Za vrijeme SFRJ prakticiran je sustav čiste disolucije crkve i države uz pojačan nadzor nad aktivnostima koje nisu bile u suglasju sa idejom samoupravnog socijalizma. Karakteristike sekularizma u socijalističkoj Hrvatskoj bile su oduzimanje imovine vjerskih zajednica, zakonsko ukidanje mogućnosti obnašanja javnopravnih funkcija, ukidanje vjerskih obrazovnih ustanova te ograničavanje ovlaštenja obavljanja vjeronauka na isključivo crkvene institucije. Vjernici su s druge strane mogli biti podvrgnuti neželjenim imovinskim, prekršajnim i drugim društvenim sankcijama zbog prakticiranja svoje vjere.

DR. SC. DUBRAVKO LJUBIĆ

Što je sekularizam – Prvi dio


Ustavnopravni sustavi, barem na europskom tlu, uređuju odnose između države i crkve prema načelu sekularnosti. Enciklopedistički gledano, sekularizam je ideja koja u svom čistom obliku zagovara kako vjeru i vjerska uvjerenja valja odbaciti i zanemariti u svim svjetovnim domenama. Sadržaj ovog pojma svoju pojavnost ima u tvrdnji kako država ima male ili nikakve ingerencije u vjerskoj sferi i obratno da vjera ima male i nikakve ingerencije u državnim poslovima. Sekularizacijom država jamči društvu slobodu od religioznih zakona i učenja. Sekularizacija je načelo ali i metodologija razdvajanja državnih institucija i osoba ovlaštenih za zastupanje države, od vjerskih institucija i vjerskih dostojanstvenika.

Koliko ustava toliko ustavnopravnih sustava


Pokora onog tko se bavi ustavnim pravom jest činjenica kako na svijetu ne postoje dva istovjetna ustava koji bi na identičan način uređivali sve ustavne institute. U ustavnom pravu vrijedi načelo koliko ustava toliko ustavnopravnih sustava. Zbog navedenog, svaki pokušaj generaliziranja ustavnih principa trpi od velikog broja iznimaka, koje zbog svoje množine neminovno u pitanje dovode sadržaje zauzetih načelnih stavova. No, bilo kako bilo, sekularne odnose države i crkve za potrebe ovog teksta možemo razvrstati u tri skupine.

Prvu skupinu činila bi ustavnopravna uređenja koja poznaju jednu privilegiranu crkvu, ali ne kao nositeljicu nekog od prava koja su po načelu suvereniteta imanentna državi, već kao vjersku zajednicu od posebnog značaja za kulturu i tradiciju društva. Ovdje država zvanično priznaje samo tu jednu crkvu i ona uživa određene privilegije i naklonost države. Što se tiče ostalih crkava, one mogu biti zabranjene ili slobodne. Privilegij državne crkve ne sastoji se u nekom posebnom položaju njezinih vjernika, već se on sastoji u materijalnoj pomoći i u uzdržavanju te crkve od strane države.

Drugi sustav bio bi sustav apsolutne neutralnosti. Crkve su u ovakvim sustavim potpuno odvojena od države, a države ih smatraju privatnim ustanovama. Crkve ne uživaju nikakve benefite niti dobivaju bilo kakvu materijalnu pomoć, a njihovo uzdržavanje se alimentira iz vlastitih izvora. Država ovdje zadržava sve prerogative vlasti, dok se crkva može obraćati samo svojim vjernicima u čisto crkvenim pitanjima. Ovdje država načelno priznaje postojanje potrebe za vjerskim osjećajima, ali se u ovu domenu privatnog života pojedinca ne upušta, već ih getoizira. Država ovdje kontrolira djelovanje crkve koje prema njezinom mišljenju prelazi granice duhovnosti i sakralnosti te takve aktivnosti može i sankcionirati.

Kako to u pravu obično biva, između dva dijametralna sustava postoji i treći medijalni. Ovdje između države i crkve se održavaju određeni odnosi koji se svode na državnu pomoć ali i na nadzor crkvenih aktivnosti od strane države. U ovakvim sustavima u pravilu su sve crkve slobodne u svom ekumenskom poslanju, dok država održava veze samo s onima koje je izričito priznala. Međutim, moguće su i situacije u kojima u društvu slobodno djeluju samo one crkve koje je država priznala i koje s njom uspostavljaju određene kontakte.

