U Srbiji se hvale da imaju sjajno naoružanje, pa su u Novom Sadu topove tenkova okrenuli prema katoličkoj crkvi, simbolično, valjda u znak nostalgije za vremenima kada su u Hrvatskoj razorili više od tisuće sakralnih objekata. A nije to poruka samo katolicima, samo Hrvatima, nego i poruka Vojvodini.
Srbija drži Hrvatskoj europsku lekciju. “Vi se ne držite europskih (evropskih) načela o slobodnom kretanju ljudi”, poručuju. I donekle su, glede Krstičevića u pravu: on je taj, između ostalih, koji je i u prvoj polovici devedesetih sprječavao slobodno kretanje jugoslavenske vojske i četnika u Hrvatsku i po Hrvatskoj, sprječavao je, znači, kretanje ljudi ili kako bi se te služnike velikosrpskog imperijalizma moglo nazvati. Štoviše, Krstičević iz kuće slavnih bio je jedan od zapovjednika 4. gardijske brigade, koja je upravo proslavila obljetnicu na rivi.
Vrlo je toplo, za što postoje samo dva moguća razloga: ili se Sunce približilo Zemlji, ili obratno. Sumnjam u oba slučaja, ali ipak mi je vruće. Ništa se nije ničemu približilo i dobro da nije, kao i u slučaju nametnutog zbližavanja Hrvatske i Srbije, jedne od onih suludih europskih ideja proizašlih iz amaterske radionice nedoraslih političara koji o povijesti južnoistočnog europskoga prostora nemaju pojma, a u sadašnjosti se snalaze kao ribe na suhom. Pa se čudom čude što se njihove plemenite inicijative razbijaju kao čaše u krčmama. Čudi ih što su Hrvati tako uvrjedljivi, mimoze jedne, pa srbijanskoga ministra obrane (navale) proglašavaju neželjenom osobom u Hrvatskoj, a onda su jadni Srbijanci prinuđeni na uzvratnu utakmicu i ne puštaju u Srbiju generala Krstičevića, hrvatskoga ministra obrane kojemu ionako ne pada na pamet da ide u Srbiju, za razliku od Vulina koji Hrvatsku voli i često dolazi, ma gotovo da je češće bio u Hrvatskoj nego Pupovac u Beogradu.
Srbija drži Hrvatskoj europsku lekciju. “Vi se ne držite europskih (evropskih) načela o slobodnom kretanju ljudi“, poručuju. I donekle su, glede Krstičevića u pravu: on je taj, između ostalih, koji je i u prvoj polovici devedesetih sprječavao slobodno kretanje jugoslavenske vojske i četnika u Hrvatsku i po Hrvatskoj, sprječavao je, znači, kretanje ljudi ili kako bi se te služnike velikosrpskog imperijalizma moglo nazvati. Štoviše, Krstičević iz kuće slavnih bio je jedan od zapovjednika 4. gardijske brigade, koja je upravo proslavila obljetnicu na rivi. Uz vrlo jasne poruke o snaženju suvremene hrvatske vojske, koja je svakako bolje naoružana nego početkom devedesetih kada smo imali lovačke puške i – zbog embarga kojemu je snažno pridonio Budmir Lončar – morali švercati oružje što sa sjeveroistoka Europe, što iz južnoameričkih izvora.
Nekako istodobno prisjećali smo se generala Bobetka, kojemu je dodijeljen naziv oca Hrvatske vojske, premda je očeva bilo nekoliko, a oca Bobetka sam upravo ja nekoliko sati uvjeravao da treba postati ocem, u povijesnom razgovoru u vikednici pjevačice zabavne glazbe, razgovoru koji povijest nije zabilježila, kao ni mnogo toga. A nije ni važno.Važni razgovori odvijali su se poslije toga nevažnog, i glavno je da se Bobetko odlučio.
Sada imamo opet relativno respektabilnu vojsku zahvaljujući Damiru, nakon što su se mnogi dugo trudili da se hrvatska vojska koja je pobijedila srpsku i zadivila svijet – iz respektabilne pretvori u labilnu i siromašnu, što je peta kolona pratila s oduševljenjem. Jačanje hrvatskih oružanih snaga baca ju u očaj. Tomu se pridružuju licemjerni ideesovski lideri pa javno zapomažu da nepoznat netko želi militarizaciju Istre (!) koja će škoditi turizmu, ha, i to baš oni čiji su očevi u bivšem sustavu premrežili hrvatsku Istru jugoslavenskim kasarnama i utvrdama da se po njoj teško hodilo.
