Neobično je da se novijom poviješću bavi čovjek koji je treniran jedino za profesora bizantske povijesti. Zbog toga je i bio veleposlanikom u Parizu, jer je davno, 1979. bio poslan da bude stipendist, ni manje ni više nego kod Jacquesa Legoffa. Doduše čovjek koji ga je poslao, prof. Miroslav Brandt se kasnije u svojim vrlo vjerodostojnim memoarima naprosto iščuđava činjenicom da ovaj tada mladi čovjek nije ništa koristio u Francuskoj, da Jacquesa Lefoffa gotovo nije ni vidio, da se vratio potpuno neobrazovan i da se, kako profesor kaže, odao zabavi.
Otkada se vratio sa svoga veleposlaničkog položaja u Parizu, Ivo Goldstin, ovdašnji profesor povijesti, često se pojavljuje u raznim, da citiram gospođu Dalić, visokoprofilnim medijima, na visokoprofilnim mjestima.
Tako se nedavno taj gospodin pojavio u jednoj prime time televizijskoj emisiji, i ničim izazvan, jednom minimalnom rečenicom u kojoj je nešto spomenuto vezano uz Jasenovac i duljinu trajanja tog logora, od jednom kazao da će napustiti studio, pa je ljuto rekao da će to učiniti zato što je on, gotovo doslovno citiram, sveučilišni profesor, doktor, sc, što ti ja znam, i drugo, da je on o tome napisao knjigu zajedno sa svojim pokojnim ocem, o kojoj on nema što dodati, jer tamo je sve poznato itd. itd.
Znadete, kad netko kaže da je on napisao knjigu kojoj se nema što dodati, onda se čovjek preplaši, jer u stvari, knjige se i pišu da se na njih nešto može dodati. Mene je uvijek strah takvih knjiga. Kad čovjek pogleda, malo je čovjeka i strah ovog gospodina Ive Goldsteina, naprosto zato što je on u javnosti poznat kao najpoznatiji hrvatski trivijalni historiograf. Naprosto je činjenica, a to kažu i njegovi kolege i nisam to ja izmislio, on je neka vrata trivijalnog historičara. Zna se što je to. To je jedan određeni šlamperaj. To uključuje povijesničarske povremene grješke, na zadovoljstvo jednog dijela općinstva. To Goldstein radi, posebno u svibnju mjesecu kad se on naročito javlja, a i ove godine se javio nekoliko puta.
Posebno su strašni njegovi članci o Bleiburgu gdje je posve očito da nije proučio ni najnoviju literaturu, a i laici znaju o toj temi, da ne govori uopće o civilnim žrtvama, o desecima tisuća ljudi, da i dalje spominje nekakve ustaške derneke, da govori o ustašoidima, neke rečenice koje su potpuno neprihvatljive.
Neobično je da se novijom poviješću bavi čovjek koji je treniran jedino za profesora bizantske povijesti. Zbog toga je i bio veleposlanikom u Parizu, jer je davno, 1979. bio poslan da bude stipendist, ni manje ni više nego kod Jacquesa Legoffa. Doduše čovjek koji ga je poslao, prof. Miroslav Brandt se kasnije u svojim vrlo vjerodostojnim memoarima naprosto iščuđava činjenicom da ovaj tada mladi čovjek nije ništa koristio u Francuskoj, da Jacquesa Lefoffa gotovo nije ni vidio, da se vratio potpuno neobrazovan i da se, kako profesor kaže, odao zabavi.
To je valjda i razlog zašto su ga predsjednik Josipovć i tada premijer Milanović, poslali tamo da bude veleposlanik.
Sada je on ovdje i kada bi po njemu bilo, a on je ovih dana o Bleiburgu govorio naročito uporno, onda bi i papa Ratzinger i veliki njemački književnik Günter Grass bili jednostavno likvidirani u svibnju 1945. godine. To bi po ovom čovjeku bilo gotovo normalno. Njegova lakoća kojom manihejski dijeli ljude na jedne, da citiram Clinta Eastwooda, koji drže lopatu u ruci i kopaju svoj vlastiti grob i druge koji imaju napunjene pištolje, naprosto nije dostojna jednoga historičara.
Foto: Screenshot HRT1, montaža
U Vinkovcina, u petak, 18. svibnja 2018., u 20 sati, u Dvorani ogranka Matice hrvartske, Jurja Dalmatinca 22.