Kroz zadnjih stotinjak godina na teritoriju današnje Republike Hrvatske prakticirani su svi navedeni modeli. Za vrijeme prve Jugoslavije, na temelju svesrdne pomoći “kralja i otadžbine”, Srpska pravoslavna crkva uživala je privilegije koje su graničile gotovo sa uspostavom državne crkve, iako ona nije bila nositelj identiteta Hrvatskog naroda niti čuvar njegove kulturne baštine. Katolička crkva bila je marginalizirana iz razloga što su glavni politički akteri okupljeni oko Hrvatske seljačke stranke, iako su paradoksalno djelovali pod geslom “Vjera u Boga i seljačka sloga”, zapravo Katoličku crkvu smatrali reakcionarnim čimbenikom u emancipaciji hrvatskog sela. Za vrijeme SFRJ prakticiran je sustav čiste disolucije crkve i države uz pojačan nadzor nad aktivnostima koje nisu bile u suglasju sa idejom samoupravnog socijalizma. Karakteristike sekularizma u socijalističkoj Hrvatskoj bile su oduzimanje imovine vjerskih zajednica, zakonsko ukidanje mogućnosti obnašanja javnopravnih funkcija, ukidanje vjerskih obrazovnih ustanova te ograničavanje ovlaštenja obavljanja vjeronauka na isključivo crkvene institucije. Vjernici su s druge strane mogli biti podvrgnuti neželjenim imovinskim, prekršajnim i drugim društvenim sankcijama zbog prakticiranja svoje vjere.

Odnos crkve i države u Republici Hrvatskoj


Statistički gledano, u trenutku osamostaljenja u Republici Hrvatskoj je živjelo 87,98% katolika, 4,42% pravoslavnih, 1,28% muslimana, 5,21% agnostika i ateista i 1,11% pripadnika drugih vjerskih zajednica. Demokratizacijom hrvatskog društva s početka devedesetih godina prošlog stoljeća religija dobiva javno-političku rehabilitaciju. Posebnu društvenu rehabilitaciju doživljava Katolička crkva kojoj se počinju priznavati povijesne zasluge u očuvanju nacionalne svijesti i bića hrvatskog naroda. Na međunarodnoj razini, Republika Hrvatska potpisuje s Vatikanom četiri međunarodna ugovora.

Danas pak živimo u društvu koje odnos između države i crkve, barem u svom deklaratornom dijelu utvrđenom na temelju mjerodavnih odredaba Ustava, kombinira načelo jednakosti položaja vjerskih zajednica i državne potpore vjerskom životu. Naime, sukladno odredbama sadržanim u članku 41. hrvatskog Ustava, sve su vjerske zajednice jednake pred zakonom i odvojene od države. Vjerske zajednice slobodne su, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge zavode, socijalne i dobrotvorne ustanove te upravljati njima, a u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države. Iz navedenog bi se moglo zaključiti kako je rješenje odnosa u Republici Hrvatskoj riješeno vrlo liberalno. Ne samo da su sve vjerske zajednice jednake pred zakonom, već one uživaju zaštitu i pomoć države, dok se vrlo široko određuje njihova mogućnost utjecaja na društveni život kroz mogućnosti utjecaja na odgoj i obrazovanje, zatim kroz karitativni rad te kroz kreiranje javnog mnijenja tijekom javnog obavljanja obreda. Ustav Republike Hrvatske pripada tipu republikanskih ustava koji religijsku slobodu utvrđuju domenom crkve, a vežu je uz individualistički pojam slobode. Naš ustav, kao i II. Vatikanski koncil, prihvaća suvremeno gledanje na prava čovjeka, unutar kojih se vjerska sloboda shvaća kao bitna osobna stvar, odnosno kao sloboda savjesti kod izbora vjerovati ili ne.

Statistički gledano, u trenutku osamostaljenja u Republici Hrvatskoj je živjelo 87,98% katolika, 4,42% pravoslavnih, 1,28% muslimana, 5,21% agnostika i ateista i 1,11% pripadnika drugih vjerskih zajednica. Demokratizacijom hrvatskog društva s početka devedesetih godina prošlog stoljeća religija dobiva javno-političku rehabilitaciju. Posebnu društvenu rehabilitaciju doživljava Katolička crkva kojoj se počinju priznavati povijesne zasluge u očuvanju nacionalne svijesti i bića hrvatskog naroda. Na međunarodnoj razini, Republika Hrvatska potpisuje s Vatikanom četiri međunarodna ugovora. U obrazovni sustav uvodi se konfesionalni vjeronauk kao izborni predmet. Država preuzima na sebe određene financijske obveze prema katoličkoj vjerskoj zajednici. Predstavnici Katoličke crkve sudjeluju u praktično svim značajnijim događajima društvenog života, pri čemu moralnim autoritetom nerijetko djeluju na smjernice uređenja političkog života. Osim sa Katoličkom crkvom, država sklapa obveznopravne odnose i sa drugim vjerskim zajednicama.