Sada imamo opet relativno respektabilnu vojsku zahvaljujući Damiru, nakon što su se mnogi dugo trudili da se hrvatska vojska koja je pobijedila srpsku i zadivila svijet – iz respektabilne pretvori u labilnu i siromašnu, što je peta kolona pratila s oduševljenjem. Jačanje hrvatskih oružanih snaga baca ju u očaj. Tomu se pridružuju licemjerni ideesovski lideri pa javno zapomažu da nepoznat netko želi militarizaciju Istre (!) koja će škoditi turizmu, ha, i to baš oni čiji su očevi u bivšem sustavu premrežili hrvatsku Istru jugoslavenskim kasarnama i utvrdama da se po njoj teško hodilo. Tada u tomu nisu vidjeli ama baš ništa militantno. Isto je tako licemjerno kada razni populisti grme protiv nabave vojnih zrakoplova, jer da je bolje uputiti novac prema socijali. Potrebno je naravno i jedno i drugo, u Hrvatskoj ne smije biti siromašnih odraslih ni siromašne djece, ali ako ne budemo spremni i u zraku, mnoga djeca ne će dobiti šansu ni da budu živa a nekmoli siromašna. Sjetite se Vukovara i Slavonskoga Broda.
Na istoku od Hrvatske, dotično u Srbiji, hvale se da imaju sjajno naoružanje, pa su ga i izložili pogledu javnosti, ne baš u Srbiji nego u Vojvodini, u Novom Sadu gdje su topove tenkova okrenuli prema katoličkoj crkvi, simbolično, valjda u znak nostalgije za vremenima kada su u Hrvatskoj razorili više od tisuće sakralnih objekata. A nije to poruka samo katolicima, samo Hrvatima, nego i poruka Vojvodini da je zacementirana u sklop Srbije, u skladu s točkom 3. drugoga memoranduma koji predlaže “zaustavljanje odvajanja Vojvodine”.
Kažu mi: imamo pametnijeg posla nego baviti se Srbijom i Srbima. Ma jest, kažem ja, doista imamo pametnijeg posla i bavimo se tim pametnijim poslovima, doduše ne uvijek pametno, ali usporedo ne možemo ne vidjeti i čuti što to zvecka u susjedstvu, preblizu su stradanja Hrvatske i hrvatskoga naroda da bismo se pravili blesavima. Čitati nam je s razumijevanjem: drugi memorandum u točki 6. veli da treba destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutrašnja nezadovoljstva i nemire, usput slabiti oštricu optužbi protiv Srbije. I to je na djelu, propali (za sada) crnogorski puč jedna je od vidljivih realizacija. Vladu BiH i ne treba previše destabilizirati, jer to čini sama.
Kako destabilizirati Hrvatsku? Malo teže, ali je pronađena šifra koja je u dubokoj svezi s onim memorandumskim zahtjevom „slabiti oštricu optužbi protiv Srbije“, u čemu amaterski europolitičari i ostatci haaškoga suda ponešto pomažu. Beogradska peta kolona u Hrvatskoj ipak nema velike šanse, bez obzira što hrvatska represivna tijela i pravosuđe također nastoje “slabiti oštricu” nedovođenjem pred lice pravde ordinarnih zločinaca koji im se desetljećima šeću pred očima. Svedena u javnom djelovanju na prilježne medije s oštricom u “Novostima” i nekim kulturnim i znanstvenim ustanovama, ta kolona odlikaša (sve pet) prelistala je jugoslovenske udžbenike i zaključila da svoje djelovanje treba usmjeriti na II. svjetski rat, činiti u samostalnoj državi Hrvatskoj isto ono što su joj radili dok je bila u sastavu naddržave Jugoslavije – nabijati nepostojeću hipoteku hrvatskom narodu.
Pupovac stalno smišlja nove komemoracije i na mjestima gdje ih ni u komunističko doba nije bilo, a televizije prenosi njegove nadahnute govore s dramskim pauzama u koje bi se mogle umetnuti reklame za lijekove. Hrvatska vlast (zaboga i Pupovac je dio vlasti) ucijenjena ručicama manjinaca sve šutke promatra i odobrava. Ništa izvan okvira velikosrpske jugoslavenske historiografije nije ni sada poželjno. Nemojmo ništa dirati, tako je sve dobro objašnjeno da možemo te „istine“ prenijeti i u školske udžbenike. Nemojmo zbunjivati djecu nekakvim novim istraživanjima i nalazima.
