom oružja napali Hrvatsku.
Anja Šimpraga je teatralno stvorila predodžbu da nastupa kao djevojčica iz kolone srpskih izbjelica a oni koji su pljeskali dali su se na čas zanijeti utvarom i zaboravili da pred sobom nemaju osmogodišnju djevojčicu, nego odraslu zastupnicu SDSS-a, stranke koju je uspostavio Goran Hadžić sa sasvim drugačijim konceptom sretne budućnosti srpske i hrvatske djece.
Nikada nitko ne bi poginuo, niti bi itko iz Hrvatske iselio, da Srbija nije izvršila agresiju na Hrvatsku, a jedini hrvatski grijeh je da se je išla braniti.
Stoga je nastup Anje Šimprage u Hrvatskomu saboru, prvenstveno nastup u krivom parlamentu, iako se to po pljesku koji je primila s lijeva i s desna ne može primjetiti. Taj govor je pripadao u parlament njene matične države.
Anja Šimpraga je teatralno stvorila predodžbu da nastupa kao djevojčica iz kolone srpskih izbjelica a oni koji su pljeskali dali su se na čas zanijeti utvarom i zaboravili da pred sobom nemaju osmogodišnju djevojčicu, nego odraslu zastupnicu SDSS-a, stranke koju je uspostavio Goran Hadžić sa sasvim drugačijim konceptom sretne budućnosti srpske i hrvatske djece.
Kao i sa srpsko-hrvatskom nagodbom o Miloševićevom “veselju” u Kninu i Medvedovom “plaču” u Gruborima, Šimpragin nastup je dio orkestrirane, nove i značajne faze “novog suverenizma” koji je originalni program hrvatskog nacionalnog izmirenja “sinova ustaša i partizana” pretvorio u bezuvjetnu srpsko-hrvatsku pomirbu, ne po principu “svi za sve” ili možda “tit for tat”, nego “sve za ništa”.
Ne više samo srpsko-hrvatska koalicija, nego sada i srpsko-hrvatska vlada polazi sa stanovišta da smo mi njima već sve oprostili bez potreba za priznanje, pokajanje i isplatu štete, i sve što od njih očekujemo je da i oni oproste nama.
Nije davno bilo kada je Predsjednik Republike napustio proslavu obljetnice operacije Bljesak a Predsjednik Vlade ostao, kada je izgledalo da se stavovi Predsjednika Vlade i Predsjednika Republike sukobljavaju. Na proslavi Oluje međutim, razlike su izglačane i prevladao je zajednički stav svih grana hrvatske vlasti, da su predstavnici SDSS-a koji Oluju smatraju zločinom, u Knin dobro došli a hrvatski osloboditelji iz redova HOS-a više nisu. Pozvati veterane da dođu bez svojih obilježja je isto kao što bi bilo pozvati svećenika da dođe bez križa. To je do sada najveći zaokret u hrvatskoj politici s posljedicama koje samo nepismeni i neotesani ne mogu naslutiti. Za taj veliki zaokret, za pretakanje srpsko-hrvatske koalicije u srpsko-hrvatsku vladu su Plenkoviću trebali vaš glasovi ili barem izostanak onih koji se suprotstavljaju i dobio ih je.
U Knin ide Boris Milošević iz srpske sekcije hrvatske vlade, koji je samo malo stariji od Anje Šimprage i skoro da se i on može predstaviti kao “dječačić, žrtva hrvatske agresije na Republiku Srpsku Krajinu”, a u Grubore ide Tomo Medved iz hrvatske sekcije Hrvatske vlade, Ministar i odrasli i odgovorni ratni zapovjednik ljudima koji su u Gruborima počinili zločin, a kojim se simbolizira priroda vojne operacije Oluja. I nije važno kako će to Medved izvesti i što će reći – važno je što će oni čuti, a čuti ćemo i mi što su oni čuli, kada se tim povodom jave glasovi iz “glavnog grada matične države”, o tome kako su se Hrvati pokajali za svoj zločinački pothvat i jesu li se dovoljno pokajali.
Kratki zaključak bi bez pretjerivanja, onome tko ne donosi površne zaključke o značaju ovih događaja, nego gleda dublji smisao i dogoorčne posljedice, morao biti da je u centru svega ovoga, uključujući i borbu za ćirilizaciju Hrvatske, “pomirba” s krajnjim ciljem vraćanja Republike Hrvatske na pozicije bivše SR Hrvatske, kao domovine konstitutivnih hrvatskoga i srpskoga naroda, ili kako Savo Štrbac kaže “Srbi u Hrvatskoj su bili konstitutvan narod počev od 1945. pa sve do 22. decembra 1990, kada su tzv. “Božićnim ustavom”, protuustavno, iz konstitutivnog naroda prevedeni u nacionalnu manjinu, što je i bio jedan od osnovnih razloga srpske pobune u Hrvatskoj početkom devedesetih prošlog vijeka”. (Savo Štrbac, DIC Veritas, 27/04/2020)
Dakle, ako smo ih svojim neodgovornim odlukama i postupcima naveli na pobunu, idemo otkloniti uzroke pa se Srbi više neće buniti ni dizati ustanke, a Hrvati se tako i tako nikada ne bune, pa smo osigurali trajni mir. To su osnove novog suverenizma nasuprot onog staroga radi kojega dolazimo u sukobe i izazivamo ratove.
Foto: Plenković i Milanović u Okučanima.