Sukladno ustavnom uređenju, religijske institucije ne sudjeluju u vlasti, ali participiraju u društvenom životu. Svoje poslanje manifestiraju kroz javno obavljanje vjerskih obreda, kroz osnivanje vjerskih škola, učilišta i drugih zavoda te kroz organizaciju socijalnih i dobrotvornih ustanova. Vjerske zajednice u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države, čime se stvaraju uvjeti za ostvarivanje jednog od temeljnih ljudski prava, prava na vjeru.

U svojoj praksi Ustavni sud nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izboru predsjednika Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 71/97) prema kojem se prisega Predsjednika Republike završava riječima “tako mi Bog pomogao”. Argumentacija predlagatelja ogledala se u prigovoru da svečana prisega, kojom predsjednik države izriče svoju obvezu poštivanja hrvatskog Ustava, mora sadržavati jasne i nedvosmislene stavove, na temelju kojih se utvrđuje i predsjednikova odgovornost.

I sloboda vjerovanja te izražavanja svjetonazora na individualnoj razini utkana je u Ustav Republike Hrvatske kroz dikciju članka 40. Ustava u djelu koji glasi:”Jamči se sloboda savjesti i vjeroisovjedi (…)”. Slobodu vjere razrađuje se u njezina dva pojavna oblika. To su sloboda vjerovanja ili savjesti i sloboda vjeroispovijedanja. Sloboda vjerovanja sastoji se u slobodi svakog člana hrvatskog društva vjerovati ili ne vjerovati u temeljne postavke neke religije, odnosno gajiti ateistički svjetonazor. Sloboda vjerovanja ima svoju negativnu i pozitivnu komponentu. Negativna komponenta sadrži pravo na ateistički svjetonazor, dok se pozitivna komponenta izražava kroz teistički odnos. Iako svjetovna vlast nema kontrolu nad vjerskim osjećajima pojedinca, naš ustavotvorac je također smatrao potrebnim ovo ustavno jamstvo posebno urediti. Ovo radi naglašavanja okolnosti kako je uz afirmaciju čovjekove unutarnje slobode vjere to pravo potrebno braniti od svake prisile na prihvaćanje vjere koja nije njegova, a takvoj prisili čovjek realno može biti podvrgnut. Ako takva prisila dolazi od strane tijela državne vlasti, na posredan ili neposredan način, ona ograničava slobodu vjere. Slobodu vjeroispovijedanja, pak, čini ovlaštenje svakog pojedinca da svoje vjerovanje ili nevjeru izražava vanjskim znacima. Sloboda vjeroispovijedanja je nadgradnja slobode vjere bez koje ova ne bi bila potpuna i zapravo ne bi imala smisla. Dopunu ustavnog jamstva vjere čini i odredba članka 47. stavka 2. Ustava kojom se dopušta prigovor savjesti onima koji zbog svojih vjerskih ili moralnih nazora nisu pripravni sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti u oružanim snagama, uz određivanje obveze tim osobama obavljanja drugih dužnosti.

Iako odredbe Ustava zapravo nisu toliko komplicirane da o njihovom sadržaju nadležna tijela ne bi mogla zauzeti meritoran stav, u našem je društvu zamjetna apstinencija mjerodavnih u slučajevima kad se radi o sporu oko odnosa države i crkve. Takav realitet pogoduje onima koji već kod same uporabe pojma sekularnog društva plediraju za opću odvojenost države i vjerskih zajednica kao da određeni oblici suradnje nisu na našim prostorima razvidni kao kulturološka tekovina.

