Očito je da je glavni krivac za postojeću krizu nedorečeni Ustav… Sva moć u ovih dvadesetak godina koncentrirana je u rukama predsjednika vodeće saborske stranke, počevši od Ivice Račana, koji je počeo rasprodaju Hrvatske preko nezasitno korumpiranog i bahatog Ive Sanadera, nesposobne učenice kumrovečke škole Jadranke Kosor, preko Zorana Milanovića koji vlastitu državu smatra “slučajnom” do bahatog Andreja Plenkovića kao poslušnog i uspješnog briselskog birokrata.
Bilo je samo pitanje vremena kad će permanatno tinjajući sukob prije svega zbog nedorečenih ustavnih nadležnosti između predsjednika države Zorana Milanovića i predsjednika Vlade Andreja Plenklovića eskalirati to točke koja će samo potvrditi da se Republika Hrvatska nalazi u dugotrajnoj ozbiljnoj ustavnoj krizi. Po jednoj definiciji ustavna kriza postoji kad dođe do sukoba izazvanog političkim nesuglasicama između ustavotvornih organa oko nadležnosti ili djelovanja koji nisu u dovoljnoj mjeri razrađeni ustavom.
Povod je naravno imenovanje novog ravnatelja Vojno sigurnosno obavještajne agencije koje Ustavom moraju potvrditi predsjednik Republike i predsjednik Vlade. Budući da je svojom parsonalnom politikom jer mu to omogućava postojeći polukancelarski Ustav Andrej Plenković u duhu svoje najave da će prvo “promijeniti HDZ, a potom i Hrvatsku” praktički autokratski i stranački privatizirao sve važnije državne rukovodeće funkcije ne treba čuditi da je u sukobu s njim Zoran Milanović obraćanjem javnosti podigao taj sukob na višu razinu. On za to ima ustavnu podlogu u čl. 94. koji kaže: “Predsjednik Republike brine se za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti”. Zato je odlučio upozoriti hrvatsku javnost “na ozbiljnu prijetnju ustavno pravnom i demokratskom poretku koji sprema Vlada Andreja Plenkovića”
Treba se prisjetiti da je najblaže rečeno napetost između Pantovčaka i Banskih dvora postojala i kad je Zoran Milanović bio predsjednik Vlade a predsjednica države Kolinda Grabar Kitarović. Oni su se bili sukobili oko nadležnosti u organizaciji svečanog mimohoda u povodu 20. obljetnice Vojnoredarstvene operacije “Oluja”. Tekući sukob oko nadležnosti predsjednika Republike i predsjednika Vlade razotkrio je jer mu to omogućava postojeći Ustav autokratske ambicije Andreja Plenkovića koje rijetko nailaze ne samo na otpor u vladajućem HDZ-u, nego čak ni u diletantskoj i amaterskoj oporbi, bez obzira radilo se o lijevoj ili desnoj političkoj opciji. Pored niza Plenkovićevih autokratskih pa čak i pomalo faraonskih poteza treba spomenuti način na koji je on protuustavno smijenio tri ministra iz Mosta (Orepić, Šprlje, Dobronić) kad je dao nalog svojoj tajnici da im napiše otkaze. Ministre je birao Hrvatski sabor, pa ih je jedino on mogao smijeniti, ali na taj potez Andreja Plenkovića nitko nije reagirao.