To je šifra. Znači, ništa originalno, ali ako se onda pokazalo uspješnim, valjda će i sada, misle oni. Pa se i radi. Pupovac stalno smišlja nove komemoracije i na mjestima gdje ih ni u komunističko doba nije bilo, a televizije prenosi njegove nadahnute govore s dramskim pauzama u koje bi se mogle umetnuti reklame za lijekove. Hrvatska vlast (zaboga i Pupovac je dio vlasti) ucijenjena ručicama manjinaca sve šutke promatra i odobrava. Ništa izvan okvira velikosrpske jugoslavenske historiografije nije ni sada poželjno. Nemojmo ništa dirati, tako je sve dobro objašnjeno da možemo te „istine“ prenijeti i u školske udžbenike. Nemojmo zbunjivati djecu nekakvim novim istraživanjima i nalazima. Možda ipak – a ta se misao upravo probija – možda da ipak dovedemo neku međunarodnu komisiju pa neka ona utvrdi što se nacionalna komisija ne usudi, i u slučaju Jasenovca i Jadovna, itd. Mi za to snage nemamo.
Imamo li ipak? Imamo: postoji Hrvatska družba povjesničara “Dr. Rudolf Horvat” s predsjednicom Blankom Matković, koja vrlo otvoreno i pribrano govori o neophodnoj reviziji povijesti (reviziji jugoslavenskih, dotično velikosrpskih podmetanja), ali ta družba nema potporu “vlasti”, jer je družba hrvatska. Orjunaši šalju na nju Mirjanu Kasapović, koja dobiva prostor i usput bezočno tvrdi da je na djelu restauracija NDH. Sve u skladu s memorandumom. Blanka bezuspješno nastoji predočiti “vlastima” da je većina doktorata u Engleskoj, gdje je studirala – revizionistička. A nego kakva.
U Hrvatskoj čitam neki dan napis Slavice Lukić, bliske Pupovcu, članak koji kao da je preuzet iz početka šezdesetih prošloga stoljeća, s prozirnom okolokašnom sugestijom da je u svemu najstrašnije što je pokrovitelj komemoracije (bleiburške) Hrvatski sabor i da je sve zakuhao – Reiner. Elem, neizrečeno izravno ali očito: svi su oni na bleiburškom polju, djeca, žene, muškarci civili i vojnici – ustaše i trebalo ih je pobiti bez suda i presuda, njih nekoliko stotina tisuća, a zatim i one koji nisu ondje bili, a nisu bili ni u šumama i gorama, u svemu pet stotina tisuća, s tim da su i nasljednici manjine koja se bijegom uspjela spasiti a zovu se hrvatski iseljenici, također naravno – ustaše.
Valjda će se s vremenom u Engleskoj pisati i revizionistički doktorati o ulozi britanske vojske na Bleiburgu. Jedan “revizionist”, grof Tostoy, udario je u tvrdo, to jest u englesko sudstvo koje nema smisla za revizije sve dok je riječ o engleskim nepodoštinama, kao što je predaja hrvatskih civila i vojnika komunističkim koljačima. Takva vrst revizije ne osjeća se ni u zemlji u kojoj se Bleiburg nalazi, nego se štoviše i ondje djelomice palo pod utjecaj promidžbe da se slavi totalitarni režim iz doba II. svjetskog rata. U Hrvatskoj čitam neki dan napis Slavice Lukić, bliske Pupovcu, članak koji kao da je preuzet iz početka šezdesetih prošloga stoljeća, s prozirnom okolokašnom sugestijom da je u svemu najstrašnije što je pokrovitelj komemoracije Hrvatski sabor i da je sve zakuhao – Reiner. Elem, neizrečeno izravno ali očito: svi su oni na bleiburškom polju, djeca, žene, muškarci civili i vojnici – ustaše i trebalo ih je pobiti bez suda i presuda, njih nekoliko stotina tisuća, a zatim i one koji nisu ondje bili, a nisu bili ni u šumama i gorama, u svemu pet stotina tisuća, s tim da su i nasljednici manjine koja se bijegom uspjela spasiti a zovu se hrvatski iseljenici, također naravno – ustaše. Čita se između redaka i ovo: da bi dokazala ispravnost i pravovjernost, dokazala da nije sljednica NDH, suvremena hrvatska država treba zatvoriti oči nad masovnim komunističkim zločinima (genocidom) i “prepustiti ih povjesničarima”, ali jugoslavenskim, a ako je Hrvatski sabor pokrovitelj komemoracije, onda pokazuje slabost i nagnuće prema “ustašofilstvu”. Tako u novinama , i to ne u srpskim “Novostima”. Poveznica je takve rabote sa srpskom agresijom devedesetih ova: i po riječima Franje Tuđmana hrvatski dragovoljci koji su spasili Hrvatsku listom ili u najvećoj mjeri bijahu potomci Hrvata stradalih u komunističkom zlosilju, potomci koji su ostali u Hrvatskoj. Sada ti tigrovi, pume, pauci i kune slave obljetnice, ali s gorkim okusom da se političari u miru ne znaju boriti za Hrvatsku kao što su se oni znali u ratu. I da, uza sve ostalo, veterani moraju žurno osposobljavati zapuštenu hrvatsku vojsku jer s istoka opet prijete, ovaj put uz zdušniju potporu Rusije, ali i neumrlu pomoć iz same Hrvatske. Članak 8. drugoga memoranduma, ili trećeg: “Insistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i na Kosovu”. Hrvatska je, znači, na prvom mjestu. Drugim riječima: Jovo nanovo.