Primjerice, u svojoj praksi Ustavni sud nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izboru predsjednika Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 71/97) prema kojem se prisega Predsjednika Republike završava riječima “tako mi Bog pomogao”. Argumentacija predlagatelja ogledala se u prigovoru da svečana prisega, kojom predsjednik države izriče svoju obvezu poštivanja hrvatskog Ustava, mora sadržavati jasne i nedvosmislene stavove, na temelju kojih se utvrđuje i predsjednikova odgovornost. Predlagatelj je smatrao da predsjednik od sebe otklanja svaku realnu i racionalnu odgovornost jer je “Božja volja” nedokučiva, a upravo se na takvu nedokučivu višu silu predsjednik poziva polažući prisegu. Odgovor Ustavnog suda na navode predlagatelja bio je “da odgovornost predsjednika Republike Hrvatske ne ovisi o sadržaju predsjedničke prisege, a odgovornost predsjednika bila bi istog opsega i u slučaju da nema propisa o svečanoj prisezi”. Iz iznesene prakse, kao i iz nekih drugih rješidba, čini se razvidnim zaključak prema kojemu Ustavni sud izbjegava situacije u kojoj bi se morao izjasniti o objektivnom stanju u društvu obilježenom ustavnim uređenjem baziranim na sekularnoj državi i realnoj pojavnosti vjerskih zajednica u mnogim segmentima društvenog života.

Praksa eurpskih institucija


Europski sud za ljudska prava u svom kazuističkom pristupu logično nije u poziciji neposredno djelovati na položaj vjerskih zajednica. On primarno u ovoj domeni štiti sadržaj članka 9. Konvencije. Naznačenom odredbom Konvencija jamči pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi, bez posebnog razrađivanja sadržaja ovih prava. Specifičnost navedene odredbe je u tome što Konvencija u njoj deklarira navedena osobna prava, pri čemu u istoj odredbi rezervira za državu ovlast ta prava ograničiti u određenim slučajevima. Preduvjet za ograničavanje naznačenih osobnih prava jest da je takva mogućnost prethodno utvrđena zakonom. Posebne okolnosti ograničavanja ovih prava su utvrđenje postojanja ugroze državne sigurnosti, javnog reda i mira te gospodarskih interesa države ili utvrđivanje nužnosti poduzimanja mjera radi sprječavanja nereda i počinjenja zločina te radi zaštite zdravlja, morala ili prava drugih ljudi.

Kod izostanka vlastitih primjera najbolje je uputiti na praksu europskih institucija koje brane europske vrijednosti. Europski sud za ljudska prava u svom kazuističkom pristupu logično nije u poziciji neposredno djelovati na položaj vjerskih zajednica. On primarno u ovoj domeni štiti sadržaj članka 9. Konvencije. Naznačenom odredbom Konvencija jamči pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi, bez posebnog razrađivanja sadržaja ovih prava. Specifičnost navedene odredbe je u tome što Konvencija u njoj deklarira navedena osobna prava, pri čemu u istoj odredbi rezervira za državu ovlast ta prava ograničiti u određenim slučajevima. Preduvjet za ograničavanje naznačenih osobnih prava jest da je takva mogućnost prethodno utvrđena zakonom. Posebne okolnosti ograničavanja ovih prava su utvrđenje postojanja ugroze državne sigurnosti, javnog reda i mira te gospodarskih interesa države ili utvrđivanje nužnosti poduzimanja mjera radi sprječavanja nereda i počinjenja zločina te radi zaštite zdravlja, morala ili prava drugih ljudi. Navedene okolnosti predstavljaju pravni temelj na koji se zemlje ugovornice mogu pozivati pri zakonskom normiranju ograničavanja ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Prema praksi Europskog suda, konvencija štiti forum internum, odnosno unutarnji spiritualni svijet ljudi koji uključuje misli, savjest i vjeroispovijed pojedinca. Međutim, ovim se pravom štiti i svaka vanjska manifestacija toga unutarnjeg duševnog svijeta kroz slobodu izražavanja ovih osjećaja. Svaki je pojedinac ovlašten posjedovati ali i mijenjati svoj religiozni ili laički svjetonazor, odnosno prakticirati ih samostalno ili u zajednici s drugim ljudima privatno ili javno. Prakticiranje ovih sloboda spada u temelje svakog demokratskog društva, a jednaku važnost imaju za vjernike kao i za ateiste, agnostike, skeptike ili ravnodušne. Nužnost jamčenja istinskoga religijskog pluralizma je inherentan element pojma demokracije. Sloboda vjeroispovijedi jedan je od osnovnih čimbenika izgradnje identiteta vjernika prema životu. Ta sloboda mora biti štićena od nasrtaja na njenu bit, kao i na objekt u kojima se ona prakticira. Konvencija ne zahtijeva razdvajanje religije od države. Postojanje državne religije nije od utjecaja na postojanje povrede članka 9. Konvencije samo po sebi, ako je u društvu svakom pojedincu jamčeno prakticiranje njegova različitog svjetonazora. Sloboda vjeroispovijedi u smislu Konvencije isključuje svaku diskreciju države u određenju jesu li određeni religijski ili drugi svjetonazori te forme njihova iznošenja legitimni. Država se mora suzdržavati od svakog miješanja u prakticiranje religijskih i drugih svjetonazora, ali i ostvarivati uvjete za jednaku mogućnost njihova izražavanja. Sloboda misli se ne može ograničavati jer misli čine unutarnji svijet čovjeka.