U svakom slučaju očito je da je glavni krivac za postojeću krizu nedorečeni Ustav. Treba podsjetiti da je prvi hrvatski Ustav usvojen uoči velikosrpske agresije kad se trebalo boriti za osamostaljenje i oslobođenje države bio polupredsjednički s velikim ovlastima predsjednika Tuđmana, jer su to nametale tadašnje okolnosti u osamostaljenju Hrvatske u nepovoljnim međunarodnim uvjetima na vanjskom i velikosrpska agresija na unutarnjem planu. Nakon smrti predsjednika Tuđmana i teškog poraza HDZ-a na saborskim izborima Ivica Račan imao je idealnu priliku da Ustav prilagodi promijenjenim mirnodopskim uvjetima, ali kako je bio opterećen s jedne strane jugokomunističkom ideologijom i praksom a s druge strane Mesićevim nastojanjem da zadrži što više ovlasti iz Tuđmanove polupredsjedničke vladavine dobili smo sadašnji Ustav kao hibrid polukancelarskog sustava. Sva moć u ovih dvadesetak godina koncentrirana je u rukama predsjednika vodeće saborske stranke, počevši od Ivice Račana, koji je počeo rasprodaju Hrvatske preko nezasitno korumpiranog i bahatog Ive Sanadera, nesposobne učenice kumrovečke škole Jadranke Kosor, preko Zorana Milanovića koji vlastitu državu smatra “slučajnom” do bahatog Andreja Plenkovića kao poslušnog i uspješnog briselskog birokrata. Hrvatska je na papiru parlamentarna demokracija a u stvari kancelarska autokracija i zato je zapala u duboku političku krizu koja je sad eskalirala oko imenovanja ravnatelja VSOA-e.
Postojeći Ustav kao temeljni pravni instrument u ovom slučaju ne naroda nego vladajuće kaste jednostavno ne omogućava bilo kakve političke promjene da bi se pokrenuli procesi izlaska iz dugotrajne krize. Nevjerojatna je činjenica da iz ustavno pravne struke koja postoji na pravnim fakultetima nema analiza o istrošenosti postojećeg ustavnopravnog poretka i prijedloga za usvajanje potpuno novog Ustava koji će konačno što je moguće više vratiti vlast narodu. Po članku 147. sadašnjeg Ustava promjenu Ustava mogu predložiti jedna petina saborskih zastupnika, predsjednik Republike i Vlada. Budući da se u ovih tridesetak godina prvi Ustav s polupredsjedničkim ovlastima i to u otežanim ratnim uvjetima pokazao učinkovitiji, a da je postojeći lažno parlamentarni a u stvari polukancelarski doveo do dugotrajne krize narod bi trebao odlučiti je li za čisto predsjedničko ili za čisto parlamentarno ustrojstvo državne vlasti. O tome nema ni spomena u sadašnjim najavama za iduću superizbornu godinu, što znači da postojećoj političkoj kasti, dakle vladajućem HDZ-u i nejedinstvenoj oporbi odgovara postojeći ustavni okvir za zadržavanje vlastitih privilegija.
Postoji niz instituta koje bi trebalo preispitati i usvojiti u novom Ustavu, prije svega ukidanje političkih privilegija nacionalnim manjinama koje su kao što je to u Europskoj uniji, dio hrvatske političke nacije. Osobito bi trebalo striktno primijeniti trodiobu vlasti, jer ona danas s ovakvom ustavnom strukturom praktički ne postoji, što najbolje ilustrira sadašnji sukob oko nadležnosti za imenovanje ravnatelja VSOA-e. Vodeći računa o povijesnom naslijeđu (trojedna kraljevina), novi Ustav bi trebao definirati regionalno ustrojstvo države, što uključuje i uvođenje Senata kao drugog doma s obzirom na regionalnu raznovrsnost ali i značaj iseljeništva kao značajnog dijela hrvatskog nacionalnog korpusa. Ustavom bi se precizno, a ne dvojbeno kao što je sad slučaj, utvrdile ovlasti predsjednika Republike, te bi se dao veći značaj referenduma. Izbor saborskih zastupnika trebao bi počivati na većinskom a ne razmjernom modelu. Ustav bi trebao udariti temelje novom izbornom zakonu s izravnim biranjem najviših dužnosnika na svim razinama vlasti, ali bi se mogao preispitati broj zastupnika u Saboru i njihovih privilegija, itd. Tek s novim Ustavom Hrvatska bi u Trećoj Republici mogla zakoraknuti u bolju budućnost