Berdjajev i legenda o velikom inkvizitoru
Pođimo malo (ne previše) izvan mutne zbilje našega doba, do ruskoga filozofa Berdjajeva koji je bio zaljubljen u Dostojevskog i njegova djela. O Berdjajevu sam površno znao, puno više zna nadbiskup riječki Ivan Devčić. On je na Berdjajevu svojedobno i doktorirao, a poslije napisao i knjigu “Filozofija povijesti i kulture Nikolaja A. Berdjajeva”. Jedno poglavlje bavi se Dostojevskim i analizira odnos rečenoga filozofa prema velikom piscu, osobito na primjeru čuvene Legende o velikom inkvizitoru (koju priča ateist Ivan Karamazov). Citiram: “Glavne su karakteristike velikog inkvizitora odbacivanje slobode u ime sreće ljudi i odbacivanje Boga u ime čovječanstva, odnosno Bogočovjeka u ime čovjekoboga. Veliki inkvizitor skida s čovjeka breme slobode, lišava ga posljednje velike slobode izbora, nudi mu mir i sreću, ali u isto vrijeme prezire ljude jer ne vjeruje da su oni u stanju nositi breme slobode i da su dostojni vječnosti.“
Lijepo rečeno. Kao i usporedbe Berdjajeva i Fukuyame. “Za Fukuyamu je liberalna demokracija kraj evolucijskog razvoja čovječanstva, a za Berdjajeva krajnji skepticizam i relativizam koji poriče sve apsolutno, a time i ljudsku osobu, koju lišava njezinih kvaliteta i podvrgava ju diktaturi većine.”
Ne ću duljiti ni objašnjavati, ostavljam čitateljima/čitateljicama da sami dvaput pročitaju navedeno i povežu s onim što sada pokušava preplaviti Hrvatsku, danajskim darovima tzv. liberalne demokracije koja je po sebi totalitarna, premda zaogrnuta sretnim, tolerantnim smiješkom, za razliku od poznatih turobnih totalitarizama.
Još samo jedan citat iz Berdjajeva: “Politika je obavila čovječji život kao parazitska izraslina koja mu isisava krv. Veći dio političkog i socijalnog života suvremenoga čovječanstva nije realni ontološki život, to je fiktivni, iluzorni život. Borba partija, parlamenti, mitinzi, novine, programi i platforme, agitacije i demonstracije, borba za vlast – sve to nije pravi život, nema odnosa sa smislom i ciljevima života“.
Živi zid
Dok Trump traži novac za zid prema Meksiku, jedan drugi zid nametnuo se kao treća snaga u hrvatskoj politici, Živi zid. Ništa čudno u zemlji u kojoj socijaldemokratska stranka nikada nije postojala, a ona koja se tako naziva samo je sluz koja curi iz trupla bivše komunističke partije. Ništa čudno u zemlji u kojoj demokršćanska stranka putuje u pravcu koji s demosom i kršćanstvom sve manje korespondira.
Živi zid u Lisinskom vrlo živahno objašnjava razloge svoga postojanja, no oni su i dalje na razini borbenog aktivizima koji podilazi poniženima i uvrijeđenima. Odbijanje bilo kakvih, a ne samo morganatskih koalicija, može biti samosvjesna odluka, ali i put u vječnu oporbu.