Na vanjsku manifestaciju misaonog procesa svake osobe odnose se i odredbe članka 10. stavka 1. rečenice 1. Konvencije kojima se jamči pravo na slobodu izražavanja. Zapravo se spomenuta odredba članka 10. Konvencije bitno preklapa i nadopunjuje s odredbama članka 9. u domeni slobode manifestiranja duhovnog svijeta čovjeka, na način da se manifestiranje sloboda štićenih člankom 9. podvodi pod zaštitu članka 10. Konvencije.

Europski sud za ljudska prava u svojoj je praksi zauzeo i stajališta vezana uz manifestiranje vjere u obrazovnim ustanovama. U slučajevima kad je učiteljima ili studentima od strane tijela državne vlasti bilo zabranjivano nošenje hidžaba, nikaba, ili burke tijekom obrazovnog procesa, Sud je zaključio da su takva ograničenja uspostavljena na temelju zakona bila unutar domene u kojoj država može ograničavati manifestaciju religijskog sadržaja. Ovo s obzirom na karakter i svrhu javnoga obrazovnog sustava koji ima odgovornost za obrazovanje učenika i studenata neovisno o njihovoj konfesionalnoj pripadnosti (Dahlab protiv Švicarske, presuda od 15. veljače 2001.; Leyla Shir protiv Turske, presuda od 10. studenoga 2005.)

Međutim, u slučajevima kad je predmet osporavanja bila pojavnost isticanja raspela u obrazovnim ustanovama, Sud je ustvrdio da Konvencija jamči učenicima pravo na obrazovanje u obliku koji poštuje njihovo pravo da vjeruju ili ne vjeruju. Objektivno raspela u učionicama državne škole mogu kod učenika i njihovih roditelja koji ne štuju kršćanski svjetonazor pobuditi osjećaj povrede prava na odgoj i poučavanje u skladu sa svojim vjerskim i filozofskim uvjerenjima. Sukladno stavu Suda, države ugovornice imaju široku slobodu procjene u njihovim naporima pomiriti izvršavanje funkcije koje imaju u vezi s obrazovanjem i podučavanjem s poštivanjem prava roditelja na provođenje obrazovanja i podučavanja njihove djece u skladu s njihovim vjerskim i filozofskim uvjerenjima. Ovo vrijedi za organizaciju školske okoline te za određivanje i planiranje nastavnog plana. Sud stoga ima obvezu u načelu  poštovati odluke država ugovornica o mjestu koje pridaju vjeri u društvu, dokle god te odluke ne dovode do indoktrinacije ili narušavanja načela pluralizma. U slučaju isticanja raspela u obrazovnim ustanovama, Sud je istaknuo da raspelo na zidu predstavlja u načelu pasivni simbol neutralnog značaja. Nedvojbeno je da se raspelo kao simbol pripisuje kršćanstvu, no to još ne znači da se isticanjem tog simbola daje većinskoj vjeroispovijedi u državi nadmoćnu vidljivost u školskoj okolini, niti je dovoljno za postojanje procesa indoktrinacije od strane države u školstvu. Isticanje ovog simbola nema utjecaj na učenike koji bi bio usporediv s didaktičkim govorom ili sudjelovanjem u vjerskim aktivnostima. Sud zaključuje da odluka o postavljanju raspela u učionicama javnih obrazovnih ustanova u načelu potpada u polje slobodne procjene države. Štoviše, činjenica da ne postoji konsenzus među europskim državama po pitanju prisutnosti vjerskog obilježja u državnim školama govori u korist takvom pristupu. S druge strane, prema stajalištu Suda roditelji drugih religijskih i inih svjetonazora, neovisno o isticanju raspela u učionicama, u potpunosti zadržavaju svoje roditeljsko pravo odgajati i savjetovati svoju djecu kao i svoju prirodnu funkciju u vođenju vlastite djece putem koji je u skladu s njihovim vjerskim ili filozofskim uvjerenjima. (Leutsi i dr. protiv Italije, presuda od 18. ožujka 2011.)

