U skladu s imenom “Bez kompromisa” koje je dala svojim kolumnama, Sanja Bilač je knjigu Stjepa Loze predstavila šire od golog razotkrivanja istine, oštreći i emocionalnu i razumsku stranu hrvatskoga mača, kojim se mora sasječi sustavno i institucionalizirano nametanje fašističkih i genocidnih obilježja svakome onome koji pokaže ma i mrvicu suverenističkog žara.
U četvrtak 30.svibnja u prepunoj velikoj dvorani Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, održana je promocija knjige Stjepa Loze “Ideoligija i propaganda velikosrpskog genocida nad Hrvatima”.
Knjigu su predstavili Dinko Čutura, ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva, dr. sc. Sanja Bilač, prof. dr. sc. Josip Jurčević, i autor knjige mr. sc. Stjepan Lozo.
Prezentaciju je također uveličao Ibrica Jusić sa svojom gitarom.
Na predstavljanju su među prisutnima bili i general Željko Glasnović, prof. emeritus dr.sc. Zvonimir Šeparović, prof. dr. sc Stjepan Razum, Karolina Vidović Krišto, saborski zastupnik Hrvoje Zekanović, politički komnentatori Marko Ljubić i Marko Jurić, Željka Markić i mnogi drugi.
Knjiga je od monumentalnog značaja za hrvatsku historiografiju i zaokružuje vrijeme 20. stoljeća i vrijeme obiju Jugoslavija. Međutim, u Hrvatskoj kakva je danas, da se upravo radi o najvećem svjetskom izumu, ako bi izumitelj bio Hrvat suverenističke orijentacije, glavna hrvatska medijska sredstva, ona koja se hrane na jaslama državne podrške, zaobišla bi ga.
Knjizi i njenoj prezentaciji je u tzv. alternativnim medijima, onima koje bi država najradije zabranila kada bi pod prilikama koje postoje posjedovala instrument zabrane, posvećen značajan prostor.
Video snimak cjelokupne prezentacije donio je Boris Vidović na YouTube-u.
Primjećuje se međutim, izostanak zasluženog osvrta na izlaganje Sanje Bilač, čiji je značaj prisutna publika prepoznala višestrukim provalama pljeska.
Povijesna istina svuda u svijetu ima svoj značaj samim tim što joj ime “istina” pripisuje. U Hrvatskoj međutim, kao nigdje drugdje, povijesna istina se reflektira na hrvatsku današnjicu, jer je baš naša povijest izvrnuta radi interesa drugih koji bi Hrvatsku danas najradije vratili u stanje u kojem je bila najvećim dijelom to 20-og stoljeća, a na koje se knjiga i osvrće. Radi toga sve što se danas kaže i što se piše, sve pa i naša povijesna tragedija ne smije postati materijal hrvatskoga žrtvoslovlja i samosažaljenja, nego se mora pretvarati u mač čija je jedna oštrica emotivna a druga razumska.
Unatoč apsolutnog nemara vladajućih, pa i hotimičnih obstrukcija omogućiti Hrvatima da se pomire sa svojim naslijeđem, danas se mnogim individualnim pothvatima ruše bedemi antirevizionizma. Međutim, ta se nastojanja i otkrića najčešće koriste u žrtvoslovnim smislu i Hrvatska nastavlja patiti od velikog nedostatka agresivne vjere u istinu o sebi i svojem pravu osjećati se ponosnima na svoje povijesno naslijeđe. Hrvatskom i danas hara program kolektivne krivnje zamišljen još davne ’45. godine, a čija je misija trebala završiti ostvarenjem hrvatske samostalnosti. Hrvatska nastavlja patiti od nedostatka ljute trave za ljute rane.
Svijet je spreman žaliti patnike ali za njih osim sažaljenja neće ništa učiniti. S druge strane, svijet se neće radovati agresivnim čuvarima onoga što je njihovo, ali će ih respektirati, a respekt je daleko značajniji od samilosti.
U tom smislu, i u skladu s imenom “Bez kompromisa” koje je dala svojim kolumnama, Sanja Bilač je knjigu Stjepa Loze predstavila šire od golog razotkrivanja istine, oštreći i emocionalnu i razumsku stranu hrvatskoga mača, kojim se mora sasječi sustavno i institucionalizirano nametanje fašističkih i genocidnih obilježja svakome onome koji pokaže ma i mrvicu suverenističkog žara.