Ujedno, Sud nije našao povredu konvencijskih prava te narušavanje načela pluralizma, objektivnosti ili indoktrinacije ni u situaciji kada nastavni plan daje veću pažnju jednoj vjeri i svjetonazoru nego ostalim vjerama i filozofijama, ako je određeni religijski svjetonazor duboko ukorijenjen u kulturi većine stanovništva. (Za opravdanje prevlasti kršćanskog svjetonazora u obrazovnom procesu vidjeti Folegrǿ i dr. protiv Norveške, presuda od 29. lipnja 2007. Za prevlast muslimanskog svjetonazora u obrazovnom procesu vidjeti Hasan i Eylem Zengin protiv Turske, presuda od 9. listopada 2007.)

Republika Hrvatska nije sekularna država unutar koje bi država i crkva bile u potpunosti odvojene


Republika Hrvatska nije sekularna država unutar koje bi Država i crkva bili u potpunosti odvojeni. Država je već ex constitutio preuzela obvezu štititi i pomagati vjerske zajednice, te im omogućavati sudjelovanje u društvenom životu. Realna statistička nadmoć Katoličke crkve u Hrvata ne može biti temelj za nasilno nametanje ove religije svima onima koji prakticiraju drugačije vjere ili svjetonazore. Međutim, nije u suprotnosti sa europskim standardima dopuštati utjecaj religija duboko ukorijenjenih u tradiciju i kulturu nekog društva u obrazovne ili neke druge društvene procese.

Slijedom svega iznijetoga čini se oportunim zaključiti kako po svom ustavnopravnom uređenju Republika Hrvatska nije sekularna država unutar koje bi Država i crkva bili u potpunosti odvojeni. Država je već ex constitutio preuzela obvezu štititi i pomagati vjerske zajednice, te im omogućavati sudjelovanje u društvenom životu. Realna statistička nadmoć Katoličke crkve u Hrvata ne može biti temelj za nasilno nametanje ove religije svima onima koji prakticiraju drugačije vjere ili svjetonazore. Međutim, nije u suprotnosti sa europskim standardima dopuštati utjecaj religija duboko ukorijenjenih u tradiciju i kulturu nekog društva u obrazovne ili neke druge društvene procese. Ovaj utjecaj može biti ustavnopravno suspektan samo ukoliko neposredno i realno narušava javni interes ili interese drugih ljudi na ustavom i zakonom prohibiran način. Da bi takvo ponašanje vjerske zajednice bilo sankcionirano, potrebno je prethodno zakonom odrediti hipotezu i dispoziciju čije kršenje dovodi do određenih pravnih posljedica.

Inzistiranje na krutoj disoluciji države i crkve, osim na razini državne suverenosti, eksplicite je u suprotnosti sa člankom 41. Ustava kojim se određuje položaj vjerskih zajednica, ali i sa duhom ustava kojim se štiti temeljnopravna sfera svakog pojedinca u domeni njegovog foruma integruma i foruma publica. Priznavanje prava vjerskih zajednica i vjernika na sudjelovanje u društvenim i političkim zbivanjima kroz zagovaranje ideja utemeljenih na teološkim svjetonazorima ne zadire se u suverenitet države. Takvo djelovanje svakako doprinosi nastanku množine izričaja prijeko potrebne za formiranje javnog mnijenja. Svaka komunikacija koja je učinjena u svrhu rasvjetljavanja društvenih problema i usmjerena ka postizanju dopuštenih pravnih učinaka, odnosno svaka razmjena mišljenja koja u sebi ima društveni potencijal, mora imati svoje mjesto u javnom prostoru. Samo se na takav način uspostavljaju zdravi temelji za demokratizaciju društva. Zabranjivanje sudjelovanja bilo kome u demokratskim procesima, nepovratan je put u totalitarističko jednoumlje. Ne slaganje sa nečijim stavovima ne rješava se kroz eliminaciju sugovornika iz društvenih zbivanja. Svako nasilno ušutkavanja onih koji drugačije misle ruše demokraciju uspostavljenu na staroj Voltairovoj maksimi:”ne slažem se ni sa jednom riječju koju ste izgovorili, ali ću uvijek braniti vaše pravo na njihovo izgovaranje.”. A to je rekao čovjek koji je bio strastveni protivnik Crkve, borac čiji je radikalni poklič Uništite bestidnicu! (Écrasez l’infâme!) snažno odjekivao čitavim 18. stoljećem. Ali je ujedno bio i filozof koji je, ostajući nedosljedni deist, smatrao kako su Bog i religija potrebni tvrdeći: “kad Bog ne bi postojao, valjalo bi ga izmisliti”.

Komentari